Tridesetčetverogodišnji Petar Cota podigao je u Oklaju na zemlji svoga pradjeda. povratnika iz SAD -a oko 20 000 trsa vinove loze i otvorio OPG vinariju Vina Cota u kojoj dobiva ekološka vina sa zanimljivim etiketama, primjerice Pero Baba Manda Najviše ih izvozi u SAD i Kanadu, potom u neke europske zemlje,a sve je prisutniji i u Hrvatskoj. Nije zanimljivo samo to što se on, koji dolazi iz obitelji u kojoj su svi visoko obrazovani i koji se školovao za posve nešto drugo posvetio tom poslu nego i po svom odnosu prema dobivanju vina potpuno u suradnji s prirodom.
"Ja sam se rodio u Zagrebu, ali ni meni ni obitelji nikada nije odgovarao i jedva smo se čekali vratiti. Je svi moji, počevši od šukundjeda i šukunbake su iz Promine, fetivi smo Prominci i to se vidi na nama. Nakon završene osnovne škole preselio sam se u Oklaj. Srednju školu sam pohađao u Kninu pa sam onda otišao na fakultet Geotehnike u Varaždin. Vratio sam se 2014. godine i odlučio sam s e posvetiti vinarstvu, a otac Paul, koji je kondicijski trener je dobio ugovor za Island. On je do tada samo prodavao grožđe iz naših vinograda, ali ja sam odlučio da počnemo raditi naše vino. Bilo bi nam je teško sve to u početku financijski podnijet pa smo supruga i ja smo 2018. otišli na Island gdje smo dvije godine radili i s ušteđevinom oformili vinariju. Danas radimo s mnogim tržištima, najviše izvozimo vina u SAD -u i Kanadu, Singapur, Dansku...Mi nikad ne čekamo tržište nego vino, kada je spremno i dozrelo, kada je odležalo, mi ga puštamo na tržište", priča Petar. Ističe kako mu je glavna motivacija tradicija u obitelji, a odmah nakon toga ljubav i strast prema vinogradarstvu i vinarstvu i dodaje "To za mene nije neki biznis nego životni stil koji želim živjeti.
Povezujem ugodno s korisnim.Vinova loza i proizvodnja vina tradicija su u obitelji, a kako je Oklaj za vrijeme rata bio okupirano područje, vinogradi i podrum su devastirani, tako da je trebalo krenuti skoro iz početka ".
Kada ga slušate kako govori o uzgoju vinove loze i preradi grožđa u vino rekli biste da je doktorirao enologiju, a zapravo se za to uopće nije školovao
"Moji prvi vinarski koraci su bili u susjedstvu. Moj je otac prodavao grožđe i uvijek sam išao s njim kod vinara. Kad prođeš 50 podruma i razgovaraš sa svim tim vinarima stekneš neko znanje. Mi ne proizvodimo vino, mi ga dobivamo od plodova našeg vinograda. Najvažniji je posao u vinogradu, a u podrumu je svega 20 posto.Učio sam od vinara iz Austrije, Slovenije, Istre, s naših otoka.Tu vam puno ne pomažu analize, laboratorij, aditivi, nego je bitan vaš senzibilitet u ustima , da osjetiš taj okus vina koji si osjetio nekad prije" objašnjava Petar koji sa suprugom i dvoje djece živi u Oklaju. Supruga Barbara , inače Primoštenka, radi s njim u vinogradu i u vinariji, a istodobno i studira na Veleučilištu u Kninu.
" Kod nas se događa proizvodnja prirodnih vina i ekološkog grožđa, sve u suradnji s prirodom, Mediteranska i planinska klima i taj protok zraka ovdje podno Prominom stvara super uvjete za poljoprivrednu proizvodnju to, za mediteranske kulture. Ne trebaš puno intervenirati u zaštitu jer ti ta klima omogućava prirodni balans. Moj pradjed je kupovao samo najbolju zemlju i mi smo je samo kutivirali. Nemamo tu što razmišljati jer kad ti imaš odležanu zemlju punu mikroorganizama i života i ispod zemlje možeš ići k prirodnom uzgoju. Pažljivim i pravovremenim radom u vinogradu napravimo 90 posto posla. Biodinamički i ekološki pristup vinogradarstvu preslikamo u podrum. Ne štitimo vino u procesu vinifikacije, a procijenimo hoćemo li to napraviti prije punjenja. Naša berba je bez dodanih sulfita. Kada vučete sokove, tanine, arome, boju iz kožice grožđa, onda vučete i enzime. Vino pretačem na burni dan, isto kao što su radili naši preci. Od njih se može dosta naučiti jer su imali pristup na osnovu iskustva i prirodnih zakonitosti. Bez ikakvih kemijskih intervencija su dobivali vrhunska vina koja su mogla dugo odležavati", pojašnjava Cota kojega ne privlači klasična enologija.
Njegov vinski prvijenac je vino koje od plavine i lasina ima etiketu Pero J‘Dero (Pero Ždero), a zanimljiva su i ostala imena njegovih vina. "Ime Pero Ždero je odraz našeg usmjerenja na hedonizam. Ljudi žele biti umjereni u hrani i piću, a ja živim da bi jeo i uživao u vinima. Probao sam ih preko 200 vrste. Morate naravno kod toga voditi i računa o zdravlju. Moji su svi sportaši,a i ja sam se u srednjoj školi uspješno bavio atletikom. Drugo vino se zove "Baba Manda. Kad je moj dida otišao na rad u Njemačku, u kući su ostali moja baka i njegova sestra Manda. Njih dvije su obrađivali sve imanje. Morali smo jedno vino posvetiti babi Mandi, a treće je naš težak "T‘ Jacques, teški radnik u polju koji će doći kući , popiti čašu lipog merlota iz naše škrte zemlje i ne treba mu ništa više. Tako je to kod nas", pomalo u šali priča Petar.
Petar ima još tri brata i svi mu pomažu, ali on i supruga vode posao. Najstariji od braće je doktor povijesti i radi pri NATO-u u Bruxellesu, drugi priprema doktorat na Kineziološkom fakultetu i iz hobija se bavi stolarijom, a treći je magistar informatike. "Braća su mi velika potpora, ali oni imaju svoje poslove i pomažu koliko mogu, ali ja sam se, i uz svoje druge poslove i projekte, najviše tome posvetio.
Tradicija proizvodnje vina u obiteljima Cota i Džepina duga je više od 100 godina. Velike zasluge za današnju situaciju ima Petrov pradjed Marko Džepina, koji je 18 godina radio u SAD-u. Ušteđevinom je kupovao zemlju na kojoj se sada nalaze vinogradi i doslovno je ručno u stijeni iskopao podrum.
Djed Stanko Džepina je radio u Njemačkoj, a obiteljske vinograde je obrađivala njegova sestra Manda, po kojoj je Petar nazvao i jedno bijelo vino - kupažu debita i maraštine. Osim što su, kao i Džepine, imali vinograd, Cote su bili ugostitelji. Petrov djed je na Brijunima kao šef sale posluživao čak i Josipa Broza Tita.
Postojeće imanje je uvećao Petrov otac, koji je 2005. godine kupio još jednu parcelu koja ima građevinsku česticu i tu Petar planira izgraditi vinariju.
