Četvrtak, 06 Travanj 2017 15:18

Ovakve slike s otoka još niste vidjeli:Put u utrobu šibenskih otoka

Napisala: 
Ovakve slike s otoka još niste vidjeli:Put u utrobu šibenskih otoka

Zahvaljujući speleolozima šibenskog HPK  sveti Mihovil, koje je prije nekoliko godina angažirala Javna ustanova za zaštićene dijelove prirode Šibensko - kninske županije doznali smo niz zanimljivosti o špiljama na šibenskim otocima. Evo njihovog putopisa s primjesama avanturizma:


Pramac gajete već se satima snažno zabija u sivo plave valove koje podiže i krijeste im pjeni neugodan zapadni vjetar. Dok se brod propinjao i stenjao, a motor neujednačeno brujao, u izmaglici gotovo zimskog sivila promatramo kopno na sjeveroistoku i otoke što promiču obje strane našeg plovila. Tmurnu atmosferu razbijamo provjerenim antidepresivima: čarom iščekivanja novih zanimljivih istraživanja, prepričavanjem zgoda iz prošlih avantura, grickanjem petit beurre keksa i Ivinom lozovačom. Baš i nisam neki ljubitelj žestokih pića, ali nevjerojatno je koliko ta mirisna rakija dobro paše i na nemirnom moru i u surovim planinskim uvjetima. Dok se otoci Kukuljari i obrisi Murtera polako gube u daljini iza naše krme, vrijeme se pogoršava, a olovni oblaci počinju cijediti prve kapi kiše, pada mi na um neobična misao. Ovaj naš pokušaj istraživanja nepoznatog podzemlja šibenskih otoka doima se kao kombinacija fantastičnog romana Julesa Vernea Put u središte zemlje i Homerove Odiseje. Verneov glavni junak Axel odgonetnuo je drevni šifrirani rukopis Arnea Saknussemma i tako doznao da je kroz krater vulkana Snaefellsa na Islandu moguće spustiti se do samog središta Zemlja. Axel, njegov ujak profesor Otto Lidenbrock i njihov vodič Hanse Bjelke to bi mogli bili Goran, Dina i ja, a Ivan bi bio Odisej zato što upravlja brodom kojim mi Speleoargonauti plovimo prema spiljama u kakvima je, tvrdi Homer, živio narod jednookih divova Kiklopa. Moja maštarija imala je samo dva problema. Nema puta do središta Zemlje, a i naši su otoci previše maleni da bi na njima mogla postojati dovoljno velika pećina za Kiklopa Polifema. Ali nikada se ne zna. Nisu li Axel i Otto u dubini Zemlje pronašli cijeli jedan ocean pun fosilnih riba i prašumu po kojoj su lutali dinosaurusi koje su lovili praljudi?

 

 

Speleološka Odiseja

Iz misli me prenu udari oštrih mlazovi mora koji su, otkinuti s vrhova valova, šibali vjetrobran minijaturne kabine na Ivanovoj gajeti u koju smo se nagurali kao sardine. Na nautičkoj karti čitamo imena otoka koji se pojavljuju ispred nas i računamo koliko nam je još milja ostalo do cilja - otoka Kurbe male na sjeverozapadnom dijelu Kornatskog arhipelaga u Sitskoj otočnoj skupini. Trebali bi tamo stići prije mraka da bi imali vremena pronaći jamu koju želimo istražiti i podići šatore pod kojima ćemo provesti prvu noć naše četverodnevne otočne speleološke ekspedicije. Prema šibenskim otocima zaplovili smo sa željom da saznamo kako oni izgledaju iznutra odnosno službenom zadaćom da pronađemo, istražimo i obilježimo speleološke objekte na otocima Žirju, Kukuljaru, Kurbi maloj i Gustacu u sklopu velikog projekta Istraživanje speleoloških objekata obuhvaćenih ekološkom mrežom NATURA 2000 kojeg vodi speleološki instruktor Teo Barišić. Speleološku Odiseju izravno je od nas naručila Javna ustanova za upravljanje Zaštićenim područjima i drugim zaštićenom vrijednostima Šibensko-kninske županije.
Prema otocima otisnulo se nas četvero; Goran Rnjak Vjetar speleološki instruktor, pročelnik Speleološkog odsjeka HPK Sv.Mihovil i voditelj istraživanja, biolog Dina Kovač, članica Speleološkog odsjeka PDS Velebit iz Zagreba, Ivan Mijat iz Prvić Šepurine kapetan gajete i vrstan poznavalac šibenskih otoka, speleološki pripravnik i ja speleolog Joso Gracin autor ovih redaka, glavni kuhar, fotograf i kroničar ekspedicije.

