Potpisavši Rimske ugovore, Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne države Hrvatske na današnji dan 18. svibnja 1941. godine, predao je Kraljevini Italije gotovo cijelu Dalmaciju, dijelove Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Boku Kotorsku.
Tog dana Šibenik, kojeg su talijanski fašisti već bili okupirali, službeno je anektiran od strane Kraljevine Italije koja je nakon preuzimanja civilne i vojne vlasti započela proces sustavne denacionalizacije Šibenika i potpunog iskorjenjivanja njegove hrvatske i slavenske biti.
Fašisti u Šibeniku i šibenskoj općini koja je tada imala 68 000 stanovnika svoj plan talijanizacije provodili neviđeno okrutno ne prezajući ni od strijeljanja maloljetnika i deportacija djece starih tek nekoliko mjeseci u koncentracione logore na Zlarinu, Vodicama, Molatu, Rabu, Italiji…
Zbog razbijanja izloga s Mussolinijevom slikom fašisti su šibensku djecu osuđivali na smrt vješanjem, a zbog prskanja Ducceove slike tintom cijeli ženski razred Učiteljske škole uhitili i zatočili u logoru. Fašisti u tamnicama premlaćuju djevojke koje imaju iste cipele, Šibenčani trpe batinanja i torturu ricinusovim uljem zbog nepozdravljanja fašističke zastave na Poljani, a šibenski sud postaje središte genocida nad Šibenčanima i slavenskim žiteljima Dalmacije.
Da bi pokorili prkosne Šibenčane, Talijani dovode u grad, u Zablaće, Vodice, Skradin… četnike koji otok Dvainku pretvaraju u stratište, a zajednički, ne bi li odmazdom nešto postigli, krvlju šibenskih težaka, radnika, obrtnika, đaka i djece zalijevaju prugu Šibenik - Perković
Prema podacima koje je prikupio šibenski novinar Josip Grbelja u zatvorima i logorima, ponajviše onom na otoku Molatu, fašisti su zatočili 5362 Šibenčank i Šibenčana među kojima je bilo i jako puno djece. Grbelja je izračunao da su Talijani i četnici, te daleko manje od njih Nijemci nakon kapitulacije Italije, ubili 2549 žitelja Šibenika, Vodica, Tisna, Murtera, Primoštena, Rogoznice, Bilica, Dazline… Od tog broja 729 civila je strijeljano.
U takvim okolnostima Šibenčani nemaju izbora i bježe "u šumu" gdje se pridružuju antifašističkim borcima. Do kraja 1942. godine od 68 000 žitelja tadašnje općine Šibenik 8182 žena i muškaraca pridružilo se partizanima i uključilo u borbu protiv fašista. Do 1944. godine u borbu protiv fašista, nacista i njihovih saveznika na razne se načine uključilo 18 814 Šibenčank i Šibenčana od kojih je 3023 poginulo u borbi.
Ni jedan grad u Hrvatskoj nije dao takav obol borbi protiv fašizma. Usprkos tome tijekom 1943. i 1944. godine doživio je novu Kalvariju - strašna razaranja tijekom savezničkog bombardiranja u kojima je poginulo puno Šibenčana čiji broj nikada nije utvrđen niti im je ikada odana i najmanja počast.
Brojke do kojih je došao Grbelja nisu na žalost ni potpune ni konačne. Ostalo je nepoznato koliko je Šibenčana skončalo u logorima poput Jasenovca te njemačkim i talijanskim logorima smrti kao što se ne zna točno ni koliko je Šibenčana poginulo u odorama ustaša, domobrana i četnika pa i odorama talijanske fašističke i njemačke nacističke vojske, a bilo ih je i tamo. Ne puno, ali bilo ih je. Još manje se zna koliko je Šibenčana ostavilo kosti na Blajburgu, a ne zna se sasvim pouzdano ni koliko su Šibenčana i žitelja bivše šibenske općine strijeljali komunisti nakon pobjede nad fašizmom.
Nad činjenicom da su u procesu osamostaljenja Hrvatske izbrisani mnogi tragovi doprinosa Šibenika i Šibenčana globalnoj borbi slobodnog svijeta protiv fašizma te da su kao komunisti i zločinci stigmatizirane tisuće Šibenčana koji s komunizmom i komunističkim zločinima nemaju ništa, morali bismo se duboko zamisliti i odlučiti kojem svijetu oni pripadaju da bismo znali gdje se na zemljovidu čovječanstva nalazi Šibenik.
Uz nekoliko promidžbenih slika koje su okupiranom Šibeniku 1941. godine snimili talijanski fašisti donosimo i kratki film u čijem drugom dijelu se prikazuje ulazak talijanske okupacijske vojske u Šibenik