Ponedjeljak, 17 Travanj 2017 19:59

ZAVIČAJNI PUTOPIS: Niz Bribišnicu u pakao Guduče

Napisala: 
ZAVIČAJNI PUTOPIS: Niz Bribišnicu u pakao Guduče

Bujica nas je zastrašujućom snagom usisala. Bacila nas je u tamu prašume među noževe oštrih stijena. Krošnje su sakrile nebo, a voda se stala divlje kovitlati. Naši čamci pretvorili su se u orahove ljuske, a mi u nemoćne jahače na kičmi podivljalih virova. Kanjon nas je gutao, a naši jauci i psovke gubili su zvuk i smisao u zaglušnom huku pomahnitale rijeke. Pokušali smo se uhvatiti za grane koje su nas nemilosrdno šibale ali stihija je bila jača i od nas i od našeg straha. Jurili smo poput bolida na bob stazi u dubinu prašume, a nismo znali što je još pred nama i hoćemo li izvući živu glavu iz ovog zeleno – bijelog pakla, pišu u svom putopisu po Butićnici u rijeci Guduči Joso Gracin, šibenski speleolog, alpinist, putopisac i avanturist.
Ne, nismo se spuštali niz divlje vode neke nepoznate pritoke Amazone koja se strmoglavljuje niz Ande! Ne, mi smo stradavali u prašumskom grotlu između Lađevaca i Rasline nadajući se da bi kraj naših muka mogao biti mirniji tok rijeke tamo ispod vijadukta na autoputu gdje su građevinski strojevi proširili korito i umirili bijes rijeke koja se zove – Bribišnica. Ali, tamo ispod vijadukta čekalo nas je najveće iskušenje i smrtonosna zamka.

Slap u utrobi Bribirske glavice?

Rijeku Bribišnicu prihvaćali smo sve ove godine nekako zdravo za gotovo. Znali smo da postoji. Njeno ime nije obećavalo ništa, a kamo li avanturu. Ona je tako blizu da je bilo glupo i pomisliti da bi nam mogla biti nepoznata. Pa o Bribišnici svi znaju sve! Stvarno? Ne. O toj rijeci nitko ne zna ništa.
Prvu znatiželju počele su u nama buditi nesuglasice oko njenog imena. Neki poznanici tvrdili su da su Bribišnica i Guduča dvije rijeke, a drugi su pak ustrajavali da je Guduča ime kanjona kroz koji teče Bribišnica nizvodno od Lađevaca i uzvodno od svog močvarnog ušća u Prukljansko jezero sjeverozapadno od Rasline koje se također zove Guduča. Što više bilo je i onih koji su tvrdili da je Guduča potok koji teče tom močvarom, a izvire nedaleko od zadnjih litica kanjona Guduča. Zabune oko imena malo su nas zabavljale, malo ljutile, ali nisu bile osobiti inspirativne. Onda smo čuli priču da u kanjonu rijeke Krke iznad Roškog slapa navodno postoji jedan otvor u razini riječnog toka kojeg mještani Laškovice nazivaju Punare i tvrde da tu počinje ponorni dio toka Krke koji na površinu izbija ispod Bribirske glavice kao izvor Bribišnice! Nitko nam nije mogao pouzdano reći je li to točno, ali se na to nalijepila druga zanimljiva priča. Jedan mještanin Bribirskih Mostina koji već dugo živi u Šibeniku kazao nam je kako su, kada je on bio mali u proljeće kada vode Krke narastu, djeca znala leći i prisloniti uho na tlo jer su tako mogla čuti huk slapa u podzemlju Bribirske glavice! Slap u utrobi Bribirske glavice? E, to je već bilo nešto. Idemo odmah vidjeti postoji li možda u podnožju Bribirske glavice ili oko izvora Bribišnice ulaz u kakvu jamu ili spilju? Pitanje slapa u podzemlju nije sporno. Ta ispod Topoljskog buka kod Knina postoji spilja u kojoj izvire Krka. Odluka je pala. Idemo! Cilj: izvor Bribišnice. Ali stani malo. Nije li to izvor na kojem su svoje blago pojili naši davni preci? Nije li Bribišnica rijeka koja je natapala plodna polja oko prve metropole jedne od prvih hrvatskih državnih tvorevina? Lako je zamisliti da je baš tu Pavle Šubić ban Hrvatske i vladar Bosne gasio žeđ klečeći na mahovinom obraslom kamenu i pio bistru vodu grabeći je dlanom. Bez Bribišnice ovdje ne bi bilo ni plodnih polja ni ljudi, a pitanje je kako bi izgledala hrvatska povijest i da li bi je uopće bilo? A na sve to, kao na plodno tlo, palo je najvažnije pitanje: Je li ikada itko plovio Bribišnicom od izvora do ušća? Nije! E, mi ćemo biti prvi! Odluka je pala i 1. travnja 2007. godine po lijepom i sunčanom vremenu krenuli smo Neno Bilušić – Dečko, Stijepan Škrlin. Mijo Kožić, Mate Protega i ja na izlet koji nas je umalo koštao života.

