Datum objave: 27. Veljača 2017

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Ante Toni Dadić, zablaćki trubadur u New Yorku

Diana Ferić
Diana Ferić


Ima već petnaestak godina od kako, ne samo Šibenčani, nego i mnogi drugi koji vole dalmatinsku pismu slušaju nostalgične pjesme o Dalmaciji, moru, Šibeniku i Zablaću i dijele među sobom kao nešto emotivno i dragocjeno CD-ove „Best of Tony Dadch“ , „Na školjeri“ i „Kolivka soli“ s pjesmama Ante Dadića iz Zablaća tj. Tony Dadich iz New Yorka. Neki ne znaju tko je Tony Dadich, ali im se pjesme sviđaju, a neki znaju i poznaju Antu Dadića, ali i oni njegove pjesme slušaju zato što im se sviđaju i zato što su pune fine nostalgije i ljubavi prema rodnom kraju.

Malo je Šibenčana, a puno je više naših ljudi porijeklom iz Zablaća i Šibenika koji zadnjih pedesetak godina žive New Yorku, koji će Antu na senzacionalnim fotografijama iz tih vremena prepoznati kao gitaristu pratećeg sastavu Ive Robića, Miše Kovača, Vice Vukova, Vjekoslava Juta, Đanija Maršana, Radojke Šverko ili još uvijek popularnog pjevača Džoa, odnosno Joa Maračića Makija. O njemu bi ponešto mogao reći i Goran Ivenišević, a mogao je i Dražen Petrović kao i mnoge hrvatske druge estradne i sportske zvijezde jer je Ante Dadić gotovo dvadeset godina bio zvijezda pa i svojevrsna zavičajna institucija u Astoriji, sjeverozapadnom dijelu gradske četvrti Queens megapolisa New Yorka koji se nalazi između East Rivera, Long Islanda, Sunnysidea i Woodsidea, enklavi doseljenika iz Italije, Grčke, zemalja sjeverne Afrike i Bliskog istoka te s područja bivše Jugoslavije, iz Hrvatske posebno iz Dalmacije i naročito Zablaća. Taj dio New Yorka poznat je, a to i danas piše u turističkim brošurama, po brojnim restoranima (restaurants), kafićima (cafes), pekarama (bakeries) i konobama (konobama), a naša ga dijaspora pamti i po zvucima benda „Dalmatinski biseri“ koji je između 1969. i 1975. godine bio glavni pokretač zabave, druženja i društvenih događanja.

 

Korijenski Zablaćanin

Tko je Ante Dadić odnosno Tony Dadich, pjevač, glazbenik i pjesnik iz Zablaća? Trebali bismo priču o njemu ispričati hrvatskim književnim jezikom, ali ljepše je i zanimljivije koristiti dalmatinsko-zablaćko-njujorški žargon kojim govore naši ljudi koji ni nakon pola stoljeća života u Americi nisu baš besprijekorno naučili engfleski, ali ni zaboravili materinji jezik.
Antina obitelj, koliko je moguće doznati, doselila je u Zablaće iz Klisa prije dva stoljeća. Antin dida Ante Dadić Ćićo bio je noštromo u Loydu. Bija je veliki čovik. Ima je velik ugled. Kuća ga je vodila karoca. Od čega su živili Dadići u Klisu? Ne zna se čime su baš točno čime su se bavili. Vjerojatno poljoprivredom, a kada su doselili u Zablaće valjda solju. Dida po majci bija mu je Stipe Ljubić, isto starosjedilac u Zablaću. Bija je veliki i poznati ronilac. Radio je i u Americi, a kad se ozlijedio vratio se u Zablaće.
Ante se rodija u Zablaću. Ima dva brata Mirka i Krešu, a on je najstariji. U Zablaću je živio do 23. godine. Tu je iša u školu do šestog razreda, ali mu šesti nisu priznali kada je priša u školu u Šibenik pa je opet iša u peti i tako je stalno za svojom generacijom kasnija godinu dana i uvik bija najstariji među svima. Za sebe kaže da se ka dite i mladić nije ničim bavija i da je bija kao neki jadnik.
-A nisan ni moga nečim bavit. Bili smo teška bijeda. Druga su dica igrala nogomet, a ja nogomet nisam volija. Kasnije sam igra odbojku, a volija san ping pong i muziku. Bili smo siromaji, al bili su mi lipi ti dani djetinjstva i mladosti u Zablaću. Ka mladić sam u školu, u čitaonicu dovodija vojničku glazbu da nam svira i da nas zabavlja. To je bilo lipo. Učija sam curice plesat i tako... Glavno je bilo kada bi u Zablaće došlo pokretno kino. To je bija događaj. Dolazi kino, a svi trkom za kamionom da nam što ne promakne.