 

Na Kukuljarima

Zaplovili smo iz Vodica. Prvo su nam odredište bili otoci Kukuljari ispred južne obale otoka Murtera. Ugledali smo ih nakon sedamdesetak minuta plovidbe. Lako ih je prepoznati. Tu otočnu skupinu čine dva otoka i dvije hridi. Prva hrid zove se Kukuljar. To je gola stijena promjera oko 60 metara koja se svojim najvišim dijelom uzdiže svega tri i pol metra iznad razine mora. Kukuljar je gotovo gladak. Na njemu nema nikakvog raslinja osim dva tri stručka žilavog matara. Na vrh hridi uglavljen je stup svjetionika. Bio je to prvi svjetionik u šibenskim vodama u kojeg je ugrađena fotonaponska ćelija pa svijetli zahvaljujući energiji koju mu daje Sunce. Zapadno od Kukuljara smjestio se gotovo okrugli otočić Babuljak visok 28 metara. Iza njega je Vodnjak niski ali površinom najveći otok među Kukuljarima od davnina poznat po spilji u kojoj ima boćate ali pitke vodom zbog koje su tu, tvrde povijesni izvori, često svraćali ribari. Posljednja u nizu je hrid Kamičić. Duga nekih šezdeset metara i visoka samo pola metra liči na golemi kameni nož kao da iz potaje vreba neoprezne pomorce.

 

 

Ali, međutim...

Vodnjak smo zbog priče o špilji s pitkom vodom smatrali sigurnim pogotkom. Vodena jama ne može biti nigdje drugdje nego na njemu. Ta o njoj se toliko priča da uopće nismo dvojili da ćemo je lako pronaći. Ipak pokazalo se da nije sve tako kako smo mislili. Ležerno smo pretražili otok ali, međutim, hm... na njemu ne samo da nije bilo Vodene jame – nije bilo nikakve jame! Zbunjeni otišli smo na nazad na Kukuljar ali ni tamo nije bilo nikakve jame. Sada već zabrinuti otplovili smo na Babuljka koji je onako visok i stjenovit djelovao obećavajuće. Popeli smo se kroz gusto nisko grmlje preko litica obraslih nekakvim zeleno žutim lišajevima i bršljanom sve do vrha. Zavirivali smo u svaku pukotinu nadajući se pronalasku ulaza u jamu ili spilju. Babuljak s istočne strane, onako obrastao gustom vegetacijom, natopljene kišom podsjeća na neki tropski otok. Zapadna mu je obala prekrivena velikim ravnim kamenim pločama kao stvorenim za kupanje i sunčanje. Ovdje ću se sigurno ponovo vratiti razmišljao sam razgrćući strukove mirisnog divljeg luka i zavirujući ispod grmlja. Doći ću na Babuljak kajakom, i tu ću kao na Mani provesti nekoliko dana poput Robinzona, kovao sam plan kad odjednom iz stijene ispred mene izleti ogromna sova ušara! Bio je to dobar su znak. Mislili smo da je sova sigurno izletjela iz neke pukotine ili iz ulaza u jamu ali ništa nismo pronašli. Samo gomilu golubinjeg perja ispod jednog kamenog žlijeba. Opet promašaj! Činilo se da je Vodena jama samo mit pučkih iz pučkih priča.

