Hodam zadnji u razvučenoj koloni svečano tihih ljudi koji koračaju mirnim, sigurnim koracima duž otoka Kornata pazeći da se netko ne izgubi u ovom kraljevstvu neba, mora i kamena, da ne ostane sam na ovom kršu oštrom poput najoštrijih bodeža. Snažno jugo udara nas u leđa i kao raznobojne jedrilice duž kralježnice otoka, preko tog sivog mora od kamena, nosi prema sjeverozapadu. Lijevo od nas je nepregledno plavetnilo pučine, a s desne strane nam je tamne obrise kopna zamaglila morska pjena koju vjetar vitla s vrhova valova uzavrelog Murterskog mora. Kolona se rastegnula. Ne vide joj se ni početak ni kraj. Kao da oni na čelu namjerno žure, a oni na začelju umorno zaostaju. Nebeskim svodom nad nama promiču oblaci. Ispod onih sivih vide se u daljini zavjese kiše, a onim bijelima vjetar iz trena u tren mijenja oblik. Kada se malo razmaknu, između njih sunce baci svoje zlatne zrake. Zanimljivo, i mi i oblaci idemo istim pravcem. Mi polako napredujemo od Opata prema Proversi, a oni nad nama jure kao da im je otok Kornat nekakav zemaljski putokaz. Tko će na cilj stići prije: mi ili oni? Oblaci su brži, ali svako malo neki od njih rasprši vjetar ili se izlije prema tlu kao sivkasti slap koji nakratko lebdi nad morem.
A to duše naših starih idru od škoja do škoja,I u svom hiru šejkaju se na vitru u božjem miru.
Već smo daleko za sobom ostavili uvalu Koromašnju, a nisu prošla ni puna četiri sata otkako smo se u cik zore s mula ispred hotela Punte u Vodicama otisnuli prema Murterskom moru i Kornatima. Naš je brod bio popunjen gotovo do posljednjeg mjesta iako smo mislili da neće biti dovoljno zainteresiranih za planinarsku šetnju duž otoka Kornata. Ali dobrih pola sata prije isplovljavanja pristanište je bilo ispunjeno veselim mnoštvom i šarenim naprtnjačama. Izgledalo je kao da se cijeli HPK Sv.Mihovil odlučio poći u pohod na otok Kornat, najduži i najveći među otocima šibenskog arhipelaga. Dug je dvadeset pet kilometra i dvjesto metara, a obalna mu je crta duga više od šezdeset šest kilometara. Točno u šest sati trideset i šest planinarki i planinara isplovilo je iz Vodica željno iščekujući zagrljaj čudesnih Kornata. Vrijeme se pogoršalo. Sve veći valovi u Murterskom moru valjali su naša dva broda poput orahovih ljusaka, ali sve je izgledalo veselo i zabavno poput vožnje u luna-parku. Emil, vlasnik brodica, glavni kapetan i naš klupski kolega, sigurno nas je vodio prema cilju. Zlatne zrake jutarnjeg sunca što je izvirilo nad najvišim izdancima dalekog kopna obasjale su nam lica toplom svjetlošću, duše napunila mirom, a srca radošću.
Kućice su ćoknule brdu iza škine, licun prema suncu stoju kaj kalebi na biloj stini.
Nismo ušli u opatski porat, već smo se na otok Kornat iskrcali u susjednoj uvali zvanoj Koromašinja. To je možda i najmanje poznata kornatska uvala. U njoj se skrilo nekoliko slikovitih kornatskih kućica. Ispred njih je malo pristanište, a blizu njega je oku ugodni restorančić. Dočekalo nas je nekoliko vedrih, ljubaznih Kornatara. Ova uvala okrenuta je prema zapadu i nije baš mjesto za sidrenje pa je nautičari izbjegavaju, što je dobro jer je zadržala svoj gotovo iskonski mir. Natovarili smo naprtnjače na leđa, prošli pokraj nekoliko drvenih kaića i plavog leuta što je odmarao dušu u bonaci mandroča. Tik uz kameni zid restorana, na dnu škrape pune mora, spokojno su ležale tri velike škarpine čekajući da kuhar dođe po njih. Provukli smo se puteljkom među kućama oko kojih cvjetaju oleandri, prošli kroz škrti maslinik pa pored rijetkih stabala šljiva i borova izbili na opori krš koji će nam do kraja dana poput rašpi i noževa brusiti i mrviti đonove planinarskih cipela. Uvijek dok gledam te male kamene kornatske kuće, razmišljam o tome kako su raskošne u svojoj skromnosti. Imaju dušu i u njima se čovjek osjeća dobro. A onda mi pred oči dođu slike svih onih luksuznih apartmana, kojih su puni Srima i Vodice i većina naših naselja uz more, slike svih onih dvokatnica i trokatnica od stakla, mramora i PVC stolarije, zbijenih jedne uz druge. To su kuće koje nemaju dušu. Među tim građevinama, koje i ne mogu nazvati kućama, zimi vlada veća pustoš nego u najpustijem portu na Kornatima.
