Četvrtak, 23 Ožujak 2017 15:08

Veliko srce dobrote Roman obitelj kuca u ustanovi za osobe s intelektualnim teškoćama "Roman obitelj"

Napisala: 
Veliko srce dobrote Roman obitelj kuca u ustanovi za osobe s intelektualnim teškoćama "Roman obitelj"

Roman obitelj, naziv prvog privatnog doma za smještaj odraslih osoba s mentalnom retardacijom koji su prije petnaestak godina u Bratiškovcima osnovali Maksim Roman i njegovi sinovi Marin i Zoran najbolja je definicija njihovog odnosa prema štićenicima te ustanove. Oni skrbe o stotinu osoba s lakšom i težom retardacijom, kojima su Maksim, kojeg prijatelji od milja zovu Makso, Marin, Zoran i pedesetak njihovih zaposlenika istinska obitelj. Pružaju im sigurnost, toplinu doma, osjećaj zajedništva i pomažu im u bilo kojoj životnoj situaciji. S njima svakodnevno dijele i lijepe i ružne trenutke koje ljudi obično proživljavaju sa svojim najbližima, u krugu uže obitelji.

 

 

Sreća je jedina mjera vrijednosti

Plemenit je i nadasve human posao kojim se bave. Da bi ga se moglo pošteno raditi mora ga se voljeti i u njega unositi cijelog sebe, možda puno više nego u nekim drugim poslovima, ali su, kako kažu Romani, nagrade neprocjenjive ako se mjere vrijednostima kao što su sreća i zadovoljstvo onih o kojima brineš, kojima si i otac i majka i brat i sestra. Maksim je tim poslom koji se službeno zove poduzetništvo u djelatnosti socijalne skrbi uspio zaraziti obojicu svojih sinova pa ga oni obavljaju istim žarom. To je samo po sebi dragocjeno i znakovito jer smo u svakodnevnom životu svjedoci uglavnom obrnutih situacija - da djeca glavom bez obzira bježe od posla kojim se bave njihovi roditelji.
-Naravno da sam kao otac i kao čovjek koji se bavi jednim humanim poslom sretan i ponosan što sam uspio u tome da ga moji sinovi vole i cijene i da su ga izbrali kao svoj životni poziv. Nikad im nisam nametao niti forsirao da studiraju defektologiju. To je kod njih došlo samo od sebe, - objašnjava Maksim. Marin i Zoran, s druge strane, potvrđuju da nikad nisu ni pomisli da će se baviti nečim drugim.

 Iskrene i jake emocije

-Kao djeca smo puno vremena provodili u Specijalno školi na Šubićevcu u kojoj je otac bio ravnatelj. O njegovom poslu često se pričalo u kući, za obiteljskim stolom. Družili smo se sa štićenicima, odlazili s njima na putovanja i izlete. Ti ljudi koji su zapravo samo drukčiji od nas traže puno pažnje i strpljenja, ali vam zato vraćaju tako iskrene i jake emocije koje snaže i usrećuju. - pričaju vidno zadovoljni u s osmijehom na licu i Marin i Zoran.
Obojica su završili defektologiju na zagrebačkom sveučilištu i počeli raditi u vlastitoj ustanovi, s ocem. Maksim, pak, nije diplomirani defektolog ali je najveći dio radnog vijeka proveo kao prosvjetni radnik upravo s ljudima sa smetnjama u razvoju, najprije kao učitelj tehničkoj odgoja u Specijalnoj školi na Šubićevcu, a onda kao njezin dugogodišnji ravnatelj.

