Brutalni progon i komunistička sotonizacija hrvatskog pjevača, domoljuba i intelektualca Vice Vukova, počela je na današnji dan 9. lipnja 1968. godine kada su dnevne novine "Oslobođenje" iz Sarajeva objavile priču o benignom estradnom "sukobu" između Vice i beogradskog pjevača Đorđa Marjanovića na putujućem festivalu „Pesma leta".
Taj tekst nije imao nikakve političke implikacije i ničim nije odavao početak nezapamćene harange u čijem središtu se kao da je najveći državni neprijatelj našao Vice Vukov. U tom tekstu se opisuje kako je Vice iznio svoje mišljenje da skladbe koje se izvode na festivalu "Pesma leta 1968" nemju potrebnu estetsku vrijednost te da su se svi autori, osim Arsena Dedića, priklonili ukusu publike i "napravili melodije za široke narodne mase sračunate na efekte i momentnu ekskluzivnost".
-Đorđe Marjanović, pisalo je "Oslobođenje", - se sa tim ne slaže iako se upravo njegovoj kompoziciji pripisuje ukus široke publike. On tvrdi da je melodija Arsena Dedića Tvoja ruka preslikani Tom Džons, dok njegova kompozicija Romana ima sve osobine nacionalnog melosa. Očigledno, tek će krajnji sud publike postaviti svakog na svoje mjesto, ali je već sada jasno da najveći dio gledalaca isključivo glasa za svoje ljubimce, a ne za njihove pjesme.
Na kraju "Oslobođenje" navodi da je Vice Vukov je izjavljivao:
-Mislim da je dosadašnji redoslijed realan, i da će on vjerojatno ostati takav do kraja. Dakle, ja tipujem na Đoku Marjanovića, jer se ovaj festival najvećim dijelom kreće na njegovom terenu. Dakle, pored popularnosti pjevača, važan je i geografski trenutak gdje će on novu pjesmu moći da lansira.
Taj, sasvim benigni tekst o neslaganju u mišljenjima dvojice najvećih konkurenata za pobjedu na putujćem festivalu "Pesma leta" koji je poput glazbene karavane išao s kraja na kraj bivše Jugoslavije, bio je okidač koji je otvorio Pandorinu kutiju najstrašnijeg progona, objeda i harange protiv Vice Vukova u čijem su domoljublju komunistički vlastodršci prepoznali smrtnu opasnost za svoj sustav vrijednosti i državni poredak.
Na festivalu "Pesma leta" te 1968. godine sudjelovali su Gabi Novak, Milan Subota, Ivica Šerfezi, Alenka Pintarič, Lola Novaković - Jovanović, Lado Leskovar, Arsen Dedić, Nada Knežević, Vice Vukov i Đorđe Marjanović. Festival je počeo u Srbiji, u Požarevcu 1. lipnja, a finale je bilo zakazano za 28. srpnja u Beogradu.
Glavni favoriti bili su Vukov i Marjanović, prvi s pjesmom „Darovi za svu djecu", drugi s pjesmom „Romanom". U Požarevcu najviše glasova publike dobio je Đorđe Marjanović, a s malom razlikom su iza njega ostali Vice i Lola Novaković. Do tada je sve bilo u redu, ali kada je narednih dana Vice pobijedio u Kotoru, Sarajevu, Mostaru, Herceg Novom, Makarskoj, Zagrebu, Opatiji i Portorožu te konačno stigao do finala u Beograd s osiguranim prvim mjestom, stvari su se počele mijenjati. U beogradskom NIN-u pojavio se tekst pod naslovom “Vicevi Vice Vukova", u kojem je novinar Džavid Husić objelodanio navodne nacionalističke ispade Vice Vukova:
-U Dubrovniku je, delu publike koja mu je zviždala, rekao, pošto je rukom umirio gledalište i osmehnuo se: -Nemojte, ljudi, nismo u Beogradu.
-U Splitu je zaustavio jednog gledaoca koji mu je zviždao, i kad je ovaj rekao da je iz Beograda i da je zviždao kompoziciji, a ne pjevaču, Vukov mu je odbrusio: -Onda idi tamo, u svoju zemlju, pa zviždi!.
-U Subotici je Đorđu Marjanoviću opsovao „srpsku majku", a potpredsedniku opštinske skupštine dobacio: -Tako ti razgovaraj sa svojim zemljacima, a ne sa mnom.
-U Baškom Polju, u velikom i gostoljubivom vojnom odmaralištu, nije osvojio prvo mesto, pa je organizatorima prigovorio: -Pa da, prodali ste ulaznice Srbima, a naš hrvatski živalj stoji na žici.
Posle tog teksta protiv Vice Vukova podignuta je kaznena optužnica, ali ne u Srbiji nego u Hrvatskoj. Hrvatsko pravosuđe počelo je razapinjati Vicu. Kazneni postupak protiv Vice pokrenut je pred sudom u Splitu, a beogradski NIN o tome je osobno izvijestio zamjenik javnog tužioca Socijalističke Republike Hrvatske Bogumil Cukon.
