Datum objave: 16. Lipanj 2017

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Darija Perković,nekad poznata manekenka danas spisateljica

Diana Ferić
Diana Ferić

Šibenčanka Darija Perković, jedna od najpoznatijih i najpopularnijih manekenki s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. stoljeća kao da se izgubila iz kolektive memorije rodnog grada. Doživjela je sudbinu mnogih svojih sugrađanki i sugrađana koji dugo žive u nekom drugom gradu ili, poput nje, u inozemstvu - dolazila je u rodni grad tiho i neprimjetno dijeleći nostalgične uspomene tek s uskim krugom prijatelja. Kada se činilo da su dani njene slave ostali zakopani na požutjelim stranicama starih novina, Darija se, nakon karijere manekenke koja je prošetala svim velikim europskim modnim pistama, ponovno se posljednjih godina našla u središtu pozornosti javnosti. Ovoga puta kao - uspješna književnica. Njena tri autobiografska romana Koraci, Proročica i Što vidiš? i kritičari i čitatelji prepoznali su kao osobito vrijedno štivo. Književni kritičari hvale njenu pitku naraciju i originalne zaplete prožete snažnim emocijama i ljubavlju, dok čitatelje zaokuplja njen osobiti smisao za suptilne životne detalje, ljudska toplina koja zrači iz njenih rečenica te prije svega vjera u sebe i ljude u teškim životnim situacijama kada se mora kretati iz početka i dizati iz pepela osobnih tragedija. Vitka i elegantna, uvijek dotjerana i nasmijana plijeni pažnju i danas i sigurno ste je, ako je i ne poznate, primijetili na ulicama Šibenika.
 

 

 

Ta visoka, vedra gospođa širokog osmijeha niti može niti želi skriti svoju urođenu eleganciju. Iz Šibenika je otišla još kao djevojčica. Oni koji su pratili modna zbivanja u bivšoj državi sjetit će se Darije Perković kao lica s naslovnice, u to vrijeme izvrsnog i do danas nenadmašenog, ženskog magazina Svijet. Za razliku od sadašnjih izdanja tog tipa tada se nije lako dolazilo ni na stranice Svijeta, a kamoli na njegovu naslovnu stranicu. Bila su to slavna i burna vremena. Darija je dugo živjela u Trstu, a u posljednje vrijeme mirne umirovljeničke dane sa suprugom Adrianom provodi u svojoj kući na Brodarici.


 

Moja divna učiteljica Zora Obratov
Rođena sam u Šibeniku, na Baldekinu, u Bosanskoj ulici, u lijepoj privatnoj kući koju je izgradio moj otac. Tu sam živjela do svoje devete godina. Išla sam u osnovnu školu u Sjemeništu. Učiteljica mi je bila divna žena Zora Obratov kojoj sam cijeli život zahvalna zbog načina na koji se odnosila prema meni. U razredu sam bila jedina djevojčica koja je živjela bez oca, samo s majkom. Moj otac je, kad sam bila sasvim mala, pobjegao trbuhom za kruhom, najprije u Italiju, a onda u Njemačku. Učiteljica Zora imala je poseban odnos prema meni. Kad razmišljam o Šibeniku i svom djetinjstvu, najprije se sjetim nje, kao da mi je s njom sve počelo. Ona je, srećom, još živa i često kontaktiramo. Imam osjećaj da me voli kao da sam joj kćerka. Sjećam se svakog trenutka svog šibenskog djetinjstva, svakog kamena na kojem sam se igrala, Gospe van grada kamo sam odlazila na vjeronauk, đardina, Kalelarge, kupanja na Martinskoj i Jadriji. Još mi je živo sjećanje čak i na našu slavnu Slavku koja je vozila brod za Martinsku. Uvijek kada pomislim na Šibenik, imam osjećaj da to moje djetinjstvo još uvijek traje.

