Datum objave: 16. Siječanj 2017

FOTO Priča o šibenskom baletu kroz portret Sokole Draganić Vrančić

Diana Ferić
Diana Ferić

Postoje u umjetnosti ljudi kojima je prvenstveni cilj izgraditi vrhunsku karijeru i sve podređuju cilju da pošto-poto postanu poznati. Njihova su suprotnost oni koji su vjerojatno jednako sposobni i nadareni, ali su skromni i ne vole se isticati, već uživaju u tome da svoje znanje i umijeće prenose drugima te se tako u punom smislu ostvaruju kao osobe i umjetnici, a njima sasvim sigurno pripada Šibenčanka Sokola Draganić Vrančić, balerina, koreografkinja i baletna pedagoginja koja je cijeli svoj život, od povratka u Šibenik nakon napornog školovanja za balerinu, posvetila radu s djecom i mladima. Kroz njenu školu baleta tijekom proteklih pedeset pet godina prošlo je više od pet tisuća Šibenčanki zanesenih umjetnošću iskazivanja ljudske naravi i emocija gestama i pokretima usklađenim s glazbom.

Toliki broj polaznica baletne škole pravo je čudo, pogotovu zbog toga što Šibenik nikada nije imao potrebne uvjete za bavljenje tako zahtjevnom umjetnošću kao što je balet, a u gradu nije bilo ni dovoljno sluha za baletni studio. Međutim, šibensku baletnu bajku hranili su i dalje hrane čista ljubav malih i mladih Šibenčanki prema baletu, a živom i čilom održava je entuzijazam, upornost, znanje i iskustvo Sokole Draganić Vrančić i njezinog supruga Aleksandra koji nema izravne veze s baletom, ali supruzi pruža podršku.

 

 Obiteljsko umjetničko naslijeđe

Sokola je rođena 1934. godine na šibenskom Mimincu, u obitelju Belamarić - Pivalo. Taj su nadimak dobili po pradjedu Marku koji je pjevao u crkvenom zboru i bio izniman tenor. Njezin djed po ocu, Šime, joj je, kaže, kao djetetu podario najjače i najiskrenije emocije i poklonio najviše ljubavi u životu,a uz oca Duju krenula je u kazališni život. Umjetničku žicu imali su i u majčinoj obitelji Juričić tako da je sklonost plesu, glumi i pjevanju imala od koga naslijediti, a te su njezine sposobnosti vrlo rano došle do izražaja.
-Moj otac je bio svestrani sportaš, a k tome je volio pjesmu i glumu pa je bio je angažiran u Kolu i u Kazalištu. Uz njega sam i ja, skoro otkako sam se rodila, bila u tim kazališnim i glazbenim umjetničkim vodama. Sportsko društvo Sokol, Kazalište i Kolo bili su mi od malih nogu drugi dom. Istodobno, u tome je bila i moja teta po mami Kosovka, tako da sam se zaista imala na koga ugledati. Šibenik je tada disao punim umjetničkim plućima, a postojala je i jaka veza između sporta, kazališta i plesne umjetnosti. Gotovo svi koji su zbog ljubavi prema sportu i tjelovježbi bili članovi sportskog društva Sokol bili su angažirani i u Kazalištu i pjevačkom društvu Kolu. Moju tetu Kosovku, udanu Marković, koja je još živa i vitalna, te Rajku Žepinu plesati je učila Tona Grubišić koju su svi znali po nadimku Musa. Ona i njezin brat bili su glavni u društvu Sokol. Bili su prednjaci, ali je ona bila glavna i za plesne priredbe u Kazalištu za koje je radila koreografiju, prisjeća se Sokola.

