Poduzetnik Ante Šupuk postao je prvi Hrvat gradonačelnik Šibenika 1872. godine, a 121 godinu kasnije, usred Domovinskog rata 1993. godine, poduzetnik, profesor filozofije i matematike Ante Šupuk izabran je za prvog gradonačelnika Šibenik u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj i kao takav ostaje zabilježen u povijesti. Već je godinama izvan političkog i javnog života, ali ne i nezainteresiran za stanje u Šibeniku koje analizira sada samo u krugu prijatelja i dobrih poznanika svakog jutra u kafiću koji Šibenčani i dalje zovu "kod Šupuka". Smatra da je su već dugo najveći problemi Šibenika ušutkana javna riječ, nedostatak kritičkih medija te demolirana, potpuno razorena politička slika i uništeni stranački život. Osim imena i prezimena Antu Šupuka i Antu Šupuka povezuju jasne, konkretne i dalekovidne vizije mogućnosti i razvoja Šibenika. Prvi je Ante Šupuk bio na vlasti punih trideset godina i uspio je ostvariti gotovo sve svoje poduzetničke zamisli i poslovne projekte zahvaljujući kojima je Šibenik postao moderan i napredan grad. Drugi Ante Šupuk bio je na vlasti samo četiri godine. Više od pola njegovog mandata proteklo je u najtežim mogućim ratnim okolnostima stradanja i razaranja, a nakon rata nije mu bilo lakše jer se hrvatska država tek rađala, a demokracija je bila još u povojima. Pa ipak i on je usprkos svemu uspio ostaviti dubok trag u političkom i gospodarskom životu Šibenika te postaviti temelje na kojima je, da je imao prilike ili da su njegovi nasljednici na dužnosti gradonačelnika nastavili graditi tamo gdje je on stao, Šibenik mogao doživjeti preporod i novi prosperitet. Od početka do kraja mandata pratio ga je glas kontroverznog gradonačelnika, a mnogi Šibenčani nisu mogli prihvatiti da grad vodi netko tko je do tada, po njihovom mišljenju, imao kafić i nije imao niti jednog dana radnog staža na nekom ozbiljnom poslu. Činjenice da je on pokrenuo niz strateških projekata i investicija od krucijalnog značaja za Šibenik, da je imao viziju prosperiteta grada, da je jasno dijagnosticirao gradske probleme, uočio bolesti koje bi Šibenik mogle povući u siromaštvo i recesiju te hrabrost da donese i provedbe čak i nepopularne ali dalekosežno pozitivne odluke, mnogi su uočili tek kada više nije bio na vlasti. Isto tako tek su ga malobrojni prepoznali kao revolucionarnog začetnik modernih društvenih trendova u Šibeniku, tvorca i predvodnika novog proeuropskog naraštaja Šibenčana, par exellence intelektualca, hrabrog poduzetnika ili uspješnog vozača auto i moto utrka.
Splićanin po mjestu Rođenja - Šibenčanin po svemu ostalom
Šibenik je grad u kojem živim cijeli svoj život. Iz njega potječu moji roditelji i preci, ali slučaj je htio da sam se rodio u Splitu. Te 1942. godine kada sam došao na svijet šibenska je bila nekoliko puta bombardirana pa su žene morale odlaziti poroditi se u splitsko rodilište. To se dogodilo i mojoj majci tako da sam formalno Splićanin po mjestu rođenju, a Šibenčanin po svemu ostalom. Čudna je to podudarnost. Rodio sam se kada je moj grad bio bombardiran, a njegovim sam gradonačelnikom postao pedeset godina kasnije baš u trenucima kada je ponovno bio bombardiran i razaran. Cijeli život živim u Šupukovoj kući nasuprot Poljane u kojoj sam dugo godina imao kafić, a sada tu iznajmljujem poslovne prostore. To je bila kuća mog oca Ivana i njegovih sestara. Majka Anka je također fetiva Šibenčanka, iz obitelji Šurkalo iz Doca.
Očev dućan na Poljani
Do kraja Drugog svjetskog rata otac je u prostoru u kojem je prije bio moj kafić, a sada su šalteri Splitske banke, držao tada najveći dućan elektroopreme na šibenskom području. Bio je zastupnik Tungsrama, Osrama i AEG-a, najvećih europskih proizvođača elektroopreme tako da su Šibenčani sve što je imalo veze sa strujom i instalacijama kupovali kod njega. Osim toga moja je obitelj je tamo na gornjem dijelu Slapova Krke posjedovala stupe i mlinice. Slavnom šibenskog gradonačelnika Anti vitezu Šupuku, koji nam je daljnji rod, moji su, kada je gradio svoju legendarnu prvu hidrocentralu Krka, prodali gornji kanal na Skradinskom buku. Prema kupoprodajnom ugovoru dobili smo osim novca i još neke naknade. Po tom ugovoru, moja kuća na Poljani ne bi ni danas trebala plaćati struju, ali naravno da se toga nitko ne drži. Dućan mog oca nacionaliziran je 1952. godine. Tada je osnovana Zadruga za stupe i sukno u kojoj je silom prilika radio. Prodavao je sukno i održavao stupe na Skradinskom buku. Kao dijete sam bio dobar ali sam bio i mangup. Bio sam dobar đak i škola mi je uvijek puno značila. Nisam nikad niti pomislio da bih mogao ostati neobrazovan. Bio sam jedinac ali roditelji me nisu previše tlačili niti su bili zahtjevni i ambiciozni kada je bila riječ o mojoj budućnosti. Čini mi se da su se moj otac i neki njegovi kolege koji su isto tako prije rata imali svoje male dućane, kao što su Fulgozi i Gusti, nakon nacionalizacije razočarali i digli ruke od svega. Otac je radio u Zadruzi, a imali smo i podstanare tako da nikad nisam osjetio neimaštinu. Moja obitelj nije loše živjela.
