Kavana Medulić, kultna šibenska odavno je postala jednom od povijesnih znamenitosti, a osnovana je upravo 1926. godine, potvrđuju oba vjerodostojna kroničara Šibenika, profesor Ivo Livaković u svojoj knjizi „Tisućljetni Šibenik“ i Milivoj Zenić u svom bestseleru „Stari Šibenik kalama, skalama i butama“. Nije, dakle, upitno da je kavana „Medulić“ najstarija šibenska kavana i ugostiteljski objekt s najdužom tradicijom u povijesnoj jezgri Šibenika (od nje je starija samo konoba, restoran „Uzorita“ na Šubićevcu).
No, Livaković i Zenić razišli su se u prezimenu osnivača „Medulića“. Profesor Livaković kaže da je kavanu otvorio BEROVIĆ Niko (1889. – 1965.), a Zenić, navodeći pri tome više podataka o kući u kojoj je kavana otvorena te širu priču o Trgu palih šibenskih omladinaca koji zbog kavane „Medulić“ nazivaju Medulićevim trgom, piše da ju je otvorio Niko VEROVIĆ Bigi.
U pravu je profesor Ivo Livaković koji je točno napisao prezime osnivača „Medulića“. Kod Zenića je možda u pitanju i tiskarska greška što nas ne opravdava jer se i u kasnije pronađenim, dokumentima o nacionalizaciji kavane „Medulić“, navodi da je njen vlasnik bio Niko Berović. Ipak, ta pogreška dovela nas je do Silvija Berovića, sina Nikinog brata, Silvestra Berovića koji nam je ispričao priču o svom stricu i njegovom životu, a od njega smo dobili i jedinu za sada poznatu fotografiju osnivača kavane „Medulić“.
Niko Berović Bigi, osnivač kavane „Medulić“, jedan je od šestoro djece šibenskog težaka Josipa Berovića i njegove supruge Ankice, Ane iz dolačke obitelji Kužina. Njihov najstariji sin bio je Silvestar zvan Silvije, srednji je bio Benedikt zvan Bene, a Niko kojeg su zvali Bigi bio je najmlađi. Kćeri su im se zvale Frana, Pava i Dara. Frana se udala u obitelj Baljkas, Pava u obitelj Bujas, a Dara udana Juras bila je baka proslavljenog šibenskog glumca Mate Gulina.
Porijeklo šibenskih Berovića
Prema obiteljskom sjećanju Berovići su u Šibenik doselili iz Boke Kotorske u Crnoj Gori. Njihovo izvorno prezime bilo je Berojević, a u Šibenik su došli tijekom naseljavanja grada nakon što je stanovništvo gotovo izumrlo u katastrofalnim epidemijama kuge u 16. i 17. stoljeću. Obitelj Berović živjela je u Docu, u zadnjoj kući do bedema u Zagrađu, tamo gdje je danas kafić „Faust“. Kada su Josip i Ankica dobili djecu, u toj kući je živjelo cijelo pleme Berovića. Pod jednim krovom našlo se u jednom trenutku više od 40 članova uže obitelji. Djeca su spavala u potkrovlju na slami, a odrasli su imali krevete na preklop, jer drukčije tako brojna obitelj nije mogla boraviti u toj maloj kući. Berovići su bili siromašni, ali su bili vrijedni i malo učeniji od drugih težaka.
Iz Doca u Ulicu Jurja Dalmatinca u kuću graditelja katedrale Jurja Dalmatinca
Starija Nikina braća Benedikt i Silvestar radila su u tvornici karbida i cijanamida SUFID u Crnici, a Niko je učio zanat za konobara. Kada su uštedjeli nešto novaca i prodali starinu u Docu, kupili su dvije kuće, jednu do druge, u Ulici Jurja Dalmatinca, odmah do kuće u kojoj je živjela obitelj šibenskog novinara Jose Jakovljevića. Te kuće Berovići su kupili od obitelji Šime Grubišića Rovila, prvog šibenskog ekologa, predsjednika i utemeljitelja Filharmoničkog društva i društva „Šubićevac“ i jednog od osnivača kupališta Jadrija. Jedna od te dvije kuće bila je i kuća s dvorom u kojoj je živio Juraj Dalmatinac, graditelj Šibenske katedrale.