 

 

San mi je bija ić u gimnaziju pa studirat

Ćaća mi je bija činovnik. Radija je nakon Drugog rata u TLM-u. Rat je jedva preživio. Jedva je živ osta. Već je bija pred streljačkim strojem. Tribali su ga streljat, ne znam zašto, al onda se streljalo, ubijalo, za bilo što. Spasija se u zadnji tren. U Zablaću su bili četnici i on je vidio da nema izlaza pa je pobiga u partizane. Tamo je doša kost i koža od gladi i iscrpljenosti pa su ga poslali u zbjeg u Ell Shat. Kada se vratio išao je na kurs za knjigovođu pa su ga zaposlili u Ražinama, u TLM-u. Nije se drugim ničim bavija. Mater je bila domaćica. Osnovnu školu sam završija u Sime Matavulja. Bila mi je želja ić u gimnaziju pa studirat. To mi je bija san, ali moja obitelj nije bila u mogućnosti da me školuje. Zato sam iša na zanat. Ćaća mi je u Ražinama našao posao. Radio sam kao vikler elektromotora, a kasnije sam bio dežurni u valjaonama. Onda sam otišao u vojsku od 1961. do 1963. godine.

 Po gitari san lupa, lupa, lupa... dok nisam naučio svirat

Moja priča s glazbom i gitarom počela je prije ngo sm mora ić uvojsku. Bilo je to kad sam ima sedamnajst godina. Nisam onda zna ni da znam pjevat ni da imam sluha ni da bi moga svirat. I onda sam tako jednom uzeo gitaru u ruke i po njoj lupa, lupa, lupa... svima sam dodija, ali brzo sam ja to savladao. Sam sam naučio svirati. Nitko mi nije ništa pomoga. Mojim se prijateljima to svidjelo pa su i oni kupili gitare, ali nije bilo lako naučit svirat pa je većina odustali, al neki su postali dobri svirači. Bili smo dobra klapa. Družili smo se. Svirali. Malo zapivali. Išli smo u Šibenik i tako nam je tekla mladost. Pivao sam u kazalištu i u onom domu što se nekad zva Dom JNA, na nekoj priredbi koju je organizirao vodnik Suljo. Svak ga je u Šibeniku znao. Sulju su svi znali. On je to organizirao, ta natjecanja između tvornica, škola i vojničkog garnizona. Ja sam na tim priredbama piva i svira na gitari dvi tri vesele pjesme, a pratio me je, kao i ostale, Suljo sa svojim orkestrom. Koje sam pisme piva? A ne sićan se više. Piva sam u tom Domu JNA ponekad, onako u offu s nekim poznatim pivačima, recimo s Ivicom Šerfezijem. Pratio sam ga na gitari i pjevao kao neke prateće vokale. Nije to bilo nešto važno.