 

Jedna rijeka s dva imena

Na brzinu prikupljamo podatke o Bribišnici. Malo ih je. Tom se rijekom nitko nije bavio, nitko je nije istraživao o njoj nema nikakvih dokumenata. Imamo tek osnovne podatke; duga je oko 19 kilometara, izvire u selu Bribiru ispod Bribirske glavice, zimi i u proljeće teče, a ljeti presahne. Do Bribirskih Mostina teče kao manje – više nepresušni potok i kod tog sela ima jedinu stalnu pritoku, potok Otres. Na tom dijelu njenog toka postajale su četiri vodenice. Najveća je bila stotinjak metara ispod izvora. Još su vidljivi ostaci zgrada, a brane i ustave u dobrom su stanju iako ljudi tamo već dugo ne zalaze pa je sve obraslo gustom šikarom. U bistrim virovima Bribišnice, o tome su nam pričali šibenski arheolozi koji su istraživali arheološki lokalitet na Bribirskoj glavici, obitavaju brojni riječni rakovi koji su Hrvatskoj ugrožena vrsta. Nizvodno od Mostina, ispod Žažvića, tamo gdje počinje polje Trolokve, pa dalje između Međara i Morpolače sve do Lađevaca, Bribiršnica teče kao mirna nizinska rijeka kroz korito koje se redovito održava. Ispod Lađevaca nastavlja teći prema jugoistoku, a onda ispod kote 137 naglo skreće prema jugozapadu. Tu počinje klanac Guduča. Kanjon je za vrijeme Domovinskog rata bio na crta razdvajanja zaraćenih strana pa je cijelom svojom dužinom miniran. Mine su sijane bez nekog reda i plana pa prijete i danas. Znali smo za njih, ali smo mislili da one nisu prijetnja jer ćemo ploviti rijekom, a ne šetati njenim obalama. Za prašumu, virove, slapove i bujice koje se u Gudučoj kriju – nismo znali. Na starijim zemljovidima plavim slovima piše da se i potok koji teče kroz njega zove Guduča. To bi trebalo značiti da od kote 137 do Krive drage, koliko se proteže klanac Guduča, pa dalje do močvare koja se isto tako zove Guduča te uskog zaljeva koji se duboko uvlači u sjeverozapadnu obalu Prukljanskog jezera, koji se isto tako zove Guduča, teče rijeka ili potok Guduča? Je li to točno? Je li Bribišnica rijeka s dva imena, ali postoje dvije rijeke koje se nadovezuju jedna na drugu neobično poput Krčića i Krke? Mi nismo, ploveći niz Bribišnicu, našli nikakav znak po kojem bi se moglo zaključiti da negdje ispod kote 137 završava jedna i počinje druga rijeka. Zabavljajući se zemljopisnim zagonetkama na brzinu smo skupili opremu i bez puno razmišljanja krenuli put Bribirske glavice. Nije nam bilo ni na kraj pameti da ćemo se za nekoliko sati boriti za goli život u najopasnijoj avanturi koju smo ikada doživjeli!

 