Željela sam biti balerina
Već kao sasvim mala djevojčica krenula sam na balet, kod gospođe Sokole Draganić. Sanjala sam da ću postati klasična balerina, ali dogodilo se nešto što je naglo prekinulo moje maštanje. Tog, za mene kobnog, dana morali smo ići na rivu dočekati naše poginule pomorce. Padala je jaka kiša pa sam se smočila od glave do pete i promrzla. Dobila sam reumatičnu groznicu zbog čega sam mjesec i pol dana bila u bolnici gotovo paralizirana. Ozdravila sam, ali su mi bili strogo zabranjeni bilo kakvi veći napori pa sam na balet morala zaboraviti. To je za mene bio šok. Pakao. Teško sam se mirila s istinom da se više ne mogu baviti baletom koji sam jako voljela. Danas znam - to bila volja Svevišnjeg. On je znao da ću izrasti u djevojku visoku preko 180 centimetara i da s tom visinom nemam što tražiti u baletu pa se na vrijeme pobrinuo da me usmjeri prema drugim interesima. Tako sam neispunjenu djetinju čežnju za baletom silom prilika pretočila u ljubav prema pisanju. Nisam mogla plesati pa sam pisala intimni dnevnik. Zapisivala sam razmišljanja o sebi, životu, ljudima oko sebe, o svojim očekivanjima, o tugama i radostima koje sam proživljavala.

 

Moj otac Jakov
Najtužnija sam bila zbog toga što je moj otac Jakov, s kojim sam imala poseban odnos, bio daleko i što ga godinama nisam vidjela. Jako mi je nedostajao. Već tada sam shvatila da samo ono što nemaš možeš tako strašno željeti. Mama je mojoj dvojici braće i meni sve vrijeme govorila da će otac doći, da će se vratiti, da je na službenom putu... Dok nije otišao, prije nego što je pobjegao u Njemačku, nikada ne bi izašao iz kuće, a da me nije stavio na koljena dok bih jela jutarnju bijelu kavu s udrobljenim kruhom. Prije nego bih je zagrabila žlicom, puhao bi u kavu da se ne opečem. Mislim da smo se razumjeli i kada smo šutjeli. Njegov život obilježila je teška tragedija. Prije braka s mojom mamom bio je oženjen i imao je kćerkicu. Izgubio ih je u strašnim vremenima. Njegova prva supruga i njegova kćer poginule su, čini mi se, 1943. godine u jednom od onih strašnih bombardiranja Šibenika. Na njihovu kuću pala je bomba i ubila ih. To jutro, pričao mi je, njegova kćerkica kao da je nešto predosjećala. Kao da je slutila crnu sudbinu. Nije ga puštala da ode na posao, mazila ga je i tražila da ostane s njima. Ali... otišao je kao što je odlazio svakoga dana. Kada se vratio... ničeg više nije bilo. Cijeli se život mučio i borio s mišlju da ih je toga dana morao povesti sa sobom, da ih nije smio ostaviti kod kuće. Kad su mu se u novom braku rodila dva sina, nije se puno veselio. Volio je moju braću, ali njihovom se rođenju nije veselio. Ali kad sam se rodila ja, bio je to za njega čudesan događaj. Mama mije pričala da je u čast mog rođenja napravio pravu svadbu. Slavilo se nekoliko dana. Dobio je novu snagu, vratila mu se volja za životom. Na mjestu bombom razrušene kuće podigao je novu u kojoj smo živjeli.

 

Djetinjstvo bez oca
Kada je otišao, mama je mjesecima stajala kraj prozora i gledala more ne bi li ga ugledala kako se vraća. Moj otac je barkom preko Jadrana pobjegao u Italiju s nekoliko prijatelja. Nije bio politički emigrant, nije morao bježati. Radio je na željeznici. Primanja su bila slaba, a on je želio da imamo normalan život, da ne oskudijevamo, da se možemo školovati... Otišao je jednostavno zato da bi mogao više zaraditi. Nakon odlaska mama tri mjeseca nije uopće znala je li živ. Ostala je sama s troje male djece. Bili su to teški i mučni dani. Nismo oskudijevali jer nam je otac ostavio dovoljno novca za par mjeseci sigurnog života. Prije odlaska uopće nije dvojio hoće li uspjeti. Ipak, jedva je preživio. U blizini talijanske obale od pogibelji ih je spasio jedan ruski brod. Ubrzo je iz Italije otišao u Njemačku. Tamo je bio zidar. Radio je na građevini. Teško je živio, odricao se svega i svačega, ali zato nama ništa nije nedostajao. Osim njega. On nam je svima silno nedostajao. Već 1958. godine poslao nam je televizor s gramofonom. Bilo je to čudo. Tada u našoj ulici to nitko nije imao pa su svi dolazili k nama gledati televiziju i slušati ploče. Moja braća i ja prvi smo u našoj ulici imali bicikle. Dok su druge djevojčice imale krpene lutke i lopte, ja sam od oca dobivala prave velike igračke. Otišao je 1956. godine. Imala sam tada pet godina. Ponovno sam ga vidjela tek 1964. godine kad smo ga mama i ja posjetile u Stuttgartu. Za vrijeme dugog putovanja do tog dalekog grada osjećala sam i radost i tugu, i sreću i nesreću. Bilo je previše emocija pa smo šutjele skoro cijelim putem. I ona je bila dvojna. Ja sam stalno mislila što ću mu najprije reći nakon što se toliko godina nismo vidjeli - da ga volim i da mi je silno nedostajao ili da mu pričam o svom životu, što sam sve radila dok ga nije bilo. Na kraju sam, kad sam ga ugledala - zanijemila sam.