Šegrtovanje kod vrijednih šibenskih zanatlija
Kad sam ušao u tinejdžersku dob jako sam se zainteresirao za motore koji su do danas ostali moja velika ljubav. U Šibeniku je već 1956. godine bilo dobrih, modernih motora. I ja sam vrlo rano kupio jednu takvu mašinu, i to isključivo od svog džeparca. Već tada sam počeo raditi u radionicama šibenskih automehaničara. Nema boljeg automehaničara ili zanatlije u Šibeniku kod kojeg ja nisam šegrtovao i to iz ljubavi ne zbog novca. Zahvaljujući tome vrlo solidno sam savladao pet šest zanata. Isprva sam meo radionice, spremao alat i gledao što meštri rade, a kasnije sam napredovao. Ljudi misle da ja u životu nisam nikada ništa konkretno radio, ali to nije točno. Istina je jedino da nisam nikad bio zaposlen kod nekoga ili u nekoj instituciji dok nisam postao gradonačelnik. Ja sam uvijek bio gazda i drugi su radili kod mene, otkako sam otvorio kafić do danas. U mojim iznajmljenim prostorima u kafiću i Splitskoj banci i danas plaću prima 25 ljudi. No vratimo se motorima. Prvi sam u Šibeniku imao Suzukia od 1100 kubika. Kupio sam ga čim se pojavio. Imao sam desetak motora. Danas vozim vespu i teško bi me netko natjerao sjesti na neki brzi, jaki motor. Vozio sam i auto utrke. Još uvijek sam rekorder staze na Slapovima Krke. Cestu od podnožja do vrha prošao sam za dvije minute i 52 sekunde. Kad sam se ja tek počeo zanimati za motore i utrke u Šibeniku su već postojali pravi motoristi kao što su Jere Šarić i Aco Rogulić, a bilo je i drugih. U to vrijeme motori su u Šibeniku bili in.
Student, poduzetnik, profesor
U Gimnaziji sam bio jako dobar učenik iako sam izgubio jednu godinu. Prve dvije godine završio sam redovno, treću nisam išao u školu, a onda sam u jednoj godini položio treći i četvrti razred. Uvijek sam znao da se želim obrazovati i da školu neću zapostaviti. Kad nisam išao u školu radio sam po radionicama, vozio motore, družio se s prijateljima… ali nikada nisam digao ruke od škole. No, život je nepredvidiv. Dogodilo se da su nam 1969. godine vratili nacionalizirani poslovni prostor na Poljani. To je bila ona životna prilika koja se ne propušta. Odlučio sam tu otvoriti kafić. U međuvremenu se Općina Šibenik žalila pa su nam prostor opet oduzeli, ali ja sam ostao u njemu raditi. Prije toga sam imao autolakirersku radionicu u Rokićima. Posla je bilo obilato jer sam tad bio jedini autolakirer u Šibeniku. Zahvaljujući tom poslu, stekao popriličan kapital. Taj sam novac uložio u uređenje i opremanje kafića. Ocijenio sam da mi se, u tom trenutku, bolje isplati raditi nego studirati. Ipak upisao sam Strojarski fakultet u Splitu, ali sam se nakon prve godine vratio u Šibenik.
Kafić koji se zvao Cafe Espresso otvorio sam 1973. godine, ali je bio i ostao poznat kao Šupuk. Postao sam dakle poduzetnik ali sam čvrsto odlučio steći i akademsku titulu. Nije mi se više vraćalo na Strojarstvo pa sam umjesto toga upisao na Filozofski fakultet Sveučilištu u Zadru i kolegij matematike na Sveučilištu u Zagrebu. Oba sam studij završio u roku s odličnim ocjenama tako da sam bio oslobođen pisanja diplomskog rada. Po zvanju sam dakle profesor filozofije i matematike. Nikad nisam radio niti sam namjeravao raditi u struci, ali istodobno nisam sebi dozvolio da ostanem bez diplome.To mi je dosta značilo kasnije u životu, recimo kad sam postao gradonačelnik Šibenika.