 

 Kad mi je ćaća razbija gitaru

To s gitarom postalo je malo ozbiljnije kad sam otiša u vojsku, u Maribor. Tamo su me odmah uzeli u vojnički orkestar. Bilo je 1961. godine. Tamo sam puno nastupao. Čak sam jednom bio u bendu koji je pratio Terezu Kesoviju kada je imala koncert u Mariboru. Svirao sam gitaru. Volija sam ja svoju gitaru, a skoro sam osta bez nje. Nekoliko miseci prije nego što sam otišao u vojsku ćaća mi ju je bija razbija. Bio sam popustio u školi, pa mi je ćaća bija ljut i zbog toga pa mi je razbija gitaru. Popravio sam je i dobro mi je došla u vojski, al nije ostala kod mene jer sam je minja s jednim Romom koji je bio odličan svirač. On je meni da svoju, a ja njemu svoju gitaru. Ja sam proša bolje, al je bio zadovoljan pa je sve bilo dobro.

 

 

 Bili lancunić

Iz vojske sam se vratio 1963. godine. Triba sam se vratit na posao u TLM-u, al u Ameriki je živjela materina sestra i ona me je povukla u Ameriku. Sredila mi je papire da tamo idem ka turista, a to tada nije bilo lako iako je ona živila u Ameriki od prije. Otišla je s mojim tetkom tamo još prije rata. On je bija lučki radnik kao i svi Zablaćani. Radio je na dokovima. Nisam ja planirao ić u Ameriku. Nije mi se baš ni išlo. Imao sam svoju školu, svoje zanimanje, prijatelje, cure... ali šta sam moga? Iša sam zbog familije. Braća su bila mala... nismo bili dobrostjeći... Da san osta ko zna šta bi od nas bilo. Kasnije sama u Ameriku ja povuka svoju braću pa onda ćaću i mater. Tako ja 1963. dođem iz vojske i odma idem u Ameriku. Nije mi bilo svejedno. Bilo me je i strah. Tada se u Zablaću na poseban način rastajalo od onih koji odlaze. Po portu sam, ka i drugi koji su odlazil,i napravio leuteom tri četiri kruga i bacio onaj bili lancunić, a lancunić je bio znak da se odlazi. Bio je veliki ispraćaj. Mahalo se pivalo, plakalo... Išlo se vlakom iz Šibenika u Zagreb, a u Zagrebu me je čekala moja klapa, moji prijatelji koji su Zagrebu studirali. Opraštali smo se dugo, dugo... Prvi vlak mi je bija otiša. Nikako nam se nije rastajalo. Ćaća je bija ljut. Pjevali smo iz sveg glasa. Tada je najlipša pisma bila „Taj divni Meksiko“.

 

Plovidba preko oceana

I tako ja na koncu krenem i dođem u Trst. Veliki grad. Veliki brod. Na brodu bešteke, muzika, svira se, puno svita. Kada je brod prista u Napulju ja siđen u grad i kupim si gitaru. Na brodu sam svirao. Svima se sviđalo pa sam u New York stiga sa 180 dolara zarade u žepu. Al što ću ja sada s tom gitarom u New Yorku? Doša san radit, a ne svirat i ja kažem teti i tetku da sam gitaru dobija na bingu na brodu. Što ćeš, mora si je uzet, kažu oni meni i tako to s gitarom prođe glatko. Dolazak u New bio je šok, ali Astoria nije kao New York iz filmova i s razglednica. Nije to bog zna šta. Male obiteljske kućice, ništa glamurozno. Živi se skromno. Zablaćani su se u New Yorku bavili izolatrskim poslovima, a radili su i kao kuhari i konobari. Od toga su dobro živjeli. Neki su se obogatili, napravili velike pare. Ali težak je život u Ameriki. Ne znaš jezik, radiš kao stoka. Ja svoju dicu nisam vidio prvih vidio deset godina dok sam nešto napravio. Ne bi ih ni prepoznao da mi žena nije pokazivala slike. Radio sam tri posla. Sada je još teže. Sve je skupo prijevoz, hrana, stanovanje... Nema više ni posla. Oni koji su otišli u Ameriku vraćaju se u Zablaće, smo znali govorit, za umrit. Najviše se ljudi vratilo nakon Domovinskog rata, ali mislim da se nitko nije vratio za stalno. Svi smo mi i ovdje i tamo. Tamo su nam dica, a ovdje zavičaj. Mladi se ne vraćaju. Ne vide ovdje svoj život. Dođu na ljetovanje. Sanjaju kako će doći ovdje kada odu u penziju, al malo ko taj san ostvari. Prvi sam posao dobio u mesarnici koju je drža neki Talijanac. Derao sam kuniće i tranšira kokoši. Dobio bi nešto za ist i neki dolar. To je bilo tako za preživit. Tili su da budem mesar, ali ja sam imao svoj zanat i želio sam raditi u struci pa sam potajno tražija posa. I naša san ga u jednom velikom poduzeću. Odmah sam upa u sindikat električara. Tu sam radio, a radio sam i drugo kad je bilo posla izvan poduzeća, jedno deset godina. Svirao sam gitaru onako za svoju dušu. Ona me je tješila.