I ti je život samo kamen, samo trn i trava,škrapa u kamenu de malo vode spava.
Odmah nakon Koromašnje prešli smo Tanku, a tri i pol kilometra ispred i Debelu Prisligu. Na tim suženjima, tankim poput struka vitke žene, Kornat je širok samo stotinjak metara. Kamenite padine uz koje smo se penjali prema modrom nebu, pa se niz njih spuštali prema isto tako modrom moru, izgledaju poput mjesečeva pejzaža. Na njima stotinama metara uokolo nigdje nema ni jedne travke. Ali zato je sladak predah pod krošnjom samotnog drveta koje je, tko zna kako, preživjelo na ovoj bezvodnoj goleti koju sa svih strana šibaju okrutni vjetrovi. Gutljaj vode tako svete ovdje gdje je nema ni za lijek, komad kruha, kriška naranče... i već idemo dalje. Između dva brijega ispred nas ukazala nam se čudna stijena. Ogroman, gotovo okrugao, kamen kao da je pao s neba i svom snagom se zabio u vrh uskog uzvišenja. Izgleda kao neki golem oltar pa nije čudno što je netko na njemu uspravio velik križ. Ima smisla ovdje zastati i zaviriti u vlastitu dušu. Cijeli krajolik oko stijene s križem djeluje mistično pa se neki od sudionika pohoda na Kornat ustručavaju popeti na nju. Produžuju prema Velom vrhu pod kojim su Vrulje, najveće kornatsko naselje. Potpuno smo izgubili osjećaj da se nalazimo na otoku. Čak i kada smo se počeli spuštati prema Vrulji, činilo se kao da smo nakon dalekog puta tamo iz dubina kopna izbili na obalu mora.
Ako ne moreš spati, moreš sanjati,a moreš otvorenih očiju gledati i ništa ne vidit.
Podno Velog vrha s istočne strane nakratko nam se otvorio pogled na lijepu uvalu Bikarijicu dok smo se uz njegovu nepreglednu jugoistočnu padinu žustro penjali kao da ga namjeravamo uzjahati. Nagrada za neznatan napor bila je veličanstvena. S Velog vrha vide se cijeli Kornati. Tek ovdje je moguće shvatiti zašto im se svi dive i pripisuju im božansko podrijetlo. Nastavak puta čini se kao hod sredinom palube nekog golemog prekooceanskog broda kojem se pramac zove Opat, a krma Proversa. Brdo Metlina koje nas je u daljini strpljivo čekalo u tom je slučaju zapovjedni most te kamene lađe koja plovi oceanima vremena. Usprkos svim nastojanjima da se držimo zajedno, naša se grupa razdvojila. Najveći sam krivac bio ja jer sam izgubio mobitel pa sam se morao vraćati ne bih li ga našao. Našao sam ga među škrapama nazivajući sam sebe posuđenim mobitelom, a za to vrijeme većina grupe već se penjala na Metlinu, najviši vrh otoka Kornata. Jedna manja grupa krenula je za glavninom, a druga se spustila u uvalu Ropotnicu. Pošao sam prema Ropotnici jer sam na Metlini već bio, a postojao je plan da se od Ropotnice do uvale Kravjačice prebacimo brodom. Rekli su da će čekati u Bebanovom stanu, suhozidom ograđenom imanju koje se sastoji od kamene poljske kućice, torova za ovce, male gusterne i još nekih minijaturnih pomoćnih objekata. Ali kada sam stigao, ondje je bila još samo Alana. Čekajući me, zaspala je u tankoj hladovini pored otvora gusterne. Bilo mi ju je žao probuditi pa sam sjeo pored nje, uživao u tišini, koju je narušavao samo šum vjetra u krošnjama okolnih maslina, i pojeo nešto da zatomim glad. Ne znam tko je u tim trenucima sanjao ljepši san, usnula Alana ili ja koji sam širom otvorenih očiju upijao nestvarnu ljepotu oko sebe.
Je li Knježak knezov ne more se znati.Ali nun je u Kurnati, a ne šuška mu more.
Od uvale Ropotnice prema sjeverozapadu otok se naglo širi. Tu počinje i lanac njegovih najviših vrhova. Odmoreni, čilo smo krenuli prema Knežaku, jednom od pet plodnih polja na otoku Kornatu. Polje je čuvao jedan sivi magarac. Znatiželjno nas je pogledao i dostojanstveno se udaljio da nam ne smeta. Kroz polje hodamo oprezno, kao kroz afričku savanu. Oko nas je grmlje puno oštrog trnja, grbava stabla smokava i jedna velika trešnja koja se uzdigla nad suhom crvenom zemljom. Sve to djeluje pomalo jezivo. Neizbježne su asocijacije na afričke savane. Osvrćemo se oko sebe kao da očekujemo da ćemo ugledati zebre i žirafe ili lavove kako lijeno repom tjeraju muhe, a, boga mi, kulisa divljine je takvo uvjerljiva da nije pretjerano očekivati da se odnekuda pojave ponosni ratnici Massaie ukrašeni svojim raznobojnim nakitom, šarenim ogrtačima omotanim oko vitkih tijela i s dugim kopljima u rukama. Kada smo se uspeli na uzvisinu na suprotnoj strani polja, zastao sam i osvrnuo se kako bih bacio još jedan pogled na polje Knežak. Da, siguran sam, ovo je Afrika na Kornatu.