 

Zbog Sokola je dobila ime - Sokola

Zanimljivo je da svoje rijetko i neobično ime može zahvaliti upravo očevom angažmanu u tadašnjem sportskom društvu Sokol, kasnijem Partizanu: -Ne mogu se sjetiti je li u vrijeme kada sam se rodila bio dovršen prizemni dio Sokolskog doma koji su tada Šibenčani gradili ili je gradnja tek bila započela, ali znam da su mi pričali kako su zbog takvog nekog događaja očevi kolege i prijatelji inzistirali da se moram zvati Sokola i nikako drukčije, a otac je morao na to pristati.
Od malih nogu vježbala je gimnastiku u Sokolu što joj je pomoglo u prvim baletnim i plesnim koracima, a imala je samo tri godine kada je dobila prvu ulogu u šibenskom Kazalištu, u opereti Grofica Marica.
-U Kolu je bila jedna teta Oršula. Kad je čula da za predstavu u Kazalištu trebaju jednu djevojčicu, odmah je predložila mene jer me je voljela. Kolo i Kazalište tada su bili kao jedno pa su u operetama pjevali moj otac Duje, Frane i Bruno Belamarić te Mileva Bodružić, koja mi je bila pojam, Joso Vikario i mnogi drugi kojih se više ne mogu sjetiti.
Sokola je kao djevojčica doslovno živjela u kazalištu. Dok su bili na probama i uvježbavali nove predstave, pa i na samim predstavama, stariji glumci bi je stavljali spavati u kazališnu ložu koja nije bila namijenjena gledateljima.

 

Zemlja smiješka

Kolo je tada imalo i svoju operetu, a glavni je bio dirigent Ungar koji je Sokolu često angažirao u svojim predstavama. On ju je učio pjevati. Imao je odličan orkestar. Iz toga se doba ona sjeća popularnih predstava Zemlja smiješka i Poljička krv.
-Nije bilo Šibenčanke i Šibenčanina koji nije i po nekoliko puta gledao te lepršave operete. Potom je došao rat. Na početku rata morali smo bježati iz Šibenika.U našoj ulici bio je jedan susjed podrijetlom iz Boraje i on nas je sve zbrinuo kod sebe. Moja mama je potom otišla u partizane, a pape je ostao u Šibeniku. On je radio za partizane i procijenili su da im je važnije da ostane u gradu i da im daje potrebne informacije. O nama djeci brinuli su moj dragi dida Šime i baka - ističe Sokola.
No iz tih teških ratnih dana u Šibeniku sjeća se i nečeg lijepog. Talijanski fašisti su nakon okupacije Šibenika na Poljani znali organizirati prikazivanje svojih opera kao što su Rigoleto i Traviata.

 

 Procvat šibenskog kazališnog života

-Nisam propuštala te izvedbe iako je bilo opasno okupljati se na Poljani. No kako je moj pape znao kada se i što sprema, puštao nas je bez straha. U to sam vrijeme obožavala operu i zamišljala sam kako ću jednog dana i ja biti operna pjevačica. Oponašala sam pjevačicu Milevu Bodružić koja mi je bila pojam i stalno po kući hodala pjevajući: Aaaa-aa-a-aa-a. Mileva je kasnije, kada se udala za našeg poznatog filmaša Matu Relju, otišla iz Šibenika.
Nakon oslobođenja od fašista uslijedili su dani procvata kazališnog života u Šibeniku. Iz partizana su, priča nam Sokola, u grad kao gotovi glumci došli ljudi koji su tamo radili u kazališnim trupama. Tada su velika šibenskih glumačka i pjevačka bili Neva Žmikić udana Belamarić, Ante Balin, Josip Vikario, braća Zorić, glumac Soltišek koji je bio odličan komičar. U šibenskoj opereti pjevala je primadoma Marta Smolčić, vrsna umjetnica koje se rado sjeća. -Bilo je i puno cura koje su plesale, meni se u sjećanje usjekla Živka Kalik udana Vučić koja je neposredno poslije rata plesala u Kazalištu, a kada je postala profesoricom tjelesnog odgoja u šibenskom Centru za odgoj djece i omladine odlično je radila koreografiju za njihove školske predstave - prisjeća se Sokola toga, kako kaže, jednog od najljepših razdoblja života u Šibeniku.

