Šibenski Objedinjeni hitni bolnički pregled najmlađi je odjel šibenske bolnice, ali kroz njega,sasvim sigurno, prođe godišnje najviše pacijenata. Njihov broj se iz godine u godinu, pogotovo u ljetnim mjesecima, povećava. U ovoj godini do kraja rujna obradili su čak 22 000 pacijenata, od toga njih 10 500 u ljetnim mjesecima. Bilo bi im puno lakše kada bi bilo više turističkih ambulanta, pogotovu na frekventnim mjestima poput hotelskog naselja Solaris ili Nacionalnog parka Krka. Za takve pacijente ove su sezone imali svoju takozvanu turističku ambulantu kako bi rasteretili hitni prijem.
Taj odjel postoji prvenstveno zbog hitnih slučajeva, ali često kod njih pomoć traže i oni koji bi se trebali javiti u svoje ambulante primarne zaštite. Pacijenti često negoduju kada čekaju na obradu duže nego što su očekivali pa mnogi zbijaju i šale s riječi „hitni“ u imenu tog odjela no njegovi zaposlenici na to su oguglali.
„ Nama je jasno da svatko tko dođe na ovaj odjela želi da ga odmah primimo i obradimo jer pacijentu je u tom trenutku njegova bolest najvažnija. No, mi moramo procijeniti što je zaista hitan slučaj, koji je pacijent vitalno ugrožen i on ima prednost. Moji kolege i ja smo već oguglali na primjedbe i negodovanja kojima smo izloženi i više nikome ništa niti ne objašnjavamo, samo se nasmiješimo i radimo ono što po našoj procijeni ima prioritet. Nikad neću zaboraviti jednu groznu situaciju u kojoj sam se našla. Pacijent koji nam je stigao je, na žalost, umro. Trebalo je to priopćiti njegovoj obitelji koja je čekala ispred ambulanta. Ja sam ih pozvala da uđu, a u tom trenutku se nekoliko ljudi pobunilo da zašto oni ulaze preko reda. Što u takvim prilikama reći nego jednostavno takve primjedbe prečuti, ne osvrtati se na njih. Čujemo i primjedbe da obrada dugo straje. Ali ljudi zaboravljaju da ih se tu temeljito pregleda,a za to i za čekanje rezultata treba vremena.“, objašnjava Katarina Plenča, glavna sestra na tom odjelu na kojem radi 28 medicinskih sestara i 40 liječnika, uglavnom specijalizanata.
Voditelj tog odjela dr. Nino Brajković upozorava da su im već sada broj zaposlenih i oprema kojom raspolažu nedostatni, a to će postajati još izraženije, ako se broj pacijenata bude povećavao sadašnjom dinamikom. „ Prve godine kada smo osnovani, 2014., imali smo 24 500 pacijenata, a u ljetnim mjesecima njih 8 900. Godinu kasnije taj se broj povećao na 28 700 i 10000 u ljetnim mjesecima ove godine u prvih devet mjeseci smo imali već 22 000 pacijenata. Velike nam probleme stvaraju pacijenti koji zapravo nisu hitni slučajevi, ali dolaze k nama jer znaju da će biti temeljito pregledani za što bi u redovnom postupku izgubili i mjesec dana. To nam je jasno, ali mi to samo ne možemo riješiti. Trebalo bi drukčije reguliratii dežurstva u općim ambulantama u kojima se liječnici pravdaju da nemaju opremu i uvjete za rad izvan redovnog radnog vremena. Oni bi trebali preuzeti odogovornost za pacijente koji nisu hitni slučajevi“, ističe dr. Brajković.
Tješi ga to što su, unatoč tim problemima, ogledni primjer takve vrste odjela u Hrvatskoj pa po njihova iskustva dolaze liječnici i sestre iz drugih gradova, a to, kaže on, može zahvaliti u prvom redu spretnosti, znanju i umijeću snalaženja svojih zaposlenika. Njima je pak nagrada zahvalnost pacijenata koju dobivaju i pisanim putem, pogotovu onih koji se slučajno nađu u Šibeniku i zatraže njihovu pomoć.
Zanimljive su priče o tomu koje sve upite i za što im se sve ljudi obraćaju, nemajući baš previše suosjećanja s prirodom njihova posla. Tako im je nedavno, priča sestra Tihana Ježina, u popodnevnoj smjeni došla jedna gospođa s napuštenim macama tražeći da ih oni negdje zbrinu jer ona nije znala što će s njima, Bila je uporna i nije uvažavala baš to što nepotrebno i sebično troši dragocjeno vrijeme ljudima koji spašavaju živote.
Zadivljujuća je i snalažljivost koju zaposlenici na tom odjelu pokazuju u nepoznatim situacijama. Dobar primjer je slučaj s čovjekom koji je doživio prometnu nesreću u automobilu u kojem je bila pur pjena. Nakon snažnog udarca ona mu se zalijepila po cijelom tijelu. „To je bilo strašno. Nikada tako nešto nismo vidjeli. Bilo je pitanje što napraviti jer nismo ga s tom pjenom na koži mogli obraditi. Jedino rješenje je bilo to da smo tu pjenu malo - po malo rukama skidali s njegove kože“, prisjeća se sestra Katarina.
Takvih priča je bezbroj i trebalo bi ih javnosti češće ispričati kako bi oni koji dolaze na Hitni objedinjeni bolnički prijem pokazali veću solidarnost prema onima koji su hitniji slučajevi od njih i više razumijevanja za liječnike i medicinske sestre koji rade na tom odjelu.