Silvestar je bio poslovođa limarske radionice za izradu bačvi u koje je pakiran karbid, u tvornici karbida i cijanamida SUFID u Crnici, u kojoj je njegov brat Benedikt bio poslovođa u pogonu proizvodnje karbida. Kada je SUFID počeo graditi tvornicu u Dugom Ratu, jedan od šibenskih stručnjaka i majstora koji je na tom projektu bio angažiran bio je Nikin brat Silvestar Berović.
Kavana „Medulić“
U obitelji Berović, prije Nike, nitko se nije bavio ugostiteljstvom, a danas se ne zna pouzdano kako je on došao na ideju i kako je dobio priliku da unajmi poslovni prostor u srcu Šibenika, štoviše na elitnoj lokaciji u prizemlju kuće koja je jedno vrijeme bila u vlasništvu Romana Vlahova, prvog šibenskog industrijalca alkoholnih pića i likera iz Prvić Šepurine s otoka Prvića, a zatim uspješnog i imućnog mesarskog poduzetnika Grubišića. Treba imati na umu da se lokal u kojem je Niko otvorio kavanu nalazio preko puta ispostave, tada ugledne, Vjeresijske banke i drogerije uglednog šibenskog ljekarnika Ive Vučića te odmah uz prvu dalmatinsku slastičarnicu, u to doba jednog od najpoznatijih slastičara Kraljevine Jugoslavije, Steve Mandića. Otvaranje kavane na tom mjestu bio je ambiciozan poduzetnički projekt.
„Medulić“ – 90 godina jedina kavana u Kalelargi
Od početka je „Medulić“ bio isključivo kavana jer Niko Berović nije gostima nudio marendine poput svojih kolega u susjednoj Masnoj ulici, nego isključivo kavu i tada popularna pića te vino i pivo. Znakovito je da je kavana „Medulić“ od osnutka pa sve do danas bila i ostala jedina kavana u Kalelargi iako ju je 1952. godine poduzeće „Jadrija“ koje je, nakon nacionalizacije, njome upravljalo, pretvorilo u bife. Pri toj promjeni, odnosno proširenju djelatnosti, vraćena je tradicija prekinuta nakon Drugog svjetskog rata da se gostima uz kavu ponude dnevne novine na čitanje.
Niko je u svojoj kavani, prema sjećanjima njegovog nećaka Silvija, uglavnom radio sam. Imao je jednu ženu koja je čistila i prala suđe, a pomagali su mu uglavnom nećaci. Primjerice kod Nike u „Meduliću“ radio je Bruno Berović, sin njegovog brata Silvestra, koji je, kao i dvije njegove sestre, Dobrila i Tona, umro vrlo mlad od tada neizlječive tuberkuloze. Bruno je od zarade u „Meduliću“ kupio bicikl, ali je vozeći bicikl obolio na pluća, što je bilo kobno. Osim Bruna, Silvestar je imao još jednog sina, Josu kojeg su zvali Sava, oca našeg sugovornika Silvija, njegovog brata Nike i kćerke koja se udala u obitelj Stošića rečenih Andrijaša iz Masne ulice.