 

 Glumica u Granapu

Kao učenica šibenske Gimnazije Sokola je bila članica kazališne skupine Granapa, u poduzeću u kojem je radila njena mama, a bila je i članica glumačke i baletne grupe u Gimnaziji u kojoj su, uz nju, bile Živana Laurić, koja se udala i odselila u Australiju, Ksenija Dedić, koja je završila glumu i udala se za poznatog glumca Izeta Hajdarhodžića, te Meri Vukov i Marija Sekso. Koreografiju je za plesne predstave, naravno, radila Sokola.
-Svoje prve dramske predstave napisala sam još kao jedanaestogodišnjakinja, a izvodili smo ih za moje susjede na Mimincu. Prva je bila ozbiljna, Kugina kuća, a druga je bila komedija pod nazivom Vratija se stric iz Amerike. Susjedi su umirali od smijeha kada smo im moja prijateljica i ja glumile. No najljepše mi je bilo kada smo se uključili u Kulturno-umjetničko društvo Miro Višić koje je imalo puno sekcija: dramsku, plesnu, folklornu... Svugdje sam bila. Nastupali smo po našim selima, ali i po cijeloj Dalmaciji. Sjećam se kako su nas kamionom vozili po zaleđu, po kiši i zimi. Znalo se dogoditi da kamion stane ili da ne može proći kroz blato i preko lokava, a ne mogu zaboraviti niti kada smo u Rupama nastupali na nekoj improviziranoj pozornici s daskama koje su bile samo položene na neke bačve, nisu bile učvršćene. Kad bismo, plešući moj partner i ja poskočili, daske bi se podigle i skoro smo izgubili ravnotežu .Partner mi je u baletnim predstavama bio Igor Rapanić koji je kasnije otišao u Sarajevo pa u Njemačku gdje je i umro.

 

Zdravstvuj, Moskva!

Životni put Sokole Draganić Vrančić odredio je ipak ruski film koji Zdrastvuj, Moskva! koji je sadržavao baletne role,a gledala ga je u starom kinu Sloboda
-Kada sam ga pogledala, znala sam da u životu želim biti jedino i samo balerina. Donijeti takvu odluku u Šibeniku koji nije imao niti jednog profesionalnog plesača i plesačicu, koji tada nije imao niti jednu asfaltiranu ulicu i krenuti za svojim snom nije bilo bezazleno. Zahvaljujući prijateljstvu moje mame i gospođe Mile Katić koja je vodila balet u Splitu otišla sam k njoj na školovanje kada sam imala petnaest-šesnaest godina. Tadašnja voditeljica splitskog baleta odmah je uvidjela da je Sokola talentirana. Čim ju je vidjela kako pleše, kazala joj je: -Dijete moje, da si mi prije došla, za tebe bi već svi znali!
Te njene riječi dale su Sokli podstrek da ide dalje. U Splitu je ušla u kazališni baletni ansambl i nastupila u baletima Ero s onoga svijeta i Morana.
-Bilo mi je predivno jer sam radila ono što sam jedino željela. Tada sam se upoznala i Milivoja Štambuka, talentiranog baletana i koreografa koji je kasnije, kada sam se vratila u Šibenik gostovao sa svojim predstavama i u našem Kazalištu, a jedno vrijeme smo i bili zajedno u Baletnoj školi „Luj Davičo“ u Beogradu.

 

 