 

Tužni odlazak iz Šibenika
Djetinjstvo provedeno u Šibeniku, moja ulica, djeca s kojom sam se igrala, susjed i prijatelji iz škole - sve mi se to duboko urezalo u sjećanje. Tu sam se tako dobro osjećala da sam bila vrlo nesretna i tužna kada smo se preselili u Zagreb. Bilo mi je užasno rastati se od svoga Šibenika, od prijateljica, tete Perine Rajčić, naše susjede koja mi je bila kao druga majka. Mama bi k njoj nosila hranu koju bi skuhala jer smo govorili da je kod tete Perine sve ukusnije. Ipak, brzo sam se privikla na Zagrebu. Nekako sam se lako prilagodila tom velikom gradu. Kriv je bio valjda moj karakter. Uvijek iz života nastojim izvući ono najbolje. Ne zamaram se previše pitanjima zašto je nešto tako, a nije drukčije. Ne vodim teške unutarnje dijaloge sama sa sobom. Curice su me u mojoj novoj školi zavoljele i odmah su me primile u društvo. U Zagreb smo došli zimi kad je bio veliki snijeg što me je oduševilo. Susjed mi je poklonio sanjke pa sam se sanjkala do iznemoglosti i opet zaradila reumatičnu groznicu. Bila sam mjesec dana u bolnici. Svi su mi iz razreda dolazili u posjet, brinuli su o meni tako da sam uspjela potisnuti čežnju za neprežaljenim Šibenikom. Opet su mi bile zabranjene sve fizičke aktivnosti i opet sam se okrenula pisanju. Imala sam bujnu maštu i puno sam čitala. Bježala sam u taj svijet jer mi je nedostajala očeva ljubav. Majka nije bila previše nježna i osjećajna. Razumijem je. Morala je sama nositi obitelj na svojim plećima. Morala je u obitelji biti i muško i žensko. U srednjoj školi pisala sam pjesme. Voljela sam crtati, dizajnirati, ali tada nije bilo škole gdje bih to mogla usavršavati. A onda se dogodio novi preokret u mom životu.

 

 

Manekenska škola 
Jednog dana, te godine kada sam išla u četvrti razred gimnazije, moja šogorica Branka vidjela je u novinama oglas da se traže mlade visoke cure za manekensku školu. Tada su visoke djevojke bile prava rijetkost. Nisam bila spremna ući u tu avanturu, ali šogorica je bila uporna i odvela me je na audiciju. Izašla sam pred komisiju sva skrušena, u crnoj školskoj kuti s uštirkanom kragnom. Ni našminkala se nisam. Sve druge cure bile su lijepo obučene i dotjerane pa su me čudno gledale. Malo sam prošetala ispred komisije i to je bilo sve. Bila sam ljuta na sebe što sam popustila šogorici i došla. Ali - ušla sam u uži izbor. Pozvali su me da dođem na drugu audiciju. To mi je bilo nevjerojatno, ali je rastjeralo moje strahove pa sam rekla: -A zašto ne? Školovanje je trajalo pet mjeseci. S nama je radila Tihana Škrinjarić. Imali smo izvrsnog šminkera. Puno smo učile o kostimografiji i fotografiji, a hodati su nas učile iskusne manekenke Nuša Marović i Irena Uhl. Kroz školovanje je otpalo 40 od 60 cura koje su ušle u uži izbor, a u manekenskim vodama ostalo nas je samo nekoliko: Vesna Laufer, Slovenka koja je kasnije radila za Yves Saint Laurenta, a danas živi na Beverly Hillsu, Jasna Mihaljinec, Branka Habunek, operna pjevačica Katja Markotić koja se povremeno bavila manekenstvom, Nada Abrus, koja je u to vrijeme studirala glumu, i ja.