A unda škoji oko tebe,pa se sitiš sebe.
Napredujući uz dugi suhozid što se strmo penje u visinu, u sve većoj dubini ispod nas sve se bolje vidi Trtuša, prostrano kornatsko polje. Ispred nas množila su se brda i gore. Umjesto da ih je manje, činilo se da ih je iza svakog prijevoja sve više, a naš cilj Metlina sve dalje. Zadivljeni Trtušinom veličinom, odlučimo proći kroz nje. Izgledala je tako blizu. Na dohvat ruke. A puna dva sata smo se probijali do nje kroz nemogući krš i neprohodnu šikaru. To je na nas djelovalo pomalo obeshrabrujuće, ali uspjeli smo i vrijedilo je truda. Nakon beskrajnog iscrpljujućeg lutanja po ljutom kršu napokon smo u smiraj dana uspjeli doći podno Metline i spustili se u uvalu Kravljačicu gdje se već okupila cijelo naše društvo. Podigli su šatore pod ogromnim borom iza kuće Andrije Skračića i uživali u večeri.
Za Kravljačicu su me vezale mnoge uspomene. Tu sam boravio nekoliko puta po mjesec dana dok su trajala arheološkim iskapanjima oko crkve Gospe od Tarca. Gledam svoje prijatelje rasute uokolo kao škoji i vidim da su zadovoljni ovim izletom. Čujem da se nitko ne buni što nismo došli do Proverse. Očito je svima jasno da smo malo podcijenili otok Kornat. Na početku se činilo da je proći ga uzduž tek malo napornija šetnja, ali nije to tako jednostavno. Hodati po škrapama, preskakati sa stijene na stijenu,oštre poput noževa, traži i volje i snage. Kornat ni u jednom trenutku ne dopušta pješaku da se opusti. Stalno morate biti koncentrirani i paziti gdje stajete. Dobro je, nitko se nije ozlijedio. Na takvom terenu ne smije se ni posrnuti, a kamoli pasti, jer tko padne bit će u najmanju ruku dobro izudaran i gadno izgreban.
Škoj do škoja, kruna do krune.Ronac do ronca u letećem nizu kaj crni očenaši.
Kornat nas je umorio, upio je našu snagu i ostavio nas onemoćne na žalu kao da su nas tu izbacili moćni valovi koje valja jugo. Čim se smračilo, utonuli smo u dubok san, a u zoru se nas devetero probudilo, obulo gojzerice na izmučene noge i ipak krenulo dalje prema Proversi. Hodali smo kao da idemo s naporne cjelonoćne zabave, a živnuli smo tek kada smo se u spustili u polje Tarac i osvježili višnjama snažna okusa i mirisa. Pogledali smo lokvu usred Tarca i prilično svježi stigli do crkvice Gospe od Tarca. Neki su se tako dobro oporavili od jučerašnjih napora da su imali volje popeti se i do bizantske utvrde Turete na brdu iznad polja. Ponovno smo na putu prema Proversi prošli preko Tarca pa onda krenuli dalje preko polja Žejkovca kroz šumu stoljetnih maslina i opet izbili na kvrgavi hrbat otoka Kornata tamo gdje je najširi. Uspeli smo se na onaj drugi, sjeverozapadni, Veli vrh s kojeg se vidi onih dvanaest suhozidnih križeva izgrađenih na mjestu gdje su 2007. godine stradala dvanaestorice vatrogasaca. Spustili smo se strmom stazom da se poklonimo hrabrim vatrogascima i dotaknemo križeve u čijoj su gradnji neki od nas sudjelovali, a većina ih je sada prvi puta vidjela. Bili su impresionirani i ganuti. S brda iznad memorijalnog polja kamenih križeva već se vidi Telašćica na Dugom otoku. Ni Proversa više nije daleko. Bili smo na kraju puta. Nismo se spustili u Veliku Proversu jer tamo nema pristaništa, već smo skrenuli ulijevo do uvale Bošci u kojoj postoji omanje mulo s kojeg smo se jedan po jedan ukrcali u brod koji će nas vratiti u Vodice. Na rastanku smo mahnuli veličanstvenom Kornatu i obećali da ćemo doći opet, i to ne samo još jednom, jer smo znali - taj nam je otok otkrio samo neznatan dio svojih ljepota i tajni, a najveća je blaga zadržao za sebe i one koji ga najbolje poznaju i najviše vole, za svoje Kurnatare.
I dok se Kornati polako gube u izmaglici, a kopno pred nama poprima sve jasnije oblike gorko se kajem što nemam uza se knjigu Ante Stipanele Šuke Balade o Kurnatarima koju bi baš sada vrijedilo naglas čitati i guštati u svakoj njegovoj riječi.