 

 

 Prekretnica

Maksim Roman rođeni je Žirijanin i zaljubljenik u svoj otok i djedovinu. Na Žiriju je bio do dvanaeste godine, potom je šesti i sedmi razred osnovne škole pohađao u Tisnu, gdje je živio kod djeda, a nakon toga se preselio s roditeljima u Šibenik.
-Lagao bih kada bi tvrdio da sam uvijek imao afiniteta za bespomoćne ljude. Dok se nisam zaposlio u Specijalnoj školi na Šubićevcu nisam imao nikakvu svijest o ljudima s posebnim potrebama. Mogu samo reći da sam kao dječak imao izražen osjećaj prema djeci i starcima ali nisam bio neki veliki humanist. Bio sam živo, vražje dijete, a kao mladić sam u sezoni vozio brodove iz Šibenika na Jadriju i iz Vodica na Kornate jer sam najprije htio biti pomorac. Kasnije sam se malo uozbiljio. Diplomirao sam tehnički odgoj na Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Prvi sam posao dobio u osnovnoj školi u Čistoj Maloj što me baš i nije ispunjavalo. Kada su u Specijalnoj školi raspisali natječaj za moju struku javio sam se i dobio posao. Do tada zaista nisam ništa znao o toj populaciji. Vidio sam da su to drukčija djeca i odmah sam s njima razvio dobru komunikaciju. Kako se oni u školi uglavnom osposobljavaju za praktična znanja ja sam im dosta toga predavao. Malo pomalo sam ih upoznavao i počeli su mi se uvlačiti pod kožu. Pohađao sam i edukacijske seminare na Fakultetu za defektologiju koji, istina, nisu bili na razini diplomskog studij, ali sam puno toga naučio. Bili smo i odličan kolektiv. Ravnatelj je bio Branko Belamarić jedan krasan, topao i sposoban čovjek. On je formirao mene i moje tadašnje kolege - Božu Erlića, Nevena Radetića, Joška Belamarića, Žarka Butuliju... Kasnije sam stekao i dodatno obrazovanje i napredovao u struci. Postao sam ravnateljem te škole, a pred rat i predsjednikom aktiva ravnatelja takvih ustanova u Republici Hrvatskoj što je ipak bilo priznanje od strane struke, - kaže Maksim Roman.

 Domovinski rat

Značajna je bilo i njegova uloga u brizi za učenike Specijalne škole kada je počeo Domovinski rat. Škola je bila pogođena i u njoj im boravak više nije bio siguran. Maksim je pronašao rješenje – školu je preselio u Bratski Dolac u tamošnju staru školsku zgradu koja mu je zapala za oko još kad je posjećivao prijatelja u tom selu. Uredili su uglavnom svojim snagama i donacijama iz Italije i Švicarske, a otvorili su i staklenik i peradarnik za radnu terapiju. U izmještenoj ratnoj školu u Bratskom Docu svoj novi dom našli su i odrasli sa smetnjama u razvoju koji su do početka rata bili smješteni u Višegradu, u Bosni i Hercegovini. Kada su četnici okupirali taj grad zatvorili su Centar za smještaj osoba sa retardacijom, a njegove štićenike doslovce su ostavili na ulici:
-Naše se ministarstvo moralo pobrinuti za smještaj štićenika iz Hrvatske koji su do tada bili u Višegradu. Nazvali su me i pitali imam li gdje smjestiti njih tridesetak. Naravno da sam ih prihvatio i smjestio najprije u Ferijalni savez, a kada smo uredili dom u Bratskom Docu prebacio sam ih tamo. Upravo je susret s njima za mene bio gotovo pa sudbinski. Počeo sam intenzivnije razmišljati o tomu kako sustavno riješiti skrb o ljudima s mentalnom retardacijom nakon što završe srednju školu. Nisu postojale ustanove u kojima bi oni mogli normalno živjeti i u kojima bi mogli i raditi te u skladu sa svojim mogućnostima i radnim sposobnostima, biti korisni. Obitelji ih uglavnom ne žele primiti natrag i oni su jadni ničiji. Tada sam odlučio osnovati takvu privatnu ustanovu. Poticali su me stručni ljudi iz Ministarstva rada i socijalne skrbi, a presudno je bilo i to što sam htio osigurati radna mjesta svojim sinovima koji su u to vrijeme završili defektologiju. Osim toga kao direktor Specijalne škole, zahvaljujući Međunarodnom festivalu djeteta, surađivao sam sa sličnim školama iz inozemstva pa sam vido kako se to kod njih radi, - otkriva Maksim.