Dani uspjeha i slave
No najviše smo radile Branka, Jasna Mihaljinec i ja. Kasnije sam ušla u ekipu koja je radila diplomatske revije. Tako su nam bila otvorena sva vrata širom Europe, gdje god su bile revije naših proizvođača. Te smo revije nosile Jasna Mihaljinec i ja iz Hrvatske, Vesna iz Slovenije i dvije kolegice iz Beograda. Bile su to ekskluzivne revije tada prestižne modne kreatorice Mirjane Marić. Upoznala sam puno poznatih ljudi: Indiru Gandhi, koja mi je bila pojam emancipirane i uspješne žene, predsjednika Alžira Ahmeda Ben Bellu, belgijsku kraljicu Fabiolu... Živjela sam kao u nekom divnom snu.
Kad sam odlazila u Pariz na pret a porter ili u posjete svojoj prijateljici manekenki koja su udala za bogatog Židova, meni, običnoj djevojci iz Šibenika, otvorio se svijet mondenih klubova, raskošnih restorana, ekskluzivnih diskoteka... Večerali smo kod znamenitog Maxima, stol do stola s Palomom Picasso kojom sam bila zadivljena. Dolazili su poznati glumci Ugo Tognazzi, Jean Sorel, Annie Girardot... Bila sam na reviji Yvesa Saint Laurenta na koju je došla i Chaterine Deneuve. Moja prijateljica je živjela u mondenoj pariškoj ulici, u Aveniji Montagne, a iznad nje je stanovala Marlene Dietrich s kojom sam se vozila u dizalu. Nisam mogla vjerovati da mi se sve to događa. U to vrijeme modni svijet u kojem sam se kretala nije bio poročan. Sve su to bile djevojke koje su imale ozbiljne dečke, koje su se školovale tako da se nismo zabavljale niti s kolegama manekenima. Nisam nikad u životu zapalila cigaretu, nikad se nisam napila. U tim krugovima onda nije bilo droge.
Manekenstvo tada nije bio biznis, mogao si zaraditi solidan džeparac i ništa više. To nije bila niti odskočna daska za bogatu udaju, nije bilo sponzoruša.

 

Pogriješila sam - moralala sam završila fakultet
Ogorčena sam današnjim manekenstvom kao profesijom. Ne mogu se pomiriti s tim da majke svoje četrnaestogodišnje kćerkice prisiljavaju na operacije nosa i dizanja stražnjica kako bi odgovarale nametnutim lažnim idealima ljepote i pretvaraju ih u ropkinje da bi postale manekenke. Sudjelovala sam u mnogim radijskim i TV emisijama i bezbroj puta sam javno pozivala te nezdravo ambiciozne majke da otrijezne, da svojoj djeci daju ono što im je najpotrebnije: školu, znanje, dobar odgoj, znanje stranih jezika, da steknu osobnost i nauče živjeti, umjesto da ih pretvaraju u bezlična stvorenja, u javne vješalice za odjeću. Ja sam se manekenstvom bavila od 1969. do 1975. godine. Bila sam uspješna i ne bih se trebala žaliti, ali danas znam da sam pogriješila što nisam završila fakultet, što sam dozvolila da me ponesu slava i putovanja. Kada razmišljam o tim danima, samu sebe uvjeravam da nisam imala vremena za učenje, ali kada bih se mogla vratiti u te dane, sigurna sam da bih ga našla i da bih završila fakultet.

 

Prst sudbine

 