Mišo Kovač i Grupa Mi
Osim motora i znanja volio sam i glazbu. Glazbom se nikad nisam bavio, ali sam je slušao i dobro poznavao. Prvi sam u Šibeniku imao gramofonske ploče koje su se tada mogle nabaviti samo u Americi. Od mene je ploče redovno posuđivao Mišo Kovač. Zadržao bi ih kod sebe dva tri dana, koliko mu je trebalo da ih nauči napamet, i onda bi mi ih vratio. Bile su to ploče Pet Buna, Elvisa Preslya, Little Richarda... Tada smo svi bili zaluđeni rock and rollom, tom novom, svježom i prpošnom glazbom. Doslovno smo je gutali. Imati gramofon bilo je pitanje društvenog prestiža. Takav kakav sam i tu sam otišao korak dalje od drugih pa sam 1965. godine od dijelova gramofona i radio aparata napravio juke - box. Bio je to prvi juke box u Šibeniku. Imao je naravno i automatiku. Tko je ubacio novac mog je birati koju pjesmu želi slušati. Slika tog juke boxa objavljena je u knjizi Povijest rocka u Jugoslaviji. Tada su bili jako popularni i plesnjaci. Prvi je bio u Gimnaziji pa onda po ostalim školama u gradu. Starije generacije su plesale u kavani iza bivšeg Doma JNA. U svakom slučaju odlično smo se zabavljali. Tada se u Šibeniku lijepo živjelo. Kako mi je otac bio prvi trgovac električnom opremom u Šibeniku tako sam ja valjda naslijedio taj električarski gen koji me je povezao i našim prvim rock grupama. Mnogi ne znaju da sam bio tehničar Grupe Mi. Odlično smo se zabavljali na turnejama. Obišli smo cijelu Jugoslaviju. Dečki su radili vrhunske koncerte. Gdje god bi došli napravili bi urnebes. Na njihovim koncertima je znalo biti pet šest tisuća ljudi. Cure su za njima ludovale, ali oni su bili ozbiljni. Bili su srcem i dušom u glazbi pa nisu puno marili za obožavateljice.
Caffe Espresso
Najviše me je kao osobu, kada sve zbrojim, obilježio moj Caffe Espresso. Ne vjerujem da ge je pod tim imenom itko zapamtio. On je od prvog do zadnjeg dana bio jednostavno Šupuk. Kada sam ga otvorio bila je to, da tako kažem, kafićka revolucija. Nigdje nije postojalo ništa slično. Njegov stilski dizajnirani interijer bio je avangardan. Po svemu ispred svoga vremena. Bio je preteča nekih današnjih, modernih interijera. To je bio prvi takav pravi kafić u tadašnjoj Jugoslaviji i kasnije je mnogima bio uzor. Dizajnirao sam ga sam. Sam sam napravio sav namještaj i svu opremu u njemu. Tu je došlo do izražaja ono što sam naučio šegrtujući kod dobrih šibenskih majstora. Profesor Neven Šegvić s Arhitektonskog fakultete dovodio je svoje studente u moj kafić da vide neka rješenje, a posebno su ga oduševljavale one stepenice koje i danas postoje u poslovnici banke. On mi je govorio:
-Šupuk, svaka čast kakve si skale napravio!
Europa mi je uvijek bila uzor. Puno sam putovao, posebno po Italiji. Mnoge stvari, koje sam primijenio u svom kafiću, vidio sam kod njih. Znali bi doći i turisti i čuditi se izgledu kafića, ne vjerujući da tako nešto postoji u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Kafić je radio 25 godina i imao je kultni status. Mnogi Šibenčani svih generacija su redovno dolazili, a subotom i nedjeljom i Zadrani i Splićani jer oni nisu imali takav caffe s pravim europskim štihom, i po izgledu i po usluzi. Kod mene su radili Blaž Maričić, Mauro, Joško Grbac i još puno njih. Imali smo najskuplji standardni aparat za espersso, a ja i moji konobari odlično smo živjeli. No malo tko zna da prvih šest mjeseci, nakon što sam ga otvorio, nitko u njemu nije popio kavu. Ako bi netko i ušao samo bi bacio pogled i izišao. Taj im je ambijent u staklu, kromu i čeliku bio previše luksuzan i nisu se usudili tu popiti kavu. Imali smo fino obučene konobare u điletima i luksuzni inventar ravan mondenim kafićima u zapadnoj Europi. Tih prvih pola godine smo radili bez ikakvog inkasa tako da sam pomislio kako je to totalni promašaj i bio sam uvjeren da ću bankrotirati. Onda je polako krenulo kako treba. Počeli smo dobro zarađivati. Živio sam od kafića i studirao.
U zadnjoj klupi sa Šimom Šupom i Mišom Kovačem
Fakultet sam upisao u 32. godini i bi sam najstariji student na Filozofskom fakultetu. Odlazio sam redovno na predavanja. Naša šibenska Gimnazija dala mi je znanje zahvaljujući kojem sam se nakon gotovo pet godina pauze mogao bez problema vratite na studij. U gimnaziji nisam nikad imao problema ni sa onim najstrožim profesorima kao što su bili Skračić ili Juca Kujundžić. Sjedio sam u zadnjoj klupi sa Šimom Šupom iz Uzorite, a sa mnom su u razred išli i Rade Milovac i Mišo Kovač.