Nestašna Bribišnica

Izvor Bribišnice pod Bribirskom glavicom brzo smo našli i do njega lako došli. Iako su proteklih dana padale obilne kiše voda nije izbijala na površinu ali smo je čuli kako grgolji skrivena među kamenjem. Šum navodnog slapa u dubini brda nismo čuli. Plovidbu od izvora prema ušću započeli smo – pješice. Vode je bilo malo. Korito rijeke nad koje su se nadvile guste grane vrba i vodenog bilja bilo je suho, a u bistrim lokvama i jezercima zaista smo vidjeli puno slatkovodnih rakova. O nekoj plovidbi nije se moglo ni razmišljati sve do mosta u Bribirskim mostinama ali ni tu nismo uspjeli prići vodi. Prva prilika za porinuće naših čamaca u vode Bribišnice ukazala nam se tek kod mosta na cesti koja spaja Žažvić i Međare. Tu je Bribišnica već široka 5 – 6 metara i duboka više od jednog metra. Bistra je kao suza i doima se pitomom, ali teče neočekivano silovito. Već tu smo je podcijenili. Nakon dvadesetak metara snažna riječna matica povlači naš kanua pod obalno grmlje i prevrće ga kao dječju igračku! Bili smo iznenađeni. To nismo očekivali. Pa mi plovimo Bribišnicom i to njenim mirnim dijelom koji vijuga kroz polje i veselo se ljeska na proljetnom suncu. Voda je hladna kao led, naša bezbrižna samouvjerenost je malo povrijeđena, ali ne toliko da bismo shvatili poruku i razumjeli opomenu. Bribišnica nas je blago upozorila na opasnost koja nas čeka, a mi smo mislili da se ona samo nestašno našalila s nama.
Kada smo se izvukli iz grmlja plovidba je bila relativno ugodna ali ne zadugo jer smo iza jednog zavoja uletjeli u gomilu granja i vodenog bilja koje je rijeka naplavila i stvorila prirodnu branu. Doslovno smo se na nju nasukali. Golema masa mrtvog ševara tako je gusta da po njoj možemo hodati. Skačemo na nju, gazimo je, kidamo, udaramo i propadamo u nju do pojasa, a onda se odjednom sve to sporo pokreće i kida pa nastavljamo plovidbu poput ledolomca među vrhovima santi leda. Sve je to još uvijek laka zabava i prijatna igra s prirodom. Veselo nas nosi brza matica, udišemo miris vodene metvice i gledamo kako se iz zelenila livada uzdiže bijela crkva svetog Petra kod Morpolače. Odatle se pred nama voda otvara kao ravna Slavonija pa bez napora lako stižemo do mosta preko Bribišnice kod Lađevaca.

 

Malo ćemo guštati

Na mostu su nas dočekali prijatelji koji su čuli što smo naumili pa ih je lijepi proljetni dan doveo u Lađevce. Srdačno su nas dočekali i pomogli nam zakrpati kajak na napuhavanje kojeg je nešto probolo kada smo se nasukali na branu od gnjilog ševara. Da smo znali što nas čeka iz Lađevaca bi otišli ravno kući. Mi smo imali kanu za mirne vode i mali gumeni kajak , a bujica u klancu bila je ekstremna kušnja čak i za prave rafting čamce. Naišao je i jedan moj poznanik iz Lađevaca. Znam da dobro poznaje taj kraj pa ga pitam:
-Možemo li se mi u ovim našim brodićima spustiti još koji kilometar niže?
-Možete ploviti još skoro četiri kilometra, a iz kanjona se možete izvući kod vijadukta na autoputu. Tu se može prići i autom pa nećete morati vući opremu na leđima. Ali, bilo bi dobro da pazite. Palo je dosta kiše, voda je velika, ima u kanjonu jakih brzaka.
-Navikli smo mi na brzake. Ako ih ima malo ćemo guštati.
Vraga smo guštali. Umalo nismo glave izgubili. I tu dobronamjernu opomenu smo prečuli. Tko nam je kriv.
Nakon kupanja na početku plovidbe, mokar i promrzao, Dečko je odustao pa smo u dva čamca dalje krenuli Stipe, Mate Mijo i ja. Prvih nekoliko stotina metara nizvodno od mosta u Lađevcima matica nas je glatko nosila kroz čisto korito, a onda se uvukla među grmlje i pretvorila u neugodne brzace koji su nas dohvatili i u trenu iz bistrog proljetnog dana uvukli u tminu prašume i snažno pogurali u nepoznato. Nazad više nismo mogli, a nismo ni htjeli. Nije to više bila ugodna plovidba ali ni nešto osobito opasno. Međutim, postajalo je sve gore. Grane grmlja splele su se nisko nad vodom. Morali smo se saginjati i dobro držati da nas ne izvuče iz kanua, što ne bi bio problem da se brzaci nisu počeli pretvarali u podivljalu bujicu. Kada smo shvatili u što smo upali bilo je kasno za kajanje. Nazad se ne može, na obalu se ne smije jer je minirana, a naprijed... Bože pomozi! Preostalo nam je samo jedno rješenje. Bacamo se naglavačke u nešto što liči na smrtonosne scene iz filmova o Indiana Jonesu pa što bude.