Svatko mora uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke da bi od života uzeo ono najbolje što mu se pruža. Tko živi punim životom, daje priliku i sudbini da kreativno vuče konce događaja. Ja sam imala jednu veliku ljubav. Voljela sam dečka iz ugledne i bogate zagrebačke obitelji. Potresena nesretnim i tužnim krajem te ljubavne priče dvojila sam prihvatiti posao stručnjaka za marketing u tada vrlo uspješnoj tekstilnoj tvornici Goričanka. I dok sam se premišljala prihvatiti ili ne - dogodila mi se nova ljubav. U našu kuću u Zagrebu s obiteljskim prijateljem došao je jednog dana Tršćanin Adriano Zonta. Svijet se preokrenulo naglavačke. Vjenčali smo se šest mjeseci kasnije. Taj preokret za mene nije trebao biti iznenađenje jer su mi ga potanko najavile dvije proročice! Moja prijateljica iz mladih dana, Šibenčanka Lucija Krnić imala je prijateljicu koja me je jednom pozvala da idem s njom proročici. Pristala sam. Kada je proročica završila s čitanjem njene sudbine, zaželjela sam da i meni pogleda u karte i kaže mi što me u životu čeka. Izmiješala je karte moje sudbine i rekla mi kako ja mislim da mi se dogodio kraj svijeta, ali da se ne brinem jer ću upoznati prekrasnog čovjeka iz inozemstva, da će mi budućnost s njim biti svijetla i da ću se udati za njega. Sve će se to ostvariti, tvrdila je gledajući karte, ali samo ako preživim u teškoj prometnoj nesreći koja će mi se neizbježno dogoditi. Lucija i ja smijale smo se svemu tome kao lude. Bilo nam je to jako zabavno. Međutim, zaista sam upoznala stranca iz proročanstva. Bio je to Adriano. Čovjek mog života. Zavoljeli smo se i odlučili zauvijek živjeti zajedno. Odredili smo dan vjenčanja pa sam ja s Lucijom i njezinom dečkom otišla u Trst po vjenčanicu. Sve je bilo kao u bajci, ali na povratku iz Trsta u Zagreb doživjeli smo tešku prometnu nesreću. Naš auto bio je potpuno uništen, a mi smo nekim čudom ostali gotovo neozlijeđeni. Proročanstvo se obistinilo!

 

 

Odlazak u Južnu Afriku
Vjenčali smo se u Trstu. Na vjenčanje je došao i moj otac Jakov. Iz Zagreba sam preselila u Trst gdje je moj suprug imao lijepi dućan fine odjeće. Osim Talijana najbolji su nam kupci dolazili iz cijele bivše Jugoslavije. Međutim, Jugoslavija je uvela depozit za odlaske u inozemstvo što je bilo pogubno za tršćanske trgovce. Nastala je teška kriza. Nastala je teška kriza. Posao se smanjio, a nekog izlaza i nije bilo. No, moj je suprug imao dobrog prijatelja koji ga je pozvao k sebi u Južnu Afriku da tamo zajednički započnu novi posao. Nije ga trebalo puno nagovarati. Inače je bio zaljubljen u Afriku u kojoj je, prije nego što smo se upoznali, živio i radio pet godina. Pristala sam i ja, ali pod uvjetom da odemo samo na nekoliko godina. S tim prijateljem i još jednim partnerom kupili smo u Cape Townu mali hotel. Zajednički smo ga vodili i bilo nam je prekrasno. Ja u početku nisam radila jer nisam znala engleski. Takvoj kakva sam nije mi se bilo teško priviknuti na tamošnji život.

 

Crno-bijeli svijet
Bilo mi je dobro tamo na kraju svijeta na rogu Afrike, ali nisam se mogla priviknuti na aparthejd. Odgojena sam da svi ljudi imaju ista prava i bilo mi je nepodnošljivo živjeti gledajući kako su se tamo bijelci odnosili prema crncima. Nisam mogla prihvatiti da netko, samo zato što je crn, ne može ući u autobus, ne može ići na plažu ili mora hodati drugom stranom ulice. Bila sam revoltirana i ne znam kako bih se ponašala da sam morala odlaziti u dijelove Južne Afrike u kojima su crnici bili u većini i gdje je aparthejd bio strašan. Živjela sam u Cape Townu koji i nije prava Afrika. Cape Town je bio kao neki afrički Monte Carlo, bogati grad s rezidencijama i luksuznim hotelima pa osim posluge nisam sretala puno crnaca. Sa svojom sam sluškinjom pila kavu, pričala s njom kao s prijateljicom i slušala njene dobronamjerne savjete.
U tom crno-bijelom svijetu i naša sudbina je bila takva - crno-bijela. Lijepe dane kada je naš hotel cvao zamijenila je crna gospodarska kriza. Morali smo prodati hotel i kupili restoran Seafort pa nam je opet svanulo. Restoran je brzo došao na dobar glas. Pročuli smo se u visokim društvenim i diplomatskim krugovima. Dolazili su nam najbolji mogući gosti - veleposlanici, diplomati, uspješni poslovni ljudi, bogataši, veleposlanici, ljudi iz visokog društva. Kao bivša manekenka i došljakinja iz tamo neke Jugoslavije za koju mnogi od njih nikada nisu ni čuli ja sam im bila posebno zanimljiva. U Cape Townu živio je i jedan naš zagrebački poznanik koji nas upoznao sa svim tamošnjim ljudima podrijetlom iz naših krajeva, a njima je imponiralo što su upoznali mene, poznatu manekenke iz tadašnje Jugoslavije. Završila sam čak i na naslovnici njihovih lokalnih novina.