Uz studiranje i vođenje caffea i dalje sam se bavio motorima i auto utrkama. Rekord staze na Slapovima Krke postavio sam s čuvenim crvenim Alfa Romeom kojeg sam uredio i nabrijao u Milanu. Potrošio tada dosta novaca ali nije mi bilo žao jer je taj je auto u ono vrijeme bio nenadmašna atrakcija. Kad bih s njima došao u Zagreb oko njega se odmah stvarala gužva. Svi su ga željeli vidjeti, dodirnuti ga. Vozio sam i motociklističke utrke. Sudjelovao sam i na Prvenstvu Hrvatske, ali nisam se dobro plasirao jer sam dobio slab motor. Iako sam od malih nogu vozio motore i brze automobile nikad nisam imao neku ozbiljniju nesreću. Jedino sam doduše se na skradinskim serpentinama okrenuo na krov. Sletio sam s ceste i klizio niz padinu. Spasio me je jedan borić na kojem se auto zaustavio. Nisam se ni ogrebao. To su bile godine u kojima je čovjek i hrabar i lud u isto vrijeme. Vraga bi to danas radio!
U Šibeniku se dobro živjelo
U Šibeniku se šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dobro živjelo. Nismo ni malo zaostajali za Zapadom. Mislim da smo u nekim elementima živjeli čak i bolje od Zapada. Recimo u Italiju nisam tada vidio skoro ništa što i mi nemamo, ali oni nisu imali puno toga što smo imali mi u Šibeniku. Živjeli smo modernim, urbanim životom. Mogao si izaći gdje si god htio, od recimo Dubravke na Šubićevcu do Bambija ili Brunca u Vodicama. Šibenik nije ni približno bila neka pusta mraka. Uostalom, meni je tadašnja komunistička vlast dopustila da napravim moderni, luksuzni, izgledom, smislom i stilom jedan apsolutno zapadni kafić.
Maćo Lambaša, Jockan Ninić, Petar Škarica
Svoj život bih mogao podijeliti na tri razdoblja od kojih je prvo završilo 1993. godine zatvaranjem caffea. U tom prvom dijelu svog života radio sam sve i svašta, ali nisam nikad bio u politici iako me je politika uvijek jako zanimala. Politički život Šibenika pomno sam počeo pratiti još šezdesetih godina prošlog stoljeća ali samo ako promatrač i tihi osobni analitičar. Išao sam tada čak i na skupštine Saveza komunista i Socijalističkog saveza, jer su me zanimale debate i verbalni dvoboji naših političara i dužnosnika. Uočio sam da je osamdesetih godina došlo do liberalizacije u društvu. Iako nikad nisam bio sklon komunizmu i komunističkoj ideologiji, moram priznati da se u Šibeniku nije provodila rigidna partijska politika za što su posebno zaslužni Maćo Lambaša, Jockan Ninić, Petar Škarica i još neki tadašnji visoki šibenski dužnosnici. Oni su u duši bili komunisti, ali istodobno su bili i veliki Šibenčani i radili su sve što su mogli u interesu svog grada. Osobno nemam zamjerke na njihovo vrijeme. Nisam nikad imao problema zbog svojih uvjerenja iako sam puno puta znao javno reći i nešto zbog čega sam mogao nastradati. Samo jednom sam bio na saslušanju i to u vrijeme krize oko Trsta, kada je bila Zona A i Zona B. Na televiziji je bio prijenos Pjesme Eurovizije i Talijani su našoj pjesmi dali dosta bodova. Na to sam ja, više u šali nego ozbiljno prokomentirao:
-Ma vidi, mi smo Talijane napali zbog granice, a oni su nam dali deset bodova za našu pjesmu.
Netko me je prijavio i mora sam pred policijom objašnjavati što sam time htio reći, ali su me samo prijateljski opomenuli.
Proturežimski brontulon
Bilo je prije demokratskih promjena dosta tenzija unutar partijskih krugova u Šibeniku tako da mi je to bilo jako zanimljivo pratiti. Mene su znali kao jednog brontulona protiv tadašnjeg režima, ali su me tolerirali. Prije nekoliko godina me na Poljani zaustavio Maćo Lambaša, meni drag i vrlo korektan čovjek i kazao mi ničim izazvan:
-Znam da si ti uvijek brundao protiv nas komunista kad smo bili na vlasti, ali moram ti nešto reći. Mi stari partijaši se još uvijek povremeno nađemo i analiziramo što se u Šibeniku događa. Komentirali smo i to kakav si ti bio gradonačelnik. Ne znam hoće li ti to tebi išta značiti, ali taj naš partijski kružok zaključio je da si pravi Šibenčanin i da si bio pravi gradonačelnik. Eto toliko od nas partijaša protiv kojih si uvijek brunda.
Zaista sam bio počašćen. Te su mi njegove riječi puno značile i nisam ih zaboravio. Pokušao sam mu objasniti da ja u vrijeme komunizma nisam bio protiv njih nego protiv te ideologije.
