Zoran Knežević, vlasnik Poliklinike VITA i aktualni predsjednika Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, uspješni je menadžer s dugogodišnjim bogatim iskustvom. Karijeru menadžera, dakle onoga koji zna upravljajući ljudskim i svim drugim resursima stvoriti uspješnu tvrtku, instituciju, sportski klub, započeo je prije tridesetak godina u nekadašnjoj šibenskoj brodarskoj kompaniji „Slobodna plovidba“. Nakon što se „Slobodna plovidba“ počela urušavati okrenuo se privatnom poduzetništvu u trgovini, potom u pomorstvu, te konačno zdravstvenom sektoru u kojem je ostao do danas kao vlasnik i menadžer Poliklinike VITA koju je, kao prvu potpuno digitalnu polikliniku u Šibeniku i Hrvatskoj, osnovao s bratom Vlakom Kneževićem, specijalistom radiologije. Priznanjem i potvrdom vrijednosti svoga rada, smatra izbor za predsjednika HUP-Udruge privatnih poliklinika, bolnica, lječilišta i ustanova za zdravstvenu skrb. U poslovnom svijetu je poznat i kao poduzetnik koji je krajem devedesetih u Šibenik doveo poznate svjetske brendove „Benetton“ i „Sisley“, a Šibenčani ga znaju i po njegovom doprinosu šibenskom sportu, posebice vaterpolu i košarki. Iako je poslovao po cijelom svijetu i zahvaljujući svojim sposobnostima imao mogućnost birati gdje će raditi nikad nije razmišljao o odlasku iz Šibenika do čijeg mu je prosperiteta, kako sam kaže, iznimno stalo. Sve to bilo je povod da Zorana Kneževića izaberemo za sugovornika u ovom broju časopisa „Volim Šibenik“.
Baci dite u more da odmah nauči plivati
Budući da ste cijeli život u poduzetništvu i poslovnom menadžmentu očekivalo bi se da ste po struci ekonomist, a ne pravnik?
Želio sam biti sudac pa sam nakon srednje škole studirao pravo. Po završetku studija s tom željom sam se vratio u svoj Šibenik jer sam samo u Šibeniku želio živjeti i raditi. Počeo sam raditi kao pripravnik u tadašnjem Javnom tužilaštvu, današnjem Državnom odvjetništvu, ali ovo je bio mali grad i sudačka mjesta se nisu često otvarala. Nakon što sam odradio osamnaestomjesečni staž nije bila ni na vidiku mogućnost da ostvarim svoj san i postanem sudac. No otvorila se mogućnost da se zaposlim kao pravnik u „Slobodnoj plovidbi“, brodarskoj tvrtki koja je tada bila na svom vrhuncu. Naravno da sam tu šansu iskoristio. Bila su to druga i drukčija vremena. O poduzetništvu i menadžmentu tada se nije razmišljalo na sadašnji način, ali „Slobodna plovidba“ je poslovala na globalnom svjetskom tržištu i nju je nosio suvremeni poduzetnički menadžment iako formalno bila organizirana prema tadašnjim socijalističkim principima i definicijama.
Dakle, tako ste Vi kao pravnik, došavši u „Slobodnu plovidbu“ uronili u svijet poduzetništva i menadžmenta, ali to nije moralo značiti da ćete zbog toga postati poduzetnik i menadžer. Za to su potrebne neke druge vještine, neka druga znanja pa i neke osobne predispozicije. Je li Vam to, da tako kažemo, bilo urođeno, ili ste taj dar razvili s vremenom, kroz život?
Oduvijek sam imao urođenu tu jednu snalažljivost pa su mi prijatelji stalno govorili da bih se snašao i na pustom otoku. To je, valjda, neka predispozicija da uspije i u biznisu. Naravno, važan je i faktor sreće. Mogao sam postati sudac i nikada ne doznati da mogu biti menadžer, ali dospio sam igrom slučaja baš u „Slobodnu plovidbu“, u to vrijeme jedinu šibensku tvrtku u koja je poslovala na principima menadžmenta i koju su vodili menadžeri, gdje je taj moj neki urođeni dar, mogao doći do izražaja. Preobrazba pravnika u menadžera bila je brza, a započela je bez pitanja pa i bez neke mogućnosti mog osobnog izbora. Došao sam u pomorsku firmu u kojoj je engleski jezik bio vrlo bitan, a ja ga nisam dobro govorio. Brzi i poduzetni, kakvi su bili, menadžeri „Slobodne plovidbe“, su me na principu: Baci dite u more i odmah će naučit plivati, poslali na edukaciju u London. Tamo sam proveo nekoliko mjeseci učeći engleski, a uz to sam se i usavršavao jednoj specijaliziranoj odvjetničkoj tvrtki gdje sam stekao znanja o kupnji i prodaji brodova, registraciji tvrtki u inozemstvu i svemu drugom što mi je trebalo za posao. Kada sam došao u London jedva sam znao naručiti picu, a u Šibenik sam se vratio, moglo bi se tako reći, kao već formirani menadžer, iako toga još nisam bio baš sasvim svjestan.