 Pionirski poduhvat

Tako počinje priča o Roman obitelji koja je za mnoge postala referentna ustanova te vrste u Hrvatskoj iza čega stoje znanje, požrtvovanost ali i veliko srce obitelji Roman, ne samo Maksima i njegovih sinova nego i njihovih obitelji jer su u svom pionirskom poduhvat mogli uspjeti samo uz međusobnu potporu, razumijevanje i slogu. Ta ustanova danas ima pedeset zaposlenika koji skrbe o stotinu štićenika starih od 18 do 60 pa i više godina. Ono čime se njezini vlasnici posebno diče je da je polovica zaposlenika s njima od prvog dana.
-Taj podatak govori nešto o nama kao poslodavcima ali i o njihovoj stručnosti i kvaliteti, jer u ovom poslu se ne može tolerirati nerad, neznanje i bahatost. Ponosni smo i na to što su nas prihvatili u lokalnoj zajednici. Kad su nam ponudili školu u Bratiškovcima ja sam, uz potporu tadašnjeg gradonačelnika Skradina pozvao mještane na razgovor i objasnio im što namjeravamo napraviti. Tada sam im rekao da ćemo, u slučaju da ta zgrada bude potrebna za njihovu djecu, mi odmah iz nje iseliti, - objašnjavaju Romani.

 

Poklon koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Njih trojica su podijelili poslove - Marin je ravnatelj i menadžer, Zoran se bavi unutarnjim funkcioniranjem ustanove, a Maksim je, kao veteran,  bio zadužena za zaposlenike i odnose s javnošću, a onda je, zadovoljan time što u svojim sinovima ima prave nasljednike, otišao u mirovinu.Svaki je dan njihovim štićenicima ispunjen radnim obvezama, kreativnim slobodnim vremenom i zabavom. Svatko od njih radi prema svojim mogućnostima i afinitetima. Neki pomažu u kućanskim poslovima, a neki rade u radionicama. Već su čuveni različiti ukrasni i uporabni predmetu koji se pod firmom Roman obitelj izrađuju u radionicama te ustanove. Vlasnici su odavno već inaugurirali i jednu lijepu praksu – na kraju svake godine, svima koji su ih podržali i na bilo koji način im pomogli poklone košaru s uradcima svojih štićenika. Koga takav poklon i takva gesta mogu ostaviti ravnodušnim! Dio tih predmeta tijekom godine i prodaju, a novac koji zarade je zajednički džeparac svih štićenika koji troše u nekim posebnim prilikama. Za svoje korisnike Roman obitelj redovno organizira koncerte klasične i zabavne glazbe koje im poklanjaju vrhunski umjetnici poput Maksima Mrvice i Gibonija. Često idu na izlete, a tijekom ljeta na plažu. Rijetki su stanari tog doma koji preko ljeta žele otići kući što je najbolji znak da su zadovoljni.
-To je njihov svijet u kojem oni najbolje funkcioniraju i nitko od nas nema pravo remetiti ga i na njega preslikavati ono kako mi ostali živimo. Ovdje imaju svoj ritam i svaka promjena kod njih izaziva osjećaj straha i neizvjesnosti. Bilo je puno situaciji da roditelji dođu po njih ali da oni odbiju ići s njima, - objašnjava Marin.

 