Prvi gradonačelnik Šibenika u neovisnoj Hrvatskoj državi
Drugo razdoblje mog života počelo je kada sam ušao u politiku. Vrlo brzo nakon osamostaljenja Hrvatske ušao sam u Hrvatsku kršćansku demokratsku stranku profesora Cesara jer sam uvijek po uvjerenju bio i ostao demokršćanin, a tada i nije bilo tako puno stranaka u Hrvatskoj pa izbor nije bio velik. U Šibeniku sam osnovao ogranak te stranke, a 1993. godine smo izašli na izbore. HKDS se vrlo brzo ugasio jer je profesor Cesar bio denunciran da je prije rata bio špijun UDB-e, ali je šibenski ogranak opstao. Na izborima smo osvojili jedan mandat i s tim mandatom sam uspio postati gradonačelnik zato što se lijeva opcija i liberali nisu uspjeli dogovoriti i formirati većinu. Siguran sam da smo dobili i više mandata ali smo bili oštećeni zbog manipulacija pri prebrojavanju glasova, no nismo htjeli tjerati mak na konac jer je to bilo gotovo nemoguće dokazati. Odmah nakon izbora okupio sam članove svoje stranke i kazao im da ćemo u Gradskom vijeću surađivati s HDZ-om, ali HDZ, suprotno mojim očekivanjima, nije s nama tupio u kontakt. U jednom se trenutku činilo da će SDP, u kojem su tada bili Anita Bara, Zdravko Matošin, dr Ante Romac, pokojni Joško Pisa i Bore Marinov uspjeti okupiti koaliciju i formirati vlast. To se i dogodilo. Lijevi i liberalni blok uspjeli su složiti većinu od četrnaest vijećnika ali su imali jedan feler. U tu kombinaciju su ušla i dva člana HSP-a, pokojni Šime Vikario i Željko Zorica. Oni su bili slaba karika tog projekta. U HDZ-u je tada glavni bio Joso Juras, a uz njega su bili Paško Bubalo i Većo Baranović. HDZ mi se javio tek nekoliko dana prije formiranja gradske vlasti i predložio suradnju. Rekao sam im da sam sada puno skuplji nego prije kada me nisu htjeli ni badava. Otvoreno sam kao uvjet tražio da budem gradonačelnik. Istodobno, bio sam uvjeren da će liberali i SDP uspjeti formirati većinu i da će Mario Kovač, tada član HSLS-a biti gradonačelnik, pa sam se malo i igrao. No pravaši su prešli na našu stranu, imali smo većinu od četrnaest glasova i ja sam postao gradonačelnik. U uspostavljanju suradnje između mene i HDZ-a ključnu ulogu imao je Marko Maričić, tada utjecajni član gradske organizacije HDZ-a. Bio sam siguran da mogu uspješno raditi jer sam dobro poznavao Šibenik, posebno gradsku komunalnu problematiku, točno sam znao što želim i kako to provesti. Tako sam postao prvim gradonačelnikom Šibenika samostalnoj Republici Hrvatskoj.
(Ne)moguća misija
Ali… jedno je postati, a sasvim je druga stvar biti gradonačelnik. Kada sam ja stupio na tu dužnost Hrvatska je bila u sred ratnog pakla. Šibenik je trpio najveća razaranja. Grad je bio u prometnoj izolaciji, gospodarstvo je bilo u kolapsu, Šibenčani na bojištu, po skloništima… Lokalna samouprava još je bila u povojima i tek je stvarana. Zakona o lokalnoj samoupravi nije bio ni na vidiku. Grad nije imao svoj proračun, a gradska uprava čak ni prostorije za rad. Dok se sve to složilo i ustrojilo prošle su gotovo dvije trećine mog gradonačelničkog mandata. Imao samo osamnaest mjeseci za pravi rad. To se, kada se govori o rezultatima mog vođenja Šibenika, najčešće zaboravlja. A k tomu bio i rat. Voditi grad prema budućnosti i prosperitetu činilo se nemogućom misijom. Pa ipak iako smo prve dvije godine mog mandata odradili pod općom opasnošću, uspješno smo obavili niz važnih poslova koji su trebali biti oslonci i poluge razvoja Šibenika. Uspjeli smo ostvariti gotovo sve svoje vizije jer smo bili uvjereni da će Šibenik prosperirati nakon pobjede u koju nitko od nas ni u jednom trenutku nije sumnjao.
Vizije budućnosti Šibenika
Na mjesto gradonačelnika došao sam s jasnom vizijom što želim napraviti. Imao sam već u glavi i Industrijsku zonu Podi, novi kanalizacijsku sustav s kolektorom, znao sam kako je moguće oživjeti staru gradsku jezgru. Plan mi je bio ukloniti Tvornicu elektoroda i ferolegura i otvoriti taj prostor za razvoj Šibenika. To su bile ideje koje sam odmah iznio koalicijskom partneru, dakle čelnim ljudima HDZ-a i oni su ih prihvatili. Vrijeme je pokazalo da sam bio sto posto u pravu i da je moje vizije bila realne i utemeljene na činjenicama. Dugo sam pratio komunalni i urbani život Šibenika ne znajući da ću biti gradonačelnik. Uvijek sam prepoznavao njegove potencijale i razmišljao o tome što treba napraviti da se on iskoriste, a grad razvije. Prije rata svi su se oslanjali na industriju i nitko nije niti razmišljao o Šibeniku kao turističkom gradu. Ali 1993. godine situacija se u tom pogledu drastično promijenila. Tada su se, u sred rata, otvorila mogućnost da se Šibenik razvija na drugi način. Na žalost, to do danas nije ostvareno.