Legenda o neženjama
Niko se nikada nije ženio. Ostao je samac sve do smrti. Zbog toga je žalio i kajao se što nije zasnovao vlastitu obitelj. Često je svom nećaku Silviju govorio da ne bude kao on nego da se oženi i ima obitelj. Zbog toga što je vlasnik „Medulića“ bio neženja, vjerojatno je nastala i legenda o „Meduliću“ kao okupljalištu šibenskih neženja. Tu legendu, koja se prenosi s koljena na koljeno, stvorio je krajem tridesetih godina 20. stoljeća šibenski novinar Manfred Makale koji je od 1935. do 1947. godine živio u stanu s balkonom prema Kalelargi, iznad kavane Medulić. Puno godina kasnije korijene legende o „Meduliću“ kao okupljalištu zakletih neženja istraživao je filmski redatelj, Šibenčanin Mate Relja, no nije uspio naći ništa što bi potkrijepilo tu priču Manfreda Makale koji je kroz svoje novinske tekst koje je objavljivao u zagrebačkim „Novostima“, znao provocirati svoje šibenske prijatelje i šaliti se na njihov račun, ali tako da su šale razumjeli samo oni.
Zatrpani ruševinama
Niko je umro je od raka grla u 76. godini. Bio je strastveni pušač i noćobdija. Volio je i živio je za društvo. Dane i noći provodio je sa svojim najboljim prijateljima Paškom Grubišićem Longom i legendarnim Šibenčaninom, Dumom Sunarom Asanom, djedom Jasenke Ramljak. Dume je imao kar kojim su se vozili po cijelom Šibeniku. Često su noćarili i na Šubićevcu. Voljeli su ići u lokale u kojima su nastupale pjevačice. U njihovo vrijeme svake je večeri u šibenskim gostionama od rive do Šubićevca nastupalo čak sedam damen kapela iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, pa čak i iz inozemstva. Jako je bila popularna kavana „Astoria“ pored nekadašnjeg hotela „De la Ville“ koji je srušen u bombardiranjima Šibenika 1943. i 1944. godine. Zalazili su kod Marenzzia koji je imao gostionu pored kazališta,u kavanu „Istra“ koja je bila na rivi, a držao ju je Adam Maričić.
Niko, Paško i Dume nisu mogli jedan bez drugoga. Znali su se i potući, ali bi se odmah pomirili i nastavili kao da ništa nije bilo. Obilazili su sve gostione, krčme i toverne, a znali su noći provoditi i u „Meduliću“. U „Meduliću“ su bili i za vrijeme bombardiranja Šibenika na blagdan sv. Luce 13. prosinca 1943. godine kada je pogođen blok kuća preko puta kavane, na čijem mjestu je arhitekta Harold Bilinić, pri raščišćavanju ruševina, napravio trg. Bomba je razorila kuće šibenskog dobrotvora Šimuna Lučeva Ventulina , a ruševine su zatrpale ulaz u kavanu „Medulić“ pa su Niku i one koji su se zatekli s njim morali iskopavati.
Žestoki domoljub
Niko je tijekom cijelog Drugog svjetskog rata ostao u Šibeniku. Preživio je i talijanske fašiste i njemačke naciste, a časno je dočekao i oslobođenje Šibenika 1944. godine. To potvrđuje podatak da je kao privatnik pod komunističkom vlašću nove Jugoslavije, koja nije priznavala privatno vlasništvo, nastavio raditi u svojoj kavani „Medulić“ dugo nakon rata, a nakon što je ona postala dijelom društvenog socijalističkog ugostiteljskog poduzeća „Jadrija“, Niko je radio u njoj kao poslovođa i konobar.
Za vrijeme talijanske okupacije Šibenika od 1941. do 1943. godine bio je poznat kao žestok. Talijani su ga često privodili i saslušavali, a bio je i jedan od onih Šibenčana koje su fašisti mučili tako što su ih tjerali da piju ricinusovo ulje. Kavana „Medulić“ bila je fašistima trn u oku jer su se tu okupljali šibenski antifašisti i domoljubi. Niko nije bio politički aktivist, ali je bio žestoki domoljub. Po tome je bio sličan svom ocu koji nije želio ići u Austrijsku vojsku kada je počeo Prvi svjetski rat pa je bio zatvaran i zlostavljan.
