Diana Ferić

Hodam zadnji u razvučenoj koloni svečano tihih ljudi koji koračaju mirnim, sigurnim koracima duž otoka Kornata pazeći da se netko ne izgubi u ovom kraljevstvu neba, mora i kamena, da ne ostane sam na ovom kr&scaron;u o&scaron;trom poput najo&scaron;trijih bodeža. Snažno jugo udara nas u leđa i kao raznobojne jedrilice duž kralježnice otoka, preko tog sivog mora od kamena, nosi prema sjeverozapadu. Lijevo od nas je nepregledno plavetnilo pučine, a s desne strane nam je tamne obrise kopna zamaglila morska pjena koju vjetar vitla s vrhova valova uzavrelog Murterskog mora. Kolona se rastegnula. Ne vide joj se ni početak ni kraj. Kao da oni na čelu namjerno žure, a oni na začelju umorno zaostaju. Nebeskim svodom nad nama promiču oblaci. Ispod onih sivih vide se u daljini zavjese ki&scaron;e, a onim bijelima vjetar iz trena u tren mijenja oblik. Kada se malo razmaknu, između njih sunce baci svoje zlatne zrake. Zanimljivo, i mi i oblaci idemo istim pravcem. Mi polako napredujemo od Opata prema Proversi, a oni nad nama jure kao da im je otok Kornat nekakav zemaljski putokaz. Tko će na cilj stići prije: mi ili oni? Oblaci su brži, ali svako malo neki od njih raspr&scaron;i vjetar ili se izlije prema tlu kao sivkasti slap koji nakratko lebdi nad morem. A to du&scaron;e na&scaron;ih starih idru od &scaron;koja do &scaron;koja,I u svom hiru &scaron;ejkaju se na vitru u božjem miru. Već smo daleko za sobom ostavili uvalu Koroma&scaron;nju, a nisu pro&scaron;la ni puna četiri sata otkako smo se u cik zore s mula ispred hotela Punte u Vodicama otisnuli prema Murterskom moru i Kornatima. Na&scaron; je brod bio popunjen gotovo do posljednjeg mjesta iako smo mislili da neće biti dovoljno zainteresiranih za planinarsku &scaron;etnju duž otoka Kornata. Ali dobrih pola sata prije isplovljavanja pristani&scaron;te je bilo ispunjeno veselim mno&scaron;tvom i &scaron;arenim naprtnjačama. Izgledalo je kao da se cijeli HPK Sv.Mihovil odlučio poći u pohod na otok Kornat, najduži i najveći među otocima &scaron;ibenskog arhipelaga. Dug je dvadeset pet kilometra i dvjesto metara, a obalna mu je crta duga vi&scaron;e od &scaron;ezdeset &scaron;est kilometara. Točno u &scaron;est sati trideset i &scaron;est planinarki i planinara isplovilo je iz Vodica željno i&scaron;čekujući zagrljaj čudesnih Kornata. Vrijeme se pogor&scaron;alo. Sve veći valovi u Murterskom moru valjali su na&scaron;a dva broda poput orahovih ljusaka, ali sve je izgledalo veselo i zabavno poput vožnje u luna-parku. Emil, vlasnik brodica, glavni kapetan i na&scaron; klupski kolega, sigurno nas je vodio prema cilju. Zlatne zrake jutarnjeg sunca &scaron;to je izvirilo nad najvi&scaron;im izdancima dalekog kopna obasjale su nam lica toplom svjetlo&scaron;ću, du&scaron;e napunila mirom, a srca rado&scaron;ću. Kućice su ćoknule brdu iza &scaron;kine, licun prema suncu stoju kaj kalebi na biloj stini. Nismo u&scaron;li u opatski porat, već smo se na otok Kornat iskrcali u susjednoj uvali zvanoj Koroma&scaron;inja. To je možda i najmanje poznata kornatska uvala. U njoj se skrilo nekoliko slikovitih kornatskih kućica. Ispred njih je malo pristani&scaron;te, a blizu njega je oku ugodni restorančić. Dočekalo nas je nekoliko vedrih, ljubaznih Kornatara. Ova uvala okrenuta je prema zapadu i nije ba&scaron; mjesto za sidrenje pa je nautičari izbjegavaju, &scaron;to je dobro jer je zadržala svoj gotovo iskonski mir. Natovarili smo naprtnjače na leđa, pro&scaron;li pokraj nekoliko drvenih kaića i plavog leuta &scaron;to je odmarao du&scaron;u u bonaci mandroča. Tik uz kameni zid restorana, na dnu &scaron;krape pune mora, spokojno su ležale tri velike &scaron;karpine čekajući da kuhar dođe po njih. Provukli smo se puteljkom među kućama oko kojih cvjetaju oleandri, pro&scaron;li kroz &scaron;krti maslinik pa pored rijetkih stabala &scaron;ljiva i borova izbili na opori kr&scaron; koji će nam do kraja dana poput ra&scaron;pi i noževa brusiti i mrviti đonove planinarskih cipela. Uvijek dok gledam te male kamene kornatske kuće, razmi&scaron;ljam o tome kako su rasko&scaron;ne u svojoj skromnosti. Imaju du&scaron;u i u njima se čovjek osjeća dobro. A onda mi pred oči dođu slike svih onih luksuznih apartmana, kojih su puni Srima i Vodice i većina na&scaron;ih naselja uz more, slike svih onih dvokatnica i trokatnica od stakla, mramora i PVC stolarije, zbijenih jedne uz druge. To su kuće koje nemaju du&scaron;u. Među tim građevinama, koje i ne