Rijetko tko na šibenskoj pijaci nije upoznao simpatični bračni par Milana i Ivanu Stanivuković, koje najčešće kratko zovu Slavonci, a koji već 10 godina prodaju vože, prvenstveno jabuke sa svoje plantaže koji imaju na Ivanovoj djedovini u Kobašu pokraj Slavonskog Broda, ali i slavonske delicije od kobasica i slanine do ukiseljenih salata. Jedan i drugi su visoko obrazovani ljudi – Milan je diplomirao vanjsku trgovinu, a Ivana, rođena Čakovčanka je diplomirani politolog. Milan je u početku radio u struci, u financijskom odjelu tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, ali kad se a tvornica počela raspadati i kada je došao rat putevi su ih odveli u proizvodnju obuće i trgovinu pa u poljprivredu, prodaju poljoprivrednih proizvoda, a odnedavno je Milan uplovio i u ugostiteljske vode jer je u Zablaću zakupio uhodani restoran Grdelin.
„ Rođeni sa Slavonac, ali se nakon 10 godina života u Šibeniku i Gaćelezima u kojima smo iznajmili kuću pomalo osjećam i Šibenčaninom. Isprva sam radio u struci. Vodio sam financije u jednom odjelu u „Đuri Đakoviću” u kojem je bilo oko 250 zaposlenika. Svašta smo radili, od ronilačke opreme do ventila za tadašnji brodogradilište Velimir Škorpik u Šibeniku pa mi je bilo očito suđeno da dođem ovdje živjeti. Ovdje nam je super. Živimo na relacji Šibenik – Kobaš u kojem sam rošen.Vozimo iz Slavonije naše voće i ovdje ga prodajemo. Po tom pitanju lokal patriota. Prodajem samo slavonske proizvode. U Slavoniji je teška situacija. Mladi su otišli nema tko raditi. Ja sam jedna od najmlađih ljudi u ulici u mom selu Kobašu u kojoj živim. Selo je veliko. Ima 560 kuća, ali polovica je prazna.
Životna priča Stanivukovićevih je zanimljiva jer ih je, iako su visokoobrazovani ljudi, život bacao u različite pa i nepoznate situacije da bi preživjeli.
„Kada je firma „Đuro Đaković” otišla u stečaj supruga i ja smo uvozili opanke i gumenu obuću izSlovačke i prodavali ih u seoskim trgovinama širom Slavonije po kalupima koje smo dobili iz propaog. Prema tim oglednim primjercima naručivali smo obuću od Bate iz Slovačke jer to je kod nas na selima bila tražena roba. Nokada su počele propadati seoske trgovine nismo to imali gdje plasirati pa smo zatvorili taj projekt i vratili se na selo. Počeli smo uzgajati krmače. Moja supruga kao diplomirani politolog i ja kao ekonomist nismo o tome puno znali, ali smo uzeli knjige i čitali. Naše visoke škole su nam barem toliko pomogle da smo znali koristiti literaturu. Čime sam se god bavio uvijek sam uzeo knjige i to prostudirao. Uzgoj krmača nam je u pčetku odlično išao, a to su bile naše ljubimice, svaka je imala svoje ime, a bile su pitome...”, prisjeća se Milan.
U Šibenik je došao slučajno. Vozio je robu prijatelju koji je imao štand u Vodicama. Bilo mu je dosadno dok je on slagao robu na njega pa je otišao u Šibenik na pijacu i začudio se kako je bila puna ljudi. Odlučio je tu prodavati svoje proizvode.
„Ja imam svoj jabučnjak i proizvodim jabuke i imao sam ih nekoliko kašeta kod sebe.Jedna mi je baka ponudila da prodajem pokraj nje i tako je krenulo. Znao sam da u šibenskom zaleđu ima grožđa i maslina, ali ne i jabuka. Počeo sam ih prodavati na pijaci i išlo je odlično. Dovezao sam za prodaju i svoj kukuruz šećerca i malo pomalo tu smo se etablirali i doselili . Danas smo tu pet ili šest dana i onda odlazimo po robu u Slavoniju. Imam voćnjak i u njemu devet vrsta jabuka koje ja i supruga prodajemo na šibenskoj pijaci, kroz cijelu sezonu. Od njih pravimo i jabučni ocat. Sameljemo ih, stavimo ih u kacu, i nakon šest mjeseci, kad jabučni sok fermentira, ocijedimo ih i to je to! Nema kemije ni ikakvih drugih postupaka”, otkriva nam Milan.
Ključnu ulogu u preseljenju u toplije krajeve imala je Ivanina ljubav prema gradu Šibeniku.
„Zapravo je Šibenik ljubav mog života. Radila sam nekoć na Otoku mladosti, tako da sam tri godine ovdje dolazila i mislila sam da se više nikad neću vratiti u Šibenik. Kako smo se suprug i ja počeli baviti uzgojem jabuka, ispostavilo se da ih fali baš u Šibeniku, tako da mi se savršeno poklopilo. Našem ostanku je zapravo presudila moja ljubav prema gradu, a i Šibenčani su nam ‘sjeli’ kao ljudi”, rekla nam je Ivana Stanivuković.
Odnedavno je Ivana preuzela prodaju na pijaci. Milan joj samo doveze i odveze robu, a on je angažiran u restoranu koji su zakupili u Zablaži i u nabavi i u kuhinji. „Za sada imamo klasičnu ponudu, ali konkretne hrane, ne ove moderne u kojoj ne znaš što je na pijatu. Imamo ribu i meso na žaru, ali na pravoj vatri od vinove loze i drva, a ja pripremam i neke slavonske specijalitete poput čobanca. Nisam se do sada bavio ugostiteljstvo, ali volim kuhati i kažu mi da to dobro radim pa ćemo vidjeti kako ću se snaći u ovm vodama. Bio bi zadovolja kad bi ovu godinu završio na pozitivnoj nuli”, zaključio je.
