Ojkanje, koje je karakteristično za stanovništvo dalmatinske zagore pa tako i šibenskog zaleđa, često je izvrgnuto i podsmjehu kao dio narodne kulture i običaja, a strancima je itekako zanimljivo. Kako bi se taj glazbeni izričaj sačuvao zaštitio i promovirao Kuli Jankovića u zadarskom zaleđu organizirana je radionica ojkanja koja će trajati tri dana, a vodi ju Joško Ćaleta, hrvatski je etnomuzikolog, glazbenik i skupljač hrvatskog tradicijskog glazbenog narodnog blaga. Za ojkanje su s posebno zainteresirali Japanci koji su najavili da će sljedeće godine doći na radionicu. Oni koji znaju ojkati kažu da je to vještina koja se teško tek tako može naučiti i da se ojkanje prenosi skoro pa genima, s generacije na generaciju što znači da ga je potrebno učiti od malih nogu.
Ojkanje je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije koji su Hrvati usvojili i sačuvali[1]. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