Lisice i lovci
Kao gradonačelnik odlično sam surađivao s tadašnjim županom Paškom Bubalom. On je zaista razumio i prihvaćao moje ideje. Uvijek mi je govorio:
-Ja sam župan, a ti si gradonačelnik, ti vodiš ovaj grad, ti si za njega odgovoran.
Nije se petljao niti u jedan projekt samo bi pomogao tamo gdje je mogao pomoći. Izvanredno smo se slagali. Dobro sam surađivao i s tadašnjim dogradonačelnicima, pokojnim Šimom Vikariom koji je bio zadužen za otoke i Većom Baranovićem koji je vodio mjesne odbore i to je dobro funkcioniralo. Ali nas trojica smo, kao vodstvo grada, bili u istom položaju u kakvom su lisice u engleskom lovu - iza nas je uvijek bio čopor pasa i lovaca s puškom koji su nas vrebali i proganjali!
Cinizam, pljuvanje i ruganje
Čuo sam i ja priče o tomu kako mnogi nisu mogli prihvatiti činjenicu da sam ja gradonačelnik i nisu imali povjerenja da mogu voditi grad jer su me promatrali kroz prizmu mog dotadašnjeg života. Gledali su me kao bonvivana koji se nije u životu puno uznojio jer nisam imao dana klasičnog radnog staža. Mogao bih to usporediti sa situacijom u Šibeniku poslije Drugog svjetskog rata kada su komunisti, koji isto tako nisu imali nikakvo iskustvo, došli na vlast. Što su tadašnja šibenska gospoda i intelektualci mogli nego prevrtati očima, a grad se ipak snažno razvijao i preživio. Tako sam se i ja odnosi prema takvim primjedbama i toj vrsti nepovjerenja, ali još uvijek mi je nedokučiva tajna zašto je sve što smo tada radili u javnosti bilo dočekivano s podsmijehom i na nož? Prije nego što bismo i započeli neki projekt on je u javnosti već bio osuđen kao propali projekt. Ne mogu reći da mi to nije smetalo. Zbog toga sam uglavnom i zaratio s gotovo svim novinarima, ali se nisam dao smesti i znao sam da mi je preče raditi na svojim projektima. Otvoriš trajektno pristanište, evo ga – pljuvanje, cinični podsmjeh, ruganje, ugasiš TEF koji nije imao šanse opstati, zbrineš gotovo sve radnike i to kvalitetno i otvoriš prostor za razvoj grada, evo ga opet te ismiju i osude i tako redom. Istina, i ja sam vrlo brzo zauzeo krajnje nepopularan gard prema novinarima. Kada bih ponovno bio u istoj situaciji sigurno se ne bih tako ponio. Jednostavno radiš nešto pošteno, misliš da radiš na dobrobit grada i građana i očekuješ da to bude u javnosti prepoznato ali se to se jednostavno nikada nije dogodilo. Stvari su od početka krenule naopako.
Oporba, oponenti i opstrukcija
S druge strane bilo mi je posve normalno to što me je oporba u Gradskom vijeću oštro i beskompromisni napadala. To se u demokratskom političkom životu podrazumijeva i poželjno je. Moram priznati i da su mi oni puno i pomogli jer niti jedna moj projekt i prijedlog nisu prošli bez da se oko njih nije oštro polemiziralo na sjednicama Gradskog vijeća i ja sam ih, kako sam znao i umio, morao braniti. No isto tako stoji činjenica je da je oporba, ili većina njihovih vijećnika, na kraju glasala za gotovo sve moje projekte. Nisu digli ruku ni protiv Industrijske zone na Podima, ni protiv trajektnog pristaništa. Puno jača i opasnija oporba bio mi je moj koalicijski partner - HDZ. Ja sam bio prvi gradonačelnik i nije me se moglo ni sa kim uspoređivati, a bilo je tada ljudi u HDZ-u koji su vjerovali da bi bilo tko drugi na mom mjestu bio bolji. Ni u čemu nisam imao potporu Gradskog odbora HDZ-a u kojem je tada vrlo utjecajan bio pokojni Ivo Baica. U vrijeme kada sam se zalagao za otvaranje industrijske zone na Podima oni su čak poslali službeni zahtjev da se zabrani gradnja ceste za Pode i Bikarac. Bili su protiv svega što sam ja radio. Ne znam gdje mi nisu podmetali klipove, ali ne znam ni zašto je to bilo tako. Olakotna okolnost je bila jedino to što me je podržavala većina vijećnika HDZ-a u Gradskom vijeću. Strepio sam na svakoj sjednici gradskog vijeća jer se nije znalo hoću li na kraju sjednice i dalje biti gradonačelnik ili će mi izglasati nepovjerenje. Uvijek sam desetak dana prije sjednice morao voditi računa o tome je li ta moja četrnaestorka i dalje stabilna ili ne, a kada bi sjednica Gradsko vijeće prošla onda bi se ponovno javili ti oponenti u HDZ-u i počeli me rušiti. Tako je protekao moj mandat i u takvoj sam shizofrenoj situaciji morao ostvarivati svoje projekte.