 Smrad Vodene jame

Za svaki slučaj vratili smo se na Vodnjak. Bio je to dobar potez. Pokazalo se da se uopće nismo trebali mučiti kada smo na njemu bili prvi puta jer famoznu Vodenu jamu uopće nije bilo teško pronaći. Njen ulaz skriva se doduše u procijepu teško uočljivom i s mora i s kopna ali je lako dostupna. Ive se brzo obukao, stavio na glavu speleološku kacigu s rasvjetom, ušao u nju kroz uski otvor i - zaronio u vodu punu smeća! Osim toga oko jame je jako zaudarao golubinji izmet pa smo panično brzo obavili topografsko snimanje i izradili njen nacrt. Dno nismo uspjeli dosegnuti jer je podvodni dio jame znatno dublji od dva metra. Je li voda u njoj pitka kao što se tvrdi nismo se usudili ni pomisliti provjeravati. U svakom slučaju nakon obavljenog posla temeljito smo oprali ruke, a ručak pripremili daleko od Vodene jame. Na meniju smo imali puru s maslinovim uljem, bijelim lukom i petrusimenom kuhanu na rijetko poput krem juhe. Svi su rekli da je to preukusno, predobro i prezdravo ali da je najvažnije da se jede žlicom na litici pored mora.

 

Kako je Homer na Kurbi sreo Satire

Poslije ručka smo odmah zaplovili prema otoku Kurbi maloj. Još su mi se po glavi motali Verne, Axel, Homer i Polifem kada nam se, nakon duge plovidbe sjeveroistočnim rubom Murterskog mora kroz prolaz između otoka Šćitine i Sita otvorio pogled na Kurbu malu. S desne bande promicali su otočić Brušnjak i hrid Pelin. Ta hrid je pravo čudo prirode. Nisam od nje mogao odvojiti pogled. Onako obrastao gustom vegetacijom Pelin me je podsjetio na egzotične otoke Indijskog oceana i prizore iz filma Pirati s Kariba. Kukuljari su od Kurbe male udaljeni 19 nautičkih milja. Plovili smo točno tri sata što znači da smo jurili šest i po milja na sat. Pristali smo uz nisku kamenitu obalu i odmah krenuli u potragu za Jamom na Kurbi. S dolaskom večeri zapadni vjetar se utišao i zavladala je bonaca pa je šetnja otokom bila ugodna. Za Kurbu malu kažu da je jedan od ljepših otok kornatskog arhipelaga, jer je prekriven šumom i makijom, ali nas taj podatak nije osobito veselio jer je to značilo da će potraga za jamom na otok dugom kilometar i po, širokom do 460 metara, prostranom 419 tisuća četvornih metara i gotovo neprohodnim sjeveroistočnim dijelom biti potraga za iglom u plastu sijena. Na malo pitomiju stranu otoka prešli smo kada se već smračilo pa smo za ulazom u jamu morali tragati s čeonim lampama na glavama. S mukom smo se probijali kroz nekakve borove šumarke i gustu makiju, a kada smo prolazili pored ostataka davno napuštene kuće gotovo smo premrli od straha. Uplašili su nas i to pošteno mukli topot kopita i dva para velikih očiju. Strah se brzo pretvorio u oduševljenje. Pred nama su stajala dva prekrasna magarca. Homer bi vjerojatno napisao da je na Kurbi sreo Satire i strašna dvooka čudovišta. Činilo se da su se magarci jako obradovali što se netko pojavio na ovom pustom otoku.

 

 Prijevara

Potragu smo prekinuli oko 21 sat. Pripremili smo se za spavanje, naložili vatru i večerali meso iz konzerve, paštetu i pomidore. Ive je otišao spavati u potpalublje svoje gajete, Vjetar i Dina su podignuli mali šator među grmljem, a ja sam zalegao na debeli mirisni sag iglica ispod krošnje velikog bora. Počela je padati kiša, ali san me je tako brzo savladao da nisam imao vremena ni razmišljati o tome hoće li me borove grane moći zaštititi od kiše. Potragu smo nastavili s prvim zrakama sunca. U stopu su nas pratila ona dva magarca. Nakon upornog i napornog traganja našli smo - puževe brdare i jednu zmiju ali ne i Jamu na Kurbi. Na tom otoku nije bilo nikakve jame pa smo se zaputili prema otoku Gustacu na suprotnoj strani Sitskog kanala uz obale otoka Žuta. Tamo je trebala postojati Špilja na Gustacu. U usporedbi s Kurbom malom Gustac je ljepši i privlačniji. Pitom je i prohodan, a kako je pun stijena i udubina ponadali smo se da bi na njemu moglo biti i više speleoloških objekata što bi nam kompenziralo speleološke gubitke koje smo imali na prethodnom otoku. Puni entuzijazma odmah smo krenuli u potragu za špiljom, ali na nakon detaljnog zavlačenja u svaku pukotinu, procijep među stijenama i pod svaki grm na otoku, zaključujemo da ni na njemu nema ničega. Brojne udubine koje su izgledale obećavajuće prevarile su nas. Shvatili smo da uopće nisu prirodne već da su ih stvorili ljudi koji su tu iskapali kamen.