Vicu je hrvatsko pravosuđe teretilo teretilo za „vrijeđanje građana i izazivanja nacionalne nesnošljivosti". Na sudu u Splitu pojavilo se dvanaest svjedoka, većinom pjevača i organizatora festivala „Pesma leta", ali nitko nije ni jednom riječju tereti Vicu.
Lola Novaković odbila je svjedoči "jer u ponašanju Vice Vukova nije zapazila ništa od onoga što piše u optužnici". Đorđe Marjanović, nije rekao ni riječ protiv Vice Vukova. Arsen Dedić je odlučno negirao da se Vukov nad njim šovinistički iživljavao i da je izjavljivao da je on "ipak samo Srbin iz Šibenika". Alenka Pintarič je vidjela da je Vukov bio ljut u Baškom Polju zbog pobjede Đorđa Marjanovića, ali nije primijetila nikakav nacionalistički ispad. Šefovi osiguranja na „Pesmi leta" priznali su da tim događajima "nisu lično prisustvovali, već da su za njih čuli od drugihih".
Ništa nije pomoglo. Lavina je krenula. Opet se oglasilo sarajevsko "Oslobođenje":
-Dugo se prećutkivalo da je Vukov na brojnim muzičkim manifestacijama grubo i neumjetnički reagovao, da je vrijeđao nacionalni ponos svojih kolega i kritičara, a opravdanje za to, svakako, mu ne može biti da je bio izazvan ili isprovociran. Zbog toga Vice Vukov nema mjesta na listama popularnosti, jer redakcije koje vode pomenute ankete opravdano smatraju da publicitet ne treba pružati ličnostima bez etičkih vrlina.
Vice se branio: -Kažu mi da sam šoven. Vrijeđa me ovakva tvrdnja. Šovinizam smatram degradacijom istinskog patriotizma i, štoviše, njegovom suprotnošću. Šovinistički osjećaji su oblik mržnje, a mržnja mi je strana kao čovjeku. Nisam svojim radom nikad sijao mržnju i razdor među našim narodima, a kad mi se pružila čast da u granicama svojih skromnih mogućnosti u svom pozivu zastupam svoju zemlju, nastojao sam to učiniti što dostojnije i bolje.
Ali, pomoći nema. Radio Sarajevo izbacuje iz svog programa sve pjesme Vice Vukova. U Opatiji je Vice proglašen nepoželjnim na priredbi za pomorce, a beogradske "Večernje novosti" traže da mu se sudi jer je u "hotelu Pariz pljunuo jednu devojku, gošću hotela, a zatim je ošamario".
Bila je to besramna laž. Bez ikakvih dokaza, bez prava da se brani, bez izgleda čak i da mu se takva "nedjela" dokažu Vice je bio obilježen kao nacionalista, šovinista i neprijatelj. Na njegovu adresu stizala su zlokobna morbidna pisma:
-Šteta što nisi bio u zrelim godinama 1941. Sigurno bi daleko dogurao.
-Istorija bi o tebi pisala, a mame bi govorile svojoj neposlušnoj deci da će ih odneti Vukov.
-Od svih poklona, najradije bih uputio venac za tvoj grob.
Svaka njegova gesta tumačena je kao šovinistička, a mnoge općine širom Jugoslavije (naravno i u Hrvatskoj) histerično su se utrkivale koja će ga prije proglasiti nepoželjnim na svom području. Vrata mu zatvaraju komunističke vlasti Splita, Mostara… na njega se obrušava glasilo Saveza komunista Jugoslavije, „Komunist".
Vicu uzaludno i bezuspješno pokušavaju obraniti pisci i pjesnici Igor Mandić, Boris Lukšić, Ljerka Fiamengo, Bože V. Žigo, Vladimir Gejšak, Dubravko Horvatić, Ljerka Mifka, Jozo Vrkić, Stanko Škunca, Milorad Stojović, Marija Peakić, Stojan Vučičević, Vladimir Pavlović, Petar Simunić, Goran Babić, Pavao Pavličić, Strahimir Primorac, Vojislav Mataga, Drago Jančar, Stjepan Šešelj, Nikola Pulić, Nada Pintarić, Zvonimir Golob, Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Pero Gotovac, beogradski novinar Vasko Ivanović…
U Šibeniku je narod spjevao: Vice Vukov, naše gore grana, on bi piva, ne smi od organa.
Ništa ne pomaže. Vicu razapinju još žešće kao kao nacionalistu i šovinistu, a kada ni to nije umanjilo njegovu popularnost i ugasilo njegovu domoljubnu zvijezdu, i kao utajivača poreza, provokatora pa čak i siledžiju.
Progon Vice Vukova trajao je od 1968. do raspada SFR Jugoslavije, dakle ne 22 dana, ne 22 mjeseca, nego više od 22 godine!
Vice je sve to izdržao. Kao pjevač više se nikada nije uspio vratiti na vrhunce slave koju je zasluženo uživao. Možda to nije ni želio. Tužno je, međutim, što ni danas nakon toliko godina ni od svojoj voljene Domovini, još nije dobio onoliko ljubavi koliko joj je dao.
Opširnije o kalvariji Vice Vulova donosi idući broj časopisa "Volim Šibenik".
