Sladić (Glycyrrhiza RADIX L., Fabaceae) je vrsta rasprostranjena od istočnog Sredozemlja do jugozapadne Azije. Danas se uzgaja u mnogim dijelovima svijeta. Kako to već bude s biljkama koje potječu iz tih krajeva, sladić se koristio kao lijek u svim drevnim kulturama, od egipatske, grčke, rimske i arapske, prožeo se u sve fitoterapijske škole Europe i do danas ostao prisutan u svim službenim propisima kliničke fitoterapije. Već su ga Grci koristili za liječenje čira na želucu, što se pokazalo posve ispravnim.
Sladić je i u tome iznimka, jer se čini da su ljudi odmah precizno prepoznali njegova ljekovita svojstva. Sladić je višegodišnji zeljasti grm djelomično odrvenjelih grana visokih 100 - 150 cm. U tlu je razvijeno jako korijenje s vretenastim postraničnim ograncima i brojnim dugim korijenskim vriježama.
Upoznajmo stoga tu pomalo zaboravljenu biljku. Sladić je bogat škrobom, šećerima, kao što su glukoza i saharoza, te triterpenskim saponozidima (glicirizin, odnosno glicirizična kiselina), flavonoidima (likvirotozid) i kumarinima. Karakterističan slatki okus, 50 puta slađi od konzumnog šećera, daje glicirizin, koji se u probavnom sustavu raspada na gliceritinsku kiselinu. Premda se o djelovanju tih spojeva danas mnogo zna, još ne možemo lako shvatiti zašto je sladić lijek kod gastritisa i bronhitisa. Gliceritinska kiselina i glicirizin su inhibitori skupine enzima (D5-steroid reduktaza) koji produljuju djelovanje prirodnih protuupalnih hormona kortikosteroida. No, samo djelovanje na kortikosteroide ne može opravdati sva ljekovita svojstva biljke. Zna se da smanjuju nakupljanje upalnih stanica i još neke upalne procese u organizmu, pa čak i osjet boli. Ekstrakt sladića smanjuje oštećenje jetre izazvano virusima i kemijskim tvarima, a neke studije pokazuju kako djeluje i na viruse hepatitisa. Na kraju, biljka je i blagi laksativ.