Šibenska veza

Naime, Sokola je čvrsto odlučila postati profesionalnom balerinom što joj škola u Splitu nije mogla pružiti. Jedina institucija u koja je mogla ostvariti svoje ambicije u to vrijeme bila je državna Baletna škola „Luj Davičo“ u Beogradu, ali tamo se bilo jako teško, gotovo nemoguće, upisati. Pomogla je – šibenska veza.
-Jedan naš Šibenčanin bio je dobar s jednim ministrom u vladi tadašnje Jugoslavije. On je tom ministru pričao kako u Šibeniku ima jedna mala koja izvrsno pleše i želi biti balerina. Dogodilo se da je taj ministar poznavao direktoricu baletne škole u Beogradu i ona me je pozvala da se dođem školovati u Beograd. Bilo je to 1951. godine. Nisam dvojila ni trenutka. Jednostavno sam htjela ići dalje i što više naučiti, a to sam tada mogla jedino u Beogradu. Imala sam sreću što sam došla spremna i s dobrim temeljima. Otkako sam se kao djevojčica zarazila baletom, stalno sam izvodila baletne pokrete i u svakodnevnom životu. U Beogradu sam radila samo školske predstave, a u kazalište sam odlazila gledati starije kolege. Škola je bila vrlo zahtjevna. Imali smo puno umjetničkih predmeta. Imala sam namjeru u Beogradu nastaviti gimnaziju, ali jednostavno nisam imala vremena, bili smo preopterećeni brojnim predmeta u baletnoj školi. Nije mi bilo lako samoj, još djevojčici, u velikom, nepoznatom gradu.

 

 Dođi malo naprijed, ne budi uvijek sa strane!

U Beogradu joj se ipak dogodilo nešto važno što je odredilo njezin daljnji životni put i karijeru. Tu je upoznala je svog supruga Aleksandra Vrančića Draganića, podrijetlom Šibenčanina, koji je s roditeljima živio u Beogradu gdje je studirao tehničke znanosti. Susreli su se na nekom izletu i otad su stalno zajedno.
- Čim sam pred njim progovorila nekoliko riječi, odmah je pogodio da sam Šibenčanka. Saša je bio vezan za Šibenik jer je ovdje imao rodbinu i dolazio je u Šibenik ljeti. Hodali smo tri godine. Odlučila sam vratiti se u Šibenik i roditi svoje prvo dijete, kći Faustu. Isprva sam mislila da će to biti privremeno, ali ostala sam u Šibeniku zauvijek i nije mi zbog toga nimalo žao. Oduvijek su me privlačili koreografija i režija pa mi povratak u Šibenik nije teško pao. Nikad se nisam voljela isticati, pa ni kada smo vježbali balet. Sjećam se da mi je moja profesorica Januška uvijek govorila: - Dijete moje, dođi malo naprijed, ne budi uvijek sa strane! Jednostavno sam takva, pokazat ću što znam, unijeti u predstavu duboke emocije koje gledatelji itekako osjete, ali ne želim biti u prvom planu.

 

 Dvanaest šibenskih baletnih plesača

Povratak u Šibenik za Sokolu je bio novi početak, a za šibenski teatar veliki dobitak jer su prvi put imali profesionalnu balerinu. Sokola je te 1956. godine dobila posao solistice i koreografkinje u šibenskom Narodnom kazalištu.
-Počela sam žestoko i sa srcem raditi. Imala sam djevojke s kojima sam radila profesionalno, onako kako su sa mnom radili u školi u Beogradu. Najprije smo vježbali u prostorijama Kola. Nismo imali neke osobite uvjete za rad. Umjesto pravih baletnih sprava i pomagala koristili smo katrige i svakako se snalazili, ali rezultati su nam bili vrhunski.
Zanimljivo je da je Šibenik tada imao i plesače. Bilo ih je dvanaest. Svi su bili izvrsni, a najbolji među njima je bio Ivo Bujas Ronteč. - Imao je prirodni dar za balet i, da je imao priliku, mogao je biti drugi Barašnjikov. Odlična su bili i braća Mraović, pa Vojo Kovak. Oni su zapravo vježbali gimnastiku kod mog tate u Partizanu. Shvatili su da im je balet bitan za parternu gimnastiku pa su nam se priključili. Napravila sam s njima koncert koji se zvao Strausada, a nastupili su i u drugom činu Labuđeg jezera. Plesali su role lovaca, a ja sam bila labud. Inače, u Šibeniku sam Labuđe jezero tri puta postavljala na scenu, još uvijek su joj na to svježa sjećanja.

