Državna politika još je jednom pokazala sramotno nepoštivanje lika i djela jednog od najvećih hrvatskih, ali i europskim modernih dramatičara Ive Brešana. Za Znanstveni kolokvij „Dani Ive Brešana” na kojemu seizučavaju i prezentiraju djela Ive Brešana i ono bezvremensko u njima, a koji četvrtu godinu zaredom organizira Gradska knjižnica Vodice u suradnji sa Sveučilištem u Zadru na natječaju za javne potrebe u kulturi izdvojili su ni više ni manje nego 500 eura. Primjera radi, to je četiri puta manje nego što su izdvojili za Tjedan dobre dječje knjige u Rijeci, dva puta manje nego za literalni natječaju Male vinkovačke jeseni ili jednako kao za natječaj za najljepšu priču o Šibeniku KUŠin ili gotovo dva puta manje nego za manifestacije Zvonjava u Splitu ili Zimsku idilu u knjižnici u Novoj Gradiški, tri puta manje nego Državnom natjecanju u čitanju naglas i da dalje ne uspoređujemo. Te primjere izdvajam ne da bih umanjila vrijednost tih manifestacija nego kao argument na koju razinu Ministarstvo kulture stavlja Ivu Brešana i kako podcjenjuje tog vrhunskog autora i njegovo djela. Ne čude zato zgražanja građana nad tom odlukom koja objavljuju na društvenim mrežama, a i uz ovu sliku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek.
Poznato je da je Ivo Brešan odavno zaslužio titulu akademika, ali to mu nije uspjelo. Nije se sviđa bivšem režimu jer je secirao njegovu grotesknost i negativne pojave, a i ovi današnji se prepoznaju njegovim romanima likovima iz primjerice „Hamleta iz Mrduše Donje”.
No ima stručnih ljudi koji ga cijene i ne zaboravljaju. Tako se Velimir Visković, hrvatski književni kritičar, esejist i leksikograf prisjetio na svojoj Facebook stranici da nas je 7. prosinca prije sedam godina napustio veliki Ivo Brešan.
Prije sedam godina napustio nas je veliki Ivo Brešan. Tim povodom sam napisao ovaj oproštajni zapis
"Pred Božić sam susreo Vinka na premijeri u ZKM-u:
-Stari je u Zagrebu, u domu; nije više mogao sam u Šibeniku; volio bi te vidjeti!
- Moram na put, ali čim se vratim nakon Nove godine, otići ću do njega!
Vratio sam se s puta i spremao otići do Brešana, a onda me prekjučer nazvala Mani:
-Upravo me je zvao Vinko, umro je Ivo!
Presječe me vijest, rastuži...
Nije mi na um palo da bio Ivo zapravo mogao biti tako loše; nazvao me ovog ljeta; šalio se kao i obično, ali i žalio na probleme s ravnotežom, nekoliko padova, ozlijeđeni trtični kralješci...
-Ma zeznulo me to, ne mogu sjediti dok pišem. A ipak pišem, stojeći. Desetak redaka svaki dan. Nije puno, ali bit će knjiga priča! Poslat ću ti najesen jednu priču za Književnu republiku!
Zadivila me ta volja da piše, unatoč svim zdravstvenim tegobama. A teško mu je padalo otkazivanje tijela. Sjećam se s koliko je tuge pričao prije nekoliko godina kako je prestao planinariti, ne može više.
Ali mozak je radio, smišljao nove priče; kao njegov urednik mogao sam računati svake dvije godine na novu knjigu.
A onda je jesenas otišla njegova Jela; ma nije bio Ivo baš savršen suprug, u mlađim danima bio je on berekin, a i u starijim su ostali očuvani ti refleksi. Ali zapravo je bio onako dalmatinski simbiotički ovisan o svojoj ženi; dubinski emocionalno i životno privržen. Njezinim odlaskom nestala je želja za pisanjem; ma, život je izgubio smisao, pretvorio se u tegobno trajanje.
Otišao je velik pisac, autor dvadesetak drama, dvanaest romana, nekoliko zbirki novela, nekoliko nagrađenih scenarija...
Njegova Predstava Hamleta u selu Mrduša donja izvođena je u dvadesetak teatara bivše Jugoslavije, ali i diljem Europe. Izvođena je i nakon sloma socijalizma, jer primitivizam u sprezi s bahatošću trajna je kategorija politike u nas.
Volio je rušiti tabue, ići do krajnjih granica. Rugao se dogmama i dogmaticima: od komunističkih do nacionalističkih i crkvenih. Zbog toga ga nikad nije prihvatila HAZU, iako su u njoj pisci koji mu nisu ni do gležnjeva. Ali prihvaćali su ga mladi, pozivali na svoja FAK-ovska čitanja. Jer Brešan je živ pisac, vječni berekin, duhovit i uman, sjajan poznavatelj naših naravi, pisac čije će djelo živjeti vječno!"