„Slobodnu plovidbu“ bilo je moguće spasiti
„Slobodna plovidba“, ta nekada jaka brodarska kompanija koja je bila ponos Šibenika, neslavno je propala. Kako na to gledate danas?
Svi zaposlenici od pomoraca, službenika do vrha menadžmenta „Slobodnu plovidbu“ su doživljavali kao svoju vlastitu, kao svoju obitelj, za koju su bili spremni žrtvovati se i dati joj puno više nego što se to od njih očekivalo. Na žalost pojavile su se okolnosti na koje se nije moglo utjecati. Rat, i kriza... Ipak, usprkos svemu tome, siguran sam, da ishod nije trebao biti takav. Vidite, kada je „Slobodna“ zapala u teškoće mi smo od države tražili pomoć za sanaciju. U isto su vrijeme zbog istih iste su probleme istu pomoć tražile i brodarske tvrtke „Tankerska plovidba“ i „Croatialine“. Njima je pomoć dana, a nama nije. Isto tako „Slobodna“ se mogla spasiti kroz plana restrukturiranja, ali je on bio odbijen, dok je isti takav plan za „Tankersku plovidbu“ i „Croatialine“ prihvaćen. Zašto? Na to pitanje odgovor bi trebali dati oni koji su tada donosili odluke, ali se bojim da ga nikada nećemo čuti.
Vjerojatno znate da s u šibenskoj javnosti u to vrijeme kolale informacije o tomu kako su navodno i menadžeri „Slobodne plovidbe“, a u njih spadate i Vi, prodnijeli njenom propadanju. Bilo je rašireno mišljenje da se „Sloboda“ raskrčmila radi stjecanja osobnu materijalnu korist pojedinaca?
Znam za te priče. Bilo je i nekakvih kaznenih prijava. Tada je mnogima bilo nevjerojatno da netko raspolaže s tako golemom materijalnom vrijednošću, a da ništa ne uzme za sebe. Oni koji su tako govorili o nama, zasigurno bi u našoj situaciji i napravili to što su nama pripisivali. Ali, na njihovu žalost, a na našu sreću i ponos, ali mi nismo bili takvi.
Dolazak svjetskih modnih brendova „Beneton“ i „Playlife“ u Šibenik
Nakon što je „Slobodna plovidba“ otišla stečaj, niste otišli na neko stalno radno mjesto sa sigurnom plaćom i ostalim beneficijama nego ste se upustili u rizične vode privatnog poduzetništva?
Stečaj „Slobodne“ bio je proglašen krajem devedesetih godina. Teškoće su počele nekoliko godina ranije i ja sam već tada iz svega toga izišao. Zahvaljujući stečenom poslovnom iskustvu i brojnim poslovnim kontaktima uspio sam dobiti zastupstvo svjetski poznate modne kuće „Benetton“ i dovesti je u Šibenik. Bio je to veliki poslovni uspjeh s puno rizika, ali sladak. Krenulo je odlično. Moja je tvrtka imala dvadesetak zaposlenih. Značajno smo pridonosili onomu što s danas naziva revitalizacijom stare gradske jezgre. Mi smo u povijesnoj jezgri Šibenika imali pet dućana „Sisley“, „Benetton“ s odjećom za djecu, „Benetton“ donje rublje, „Playlife“ i veliki „Benetton“ dućan. Kad je „Benetton“ zasvijetlio u Masnoj ulici na 120 četvornih metara poslovnog prostora Šibenik se probudio, počeo je, da tako kažem, vjerovati u sebe. Brzo su se počeli puniti poslovni prostori oko nas i otvarati nove radnje. Množio se broj poduzetnika u starom Šibeniku. Srećom, moja prva privatna tvrtka nije imala veze s pomorstvom jer bi priče o tomu da sam se okoristio propašću „Slobodne plovidbe“ sigurno išla dalje. Da je bilo imalo istine u onim insinuacijama koje ste spominjali, sigurno se ne bih upuštao u takve poslove poteze nego mi se negdje skrio, nestao i nitko me ne bi vidio. Prije nego što sam u Šibenik doveo „Benetton“ Šibenčani išli u kupovinu u Split i Zagreb, a onda se to okrenulo. Zbog našeg uspješnog poslovnog odnosa s „Benettonom“ imali smo pristup boljim modelima pa su Splićani i Zagrepčani dolazili kupovati u Šibenik. Ponosan sam na te dane. Trajalo je to do 2011. godine.