 

Umiljati europski udav

Ive, Vjetar i Dina ljuti i razočarani otplovili su do gostionice u obližnjoj žutskoj uvali Sabuni. Meni se nije išlo. Draže mi je bilo uživati u samoći i kuhati ručak. Kuhinju sam uredio među stijenama i kuhao slasnu leću prema vlastitom receptu. Kada sam u gotovo kuhano jelo dodao pešt od luka i petrusimena cijeli je otok zamirisao, a pod njegovim obalama počeo se igrati veliki dupin. Valjda je i njega namamio miris moje spize.
Za to su vrijeme Ive, Vjetra i Dina na Žutu pili pivo, a vlasnici gostionice su mobitelom nazivali barem pola žitelja otoka Murtera ne bi li dobili bilo kakvu informaciju o Špilji na Gustacu. Nisu saznali ništa. Svi su za nju čuli, nitko ne zna gdje je. Nakon ručka ponovno smo krenuli u potragu. Opet nismo ništa našli pa su Dina i Vjetar krenuli nazivati svakog tko bi o tome moga bar nešto znati. Nakon svih silnih telefonskih razgovora i pomnog pretraživanja otoka jednoglasno smo donijeli sljedeći zaključak: Jama na Kurbi ne nalazi na sitskoj Kurbi, već na najvjerojatnije Kurbi Veloj, a Špilja na Gustacu, ne nalazi se na žutskom Gustacu, već na onom drugom Gustacu na suprotnoj strani Kornatskog arhipelaga, odnosno da se u tom slučaju radi o jami Vjetruši odnosno Vodenoj jami na tom Gustacu.
Na ovom Gustacu kojeg smo pretražili pronašli smo tek jednog prekrasnog europskog udava – neotrovnu zmiju zvanu kravosac. To je jako pitoma i draga životinja ali se nepovjerljivi Vjetar ipak sklonio na sigurnu udaljenost od nas i zmije. Taman kad sam odlučio da se ne želim rastati s tim dragim bićem i naumio ga ponijeti sa sobom u Šibenik jer sam oduvijek želio takvog imati kućnog ljubimca rekli su mi da ga moram ostaviti na otoku. Teško mi je bilo rastati se s njim pa sam ga pustio da mi još malo leži i uživa u toplini moje ruke, a onda sam ga da pustio da se zavuče nazad u svoj kamenjar.
 

 Kornatski labirint

Večerali smo frigao meso i paprike s bijelim lukom u maslinovu ulju. Uz to smo jeli kapulu, zelenu papriku i divlji luk kojeg smo nabrali na Kukuljarima i držali ga cijelo vrijeme plovidbe na pramcu broda tako da ga je stalno zaljeva more jer tako dobije posebno dobar okus. Vjetar je rekao da se nikada prije nije tako dobro hranio na terenu kao sada. Uživajući u toplini i pucketanju logorske vatre i okusu crnog vina razgovarali smo o tome kako svaki dan proveden na ovim otocima i moru izgleda dug poput tri dana provedena na kopnu. Opet je počela padati kiša ali nije mi smetala jer sam bivak uredio pod zgodnom stijenom, a od vlage s mora zaklonili sam se starom vojnom kabanicom. Mada je jako kišilo, jutro smo dočekali gotovo suhi. Osvanuo je prekrasan dan. Po jutarnjoj bonaci plovimo prema Žirju. Doručkujemo na palubi. Do Žirja imamo tri sata plovidbe pa jedemo polako i s užitkom. Igramo se prepoznavanja otoka pored kojih plovimo i analizirano neuspjeh koji je najvjerojatnije prouzročila zabuna s imenima kornatskih otoka. U kornatskom labirintu puno ih ima ista ili slična imenima, a mnogi ih imaju i po nekoliko pa se nije lako snaći. Ni Kornatari nisu od velike pomoći jer oni odlično znaju svoje otoke i svoj dio Kornata, a onim udaljenijim dijelovima znaju malo ili gotovo ništa.