mogu nazvati kućama, zimi vlada veća pusto&scaron; nego u najpustijem portu na Kornatima. I ti je život samo kamen, samo trn i trava,&scaron;krapa u kamenu de malo vode spava. Odmah nakon Koroma&scaron;nje pre&scaron;li smo Tanku, a tri i pol kilometra ispred i Debelu Prisligu. Na tim suženjima, tankim poput struka vitke žene, Kornat je &scaron;irok samo stotinjak metara. Kamenite padine uz koje smo se penjali prema modrom nebu, pa se niz njih spu&scaron;tali prema isto tako modrom moru, izgledaju poput mjesečeva pejzaža. Na njima stotinama metara uokolo nigdje nema ni jedne travke. Ali zato je sladak predah pod kro&scaron;njom samotnog drveta koje je, tko zna kako, preživjelo na ovoj bezvodnoj goleti koju sa svih strana &scaron;ibaju okrutni vjetrovi. Gutljaj vode tako svete ovdje gdje je nema ni za lijek, komad kruha, kri&scaron;ka naranče... i već idemo dalje. Između dva brijega ispred nas ukazala nam se čudna stijena. Ogroman, gotovo okrugao, kamen kao da je pao s neba i svom snagom se zabio u vrh uskog uzvi&scaron;enja. Izgleda kao neki golem oltar pa nije čudno &scaron;to je netko na njemu uspravio velik križ. Ima smisla ovdje zastati i zaviriti u vlastitu du&scaron;u. Cijeli krajolik oko stijene s križem djeluje mistično pa se neki od sudionika pohoda na Kornat ustručavaju popeti na nju. Produžuju prema Velom vrhu pod kojim su Vrulje, najveće kornatsko naselje. Potpuno smo izgubili osjećaj da se nalazimo na otoku. Čak i kada smo se počeli spu&scaron;tati prema Vrulji, činilo se kao da smo nakon dalekog puta tamo iz dubina kopna izbili na obalu mora. Ako ne more&scaron; spati, more&scaron; sanjati,a more&scaron; otvorenih očiju gledati i ni&scaron;ta ne vidit. Podno Velog vrha s istočne strane nakratko nam se otvorio pogled na lijepu uvalu Bikarijicu dok smo se uz njegovu nepreglednu jugoistočnu padinu žustro penjali kao da ga namjeravamo uzjahati. Nagrada za neznatan napor bila je veličanstvena. S Velog vrha vide se cijeli Kornati. Tek ovdje je moguće shvatiti za&scaron;to im se svi dive i pripisuju im božansko podrijetlo. Nastavak puta čini se kao hod sredinom palube nekog golemog prekooceanskog broda kojem se pramac zove Opat, a krma Proversa. Brdo Metlina koje nas je u daljini strpljivo čekalo u tom je slučaju zapovjedni most te kamene lađe koja plovi oceanima vremena. Usprkos svim nastojanjima da se držimo zajedno, na&scaron;a se grupa razdvojila. Najveći sam krivac bio ja jer sam izgubio mobitel pa sam se morao vraćati ne bih li ga na&scaron;ao. Na&scaron;ao sam ga među &scaron;krapama nazivajući sam sebe posuđenim mobitelom, a za to vrijeme većina grupe već se penjala na Metlinu, najvi&scaron;i vrh otoka Kornata. Jedna manja grupa krenula je za glavninom, a druga se spustila u uvalu Ropotnicu. Po&scaron;ao sam prema Ropotnici jer sam na Metlini već bio, a postojao je plan da se od Ropotnice do uvale Kravjačice prebacimo brodom. Rekli su da će čekati u Bebanovom stanu, suhozidom ograđenom imanju koje se sastoji od kamene poljske kućice, torova za ovce, male gusterne i jo&scaron; nekih minijaturnih pomoćnih objekata. Ali kada sam stigao, ondje je bila jo&scaron; samo Alana. Čekajući me, zaspala je u tankoj hladovini pored otvora gusterne. Bilo mi ju je žao probuditi pa sam sjeo pored nje, uživao u ti&scaron;ini, koju je naru&scaron;avao samo &scaron;um vjetra u kro&scaron;njama okolnih maslina, i pojeo ne&scaron;to da zatomim glad. Ne znam tko je u tim trenucima sanjao ljep&scaron;i san, usnula Alana ili ja koji sam &scaron;irom otvorenih očiju upijao nestvarnu ljepotu oko sebe. Je li Knježak knezov ne more se znati.Ali nun je u Kurnati, a ne &scaron;u&scaron;ka mu more. Od uvale Ropotnice prema sjeverozapadu otok se naglo &scaron;iri. Tu počinje i lanac njegovih najvi&scaron;ih vrhova. Odmoreni, čilo smo krenuli prema Knežaku, jednom od pet plodnih polja na otoku Kornatu. Polje je čuvao jedan sivi magarac. Znatiželjno nas je pogledao i dostojanstveno se udaljio da nam ne smeta. Kroz polje hodamo oprezno, kao kroz afričku savanu. Oko nas je grmlje puno o&scaron;trog trnja, grbava stabla smokava i jedna velika tre&scaron;nja koja se uzdigla nad suhom crvenom zemljom. Sve to djeluje pomalo jezivo. Neizbježne su asocijacije na afričke savane. Osvrćemo se oko sebe kao da očekujemo da ćemo ugledati zebre i žirafe ili lavove kako lijeno repom tjeraju muhe, a, boga mi, kulisa divljine je takvo uvjerljiva da nije pretjerano očekivati da se odnekuda pojave ponosni ratnici