Što se dogodilo? Kako je sve to propalo?
Kada nastupi kriza najprije strada trgovina tekstilom. Ljudi najprije prestanu kupovati donje rublje i odjeću. Shvatio sam da je to bila lijepa poslovna priča, ali da više nije i da se od toga mora odustati. Baš u to vrijeme javili su su mi se neki bivši poslovni partneri iz tvrtke „Feromont“ s Filipina, koji su preuzeli dio flote „Slobodne plovidbe“. Njima je te brodove dao na upravljanje brodovlasnik Nemr Diab, a oni su tražili partnera koji će za njih angažirati bivše pomorce „Slobodne plovidbe“. Prihvatio sam ponudu i osnovao agenciju za ukrcaj pomoraca „Pasat“. Uspio sam zaposliti veći broj pomorskih časnika, ali niže strukture pomoraca nisu bile baš tražene jer su Filipinci bili jeftiniji. To je trajalo šest- sedam godina i nakon toga su partneri otkupili moj udio u tvrtki, a ja sam se okrenuo posve drugoj djelatnosti. Prvog listopada otvorili smo Polikliniku VITA.
Poliklinika VITA
Čija je to bila ideja? Pretpostavljamo, vašeg brata Vlatka koji je po struci radiolog?
Točno. On je radio u šibenskoj bolnici. Bio je cijenjen kao stručnjak. Mnogi su tražili upravo njegov nalaz. Radio je više nego drugi za istu plaću. Trebalo je to njegovo znanje materijalizirati. U medicini su oprema i prostor samo sredstva čija uporabna vrijednost ovisi o znanju, stručnosti i obrazovanju ljudi koji ih koriste. Kada smo sve sagledali nije bilo puno dvojbi oko kretanja u zdravstveno poduzetništvo.
Nije Vas bilo strah uložiti novac u tu djelatnost s obzirom na krizu?
Nije. Imali smo jasnu viziju što želimo i pomno osmišljen poslovni plan. Naravno, postojao je i rizik, ali to je sastavni dio poduzetništva. Polikliniku VITA otvorili smo 1. listopada 2007. godine kao prvu potpuno digitalnu poliklinika, ne samo u Dalmaciji nego i u Hrvatskoj. Bilo je digitalnih uređaja po bolnicama, ali mi smo prvi imali digitalizirano baš sve. Bila je to za naše pojmove velika investicija, ali banka ju je prepoznala kao perspektivnu, a dobili smo i dobre uvjete kod našeg dobavljača, svjetski poznate i renomirane tvrtke „Simensa“. Donijeli smo tada niz novosti u Šibenik, u prvom redu magnetsku rezonancu koju šibenska bolnica još uvijek nema. Počeli smo s troje zaposlenih, jednim liječnikom, jednom medicinskom sestrom i jednim radijskim tehničarom. Danas imamo desetak zaposlenih u stalnom radnom odnosu. Stekli smo ugled prvenstveno zahvaljujući medicinskom osoblju, njihovom trudu i radu. Mi smo za razliku od javnog zdravstvenog sustava shvatili da se, kada je zdravlje u pitanju, ne može se čekati i na tome smo izgradili svoj ugled.
Borba protiv politikantstva u hrvatskom zdravstvu
Kako ste se snašli kao menadžer u zdravstvu?
Za menadžere vrijede ista pravila poslovanja bez obzira u kojoj su djelatnosti. Uvijek se moraju držati pod kontrolom troškove i prihode. Bilo nam je malo teže dok nismo otplatili kredit za nabavu opreme. Otkako smo ga otplatili lakše dišemo. Razmišljati o novim ulaganjima, o novoj opremi, proširenju i unapređenju usluga, a učlanili smo s u i HUP-ovu Udrugu lječilišta i bolnica kako bi pridonijeli rješavanju problema i teškoća koji tište sve nas privatnike u zdravstvu.