 

 

 Ilija Ivezić, Ana Roje i Oskar Harmoš - spasitelji šibenskog baleta

Sokola Draganić Vrančić bila je koreografkinja u nekoliko predstava otvaranja prvih Međunarodnih dječjih festivala, a s Antom Balinom, sve dok je bio živ, radila je predstave zatvaranja Festivala koje su pravi spektakli pa ih Šibenčani i danas pamte. Imala sam divnu prirodnu pozornicu na trgu ispred Gradske vijećnice tako da su moje plesačice izlazile iz svih smjerova, koristila sam za scenu i balkone i stepenice. Bilo je sve lepršavo, živo, slikovito, i danas je Sokola ponosna na te svoje uratke. Kaže da joj je jedan od najgorih, ako ne i najgori, dan u životu bio kada je netko odlučio da se zatvara šibenski teatar.
Tada je glumac Ilija Ivezić osnovao Kazalište mladih, a ja sam pri njemu otvorila baletni studio i nastavila raditi s djevojkama. Kada je kazalište ponovno počelo s radom kao Centar za kulturu, Ivezićevo Kazalište mladih se spojilo s njim, a Baletni studio je nakon kratkotrajnog procvata ponovno bio zapostavljen. Nije to više bilo ono što je Šibenik imao pedesetih i šezdesetih godina.
Sretna je okolnost bila što je Sokola, dok je radila u teatru, upoznala Oskara Harmoša. On je bio voditelj splitskog baleta. Sa svojim je ansamblom gostovao u Šibeniku, a dolazio je i gledati njene predstave. Odmah su se zbližili.
-Oskar me je natjerao da na kraju predstave, kao koreograf, izađem na pozornicu i poklonim se publici što mi je do tada bilo nezamislivo jer sam mislila da nisam bitna ja nego samo plesači. Hvalio je to što radim. Jednom prilikom, kada je vidio moju predstavu Vašarski koncert kazao je kako bi se ona mogla igrati na bilo kojoj pozornici u svijetu. Nisam imala razloga ne vjerovati mu. Preko njega sam upoznala i njegovu suprugu Anu Roje, primabalerinu koja je, uz to što je plesala u splitskom teatru imala i svoju baletnu školu. Oboje su mi bili velika potpora i postali smo kućni prijatelj. Moj suprug im je projektirao kuću u Primoštenu gdje su preselili. Kada je teta Ana vidjela da nemamo zadovoljavajući prostor za rad, ponudila mi je da u njenoj vili Primoštenu vodim baletni studio što sam prihvatila. Jedno je sigurno - da nije bilo nje, balet bi u Šibeniku potpuno nestao.

 

 

 

Zlatno doba šibenskog baleta u Veslu

Nekoliko godina djeca koju je Sokola učila balet zajedno s njom svake su nedjelje posebnim autobusom putovala u Primošten u vilu Ane Roje i Oskara Harmoša. Polaznici nisu plaćali ništa osim troškova prijevoza, a kada bi se pri kraju godine osuli Sokola je iz svog džepa, plaćala razliku troškova za autobus.
-Nije mi to bilo teško jer su cure vrijedno radile, uporno i disciplinirano vježbale, a nastupale smo uglavnom na školskim smotrama. Tu je naše predstave vidjela Biserka Ljupković, tadašnja predsjednica Društva Naša djeca.Bila je duša od žene. Uvidjela je kvalitetu našeg rada i odlučila nam osigurati prostor za rad u Šibeniku. Njenom zaslugom dobili smo prostor u Veslu, u Docu.
Bilo je to zlatno doba šibenskog baleta. U Baletni studio bilo je upisano više od 300 djece svih dobi. Radilo se od jutra do mraka, uz simboličnu naknadu.
-Znala sam da radim nešto dobro. Ispunjavali su me talent i entuzijazam naše djece i ja sam im se potpuno predala. Tada smo pri Društvu Naša djeca osnovali i folklornu sekciju u koju se uključilo mnogo djece, dječaka i djevojčica.Nastupili smo i u Francuskoj. Uspjela sam nagovoriti svoga prijatelja, splitskog plesača specijaliziranog za folklor Branka Šegovića da s njima radi. Dolazio je iz Splita i radio volonterski, bez naknade, a kada je otišao, pomagala mi je Rajka Žepina.