 

Povratak
Bio je to život kao u filmu. Afričku idilu prekinula je vijest o teškoj bolesti moga oca. Morala sam kući, morala sam u Šibenik. Kad sam došla u šibensku bolnicu, dr. Branko Ofner mi je rekao da je u teškom stanju, da će možda živjeti još nekoliko mjeseci. Ostala sam koliko sam mogla. Kada više nisam mogla odgađati povratak u Cape Town otac je od mene na rastanku tražio da mu obećam da neću ostati zauvijek u Africi jer tamo nemam nikoga i to nije moj svijet. Obećala sam da ću mu ispuniti želju. Tako je i bilo. Vratili smo se u Trst. Bilo je to 1989. godine.

Nove dimenzije života

Suprug je otvorio svoju tvrtku, a ja sam malo pomagala prijateljici koja je imala butik i počela se baviti humanitarnim radom u Udruzi djece s cerebralnom paralizom. Družila sam se s tom nesretnom djecom. Pomagala sam im. Bilo je jako potresno. To iskustvo unijelo je nove dimenzije u moj život. Shvatila sam koliko nezamislivo velike mogu biti dimenzije tragedije, boli i tuge. Uvjerila sam se jednom zauvijek da zaista nije važno što imaš i koliko imaš, da su najvažniji ljubav, dobrota i zdravlje. I onda se Svevišnji 2001. godine ponovno djelatno umiješao u moj život. Hrvatski konzul u Trstu postao je Vjekoslav Tomašić. On je ubrzo pri konzulatu formirao literarnu radionicu koja me je privukla. Mentori su nam bili pjesnik, esejist i novinar iz Istre Danijel Načinović i profesor Oktavio Prenz koji je našeg podrijetla, ali ne piše na hrvatskom. Pokazala sam im rukopis svog prvog romana Koraci. Predložili su mi da ga tiskam. Ohrabrili su me pa sam se počela raspitivati tko bi mi mogao biti izdavač u Hrvatskoj. Tragajući za izdavačem, u Zagrebu sam srela svog prijatelja, Šibenčanina Sašu Ljahnickog. Kada je čuo koje su me namjere dovele u Zagreb, upoznao me je s publicistom profesorom Božom Rudežom, a on me je upoznao s vlasnikom izdavačke kuće Ceres. Tako sam našla izdavača i silno se radovala svojoj prvoj knjizi. Promociju sam zamislila jako ambiciozno. Trebao mi je velik prostor. Očekivala sam puno uzvanika. Profesor Drago Dumačić me je u čudu gledao i upozoravao da budem oprezna: -Znate, gospođo Darija, nemojte puno očekivati. Pa ni Krleži nije na promociju dolazilo više od 50 ljudi.

 

Književni uspjeh

Promocija je upriličena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Došlo je više od 100 ljudi. Profesor Dumančić vrtio je glavom i ponavljao kako u životu nije na promociji knjige vidio toliko ljudi. Dobila sam, doslovno, kamion cvijeća tako da je svatko s promocije otišao s buketom, a ostalo cvijeće podijelila sam susjedima u svojoj ulici na Pantovčaku gdje sam kao djevojka živjela i u kojoj mi još uvijek živi majka. Mediji su bili jako zainteresirani za moj književni debi. Dobila sam zbilja veliki publicitet. Druge dvije knjige, Proročice 2006. godine i Što vidiš? 2009. godine, izdane su i promovirane na već uhodan način. Najbolje ocjene stručne kritike dobila sam za roman Što vidiš? koji, za razliku od prva dva, nije bio autobiografski. I sama sam osjetila pišući ga da sam napredovala i kao spisateljica popela se stepenicu više. To mi, kada razmislim, i nije bilo teško jer sam od djetinjstva uvijek nešto pisala. Sada nisam sigurna jesam li ja pisala romane o životu ili je život napisao roman o meni jer moj život izgleda baš kao roman koji je netko napisao. Oprostite, još uvijek ga piše. Tko zna što donose poglavlja koja slijede?

 


 

Iz kategorije: Volim Šibenik