Putovanja s ograničenim budžetom postaju sve atraktivnija i, zbog opće besparice, neophodnija, a couch surfing, odnosno besplatno iznajmljivanje kauča ili kreveta potpuno nepoznatoj osobi u zamjenu za identičnu protuuslugu, jedan je od idealnih načina za jeftino vidjeti svijet.
U Šibeniku postoji nekoliko aktivnih couch surfera, a Igor Seder jedan je od najzagriženijih. Dvadesetčetverogodišnji student turističkog menadžmenta fenomenom lijeganja po tuđim kaučima zarazio se prošlo ljeto kada je slučajno naletio na članak u kojem se pozivaju svi zainteresirani da se priključe na autostop utrci od Zagreba do Istanbula. Shema je bila jednostavna: okupljanje u Zagrebu, formiranje grupa po dvoje ljudi, prst u zrak i put istoka. Budžet- nekoliko eura po danu, za pokrivanje osnovnih potreba, a svi sudionici morali su kreirati profil na web stranici couchsurfing.com i tako se pobrinuti za smještaj.
„Već nakon par minuta javile su mi se dvije Njemice koje žele doći u Šibenik. Za dva dana bile su u Tribunju i okupirale mi stan. To je bio početak moje „kaučsurferske“ karijere koja intenzivno traje do danas“, priča Igor koji je u Turskoj umjesto nekoliko dana ostao mjesec i pol, da bi nakon toga avanturu nastavio po Češkoj, Poljskoj i baltičkim zemljama.
10 eura dnevno
„U Istanbul smo išli smo preko Beograda, Skopja, Sofije i Soluna. Zahtjevi i molbe za slobodan kauč šalju se nekoliko dana prije nego stigneš na destinaciju, no sve je spontano. Dogodi se i da smještaj u zadnji tren propadne. Nekoliko dana sam spavao u pećini, u skladištu nekog tipa kojeg sam upoznao u kafiću, a potom na zabačenoj plaži gdje bi se temperatura noću spustila do nule. Tada sam se tresao ko' šiba i smijao sam sebi kako sam lud. Za upustiti se u ovakvu avanturu definitivno moraš biti malo na svoju ruku ,a moj problem je što nemam potrebnu dozu zdravog razuma i straha koji normalne ljude odbija od pustolovina“, smije se Igor. Nakon turskog iskustva odlučio je otpratiti prijateljicu do Finske, pa se po sjeveru Europe „muvao“ još nekoliko mjeseci. „Uglavnom sam putovao sam s budžetom od 10 eura dnevno. S obzirom da su prijevoz i smještaj pokriveni, euri se mogu prilično razvući. U skupljim zemljama sam se malo stisnuo, no uvijek se nađe za hranu i poneki izlazak. Na povratku iz Finske svratio sam kod prijatelja u češko Brno i nagovorio ga da odemo do Slovačke. Tamo smo upoznali curu iz Amerike koja je pak zaželjela napraviti đir po Mađarskoj. Nabavila je auto i malo po malo, stigli smo sve do Zagreba gdje je moja avantura nakratko završila“, objašnjava Igor i dodaje kako je kod ovakvog načina putovanja najvažnija spontanost i otvorenost za sve opcije i destinacije.
Budžet se popravlja branjem lubenica
Nakon ljeta avantura se nastavlja, sa prijateljem iz Rijeke u listopadu kreće put Afrike. Plan je preko Italije, Španjolske i Portugala, preko Gibraltara prijeći u Afriku. Vremenskog ograničenja nema, spreman je na sve, kaže. „Prvi put sam doživio neku vrstu kulturološkog šoka, svi doživljaji su me malo poklopili, zbog nostalgije sam se vratio kući i pokušao vratiti „normalnom“ životu. No, crv je opet proradio pa idem dalje.“
Skromne, ali ipak neophodne financije riješit će uštedom od sezonskog posla, a planira i uložiti novac u univerzalni certifikat koji bi mu omogućio da lokalce podučava engleski jezik na bilo kojem mjestu na svijetu. „Skupo je, ali dugoročno isplativo. Nije me briga kakav posao radim. Jedna Japanka koja je odsjela kod mene već tri godine sama putuje po svijetu i radi što god je potrebno. Kod kuće je radila za Paramount pictures, no ostavila je sve radi avantura. Brala je grožđe i lubenice u Australiji, a nedavno mi se javila iz nekog plemena u Africi.“, priča Igor kojem je također strast pročešljati Australiju.
Hrvati alergični na autostopere
Autostopiranje je ovih dana posebno nepopularno, no Igor, već deklarirani pozitivni luđak, ne razmišlja o opasnosti. Tvrdi da su Hrvati narod koji je najviše alergičan na podignuti palac; jednom je punih sedam sati čamio na benzinskoj postaji usred Slavonije, a čak sat i pol mu je trebalo da nađe prijevoz od naplatnih kučica Lučko do centra Zagreba. „Na kraju mi je od svih Zagrepčana stao automobil riječkih registracija“, smije se.
Stopiranjem i couch surfingom se ipak ne namjerava baviti zauvijek. „Neću sad dignuti jedra i otići da se nikad ne vratim, no tek nedavno sam otkrio ovaj način života, što me promijenilo u potpunosti. Zemlju i ljude najbolje upoznaš upravo iz tuđeg kauča, na licu mjesta, a ne u nekom sterilnom hotelu“, zaključuje Igor koji vraća istom mjerom; njegov stan u Tribunju bukiran je do kraja ljeta, još ni jednog gosta nije odbio jer - tko zna kad će mu i gdje zatrebati kauč.
