Joško Crnogaća, šibenski pogrebnik koji je za svoj predan rad dobio Plaketu Grada Šibenika bio je danas, među novinarima, najtraženija osoba, jer je rijetkost da ljudi iz takvih pomalo opskurnih zanimanja budu primijećeni i nagrađeni. No svima koji su bili na ijednom sprovodu na kojima je Crnogaća bio grobar to baš i ne bi trebalo biti čudno jer je on svojom pojavom i dostojanstvenim ponašanjem zaslužio titulu „gospodin pogrebnik“. Razgovarali smo s njim nakon što mu ju nagrada uručena:
- Javnosti je pomalo čudno da netko za posao za koji nema nekih većih dometa od obavljanja onog što je propisano dobije ovako visoko priznanje. Kako ste to doživjeli?
Moj me upravnik groblja Joško Vuković pozvao u svoju kancelariju i rekao da su me predložili nagradu. Bio sam skeptičan, ali rekao sam da je u redu to i da je dobro da se za nas čuje jer radimo važne poslove, a u medijima nas nema.
.- Biti grobar baš i nije atraktivno zanimanje. Kako ste se vi u njemu našli?
- Ovaj sam posao dobio 1993. godine.Prije toga sam bio pomorac i čuvar u bolnici. Nije baš da sam o tome sanjao, ali sam moro u to vrijeme ostati u Šibeniku i to mi se ukazalo kao mogućnosti.
- Jeste li zazirali od tog, za mnoge nepolarnog posla?
- Nisam baš imao izbora. Rekao sam idem to probati.Tadašnjem direktoru Mati sam kazao kako ću za tjedan dana vidjeti odgovarali mi to ili ću odustati i zahvaliti se na ponudi. Posao mi je odgovarao i pristao sam na njega bez Pa i Rod Stewart je to radio pet godina prije nego što je postao poznat. Šemso iz Male klinike je priznao da je to radio na početku, kada su ga prognali iz BiH.
-Je .li Vam to bio jedini izbor'
- U tom momentu imamo sam problem s tatinom bolešću i morao sam ostati u Šibeniku. Mom tadašnjem direktoru Zelenila, šjor Mati sam rekao da ću probati to raditi sedam dana i da ću, ako ocijenim da to ne mogu, zahvaliti na ponudi, reći ću da nisam za taj posao.
- Ostali ste. Znači li to da to nije tako stresan posao kako se to pretpostavlja unatoč tome što podrazumijeva susret s tijelima pokojnika, njihovu pripremu za pokop i sve ostalo?
- U tih sedam dana sam imao niz frustracija ,ali sam odlučio ostati. Bilo je to vrlo stresno vrijeme, vrijeme rata kada smo mi bili dio rezervnog sastava policije i išli smo po terenu u NSB uniformama i kupili leševe.
- Jeste li se našli u situaciji da dođete do pokojnika kojeg ste poznavali?
- Nije mi se to baš događalo, ali mi se to događalo sa sprovodima u Šibeniku. Nailazio bih na meni drage ljude i to mi je jako stresno. Takve sprovode profesionalno odradim , a onda nakon što svi odu ostanem na groblju i od pokojnika se osobno oprostim, na svoj način.
- Što Vam je u tom poslu koji znači stalni susret sa smrću najstresnije?
- Svakog dana gledamo tugu i žalost, ali najteže su nam automobilske nesreće u kojima ginu mladi ljudi. Na to se nikako ne mogu naviknuti.
- Znači li to to da se ne možete naviknuti na smrt koja je u opisu vašeg radnog mjesta?
- Na smrt kao takvu postao sam imun.Radim profesionalno svoj posao i da me je to smetalo na početku ja bih se bio zahvalio, ali sam shvatio da to mogu to izdržati. Ne razmišljam previše već tome pristupam kao poslu koji moram profesionalno obaviti.
- Jeste li zbog posla grobara označeni“ u odnosu s prijateljima ženskim rodom?
- Ne. Nikad nisam čuo da netko do mene bježi jer sam pogrebnik
Groblje, mrtvi, njihovi duhovi... Toga se većina nas boji. Jeste li kimali neko nadnaravno iskustvo?
- Nikada.Ja svemu tome pristupam normalno. Groblje je moje radno mjesto i to je to.
- Jeste li u međuvremenu pokušali promijeniti posao?
- Jesam, ali to ni moj šef ne zna. Želio sam s vratiti na brod i ponovno biti pomorac. Ali u to vrijeme mi je mama bila bolesna, a nisam imao nikoga da o njoj brine. Tada za mene nije bilo dileme. Ostao sam ovdje i ne žalim zbog toga.
- Čime se bavite u slobodno vrijeme?
- Volim sport i sve što sena to odnosi. Čitam sportske novine i gledam sportska događanja na TV –u i u tome uživam.
