Subota, 29 Travanj 2017 14:49

Život sa svjetionicima Jurice Gašpara,sina svjetioničara na Jadriji

Napisala: 
Život sa svjetionicima Jurice Gašpara,sina svjetioničara na Jadriji

Monografija 'Legende svjetla' Jurice Gašpara dirljiva je i živa posveta svjetioničarima, ali i poziv za osvješćivanje, čuvanje i vrednovanje te jedinstvene kulturološke i antropološke baštine Jadrana. U razgovoru za tportal Gašpar, koji je dio života proveo kao sin svjetioničara na Jadriji, otkriva tajne hrvatskih svjetionika i prisjeća se svog odrastanja daleko na pučini u razgovoru s novinarom  Josipom Antićem, rođenim Šibenčaninom.

'Te 1980. godine mojim roditeljima voda je došla do grla. Otac i majka živjeli su već skoro dvije godine s očevim roditeljima u selu Umčani, pored Vrgorca. Otac je negdje čuo da na svjetioniku nude siguran smještaj i posao, plaća nije visoka, ali sve je bolje od onog što imaju. Zapravo, jedino što su imali bila je vlastita obitelj – njih dvoje i mali sin od 18 mjeseci. Taj studeni bio je mjesec odluke. Sve što su stekli u protekle dvije godine zajedničkog života stalo je kofere i torbe. Krenuli su u ono što će obilježiti njihove živote i živote njihove djece. Postali su svjetioničari. Prva postaja - Sveti Ivan na pučini ispred Rovinja.'

 

Tako govori Jurica Gašpar, sin lanterniste, odnedavno zagrebački novinar, po struci profesor pomorske povijesti i geografije, dok u ruci drži prvi primjerak svoje knjige 'Legende svjeta', važnog i vrijednog djela posvećenog lanternama i lanternistima. Iza knjige stoji višegodišnji trud udruge Lux Mediteraneum ili Udruge prijatelja Mediterana koju je, uz Juricu, osnovalo četvero zanesenjaka: Goran Smadilo, Igor Gojić koji je snimio dokumentarni film i sad je u montaži te Vlatko Ignjatovski, nautičar i veliki znalac pomorske baštine.


Oni su tri godine u deset ekspedicija po sedam dana, po svim vremenskim uvjetima, obilazili svjetionike, njih 48, i sklapali poseban mozaik činjenica, dojmova i slika zabilježenih ispod tih tornjeva sa svjetlom što ih je davno po Jadranu posijala ruka Habsburgovaca.
'Austro-Ugarska je na našoj obali podigla više od 60 svjetionika. Oni nisu samo ključni dio sistema sigurnosti pomorske plovidbe, nego i hrvatska i europska kulturna, graditeljska i antropološka baština. To je ogroman pothvat. Gradnja jednog svjetionika u prosjeku je koštala između 10 i 12 milijuna današnjih eura, a Austro-Ugarska ih je na istočnoj obali Jadrana podigla preko 60. Naša želja je da podijelimo priču o njima, odamo priznanje lanternistima i potaknemo pomnije vrednovanje te baštine', priča Jurica.

 

Povijest je važna potka monografije, ali pravo tkanje je život sam. Uz Juricu u knjizi svjedoče i brojni svjetioničarski naraštaji, a osim osobnih priča tu su i brojne legende, nepotvrđeni događaji koje je imaginacija lijepila oko lanterni i lanternista.
'Ta pučka povijest jednako je fascinantna kao i ona službena. Već Savurdija ima ljubavnu priču, pa recimo Sveti Andrija o Lupudskoj ljepotici... Ali nije samo ljubav utkana u legende. Recimo, priča s Glavata kaže da je pijavica 50-ih godina prošlog stoljeća digla more tako da su se svjetioničari skrili u lanternu i zatvorili škure. Kad su izišli, imali su što vidjeti. Pijavica je po cijelom otoku razbacala ogromne količine ribe. Cijelo jato je istovarila na otok', otkriva Jurica tek jednu od priča koje je kao posebnu etnografsku baštinu sačuvao od zaborava.

Kako je bilo odrastati na Svetom Ivanu na pučini?

