U izdanju Matice hrvatske iz Zadra objavljena je knjiga poezije šibenskog pjesnika Frane Bilića „Da te mogu pismom zvati”. To je prva knjiga poezije Frene Bilića, plodnog pjesnika raskošnog talenta već toliko afirmiranog i po pjesmama poznatog da je njegov prvijenac sam po sebi – antologija. Zbirka je to poezije koja svojom vrijednošću i značajem nadvisuje cjelokupni opus šibenske zavičajne poezije i svrstava se među kapitalna nacionalna djela lijepe književnosti i dijalektalne dalmatinske poezije.
Frane Bilić se sa svojim pjesmama ukazuje u svom habitusu intimnog pjesnika ljubavi i zavičaja. Njegovi su stihovi puni nostalgije, boja, uspomena, mirisa i ljubavi, a nizovi pitke rime i melodija koje teku iz njegovih strofa glazba su za svaku dušu. Pjesnik Frane Bilić ovom knjigom potvrđuje se kao vrijedna tkalja i kao zidar suhozida od riječi svjestan da će ono o čemu pjeva i kako pjeva biti trajno zato što je iskreno i povezano najjačim vezivom, a to je čista ljubav.
Bilićeve pjesme, među kojima su mnoge kao uglazbljene već postale opće dobro i neprolazna vrijednost, ostavljaju duboke tragove u duši i mislima, a njeg konačno nakon (pre)dugog čekanja potvrđuje kao sjajnog pjesnika koji piše s lakoćom i savršeno jednostavno kako i priliči pučkom lirskom bardu, niže rime i stihove koji imaju duboke korijene u lirskoj i epskoj narodnoj poeziji, a opet su suvremeni i autentični.
Osim stilski već poznatih za njega tipičnih poetskih rješenja i bravura, Frane Bilić dio svog raskošnog talenta utkao je i u čudesne brojalice te divna nokturna. Njegov visoki umjetnički timbar svrstava ga uz bok pjesnika čiji utjecaji i uzori žive u njegovim stihovima – Tina Ujevića i Arsena Dedića.
Poezija Frane Bilića bliska je svakomu pa čak i onomu tko nije iz šibenskog kraja i zna za Zagoru samo kao zemljopisni pojam, zbog njegove sposobnosti da savršenstvo jednostavno stvori poeziju koja se pretočila u neke od najpopularnijih i najslušanijih pjesama koje su uglazbili vrhunski skladatelji i otpjevali ponajbolji hrvatski pjevači, klape i ansambli. Uostalom više od verbalnih panegirika o vrijednosti Bilićeve poezije govori činjenica da je njegove pjesme uglazbljivao i pjevao i sam bard Arsen Dedić.
Frane Bilić je, a to knjiga dokazuje, stvorio je vlastiti pjesnički stil, koji do sada zbog popularnosti njegovih uglazbljenih stihova i snažne povezanosti poezije s glazbom, nije bio prepoznat u književnom smislu i valoriziran od seriozne književne kritike. To će se sigurno promijeniti jer Bilić kao i Arsen Dedić briše granice između poezije i glazbe te proturječi stavu da uglazbljeni poetski tekst nema vrijednost kakvu ima pisani, odnosno da poezija koja se pjeva nije prava poezija.
Posebno je značajan Bilićev pjesnički jezika koji dijalektološki pripada šibenskom i zagoranskom narodnom govoru. On piše slobodno, govori prirodno i skladno prepliće književni govor i zavičajni dijalekt što njegovoj poeziji daje posebnu ljepotu i autentičnost. Bilićeva povezanost sa zavičajem silno je duboka i jaka. On je očituje upravo kroz šibensko – zagoranski novoštokavski ikavski govor kojim se dosljedno služi sprežući ga, kao čarobnim štapićem, sa standardnom književnim hrvatskim jezikom.
Služeći se različitim pjesničkim tehnikama jednako se dobro snalazi u dugom gotovo proznom stihu kao i u brzim kratkim formama u stilu pučkih brojalica pa će mu neke pjesme poput „Gordane” stati uz rame Dedićeve ljubavne romanse „Ne daj se Ines”, fantastična lirska brojalica „Kamen” zazvučati izvorno pučki, pjesma „Psu Bepu” povući će u sferu Jesenjina, a „Pakovački nokturno” zaploviti poetikom Tina Ujevića. No, Bilić ne kopira i ne imitira nikoga, on je snažan samosvojni pjesnik čija emotivna silina navire iz, danas tako rijetke, čiste i iskrene ljubavi čak i onda kada u pjesmi „Baletan” s gorčinom govori o aktualnoj neveseloj stvarnosti svoje voljene Domovine Hrvatske. Oduševljava način na koji se Bilić u stvaranju pjesničkih slika i ekspresivne zavičajne atmosfere služi asidentonom – brzim nizanjem naoko nepovezanih riječi i stihova bez interpunkcija te metaforama i simbolima poput kamena, crkva, vjere i vjerovanja. Bilić svoje porijeklo i zavičaj lirski određuje dubokom povezanošću s kamenom, poviješću, baštinom i ekspresivnim zavičajnim leksikom, a njegovo pjesništvo koje se širi izvan vremena i prostora raste kao smokva na kornatskom kršu, iz malog brižno čuvanog i zaštićenog prostora obitelji, ognjišta, zavičaja i kamena. Sve je to čvrsto povezano najznačajnijom odrednicom Bilićevog poetskog svijeta, a to je ljubav prema zavičaju, ženi, domovini, obitelji, djetetu, vjeri i ljubav prema ljubavi kao najvećoj vrijednosti svakog ljudskog bića.
Pjesničko djelo, antologijska zbirka „Da te mogu pismom zvati” Frane Bilića jedno je od najznačajnijih djela hrvatskog lirskog stvaralaštva i hrvatske književnosti uključujući pjesme koje su uglazbljene i otpjevane. Bilić je pjesnik izuzetne nadarenosti koji je za svoju poeziju puno prije nego što ju je sabrao u korice knjige već dobio najveće moguće priznanje i nagradu - ljubav neizmjerno velikog broja slušalaca i štovatelja svoje poezija koji su je već upoznala, prepoznala i posvojila kao svoje emotivno bogatstvo kroz glazbu.