Rušenje predrasuda

Ustanova Roman obitelj uspješna je u još jednoj svojoj zadaći – senzibiliziranju javnosti za potrebe populacije o kojoj brinu i rušenju predrasude prema njima. Potvrda da rade dobro je podatak da godišnje dobiju i do šezdeset donacija.
-Organizatori Big game fishinga iz Jezera na poklon su nam donijeli ogromnu tunu koju su ulovili natjecatelji. Jedna zagrebačka tvrtka koja se zove Mama voli Gabi nam svake godine pošalje veliki paket sa kapama i šeširima iako se nikada nismo ni upoznali. Ove godine nam je tvrtka Slam, koja prodaje jedriličarsku odjeću, a ima dućan u Skradinu, poslala novu odjeću vrijednu više od 100 000 kuna. Posebno nas obraduje skupina žena iz Skradina koja nas posjećuje barem dva puta godišnje. Same se organiziraju, naprave domaće kolače i dođu se družiti s našim štićenicima. Time pokazuju da nas i njih prihvaćaju kao ljude. Drago nam je što na takav prijem nailazimo u cijelom Skradinu doživljavaju kao svoje, - priča Marin.
-Čini mi se da su sve nas, mene, moju obitelj, Maksima Mrvicu, klapu Skradinke, Ivana Korunića i njegov mandolinski orkestar, lovce na divovske ribe, državne dužnosnike, obične ljude, glazbenik, mađioničare... pridobila ta jednostavna, nevina i iskrena djeca, taj, kako se to kaže, mali čovjek. Došli bi niotkud, roditelji bi ih ostavili da žive u školi. Plaču oni, plaču majke i očevi, i kako ih ne bi zavolio i učinio za njih najviše što možeš. Ja sam doslovno plakao nad sudbinama nekim učenika. Imali smo jednog učenika iz Splita koji bi često išao kućit, a mama i sestra ga nisu htjeli primiti pa bi cijelu noć proboravio na stepenicama i tužan bi se vrati u školu. Ja sam toj majci nudio svoj novac da ga preko vikenda primi, da kod nje ruča, da malo bude s njom jer mu je silno nedostajalo da se na nekoga može osloniti ali ona nije za to htjela niti čuti. Onda smo mi u školi odlučili to dijete prebaciti u neki drugi centar u unutrašnjosti Hrvatske kako ne bi više dolazio u napast da bježi kući. Osobno sam ga odvezao. Plakao sam kada samo se rastali, ali na moju i njegovu sreću on je odatle isti trenutak pobjegao i prije mene stigao u Šibenik. Tada smo shvatili da smo mi pozvani da mu nadomjestiti tu čežnju za kućom da smo mu i otac i majka. I danas ih pmilujem, poljubim... To sam prenio na svoju djecu, a i ide našim stopama i staje u obranu svojih slabijih vršnjaka.

 

Suvremeni trendovi
 

Obitelj Roman slijedi i suvremene trendove u skrbi o osobama s teškoćama u razvoju. Nedavno su kupili kuću na Meterizama koju namjeravaju urediti za nekoliko štićenika s lakšom retardacijom i pokušati ih osposobiti da žive samostalno, uz njihov nadzor no najveći dio njih i dalje će ostati pod zajedničkim krovom Roman obitelji u Bratiškovcima vjerojatno dok su živi jer odatle niti kada ostare nemaju gdje otići.

"Možda se od ovog našeg posla neopravdano pravi bauk. Ljudi o kojima skrbimo su normalni članovi našeg društva i imaju pravo na sve što imamo mi koji se nazivamo normalnim. S njima je, zapravo, lako komunicirati jer ne lažu i ne muljaju. Imamo puno više veselih nego loših dana. Nekad te naljute pa moraš biti strog prema njima ali puno više puta nas nasmiju, razvesele. S njima si stalno angažiran, ali te u neku ruku rasterećuju – njih ne zanimaju političke teme, Europska unija i slično čime je danas opterećena komunikacija većine drugih ljudi... ", kaže Zoran Roman.

 

 

Vezu između imena ustanove Roman obitelj i odnosa prema poslu kojim se bave prepoznao je i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić.
-Dok sam se iz Šibenika vozio prema Bratiškovcima razmišljalo sam gdje me to vode i što to Roman obitelj. Nisam to ničim mogao povezati, ali sada kada sam vidio što i kako radite i shvatio da je to vaše obiteljsko prezime i to mi sada jako puno govori, - kazao je Mesić.
U obitelji Roman kažu da im je to jedno od najdražih priznanja, a bilo ih je puno, pogotovo drugih: -Kada smo otvarali Centar bili smo jaku uzbuđeni i pomalo uznemireni kako će to odjeknuti u javnosti, tko će nam doći na otvaranje. Poslali smo 300 pozivnica. Tog dana je padala kiša, a došlo nam je 350 ljudi. Među njima su bili tadašnji ministar rada i socijalne skrbi, njegovi suradnici, biskup Ante Ivas, lokalni dužnosnici,i što mi je bilo posebno važno, svi moji kolege, ravnatelji ovakvih i sličnih ustanova u Hrvatskoj i svi su nam uputili tople riječ potpore.

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!