 

 

Dalmatinski biseri

A onda 1969. godine stignu u New York momci Zablaćani, moji znanci. Bili su pobjegli iz Jugoslavije u Italiju. Tada su se mnogi iseljavali u Ameriku. Zablaće je stalo skoro pusto. Bili su Italiji devet mjeseci u azilu, a kada su ih pustili došli su u New York. Oni su znali da ja sviram, a svirali su i oni. Tako smo 1969. godine moji Zablaćani Mate Grgas, s kojim sam svirao u Zablaću i Šibeniku, Ive Grgas kojeg smo zvali Beatles, Mile Longin iz Kalija, Vlado Zović iz Zagreba i Joe Maračić Maki koji je već bio u Ameriki osnovali bend i nazvali ga „Dalmatinski biseri“. Ja sam već radio i imao siguran posao pa sam digao kredit i kupio instrumente. Ispočetka nije bilo baš najsjajnije. Svirali smo sve živo, rock and roll, domaće hitove, naše dalmatinske, sve... S tim smo pomeli sve ostale bendove u Astoriji. Vježbali smo godinu dana prije nego što smo izašli na prvi nastup u Bohemina Hallu kojeg je držao neki Čeh. Onda smo prešli u Turn hall. To je bilo najvažnije. Najprije smo svirali samo petkom, a onda nam je menadžer dao šansu... Bili smo dobri. dobro smo svirali. Postali smo popularni. Tu smo već digli biznis. Turn Hall su držali Mate Galić, iz našeg kraja i njegova žena Pavica. U Tren Holl su dolazi svi pjevači iz Jugoslavije, a mi smo bili najbolji band i sve smo ih pratili kada bi imali koncert.

 

 

 Hrvatsko proljeće u New Yorku

Bilo je odlično. Dolazila je masa svita. Jugoslavija se još držala i svi su se tu okupljali, a mi smo svirali. Sjajno smo se zabavljali. Ali došla je 1971. godina. Došlo je Hrvatsko proljeće. Tada su počeli masovno dolaziti naši pjevači. Doša je Vice Vukov, Mišo Kovač, Ivo Robić, Dalibor Brun... Turn hall je bio krcat, ali više nije bilo kao prije. Plesovi i koncerti počeli su se pretvorili u masovne tučnjave između naših i njihovih zbog politike. Tučnjava je trajala i do četiri ujutro. Tukli su se kao divljaci. Bilo je napeto. Dolje u baru potezali su se i pištolji jedan na drugoga. Mate Galić je mora intervenirat puškom. Svašta je bilo. Jednom, bilo je Sivestrovo, pratili smo Mišu Kovača kad je nešto puklo. Nešto je eksplodiralo i sve se zadimilo. Mišo se uplašio, njegova je žena pobigla, a Mate Galić je vikao: „Sviraj dalje! Svirajte dalje!“ i mi smo svirali kao da ništa nije bilo.

