Ponedjeljak, 30 Siječanj 2017 12:45

PUTOPIS:Vodimo vas u prašumu Ljutina, na granici Splitske i Šibenske županije

Napisala: 
PUTOPIS:Vodimo vas u prašumu Ljutina, na granici Splitske i Šibenske županije

Malo je onih koji znaju da da području Šibensko - kninske županije postoji prašuma, jedina u Hrvatskoj. To je prašuma Ljutina koja se  nalazi u Dalmatinskoj zagori, u blizini Lećevice gdje  Splićani namjeravaju graditi Centar za zbrinjavanje otpada  unatoč protivljenju domicilnog  stanovništva. To je pitanje ovih dana ponovno aktualiziramo pa tim povodom donosimo reportažu našeg putopisca Joso Gracina koji je prije nekoliko godina sam proveo nekoliko dana u Ljutini:

 

Kad stisne zima i  ne mogu ni o čemu razmišljati u  glavi mi poput zvona na zvoniku  zazvoni odjek jednog vedrog, srdačnog pozdrava: Di si viteže moj!
Tako je kliktao uvijek kada bi me vidio i raširenih mi ruku u susret dolazio samo jedan čovjek - Ante Maleš zvan Paško, dobri duh Zagore i čuvar njena blaga.
Slušajući kako pucketa vatra u peći nisam se mogao oteti snazi primisli da on sjedi tu pored mene i onim svojim sjajem u očima obasjava našu svečanu šutnju. Da, s Paškom je bilo lako razumjeti se jer je razgovijetno govorio čak i kada je šutio. Nakon svakog susreta s njim, čak i ako smo pričali banalnosti o vremenu, osjećao sam se boljim i vrjednijim čovjekom. Imao je on u sebi nešto opipljivo plemenito, s druge strane bio je tvrd, uporan i nepokolebiv u svojim nakanama da čuva i sačuva blago svoje Zagore.
Njemu je u sred srca bila Lećevica pa se poput kakva viteza iz bajke borio protiv crnih aždaja koje su naumile njegov zavičaj, taj raj od krša, drače i pelina pretvoriti u – smetlište.
I dok sam razmišljao o Pašku u meni su se sudarale plime radosti i tuge. Radost je u meni rasla zato što sam ga poznavao i što me je prijateljem smatrao takav čovjek kakav je bio Paško Maleš, a tuga zato što smo ga ja, njegovi prijatelji, obitelj, naša Zagora i Dalmacija izgubili tako brzo. Prebrzo. Prebolno. Znao sam – čim zarudi proljeće idem tamo gdje sam Paška upoznao, idem do Zmajevice i Ljutine i to sam.

 

 

Viteže moj! Ovdje Ante Paško Maleš!

Kada sam zapravo upoznao šjor Paška? Znam! Bilo je to 2007. godine. Sve je počelo njegovim telefonskim pozivom i molbom da za znamenitu izložbu Dalmatinska zagora nepoznata zemlja napravim fotografije podzemlja Zagore. Od tih je slika koje sam snimio u najdubljim jamama Zagore nastala manja popratna izložba pod nazivom Pogled u nepoznato podzemlje nepoznate zemlje. Drugi puta mi se javio iz Zagreba, iz Klovićevih dvora s otvaranja izložbe Dalmatinska zagora nepoznata zemlja. Ponovno sam začuo taj snažni glas iz srca i duše Dobrog Duha Zagore: -Ovdje Ante Paško Maleš. Viteže moj, tvoje fotografije su fantastične, ljudi su zadivljeni. Mnogi ne mogu povjerovati da u podzemlju Zagore postoje takva raskoš i ljepota. Mnogi te kao autora tih fotografija žele i upoznati. Tebe kao da je poslao sam dragi Bog, da nam pomogneš u našoj borbi za spas Zagore. Prijatelju puno ti hvala.
Za mene su te riječi koje je izgovorio čovjek kojeg nisam poznavao tada bile vrjednije od zlata. Još se o izložbi naveliko govorilo kada sam dobio poziv iz udruge Zvona Zagore, da dođem u Lećevicu i tako sam u listopadu 2007. godine upoznao tog velikog borca za očuvanje prirodne baštine, Antu Paška Maleša. Ante je bio rođeni vođa. S jedne strane vrijedan i gostoljubiv seljak, a s druge fakultetski obrazovan čovjek, inženjer strojarstva, bojnik hrvatske vojske, iznikao iz rata. Imao je sposobnost da oko sebe okupi novinare, geologe, speleologe, pravnike, umjetnike…i kao što mlinar navade mlaz vode da okreće mlinski kamen, usmjeri sve te ljude da se složno i iskreno bore za istu stvar. Tada sam upoznao i druge beskompromisne borce za očuvanje Zagore, Paškove vitezove među koje je on na moj ponos uvrstio i mene - Dinka Milića, Antu Omana, Vinka Grgurevića predsjednika Eko udruge Zvona Kaštela, Anđelka Parčina, predsjednika udruge Rast…