'Sjećam se kuće na kat i kule uz kuću, ali i mog vječitog straha od visine koji me priječio da se s ocem popnem gore. Sjećam se i dviju curica, koje su mi tada bile jedino društvo - s nama su još živjele dvije obitelji. Sjećam se slike moje majke koja je obrađivala vrt; zatim meteorološke stanice i oca koji je svakodnevno nešto bilježio. Istra je poznata po gustim maglama. Sjećam se sirene koje sam se jako bojao. Propisi su nalagali da sirenu moramo uključiti kad se vidljivost smanji na manje od 500 metara. Uf, taj zvuk... Bila je to nevjerojatna buka. A trebalo je s tim živjeti dok se magla ne razbistri – kako danju tako i noću. Događalo da sirena nekad u kontinuitetu radi sat-dva, a nekad i do 12 sati', priča Jurica, domećući kako su upravo te magle, koje su loše utjecale na njegovo zdravlje, bile presudne da se obitelj premjesti. Slijedeća postaja bila je na drugom kraju Jadrana, opet svetac: Sveti Andrija ispred Dubrovnika.

 

Kad ste dijete, sve shvaćate zdravo za gotovo. Tek kad se nađete na kopnu, shvatite da je svaka vaša priča za ljude koji vas slušaju čista egzotika. Iz dječje perspektive, to odrastanje na Svetom Andriji izgleda čudesno. Za djecu su svjetionici bili idealni jer su ih poticali na kreativnost. Nije problem odrasti na svjetioniku, problem je kad odeš na kopno. Nije se lako naviknuti na ljude', priča Jurica. Nakon Svetog Andrije uslijedila je Jadrija, lanterna na ulazu u Šibenski kanal, koja je za razliku od prve dvije na kopnu i smještena je uz kupalište.

Kakav je to 'kov' potreban za svjetioničara?

 

'Nevažno je jeste li s mora ili kopna. Ima puno motiva zašto netko to radi, meni se najviše sviđa odgovor Ivana Bulića Iće, s viške Stončice. Rekao mi je: 'Volim biti tu jer imam osjećaj da radim nešto dobro, da to svjetlo nekome nešto znači.' A kakav mora biti svjetioničar? Bitno je da ste svestrani. Sami ste i morate biti i električar i mehaničar, mornar i vrtlar, meteorolog, čak i liječnik jer osim vas nema tko pružiti prvu pomoć. Nekad je na Jadranu radilo 200 ljudi, danas ih na 17 svjetionika radi 30-ak. Ostalo je automatizirano. Danas se ne traži da svjetioničar bude oženjen. A žena nije samo emotivni stožer, ona je često pomoćni radnik kojeg, nažalost, nitko nije priznavao i plaćao. Moja mater je izgubila prst na dizalici pomažući ocu da spusti brod u nemirno more. Nije dobila naknadu, iako se znalo da pomaže gdje može i kad treba', priča Jurica, ostavljajući za kraj par naputaka iz 'svjetioničarskog bontona'.

 

'O svjetionicima brine Plovput i za posjet se mora najaviti. Svjetioničari su u pravilu druželjubivi, ali vole red. Tradicija je da se svjetioničaru nešto donese (ipak je čovjek daleko od kopna). Zapravo, to je više razmjena dobara. Gost donese kruh iz dućana i friško meso. U zamjenu dobije ribu i domaći kruh. Dobro je donijeti i novine, bocu vina i ulja. Naravno, vremena se mijenjaju, sad su neki svjetionici pretvoreni u apartmane, što je dobar način čuvanja svjetioničarske priče', kaže Jurica, čija putovanje za svjetlima Jadrana nije prestalo izdavanjem knjige.

 

'Svjetionici promiču suradnju i prijateljstvo. Evo, samo naša priča veže Austriju, Hrvatsku, Italiju… Zato želimo internacionalizirati 'Legende svjetla'. Film koji slijedi iza knjige bit će na engleskom. Svakako bih želio da se na nacionalnoj razini obilježi okrugla obljetnica 200 godina od kad je car Franjo osobno došao na Savudriju i upalio prvi svjetionik. To će biti 2018. godine. Milim da je to prigoda da na dostojan način obilježimo taj često zanemarivani dio naše pomorske i kulturne povijesti', kaže Jurica.

Foto: eZadar,Tportal,ŠibenikIn
 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!