 

 

 Kraj „Dalmatinski bisera“

„Dalmatinske bisere“, najpopularniji i najbolji bend Astorije, istočnog dijela gradske četvrti Queens u New Yorku, u kojem je pjevač bio Joe Maračić Maki osnova sam 1969. godine, a ja sam ga i razbija 1975. godine. Otišao sam jer sam pokrenuo svoj biznis. Najprije sam otvorio trgovinu likera. Tu sam preživio teške trenutke. U Ameriki je i inače opasno. Puno je oružja. U moj je dućan upao neki kriminalac s pištoljem. Napa je mene i brata. Bilo je pitanje života i smrti. Dokopa sam se pištolja i u samoobrani sam ga ustrijelio. Policija mi je čestitala jer je taj napadač navodno bija neki teški i opaki kriminalac. Nakon toga sam otvorio trgovinu dječje obuće i robe. To sam imao dvanaest godina. Skupio sam nešto kapitala i 1990. godine otvorio svoj kafe restoran „Max“. Krenulo je odlično. Bio je to veliki lokal. Mogao je primiti 150 ljudi. Imali smo našu domaću spizu, pekli smo janjce... Najbolje je bilo nedjeljom kada su mladi išli u crkvu, a poslije mise svi dolazili kod mene. Mislio sam, bit će dobro...

 

 

Domovinski rat u New Yorku

Al nije bilo dobro. Ponovila se 1971. godina. Došla je 1991. i Jugoslavija se počela raspadati. U mom „Maxu“, kao nekada u Tren hallu, počele su tučnjave, teški obračuni, sve zbog politike. U Hrvatskoj je počeo Domovinski rat, a ratovalo se žestoko i u New Yorku.
Bilo je napeto. Tukli su se kao divljaci. Opet sam prolazio kroz muke Isusove. Stalno tučnjave, razbijanje, lupanje... politika, rat, tučnjave. Bilo je gore nego 1971. godine. Držao sam lokal dok sam mogao. Nije išlo. Izgubio sam biznis. Izgubio sam sve što sam uložio. Postalo je neizdrživo pa sam 1994. godine pobiga u Hrvatsku, u rat, u Zablaće. Izgubio sam što sam uložio. Bio je to za mene težak udarac i veliki gubitak. Živce sam izgubio, nisam više mogao izdržati. Ostao sam bez išta. Htio sam u Zablaću ostat za stalno. Napravio sam novu kuću, a u staroj uredio apartmane, ali moja supruga Annamaria nije se najbolje snašla pa smo se 1999. godine vratili smo u Ameriku.

 

Pjesme nostalgije

Počeo sam pisati pjesme 1990. godine kada sam otvorio „Max“ i još više malo kasnije kada smo dobili svoju državu. Tada me je ujela ta nostalgija za domovinom za zavičajem. Pisme su jednostavno izlazile iz mene same od sebe. Kada sam došao u Zablaće upoznao sam Darka Kalogdjeru. On je napravio aranžmane za moje pjesme. Od tada smo uvijek zajedno. Ja bih mu dao svoje stihove i neku melodiju, a on bi napravio cijelu pismu. Radio sam za to za svoje gušte, ali ljudima se svidjelo pa sam morao napraviti puno CD-ova. Svašta sam radio u životu, ali glazba je obilježila cijeli moj život. Možda opet nešto snimim. Nešto se dogovaram s Dinkom Škevinom.A u New Yorku, u našoj Astoriji, našoj enklavi, tamo sviraju neki novi naši momci. Od moje generacije aktivan je još samo Joe Maračić Maki. Još je popularan. Ide po cijeloj Americi. Popularan je i u Sloveniji. Žao mi je što nisam snimao, što nemam fotografija iz Turn Holla i Maxa. Bilo bi to lijepo imati ali tko je mislio da je će to jednoga dana biti važno.

 

Iz kategorije: Volim Šibenik