Ispunjenje zavjeta

S dolaskom proljeća, kao što sam prošle zime sam sebi obećao, krenuo sam u potragu za čovjekom zbog kojeg sam prije četiri i pol godine prvi puta došao u njegov zavičaj – prostor bezgranične ljepote na granici između Šibensko - kninske i Splitsko - dalmatinske županije, između općina Unešić i Lećevica oko kojeg su sela Utore, Čvrljevo, Kladnjice, Matasi i zaseoka Gotovci u selu Vinovu. Od onog dana kad sam upoznao Paška Maleša, pa do dana kad je zauvijek otišao, prošlo je samo devet mjeseci, a fali mi kao da sam ga poznavao cijeli život. Morao sam krenuti u potragu za njim tamo gdje je njegov duh ostao isprepleten sa srcem neotkrivene Zagore. Krenuo sam preko Konjevrata, Mirlović Zagore i Unešića u Utore, pa preko vodonosnog proplanka Zmajevce, u prašumu Ljutinu, u tu posljednju dalmatinsku oazu potpune divljine gdje nad gustom neprohodnom šikarom krošnje šire hrastovi nikli još u doba kada je hrvatskim narodom vladao slavni kralj Tomislav.
Dok sam s teškim ruksakom na leđima lagano prolazio podno krošnji divovskih hrastova, pored lokve Zmajevice i kamenom ozidanih bunara, kao da sam, ponovo vidio njegovo preplanulo lice s borama dubokim kao jesenje brazde na plemenitoj njivi, crnu kosu, oči skrivene iza poput same prašume gustih obrva i onaj njegovo srdačni osmjeh kojim je osvajao i najtvrđe utvrde ledenih duša. A nad Zmajevicom prema Ljutini odzvanjajući među suhozidima gubila se jeka njegovog zvonkog pozdrava: -Di si viteže moj!

 

 