Čudo u vodenom paklu

Sljedeća tri kilometra naši čamci jure kroz tunel od granja nevjerojatnom brzinom. Udaraju o stijene, okreću se, propinju, i stenju... Veslati nije moguće ni u primislima. Vesla nam služe da zaštitimo lica od šiba i trnja. Rijeka se pjeni, huči i bjesni. Pakao. Kroz svu tu buku i
huku uspijevamo čuti jauke i psovke drugog čamca izgubljenog u prašumi negdje ispred nas.
Izgledalo je kao da ćemo i mi i oni zauvijek nestali u tom vražjem kotlu u kojem pobješnjela voda drobi kamenje. Kanu se prevrće. Padamo u vodu. Zadnjim atomima snage borimo se da nam bujica ne otme kanu jer bismo bez njega bili izgubljeni. Stihija je tako snažna da mi skida cipele s nogu i doslovno guli s mene čvrstu neoprensku odjeću. Kanu smo spasili, ali smo izgubili svu našu opremu. Ostao sam i bez svog omiljenog vojničkog noža ali nije bilo vremena za tugu. Sreća je naša što smo obukli prsluke i stavili kacige na glave iako smo mislili da nam neće biti potrebni. Bez njih bismo izgubili bitku s goropadnom Bribišnicom. Borba za život bila je tako nemilosrdna da više nismo osjećali ni hladnoću vode, ni udarce grana, ni ubode trnja. Kako smo preživjeli? Iskreno, ne znam. Ta to što smo se sva petorica živa i čitava izvukla iz tog vodenog pakla postoji samo jedna riječ: ČUDO. Nismo se čak ni prehladili. Mate i Stipe prošli su nešto bolje od nas jer je njihov kajak na napuhavanje bio lakši od našeg kanua koji, iako sazdan od čvrste plastike, nije izdržao. Potpuno besmisleno spašavali smo njegove dijelove kada se raspao bačen na stijenu. Mi smo se za njega još borili iako to više nije imalo smisla. Trebali smo ga pustiti i spašavati naš vodonepropusni sanduk s opremom koji se suludo vrtio u viru ispod slapa. Ranjeni i izudarani, izvukli smo se iz smrtonosnog zagrljaja Guduče ispod visokih betonskih stupova vijadukta na autocesti. Dočekali su nas toplo proljetno sunce i – buka jurećih automobila. U dubokoj kamenoj brazdi iza nas ostali su dijelovi polomljenog kanua i divlji huk čudnovate Bribišnice.

 

 Povratak u Guduču

Mjesec i pol dana kasnije spustio sam se ponovo među klisure Guduče. Bribišnici ni traga. Presušila je. Ispod divljih, smrtonosnih slapova i brzaca ostala su samo jezerca i razbacani dijelovi našeg kanua. Nestvarni mir i ugodna tišina. Šetam suhim koritom kao ulicom. Svoj omiljeni nož nisam našao. Sada tek vidim kroz kakvu smo pogibelj prošli. Ta na svakom koraku postoji neka stijena, panj ili stablo koji su mogli biti kobni. Stotinjak metara iza vijadukta prema Raslini zastao sam zapanjen. Da nas je bujica odnijela još samo malo dalje bili bismo samljeveni u golemom žrvnju i bačeni niz kaskade na smrtonosne kamene gromade. Sreća što je ova naša drama okončana samo stotinjak metara prije ulaska u dio kanjona u kojem nitko od nas ne bi uspio izvući živu glavu . Doduše sada je taj dio Guduče za nas ostao neistražen, ali tko mari. Moglo nam je to biti posljednje što u životu vidimo.
Sada znam zašto se nitko nikada prije nije spustio niz ovu pomahnitalu bujicu, a gotovo sam siguran da još dugo nikome neće pasti na pamet takva ideja. Što se mene tiče, priznajem – podcijenio sam Bribišnicu. Nakon svih dosadašnjih iskustva sa slapovima i brzacima mislio sam da znam sve o njima i da mene i moju ekipu više ništa ne može iznenaditi, a upali smo u zamku doslovno na kućnom pragu. Od sada kada netko spomene Bribišnicu, nemam više pred očima skromnu rječicu Pepeljugu već ćudljivu neukroćenu goropadnicu koja nas je odvela s one strane granice između života i smrti.

 

Hm, hm

Ali čovjek je neki čudan stvor. Zamirisalo je proljeće, a ja sjedim pred svojom kućom na Martinskoj i na zemljopisnoj karti prstom pratim tok Bribišnice. Teško je zaboraviti tu avanturu bez milosti. Bila je opasna, ali mi je draga zato što je bila neočekivana. Što je ovo? Na zemljovidu su u klancu Guduča jasno označene tri spilje – Vilenuša, Ćurkuša i Markova pećina. Hm, hm... Svrbe li me to tabani?
 

 

FOTO: Joso Gracin i Neno Bilušić

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!