Razvoj Šibenika zaustavljen je sabotažama
Već sam napomenu kako moj projekti nisu naišli na odobravanje šire javnosti, a jedna od njih je zatvaranje TEF-a. Ma koliko je ta odluka tada bila napadana i danas smatram da je to bio ispravan potez jer ta je tvornica i u tehničkom i u svakom drugom pogledu bila osuđena na propast. Imao sam tada snage raditi kontra javnog mnijenja jer smo istodobno sa zatvaranjem TEF-a radili na otvaranju Industrijske zone na kojoj smo trebalo dobiti nova, kvalitetna zamjenska radna mjesta za one koji su zatvaranjem TEF-a ostali bez posla. U to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije niti razmišljao o jednoj takvoj zoni kao zamašnjaku gospodarskog razvoja, a u Šibeniku su je sabotirali. Govorili su da je to utopija da tamo nema ničega, a bili smo osigurali gotovo sve što je potrebno - vodovodnu mrežu i cestu, od HEP-a smo trebali dobiti i trafostanicu vrijednu 7,5 milijuna dolara, ali ju je zabranila tadašnja Skupština Šibenske županije. Skupština je trebala dati suglasnost da se ta trafostanica snage 110 kilovata instalira na Podima, a ona je značila sigurnu opskrbu strujom djela Šibenika, Perkovića, Primoštena, Rogoznice i Marine. Taj je projekt prošao sve državne instance, prihvatio ga je HEP, izrađena je projektna dokumentacija, trebali smo od Vlade dobiti i 3,5 milijuna četvornih metara zemljišta na Podima, ali je ta suglasnost iz čiste zlobe izostala. Kada je riječ o TEF-u časno smo zbrinuli radnike. Pogledajte samo kako je kasnije puno gore prošao Dugi Rat koji je bio modernija tvornica od TEF-a. Ono što nikako ne mogu prežaliti je to što smo bili riješili sve kako bi Grad postao vlasnikom terena TEF-a, ali je to nakon našeg odlaska izigrano. Mi smo se dogovorili sa svim vjerovnicima kako će biti saniran teren TEF-a i kako će biti predan Gradu Šibeniku. Nikako mi nije jasno zašto je sve to, nakon mog odlaska palo u vodu ii zašto je ta vrijedna lokacija još uvijek opterećena hipotekama.
Đardin
I đardin je bio neka vrsta TEF-a. Meni su tada bili razumljivi osjećaji Šibenčana kojima je bilo žao starog đardina, ali nakon 110 godina tamo se više nije imalo što spasiti. Fontane su bile ruševne, zemlja osiromašena. Mi smo osigurali i pripremili sve za njegovu obnovu. Danas nema grupe turista koja ne prođe našim đardinom i ne slika se u njemu što je samo potvrda da smo napravili dobru stvar. Tako je trebalo biti i s TEF-om. To zemljište je trebalo urediti da bude ponos Šibenika jer je 1996. godine Grad Šibenik bio u toj poziciji kao što sam ja vlasnik svoje kuće.
Dom JNA
Kada sam bio gradonačelnik jako sam dobro surađivao s tadašnjom vladom. Za sve što smo radili, za Industrijsku zonu Podi, za trajektno pristanište, za rušenje TEF-a dobili smo novac od države. Mi smo 1995. godine uspostavili međunarodnu trajektnu liniju s Ankonom. Zadrani su tada iz Šibenika išli trajektom u Italiju. Nije da se hvalim ali tada su Zadrani i Kalmeta po tri mjeseca čekali da dođu u do nekog u Vladi, a ja sam to mogao bez problema. Mi smo tada jedini u Hrvatskoj uspjeli dobiti u vlasništvo jedan vojni objekt - bivši Dom JNA jer smo imali odličan plan što s njim napraviti. Maketu nam je radila uvažena projektantska kuća Grimshow i partneri. iz Londona To je za mene bilo remek djelo. Bili je predviđeno 28 poslovnih prostora, kavana i restoran. Imali smo plan pothodnikom izaći na trg ispred škole Fausta Vrančića. Namjeravali smo tu školu otkupiti od Ministarstva prosvjete koje je bilo spremno dati još dva milijuna tadašnjim njemačkih maraka za gradnju nove škole. Šibenčani su navodno oduševljeni sadašnjom Gradskom knjižnicom na tom mjestu, ali mi smo planirali gradnju nove knjižnice na Biocima koja bi zadovoljavala sve standarde po kojima se danas grade knjižnice, a u gradu bismo imali atraktivan prostor koji gradu donosi značajnu rentu i generira nove projekta.