 Buka vlastitog daha

Natočio sam vodu iz najbistrijeg od pet bunara na Zmajevici, pa pored hrastova krštenih imenima monsinjora Srećka Badurine, svetog Antuna Padovanskog, svetog Jure, svetog Marka i blaženika Alojzija Stepinca, došao do najvećeg hrastu na Zmajevcu. Kleknuo sam na toplu zemlju i poklonio se tom hrvatskom baobabu kojemu je šjor Paško u svibnju 2008. godine, da bi kazao cijelom svijetu koliko to stablo vrijedi i zaštitio ga od sječe, dao ime pape Ivana Pavla II. Zaobišao sam, slijedeći jedva vidljivu stazu, brdo Zmajevac koje proplanak Zmajevicu, sa sjeverne strane, razdvaja od prašumske doline Ljutine i brzo došao do mjesta s kojeg puca pogled na čudesno prostranstvo te prašume. Iznad nepreglednog saga guste šikare uzdižu se, poput samotnih galaksija, krošnje divovskih hrastova s vidljivim ožiljcima tisuća nevera i udara gromova koji ih lome i ranjavaju još od tamo negdje 15. ili 16. stoljeća kada su nikli. Uska staza brzo nestaje u gustom raslinju. Šikara svijetli proljetni dan pretvara u pritajeni sumrak. Tiho je. Smeta mi buka vlastitog daha. Posvuda tragovi divljih svinja, otisci kopita jelena i srna. Pritišće me nebo krošnji. Tako sam sitan, tako neznatan u ovim golemim njedrima prirode. Ruksak mi postaje sve teži, korak sve kraći. U zraku se osjeća jugo. Kiša će. Trebalo bi zanoćiti na nekom zgodnom zaklonjenom mjestu ali stišće me tjeskoba. Prespavat ću u srcu Ljutine ali na nekom mjestu gdje ću biti dostupan nebu i zvijezdama. Borim se sam sa sobom, jer nakon svih planina na koje sam se uspeo, svih podzemnih bezdana u koje sam se spustio i svih opasnosti koje sam iskusio nisam ni pomislio da bi me u Ljutini mogla zaskočiti nelagoda. Ma što nelagoda, pritajeni podmukli strah koji raste iz korijena ovog neprohodnog nepregleda koji ljudi nisu bez razloga nazvali Ljutinom.
Srećom pogodio sam put do neznatnog proplanka zvanog Vlake koji je otvoren prema jugozapadu i zadnjim tracima svjetlosti zalazećeg sunca. Pomislih s olakšanjem: Ovo je moje mjesto, ovo livadica je moja savana, tu ću upaliti vatru, spremiti večeru i poći na spavanje. Tu ću dočekati moje prvo samotno jutro u srcu prašume.
Oko mene šume jaseni i grabovi, snažno mirišu meka trava i busenje zemlje koju su izrovale divlje svinje. Nedaleko od mene na tlu leže golemi mrtvi hrasta koji je srušio udar groma. Crna duplja tako je velika da bih bez problema mogao i prespavati u njoj. Sve oko mene što je bilo smeđe u odsjaju sunca koje se gasi postaje zlatno. Krošnje još nisu prolistale. Zelene se tek rijetki izdanci graba, a zimzelene smrike strše iz šikare kao neki vojnici na straži.
Sa sjeveroistoka i jugozapada Ljutinu zaklanja lanac kamenih brda gusto obraslih žilavom vegetacijom kakve koncentrirane na jednom mjestu, u ovom opsegu, nema više nigdje u Europi. Na sjeverozapadu Ljutina se otvara prema pruzi Unešić – Prgomet, a njen jugoistočni dio nestaje u izmaglici daljine. Koliko je široka? Možda kilometar, dva. A duga? Možda šest, sedam kilometara, možda deset... Ne znam. Nitko je još nije izmjerio.

 

 

 David i Golijat

Ovdje nikada do sada nisam bio sam. Uvijek je oko mene bilo ljudi pa smo tu Ljutinu gledali onako, kao da gledamo film u kinu. Ali sada... Sada sam dio svega toga. I tek sada sam shvatio zašto se Ante Paško Maleš tako žestoko i tako uporno svim svojim bićem borio protiv smetlišta u Lećevici, zašto je po svaku cijenu želio sačuvati ove šume, to golemo drveće, sve te skrivena staze cijeli taj zeleni labirint sav taj mir koji me oduševljava i... plaši. Danas bi on bio sretan. Smetlišta u Lećevici neće biti. Čini se da mu je presudila gospodarska kriza, a ne razum ali svejedno, to je njegova pobjeda i pobjeda ekoloških udruga Zvona Zagore, Zvona Kaštela, Rast i Zmajevac, koje se već deset godina sučeljavaju s beskrupuloznim kapitalom, proračunatom politikom, bezosjećajnom birokracijom, gramzivim interesima pojedinaca, nezainteresiranom javnošću... Malo tko je shvatio da ti ekološki Davidi, boreći se za svoj zavičaj s četama moćnih Golijata, ne spašavaju samo Lećevicu nego i Dalmaciju i Hrvatsku. Zahvaljujući njima još će puno naraštaja Šibenčana, Splićana, Zadrana imati zdravu pitku vodu, disati čisti zrak.
Sjedeći sam u tami preplavio me je osjećaj ponosa što im pripadam i što sam jedan od onih koji su, otkrivajući skrivene ljepote podzemlja Zagore, pridonio ako ništa drugo onda barem da se o ljepoti i baštini ovoga kraja malo više zna.