Koji su to problemi i teškoće? Je li to samo nelojalna konkurencija ili ima još toga?
Nelojalna konkurencija se može brzo riješiti. Ali se kod nas ne uvažava činjenice. privatni sektor je respektabilan dio sustava koji zapošljava 17 posto radnika u zdravstvu i ima 18 posto vrijedne opreme, ali nas se tako ne doživljava. Ministarstvo zdravlja nas ne doživljava
ni kao partnera iako bi moralo. Ja sam predsjednik te udruge koja nastoji da se takav odnos i tretman prema nama promijeni. Želimo jedinstveni sustav zdravstva u Hrvatskoj. Ovo što danas imamo je obično politikantstvo.
Možete li nam objasniti na što mislite kada govorite o politikantstvu u hrvatskom zdravstvu?
To je jednostavno objasniti. Kada je ministar zdravstva bio Varga (SDP) i kada je najavio reforme onda je druga strana, opozicija, stavlja primjedbe da se radi o amerikanizaciji i komercijalizaciji zdravstva. Onda je došao ministar Nakić (HDZ) kojemu se zamjera isto. To je besmisleno. Zašto? Što je to amerikanizacija zdravstva? Plaćaš sam svoju policu i koliko je platiš toliko usluga u zdravstvu možeš koristiti. Kod nas je zdravstvo solidarno. Dvoje
ljudi ima različite plaće i različito plaća zdravstveno osiguranja, ali ima istu uslugu. Kažemo da je kod nas na snazi privatizacija zdravstva, ali iz ukupnih sredstava HZZO-a privatnicima se isplati tek 1,8 posto. I kako netko uopće ima obraza govoriti o privatizaciji! Liječnici iz SDP-a i HDZ-a kritiziraju jedni druge nabacujući se međusobno besmislenim floskulama o amerikanizaciji hrvatskog zdravstva i pri tome ne snose nikakvu odgovornost za štetu koju nanose Hrvatskoj i njenim građanima. Njihov cilj je samo jedan: neka susjedu krepa krava. Mi im iz Udruge pozivamo ih da zaborave na svoje razmirice, ujedine se i prionu stvaranju jedinstvenog zdravstvenog sustava koji će funkcionirati na opće zadovoljstvo i Hrvatskoj donijeti dobrobit u tako životno važnom području kao što je zdravlje. Konkretno, to znači da se i lijeva i desna politička opcija moraju dogovore da će formirati tim ljudi koji će raditi na zdravstvenoj reformi koja će se bez obzira na promjenu vlasti provoditi i primjenjivati barem u naredna tri mandata.
Govorimo li o nekom novom modelu ustroja zdravstva ili o rješenjima koja već postoje i primjenjuju se?
Tražimo da se u Hrvatskoj primjene pravila koja vrijede u Europskoj uniji. Recimo u Njemačkoj, ako vam država dade dozvolu za otvaranje privatne poliklinike, dužni ste joj staviti na raspolaganje 30 posto svojih kapaciteta. Privatnik na taj način postaje dio sustava i nije ni na koji način diskriminiran, za razliku od privatnika u Hrvatskoj koji su na mnoge načine diskriminirani iako sustav ne može bez njih funkcionirati. Pogledajte samo ovo. Hrvatskoj je posredstvom Ministarstva zdravlja stavljen na raspolaganje dio novca iz fondova Europske unije za zdravstvo, ali se hrvatski privatni poduzetnici u zdravstvu ne mogu natjecati za ta sredstva. Oni se mogu natjecati za sredstva koja je EU namijenila razvoju poduzetništva pa se nadmeću s onima koji žele kupiti kombajn ili traktor. To je apsurdno.
Šibenčani se u interesu Šibenika moraju ujediniti
Odmaknut ćemo se malo od Vašeg posla i profesije. Poznato je da ste jedno vrijeme aktivno sudjelovali u sportskom životu Šibenika. Jeste li se ikada bavili sportom?