 

 

 Kao u priči o Pepeljugi i zloj maćehi

Ali uslijedio je novi hladni tuš. Baletni studio morao je otići iz Vesla jer su se u prostorije koje je koristio morali otvoriti kafić i diskoklub. Unatoč golemom entuzijazmu, uspjesima i tolikom broju djece ponovno su se našli na ulici. Ali Sokola se nije predala.
-Odlučila sam boriti se za balet, za djecu, za Šibenik. Uspjela sam uz pomoć jednog suprugovog rođaka koji je radio u Domu JNA svoj baletni studio nakratko ondje smjestiti. Ali kada je na njegovo mjesto došao drugi, upao je bez najave i pozdrava usred sata baleta i rekao da se moramo seliti jer će u tom prostoru biti streljana. Kada sam to čula, pogotovu zbog toga što mi je to tako bezosjećajno priopćio, došlo mi je da mu nešto učinim, ali, nažalost, morali smo i odatle otići.
Baletni studio dobio je prostor za rad u tadašnjem Domu boraca i omladine, ali tek što se oporavio od šoka i napravio prve korake – počeo je rat. Balet i balerine morali su u sklonište.

 

 Povratak na početak

Nakon završetka Domovinskog rata Baletni studio Sokole Draganić Vrančić nastavio je raditi u Domu koji je dobio novo ime – Krešimirov dom, ali pokazalo se da to baš nije bilo sretno rješenje.
-Nisam našla zajednički jezik s tadašnjom upravom koja nije osobito cijenila to što radim. Jedva su dočekali da nas se riješe pa smo ponovno ostali bez krova nad glavom. To je jednostavno bila naša sudbina. Imam cijelu arhivu novinskih tekstova u kojima se izmjenjuju naslovi: Zatvara se Baletni studio, Baletni studio ostao bez krova nad glavom, Ukida se baletni studio, pa onda: Ponovno se otvara baletni studio i sve tako desetljećima iz godine u godinu, iz sezone u sezonu. Imala sam osjećaj da, kad god bismo imali neki veći i dobar koncert, ne bi prošlo dugo i opet bismo ostajali na ulici.
Napokon, na samom izmaku 20. stoljeća pojavljuje se u šibenskoj gradskoj vlasti netko tko ima razumijevanja za balet. Bio je to dogradonačelnik Ivan Medić. Zahvaljujući njemu baletni studio dobiva prostorije iza bivše Stare pošte i to prostorije koje su 1959. godine izgrađene upravo za taj isti baletni studio, ali su u njega neki bili privremeno uselili.Nakon četiri desetljeća podstanarstva i potucanja od nemila do nedraga balet se vratio kući, a prostor su uredili uz pomoć brojnih sponzora.
.

 

 Raskošno baletno cvijeće iz skromnog pitara

Šibenska baletna kuća i danas je skromna. Vapi za obnovom. Zidove je načela vlaga, dotrajale stolice još služe jer su popravljeneljepljivom trakom, ali svake godine se u Baletni studio upisuju novi naraštaji plesačica. Radi se svakodnevno u nekoliko grupa, a plešu i neke nekadašnje balerine koju su danas već mame.
- Djeca nam i dalje dolaze i upisuju se u naš studio i marljivo rade i uče iako danas imaju puno više obveza, školskih i izvanškolskih aktivnosti nego prije trideset ili četrdeset godina. Kod mene se mala djeca zapravo igraju, ali kroz igru uče puno korisnih plesnih vještina, a od malih nogu upoznaju i klasičnu glazbu. Ono što te djevojke od malih nogu kod mene nauče kroz klasični balet, od držanja do plesnih koraka i pokreta, sigurno im pomaže u životu,čime god da su se odlučile baviti - objašnjava Sokola.