 

 Kad Ljutinu proguta tama

Pala je noć i sve oko mene je nestalo pod neprozirnim velom mraka. Nikad u životu nisam bio tako usamljen kao u trenucima kada je Ljutina progutala tama. Ni pet dana samoće na otoku Mani, ni dva tjedna provedena u kanjonu gornjeg toka rijeke Krke, nisu me tako izolirala i učinila da se osjećam poput posljednjeg čovjeka na kugli zemaljskoj. Prije polaska dobio sam upozorenje da je dolina krcata divljim svinjama, a da ni vuk tu nije stranac. Nisam mislio ići sam u Ljutinu, ali nisam mogao više ni odugovlačiti, a ponajmanje sam želio odustati od svog nauma i tako sam se, eto, našao tu gdje ljudi i danju nerado zalaze, a noću baš nitko ne ostaje. Tu noću borave samo divlje zvijeri i ... možda... vile i vilenjaci... pokoji bauk... zalutala vještica. Iako sam znao da mi se ništa neće dogoditi i da sam noći provodio i na gorim mjestima, ipak, sve me je više obuzimala nekakva čudna hladna nelagoda. Znao sam da je čovjek samo ono što njegove misli naprave od njega i pokušavao sam odagnati sve mračne misli od sebe ali nije išlo. Tama je bila sve crnja, a ljepljivi strah se cijedio sporo kao vulkanska lava. Što ako na mene naleti krdo divljih svinja? Što ako odnekuda naluta čopor gladnih vukova? Što ako sam zanoćio u sred gnijezda poskoka tih otrovnih noćnih lovaca? Čagljeve, bijesne lisice... i njih bi mogao privući miris hrane. Pali su mi na pamet čak i vanzemaljci. Nemir me sve više obuhvaćao. Vraćam se u Utore! Ali vraga. Pa dovde sam se jedva probio u pola bijelog dana. Noćni marš kroz Ljutinu nemoguća je misija čak pogubnija od mirovanja na proplanku jer ovdje mogu učiniti ono što je činio čovjek u pradavna vremena dok još nije naučio graditi kuće – mogu zapaliti vatru. Mogu se zaogrnuti aureolom njene tople sigurnosti. Pipajući oko sebe sakupio sam suho granje i zapalio vatru. Čim je zasvijetlio prvi plamičak osjećao sam se bolje. Ulaz pod šatorsko krilo koje me je trebalo zaštititi od vlage zagradio sam bodljikavim granama smrike i trnjem. Radio sam grozničavo, zaboravio na strah i shvatio da je već ponoć i da sam gladan. Glad sam ostavio neka čeka jutro. Na vatru sam stavio veliki panj koji će dugo tinjati. Uvukao sam se u vreću, pogledao zvijezde koje su počeli zaklanjati kišni oblaci i slušajući pucketanje vatre zaspao dubokim blaženim mirnim snom.

 

 

 Di si viteže moj!

Probudile su me prve zrake sunca i cvrkut ptice negdje u krošnji hrasta. Moj je bivak izgledao pomalo jadno ali vatra je još tinjala. Južni vjetar je šumio među granama i šumom raznosio opojni miris jake, guste kave od koje je crnja bila samo noć iza mene. Sada sam već bio svoj. Smiren, zadovoljan, otvoren za misli i osjećaje koji su se polako nizali. Sjedeći ispred svog neuglednog, ali udobnog i, sada sam znao, sigurnog bivka bio sam zahvalan Ljutini što me je noćas podsjetila da prirodu treba poštivati i da prema njoj uvijek, baš uvijek čovjek mora osjećati strahopoštovanje čak i kada je neizmjerno voli onako kako ju je volio šjor Paško. E da me on sada može vidjeti lice bi mu se ozarilo, a on bi kliknuo: -Di si viteže moj! tako glasno da bi sva šuma ječala, ptice bi prestrašeno prhnule, a zvijeri bi zastale i naćulile uši pa žurno nestale u gustišu. Eto, našao sam mog moćnog ratnika meka srca, mog šjor Paška. On me sada sigurno odozgo gleda ponosan na mene barem onoliko koliko sam ja ponosan što sam imao sreću i privilegiju poznavati ga.
Dok je vjetar zastirao nebo sivim oblacima, a zrak postajao vlažan i težak pala mi je na pamet legenda o pradavnoj rijeci koju je narod nazvao Vinjakušom koja je navodno nekada tekla Zagorom. Ta se rijeka, zamišljam ja ovdje u srcu samoće, valjda naljutila na ljude pa se odjednom sakrila u dubinama podzemlja gdje sam je prije dvije godine pronašao kako žubori na dnu više od dvjesto metara duboke jame tu koji kilometar istočno od Ljutine. Njen izvor, pričale su sjede mudre starine, nalazio se na Moseću, a nakon velikih kiša znalo se događati da iz njedara Moseća provale snaže bujice koje su nosile sve pred sobom, rušile suhozide, ubijale stoku i čupale bajame iz korijena. To se već tako dugo ne događa da je Vinjakuša počela ponirati u ponore zaborava iako neki žitelji sela Vinova kažu da se u kod zaseoka Gotovaca, na nekim mjestima iz dubine krša još može čuti njen šum koji se nakon jačih kiša približava površini tla i pretvara u ljutiti huk. Podsjeća me ta legenda na šjor Paška. Tako je i on iz srca Zagore provaljivao kao moćna bujica i rušio sve zapreke da bi se izborio za istinu i pravdu, a onda iznenada nestao, ali njegove se riječ još čuju, još on huči i šumi, još je njegova misija izvor na kojem snagu piju novi borci za očuvanje i opstanak ove divne ove surove zemlje Zagore.