Bavio sam se nogometom, ali sam nakon operacije koljena odustao. U vaterpolo sam ušao još dok sam radio u „Slobodnoj plovidbi“ koja je tada bila sponzor vaterpolistima. Bilo je to doba entuzijazma i ljubavi. Naši su se igrači prije bili raspršili po Hrvatskoj i svijetu kao rakova djeca, a mi smo ih odlučili vratiti. Doveli smo u klub samo jednog stranca. Tada su u klubu igrali braća Vrbičić i braća Brkić, Dado Perčinić,Toni i Denis Šupe, Andrija Komadina i Ivica Tucak kojeg smo vratili iz „Crvene zvezde“. Još uvijek se treniralo u teškim uvjetima, u bazenu u „Solarisu“, ali smo vlastitim snagama došli do finala Len kupa. Trener je bio Grgo Renje, a kasnije Milivoj Bebić kojeg smo vratili iz Peskare. To je bila jedna zaista uspješna priča. Borili smo se u to vrijeme za prva tri mjesta na ljestvici. Zagrebačka „Mladost“, najjači hrvatski vaterpolski klub u to vrijeme, za kojeg je tada igrao i naš Perica Bukić, nije baš rado i bezbrižno dolazili u Šibenik iako je bio puno jača od nas.
Kako ste se našli u Upravi Košarkaškog kluba „Šibenka“?
To je bilo u vrijeme kada je predsjednik „Šibenke“ bio Gordan Baraka koji je nastojao okupiti poslovne ljude koji bi zajedničkim snagama pomogli da klub što bolje funkcionira. Njegov je projekt bio dobar. Imali smo zaista uspješnu sezonu. Igrali smo Goodyear ligu. Na žalost, nije potrajalo.
Spomenuli ste kako je Gordan Baraka okupio poslovne ljude kako bi se pomoglo šibenskoj košarci. Jeste li možda ljudi koji su vodili i vode Šibenik, s obzirom na vaše bogato poduzetničko i menadžersko iskustvo, pozvali Vas i slične Šibenčane da pokušate pridonijeti boljitku Šibenika?
Nisu, ali meni nije ni bitno da mene osobno netko uvažava i za nešto pita. Moja je velika želja da se naš grad ujedini, barem onako kako se, kada treba nešto učiniti za svoj grad, ujedine Zadrani. Priznajem, zavidim Zadru što se njegovi ljudi, ma kojim političkim opcijama pripadali, ujedine i složno podupiru sve što je u korist Zadra. Volio bih to preslikati u Šibenik.
Što bi se u tom cilju moglo poduzeti?
Možda nama Šibenčanima treba malo više da dođemo do tog stupnja jedinstva. Jedinstveni smo bili u Domovinskom ratu i zato smo pobjeđivali u bitkama za slobodu, ali zašto nismo jedinstveni danas kada treba pobijediti u bitkama za boljitak Šibenika? Ne bi se smjelo dogoditi da potencijali koji imamo i koji su najjači na Jadranu ostanu i dalje samo potencijali. Srce me boli kada, ulazeći u Zadar vidim njihovu luku za cruisere koja je sam beton nastao ni iz čega i kada, s druge strane, vidim našu prirodnu predivnu Šibensku luku i naše pristanište za cruisere. Što bi trebalo napraviti? Morali bismo konačno sjesti za stol i odrediti koji su nam projekti prioritetni i koje ćemo zajednički gurati ma tko bio na vlasti. Na žalost to je u Šibeniku još uvijek utopija. Evo, član Gospodarsko – socijalnog vijeća Šibensko – kninske županije koje se ne možemo sastati ni iz trećeg pokušaja jer jedan sindikat ne dolazi na sjednicu zato što njegovi predstavnici ne razgovaraju s predstavnicima drugog sindikata koji je također u tom tijelu. Hoće li to jednog dana u ovom gradu prestati i hoćemo li se ujediniti na interesu da svi bolje živimo? Hoće li baš mene netko pozvati to je najmanje bitno. Okupimo tim mladih, sposobnih ljudi koje ćemo poslati u svijet, kao što je mene „Slobodna plovidba“ poslala u London, da vide kako što funkcionira, da nešto nauče i steknu iskustva koja će donijeti kući i preporoditi Šibenik. Znam da je to dobitna formula, ali je pitanje jesu li naši šibenski političari spremni povući takav potez koji će Šibeniku donijeti prosperitet, a samim tim i nove okolnosti u kojima će oni morati pokazati osobne menadžerske sposobnosti ako žele zadržati svoje pozicije.
(Intervju je objavljen u časopisu Volim Šibenik)