Golubnica u Jajnim vrsima

Za razliku od Kukuljara i kornatskih otoka na Žirju smo odmah pronašli jamu Povodnje. Nalazi se samo dvadesetak metara od obale pa je većim dijelom potopljena. Suho je i dostupno njenih prvih sedam metara, a pod morem je više od devet metara njene okomice. Stanovnici Žirja pričaju da su za sušnih godina iz jame izvlačili pitku vodu. Ta jama nikada nije do kraja istražena. Ne zna točno gdje završavaju njeni podzemni kanali pa je moguće da ponekada u nju dotiče dovoljno slatke vod da je se može piti. Na rtu Rat pronašli smo tri spilje. To nisu speleološki objekti u pravom smislu već vojni potkopi Rat 1, Rat 2, i Rat 3 koji su prokopani tijekom izgradnje obalnih topničkih bitnica na Žirju. Takve su tunele na svim našim otocima koji imaju važan strateški položaj kopale sve vojske koje su postojale na ovim prostorima. Tih umjetnih speleo objekata ima u izobilju na Visu i Lastovu, a kod nas na Zlarinu, Logorunu, Murteru, Žirju i Smokvici, a možda i na još nekim otocima.Istražili smo i označili i njih. Danas sutra mogli bi postati turističke atrakcije pa je bolje da se za njih zna i da se zna u kakvom su stanju. I na Veloj glavi iznad uvale Tratinske puno je ostataka vojnih objekata i topničkih bitnica ali mi idemo na uzvisinu koja se zove Jajne vrsi. Tamo smo lako našli Golubnicu u Jajnim vrsima i Malu jamu u Jajnim vrsima. Ulaz u Golubnicu je na 80 metara nadmorske visine što obećava da bi jama mogla biti duboka i prostrana pa i dosta obdarena spiljskim kamenim nakitom. To je u spilja s jamskim ulazom duboka 31, a duga 48 metara. Njen sjeverozapadna dio je širi ali jednostavniji, jugoistočnog se grana u tri uža prolaza puna kamenih blokova i lijepih siga. U Malu jamu u Jajnim vrsima duboku oko 30 metara nismo se spuštali jer je ulaz u nju jako malen, a vertikala je tako uska da se kroz nju ne može provući odrasla osoba.

 

 

Grobnica na dnu Gradine

Nakon obnove energije rižom i točom upuštamo se u istraživanje poluspilje Gravanjače u dubokom usjeku u uvali Gravanjači. U nju je moguće ući pješice pa čak i uploviti manjim čamcem. Tu žive velika jata divljih golubova, a sama polu spilja zanimljivija je kao geomorfološki, nego speleološki prirodni fenomen. Dan se bližio kraju kada smo uvali Maloj Stupici počeli tražiti ulaz u špilju Draževicu na poluotoku Draževica i planirati spuštanje u poznatu jamu Gradinu, unutar zidina kasnoantičke utvrde iz IV stoljeća koja se uzdiže iznad uvale Velike Stupice. Željni speleološke akcije odmah se posvećujemo jami Gradini. Od konobe u Velikoj Stupici do nje stižemo za desetak minuta i dok kažeš keks Ive i ja spremni smo za spuštanje 42 metra u unutrašnjost otoka Žirja. Na dnu jame je jezero površine 35 četvornih metara, duboko sedam metara. Ali nije to mjesto ushita već tuge. Gradina je grobnica. Na obali podzemnog jezera u blatu i među kamenjem razbacane su kosti i dijelovi lubanja talijanskih fašističkih vojnika koji su 1943. godine nakon kapitulacije Italije bili ubijeni i bačeni u Gradinu. Uz stijenu iza naših leđa leže još jedna ljudska lubanja i pored nje vojnička čuturica. Kosti se vide i na dnu bistrog jezera. Užas. Ovdje bi prije našao inspiraciju Dante Alighieri za još jedan pasus Pakla u svojoj Božanstvenoj komediji nego Homer.
Jamu Gradinu već su istraživali arheolozi.

