Datum objave: 06. Lipanj 2017

Krpice iz borše maloga Moše (5): Baldekinske kokoše Manjurica, Pirga, Ćora i Guzla

Diana Ferić
Diana Ferić

 "Krpice iz borše maloga Moše", nazvali smo serijal sjećanja na stari, nekadašnji Baldekin i život na njemu koja je zabilježio fetivi Šibenčanin i veliki zaljubljenik u Šibenik prof. emeritus Mladen Friganović. On je  na Baldekinu proveo djetinjstvo i mladost. Danas donosimo njegove pričice o baldekinskim kokošama, bevandi i babi Iki Dunićevoj.

 

Svak je na Baldekinu u oboru ima desetak petnaest kokoša i pivaca.Kokoše se držalo usput jer to nije ništa guštalo, a vridilo je. Uz konja, prasce i vrtal uvik je bilo štogod i za kokoše, mrva mekinja, šaka zobi, struk zečlja i salate. Svakom je jaje dobro došlo, navlastito dici za kripost i za bolest. U težačkoj kući na Baldekinu s jajima je bilo lako. Uvik je svako ima ulja i masti, zelen je bila tu, pa onda jaje navlastito friško, svak je ima svoj kruv i štošta drugo i eto ti kripne spize za dicu i za ljude. To s kokošama na Baldekinu, to je bilo za priču. Svak je ima svoje kokoše, a samo je našoj kući svaka kokoša imala ime. Imena im je dava moj ćaća. On je svakoj kokoši da i zna ime i zna kad će kakvo će jaje snest. Nama dici to je bilo smišno. Ža mi je što ćaću nikad nisan pita odakle mu sva ta imena za kokoše; Manjurica, Pirga, Jurka, Pipita, Ćora, Guzla. Al nije to sve. Ima još, al za nevirovat. Moj ćaća nije mora vidit kokoš da je prepozna. Zna je točno kako koja rakoli i kokodače i nikad nije pogrišija. 

 

Bevadna i torkulaš rebatnjakon, a vino samo svecon

Svaki je težak na Beldekinu ima vinograd. Uvik je bilo dobrog vina al se vino na Baldekinu nije pilo rabetnjakon, nego samo svecon, jer se od vina živilo. Pila se bevanda ili torkulaš. Onaj ko je ima dosta dropa pravija je torkulaš, to je bila dobra bevanda, a onaj ko nije mora je bit sritan i s trećon oblivačon, a to je bila mršava bevanda, skoro više voda nego vino. Svecon se pilo pravo vino i to je bilo svečano ka neki pir.

 

Magareća balega i baba Ika Dunićeva

Mi dica s Baldekina pravili smo puno fucutarija, a najdraže nam je bilo kad bi pa snig. Niko sritniji od nas. Matere bi kuvale maništre i fažola na gnjatu, bija bi dikoji pispaj il fritula. Ne bi bilo škole, a mi bi se magaretali u snigu. Bilo je to dan dva uživancije. Govorili smo:
- Da barenko bude ovako i dogodine!
Tješila nas je baba Ika Dumićeva:
-Bolje išta nego išta, dico.
Mi bi se smijali, jer je ona govorila: -Bolje išta nego ništa!, i onda kad bi bubrig, a mi bi ga izvadili pa umisto bubriga njoj u bronzin metnuli magareću balegu.

 

Iz kategorije: Volim Šibenik