Podvala
Zna se i kako su nastali splitski Podi. Oni su vidjeli našu prezentaciju i dokumentaciju i samo su to prenijeli kod sebe i to uspješno za razliku od naših Poda koji danas nisu ni sjena onog što su trebali biti. Mi smo za Pode već bili potpisali četiri predugovora za gradnju proizvodnih pogona, infrastruktura nije bila upitna, ali je jedan oporbeni političar tada izveo podvalu na HTV-u kazao kako gradonačelnik obmanjuje ulagače. Toliko o potpori koju sam imao. Ipak, unatoč svemu nisam nezadovoljan onim što sam u jednom mandatu koji je zapravo, kako sam već kazao, trajao samo osamnaest mjeseci. U tom se vremenu jednostavno nije moglo više napraviti - donesena je odluka o gašenju TEF-a, zbrinuti su radnici i vlasnički je bio riješen teren. Sve smo pripremili za novi đardin i trebalo je samo posaditi bilje, a i najteže je bilo ono što sam ja napravio - donijeti odluku o pilanju stabala u starom đardinu. Uspjeli smo pomaknuti granični prijelaz u luci i iako je to bilo pod ingerencijom ministarstva obrane, uveli smo međunarodnu liniju i sada je trebalo samo osmisliti sve potrebne sadržaje za prihvat turista. Uredili smo Dobrić i palaču Draganić u kojoj je, u dogovoru s tadašnjom vladom, trebala biti uprava svih nacionalnih parkova u Hrvatskoj i zato je tako i luksuzno uređena. Krenuli smo u obnovu kazališta... Kablirali smo rasvjetu oko Katedrale. Sadašnji Dalmare je treba biti poslovno - stambeni kompleks s izlazom na Rezalište gdje je trebao niknuti novi Šibenik na moru... Drugo je pitanje zašto su, nakon našeg mandata, vrtoglavo skočile cijene obnove đardina i kazališta i zašto danas, kada uđem u kazalište, vidim hohštapleraj interijera i inventara. Srce me zbog toga boli.
Kao stranac
Bilo je puno toga što smo planirali, ali bilo je i puno sabotera. Šibenikom se poput zareze proširila jedna histerija destrukcije. Ne znam zašto je tako bilo. Znam samo da svaki uspješan grad raste i napreduje kada njegovi građani prepoznali kvalitetne ljude koji će ga voditi i njihove programe. Za svaki uspješan grad zaslužni su i njegovi građani ali nekada i građani znaju biti vinovnici nevolja vlastite sredine. Ja ne mislim da sam išta loše kao gradonačelnik radio, ali klima je bila takva da više nisam mogao normalno proći vlastitim gradom. Nekoliko godina nakon što sam otišao s te funkcije osjećao sam se kao stranac u vlastitom gradu. Proklinjao sam dan kada sam se uhvatio toga da budem gradonačelnik, a onda je ipak vrijeme napravilo svoje i sve je sjelo na svoje mjesto. Potvrdilo se, eto, i u mom slučaju - vrijeme nemilosrdan ali najbolji sudac. Mnogi su, puno godina nakon, shvatili da to što sam radio ima smisla.
Najveći problemi Šibenika
Danas ne radim ništa. Živim od rente za iznajmljenu imovinu. Financijski nisam nikad bolje stajao. Ali činjenica je da sam uglavnom to sam sebi osigurao. Od ove moje kuće od oca sam naslijedio samo 64 četvorna metra. Sve ostalo je bilo vlasništvo rodbine od koje sam, malo po malo, te prostore otkupio. Putujem kad mi se prohtje, radim na sebi. Dugo godina već prijateljujem s našim poznatim košarkaškim trenerom Nevenom Spahijom, još od vremena kada su pokojni Dražen Petrović i on dolazili u moj lokal. Bio sam dobar od početka s jednim i drugim. Spahiju pratim na njegovim završnim utakmicama i navijam za klubove koje vodi. Drago nam je kada njegova ekipa dobije utakmicu. Nakon toga odemo na večeru, razveselimo se, prokomentiramo utakmicu... Zahvaljujući Spahiji upoznao sam mnoge ugledne ljude u Litvi, Turskoj, Baskiji Valenciji. I dalje pratim moto utrke i redovno uživo odgledam tri najatraktivnije, one u Riconeu, Brnu i u Firenzi. Ali… ja i dalje pomno pratim sve što se događa u Šibeniku. Žao mi je što moj Šibenika pati u političkoj agoniji i što se ona produbljuje. Po mom mišljenju, najveći problemi Šibenika već dugo su - ušutkana javna riječ, nedostatak kritičkih medija te demolirana, potpuno razorena politička slika i uništeni stranački život. Dok se to ne oporavi u Šibeniku se neće ništa bitno promijeniti na bolje i ja se nadam da će građani to konačno shvatiti.
Tekst je objavljen u 15. broju časopisa "Šibenik tim"