 

Naša teta Sokola

Starije balerine zbog školovanje često moraju otići, ali svake godine dolaze nove. Odrasle žene zamjenjuju curice stare svega tri-četiri godine.
-Radujem se jer to su unuke mojih djevojaka s kojima sam radila kada sam osnovala balet u Šibeniku. Kada ih vidim, znam da ne mogu niti smijem stati. One me trebaju, a ja radim ono što najviše volim. Ne bi bilo pošteno generacijama koje dolaze uskratiti pravo da u baletnim papučicama i plesnim haljinama graciozno plove svijetom mašte i magijom klasične glazbe.
Šibenik ima baletnu tradiciju dugu gotovo šezdeset godina. Ona je nikla, rasla i traje zahvaljujući ljubavi, radu i upornosti smo jedne osobe – tete Sokole za koju je jedna njezina davna učenica napisala:Ima umjetnika koji od sunca naprave žutu mrlju. A ima jedna Sokola koja od žute mrlje napravi sunce.


Naglasci:

... o zapostavljanju kvalitetnih ljudi u Šibeniku:
Nikako ne mogu prihvatiti kako se Šibenik odnosi prema mnogim svojim ljudima koji su u ovom gradu svojim radom ostavili dubok trag. Nitko ih ne spominje, a oni su cijeli život radili sa srcem i entuzijazmom za svoj grad, a da nisu gledali svoj interes. To su ljudi poput Milene Bodružić, Pupe Marenzzi, Rajke Žepine, Ante Balina, Branka Matića ili braće Zorić i braće Belamarić.

 

 

... o potpori obitelji:
Moj suprug Saša je dobri duh našeg baletnog studija od prvog dana. U svemu me podržava i puno mi pomaže. On mi je desna ruka. Autor je gotovo svih rekvizita za naše predstave, a rješava i one jednako važne neumjetničke stvari vezane za naš baletni studio. Da nije bilo njega, teško bih opstala i ostala u ovomu što radim. Moja kćerka Fausta je nastupila u predstavi Sunčane pjege u šibenskom Kazalištu za koju sam ja radila koreografiju, a dok je živjela u Londonu držala je tečaj suvremenog plesa. Moj sin Aljoša profesionalni je glazbenik i godinama je već u bandu Olivera Dragojevića, ali mi puno pomaže kod izbora glazbe za moje predstave. Naš studio, u sklopu kojeg djeluje balet, zbog te obiteljske suradnje i nazvali smo Colegium musicum. Velika mi je potpora i moja sestra Uranka koja je također glumila u šibenskom Kazalištu, pjevala u Kolu, a sada pleše i pjeva u Šuštinama.

 

 

... o plesačicama koje je odgojila:
Teško mi je nekog posebno isticati jer sam zaista imala puno dragih i vrlo talentiranih djevojaka. Najveći uspjeh i to u modernom plesu postigla je Snježana Abramović koja je dugo plesala kod mene, sve dok se nije preselila u Zagreb. Tu je i Sanja Petrovski koja žari i pali u plesnom životu Zadra. Rado se sjećam i njezine sestre Anite, supruge sadašnjeg načelnika općine Primošten Stipe Petrine. Neke od mojih poznatijih učenica su novinarka Silvana Menđušić pa Ana Novak, supruga pijanista Maksima Mrvice, Ivana Jerkin, odlična balerina koja živi u Zagrebu, ali gostuje u mojim predstavama kad god je pozovem, pa karakterna plesačica Miljenka Mikulandra koja danas vodi predškolsku grupu, a plešu i njezine dvije kćerkice. Danas mi puno pomaže i moja nekadašnja plesačica Sanja Polombito te izvrsna Meri Višnjić Šubašić.Odlične su bile i Hrvojka Slavica, prije udaje Orlović, Ojdana Babačić, Sandra Celić i još puno, puno njih.

 

Iz kategorije: Volim Šibenik