Massaie ukra&scaron;eni svojim raznobojnim nakitom, &scaron;arenim ogrtačima omotanim oko vitkih tijela i s dugim kopljima u rukama. Kada smo se uspeli na uzvisinu na suprotnoj strani polja, zastao sam i osvrnuo se kako bih bacio jo&scaron; jedan pogled na polje Knežak. Da, siguran sam, ovo je Afrika na Kornatu. A unda &scaron;koji oko tebe,pa se siti&scaron; sebe. Napredujući uz dugi suhozid &scaron;to se strmo penje u visinu, u sve većoj dubini ispod nas sve se bolje vidi Trtu&scaron;a, prostrano kornatsko polje. Ispred nas množila su se brda i gore. Umjesto da ih je manje, činilo se da ih je iza svakog prijevoja sve vi&scaron;e, a na&scaron; cilj Metlina sve dalje. Zadivljeni Trtu&scaron;inom veličinom, odlučimo proći kroz nje. Izgledala je tako blizu. Na dohvat ruke. A puna dva sata smo se probijali do nje kroz nemogući kr&scaron; i neprohodnu &scaron;ikaru. To je na nas djelovalo pomalo obeshrabrujuće, ali uspjeli smo i vrijedilo je truda. Nakon beskrajnog iscrpljujućeg lutanja po ljutom kr&scaron;u napokon smo u smiraj dana uspjeli doći podno Metline i spustili se u uvalu Kravljačicu gdje se već okupila cijelo na&scaron;e dru&scaron;tvo. Podigli su &scaron;atore pod ogromnim borom iza kuće Andrije Skračića i uživali u večeri. Za Kravljačicu su me vezale mnoge uspomene. Tu sam boravio nekoliko puta po mjesec dana dok su trajala arheolo&scaron;kim iskapanjima oko crkve Gospe od Tarca. Gledam svoje prijatelje rasute uokolo kao &scaron;koji i vidim da su zadovoljni ovim izletom. Čujem da se nitko ne buni &scaron;to nismo do&scaron;li do Proverse. Očito je svima jasno da smo malo podcijenili otok Kornat. Na početku se činilo da je proći ga uzduž tek malo napornija &scaron;etnja, ali nije to tako jednostavno. Hodati po &scaron;krapama, preskakati sa stijene na stijenu,o&scaron;tre poput noževa, traži i volje i snage. Kornat ni u jednom trenutku ne dopu&scaron;ta pje&scaron;aku da se opusti. Stalno morate biti koncentrirani i paziti gdje stajete. Dobro je, nitko se nije ozlijedio. Na takvom terenu ne smije se ni posrnuti, a kamoli pasti, jer tko padne bit će u najmanju ruku dobro izudaran i gadno izgreban. &Scaron;koj do &scaron;koja, kruna do krune.Ronac do ronca u letećem nizu kaj crni očena&scaron;i. Kornat nas je umorio, upio je na&scaron;u snagu i ostavio nas onemoćne na žalu kao da su nas tu izbacili moćni valovi koje valja jugo. Čim se smračilo, utonuli smo u dubok san, a u zoru se nas devetero probudilo, obulo gojzerice na izmučene noge i ipak krenulo dalje prema Proversi. Hodali smo kao da idemo s naporne cjelonoćne zabave, a živnuli smo tek kada smo se u spustili u polje Tarac i osvježili vi&scaron;njama snažna okusa i mirisa. Pogledali smo lokvu usred Tarca i prilično svježi stigli do crkvice Gospe od Tarca. Neki su se tako dobro oporavili od jučera&scaron;njih napora da su imali volje popeti se i do bizantske utvrde Turete na brdu iznad polja. Ponovno smo na putu prema Proversi pro&scaron;li preko Tarca pa onda krenuli dalje preko polja Žejkovca kroz &scaron;umu stoljetnih maslina i opet izbili na kvrgavi hrbat otoka Kornata tamo gdje je naj&scaron;iri. Uspeli smo se na onaj drugi, sjeverozapadni, Veli vrh s kojeg se vidi onih dvanaest suhozidnih križeva izgrađenih na mjestu gdje su 2007. godine stradala dvanaestorice vatrogasaca. Spustili smo se strmom stazom da se poklonimo hrabrim vatrogascima i dotaknemo križeve u čijoj su gradnji neki od nas sudjelovali, a većina ih je sada prvi puta vidjela. Bili su impresionirani i ganuti. S brda iznad memorijalnog polja kamenih križeva već se vidi Tela&scaron;ćica na Dugom otoku. Ni Proversa vi&scaron;e nije daleko. Bili smo na kraju puta. Nismo se spustili u Veliku Proversu jer tamo nema pristani&scaron;ta, već smo skrenuli ulijevo do uvale Bo&scaron;ci u kojoj postoji omanje mulo s kojeg smo se jedan po jedan ukrcali u brod koji će nas vratiti u Vodice. Na rastanku smo mahnuli veličanstvenom Kornatu i obećali da ćemo doći opet, i to ne samo jo&scaron; jednom, jer smo znali - taj nam je otok otkrio samo neznatan dio svojih ljepota i tajni, a najveća je blaga zadržao za sebe i one koji ga najbolje poznaju i najvi&scaron;e vole, za svoje Kurnatare. I dok se Kornati polako gube u izmaglici, a kopno pred nama poprima sve jasnije oblike gorko se kajem &scaron;to nemam uza se knjigu Ante Stipanele &Scaron;uke Balade o Kurnatarima koju bi ba&scaron; sada vrijedilo naglas čitati i gu&scaron;tati u svakoj njegovoj riječi.