 Spašavanje puža

Iz Gradine se neveseli izvlačimo oko ponoći. Vjetar i Dina čekaju nas u Stupici. Nisu uspjeli pronaći špilju u Draževici pa ćemo je ujutro potražiti zajedno. Obavili smo toga dana dosta posla. Umorni i gladni spustili smo se u Stupicu. Ekipa je već gotovo bila u carstvo snova kada sam u plitkom moru uz mulu pored konobe rukom uhvatio hobotnicu. Dok sam razmišljao hoću li je sutra pripraviti na rižot ili na salatu znatiželja je dovela Ivu na mulo. Pogledao je hobotnicu i kazao: -Molim te vrati je u more, vidiš kako je mala. što sam drugo mogao. Vratio sam je u more i sjetio se kako sam zbog Ive vratio među kamenje i onog divnog kravosca. Bio sam ljut na njega ali mi je imponirao način na koji se od odnosi prema prirodi. Spavali smo prema već ustaljenom rasporedu - Ive u gajeti, Vjetar i Dina u šatoru, a ja ispod bora. Ujutro mi je Ive ponovno očitao lekciju o odgovornom odnosu čovjeka prema prirodi. Na ranac mi se popeo puž. Kako smo već zaplovili zamahnuo sam da ga bacim u more, ali je Ive uzviknuo: -Stani!, okrenuo brod i pristao uz mulo kako bih mogao puža pustiti u travu. Kravosac, hobotnica, puž... ili ću ja do kraja ekspedicije postat ću zbog Ive neki vražji Noa ili Ive ima nešto sa svetim Franjom koji je razgovarao sa životinjama?

 

Mala buža u Prislizi

Na povratku prema Vodicama pristajemo na žirajskim rtovima Grašnjak i Lišnjak gdje na brzinu pregledavamo i obilježavamo četiri napuštena vojna potkopa, Grašnjak 1, Grašnjak, Lišnjak 1 i Lišnjak 2 jer žurimo uvalu Draževicu gdje u gustoj borovoj šumi dosta brzo nailazimo ulaz u Špilju Draževicu koju nazivaju još i Jama od Jajca. Svatko malo spretniji može se bez pomoći užeta spusti u nju. Duboka je jedanaest i pol metara. Na njenim su zidovima još vidljivi grafiti koje su između 1951. i 1953. godine ispisali mještani Žirja. Poznato je da su se tijekom Drugog svjetskog rata u njoj skrivali partizani. Posljednji speleološki objekt kojeg smo istražili na našoj prvoj speleoargonautskoj bila je Mala buža u Prisligi. Ta jama duboka dvanaest metara najvećim je dijelom ispunjen morskom vodom pa smo je samo snimili izvana i obilježili.
Speleoodiseja je trajala četiri dana. Preplovili smo 64 nautičke milje. Nismo našli sve što smo tražili ali smo puno iskusniji i kada krenemo u novu ekspediciju neće biti problema s imenima otoka. Najviše smo vremena i energije potrošili smo tragajući za ulazima u jame i spilje ali to nije ništa u usporedbi s vremenom i energijom koja nam je bila potrebna za pisanje izvještaja kada smo se vratili kući.

 

Članovi SO HPK Sv. Mihovil zahvaljuju se Javnoj ustanovi za zaštitu prirodnih vrijednosti Šibensko-kninske županije na povjerenju koje im je ukazala kada ih je angažirala na ostvarivanju osobito vrijednog i korisnog projekta popisivanja i istraživanja speleoloških objekata na šibenskim otocima i Teu Barišiću na dragocjenim stručnim savjetima i podacima koje ime je dao na raspolaganje kako bi lakše i uspješnije obavili povjereni posao.

 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!