Dvije trećine Hrvata podržava prosvjede

Postignut konsenzus oko Palacina i Sveučilišta

MSH:TPP - u trebaju svjež novac i jedan vlasnik

Feal namjerno uništava TLM - ovu Prešaonicu?

Betonska petokraka na arheološkom lokalitetu

Promocija prve fotomonografije o zbivanjima u Domovinskom ratu

Drniški pršut od danas 9. zaštićeni hrvatski proizvod u EU, Picula likuje jer se za to zalagao

Impressum

O nama

Usluge

Časopis - Volim Šibenik

Video

KAD NEVIDLJIVI POSTAJU VIDLJIVI, A NEMA ONIH KOJI BI IH TREBALČI ČUTI I VIDJETI: Senzacionalna modna revija u kojoj su kreatorica i modeli teški invalidi

Sponzorirani članci

Gornji tok Krke iz prve ruke - Otkrijte hostel Titius u edukativnom kampusu NP Krka u Puljanima

Jesenski odmor u srcu prirode – boravak u hostelu Titius i cijelom Nacionalnom parku „Krka“ po nižim cijenama

Trokut pokreće Trokut akademiju - PODUZETNIČKI RAST, novi edukativni program za poduzetnike

Rujan u NP „Krka“: edukativne radionice i programi za djecu i mlade

Više od 26 000 Hrvata već koristi ovu četkicu – pogledajte zašto

Najčitanije

SPOMENAR / Nevjerojatni koncert Arsena Dedića „u oblacima“ - 10 000 metara iznad Atlantskog oceana

SPOMENAR / Pjesma „San“ Željka Petreša i Duška Trlaje u izvedbi pjevačice Sandre Steić bila je jedna od najljepših pjesama izvedenih na ZagrebFestu 1986. godine.

Ministrica kulture Obuljen Koržinek predsjedavala Festivalskom vijeću 66. MDF -a, obišla i radove na uređenju Kuće Ušić

GIMNASTIKA / Šibenske ritmičke gimnastičarke briljirale u kokurenciji dalmatinskih klubova. Iva Bilać osvojila zlato u višeboj, vježbi bez rekvizita i vježbi s obručem

Košarkaški klub „Akademija Anđa Jelavić“ domaćin međunarodnog projekta promicanja rodne ravnopravnosti u sportu i osnaživanja djevojaka u košarci.

Kolumne

Sridom u sridu

Grintanja šibenske neviste