 

 

 Odlazak iz Ljutine

Kada se razdanilo poželio sam zaći još dublje u Ljutinu. Polako, bez žurbe ugasio sam vatru i za sobom sve očistio tako da od mene, ljudskog bića koje ovdje ne pripada, ne ostane ni najmanji trag. Vlažni je vjetar bivao sve neugodniji pa sam se zavukao u deblo srušenog hrasta i dugo s uživanjem žvakao kruh umočen u maslinovo ulje začinjeno lišćem divljeg luka. Kada su po deblu u kojeg sam se sklupčao zabubnjale prve kapi kiše znao sam da moram krenuti kući. Ljutina mi je poručila: -Joso, drag si mi ali vrijeme je da se rastanemo. I za najdražeg gosta jedna noć u Ljutini je dosta.
Iz Ljutine nisam otišao, točnije bi bilo reći da sam je žurno napustio pokušavajući pobjeći pred kišom koja me je u stopu pratila. Nije me dirala, ali osjećao sam je za sobom pa sam žurno vijugao skrivenim stazama poput bjelouške. Osvrnuo sam se samo jednom da bih vidio kako oblaci zaklanjaju zadnje krpice modrog neba tamo nad Divojevićima i Divojskom kukuljicom. Brzo sam stigao do Zmajevice i još brže do Utora Gornjih. Nebo se otvorilo tek što sam zakucao na vrata mog prijatelja Dinka Milića. Ispred mene srdačni osmjeh domaćina, iza mene ruši se neprozirna zavjesa od kišnih kapi i zatvara pozornicu na kojoj sam noćas sam za sebe bio glavni lik i jedini gledatelj osobne monodrame koja bi se mogla nazvati U potrazi za Paškom Malešom dobrim duhom Zagore.
-Pa odakle ti Joso po ovakvom nevrimenu? – čudi se Dinko i iznenađen širi ruke.
-Evo me stižem ravno iz Ljutine!
-Pa što si radio tamo?
-Pa ništa. Spavao sam tamo.
-Spavao? U Ljutini? Ma jesi li ti normalan, pa tamo je puno veprova i drugih noćnih zviri. Kako si preživija?
-Eto, vidiš, preživija sam.
-A, jel te bilo strah?
-Bila mi je u početku nelagoda, ali sam je pobijedija i evo me sada ode kod tebe.
-Ma vidi njega kako se veseli. Sigurno ćeš ti opet poći zanoćiti tamo među zvirima?
-Neću ali ne bih ovu noć mijenjao za tisuću noći u svom krevetu.
Nisam mu ništa rekao o Pašku Malešu i mojoj potrazi za sjećanjima na njega. Znam, razumio bi on mene ali mu to ipak prešutjeh. Gleda on mene kako srčem vruću juhu pa se počeše iza uha i kaže: –Čuješ Joso, odvest ću ja tebe drugi puta u Jamodole. Tamo ti će ti biti još zanimljivije nego u Ljutini. Stabla su veća, a šikara je gušća. Samo mi javi par dana prije da stižeš.
Gledam ga, šutim, a u sebi govorim: -E moj Paško ako je ovo tvoja poruka s onog svita, a mene si izabrao za svog kurir na ovom svitu onda je moja misija tek počela. Zmajevicu i Ljutinu otkrili smo svitu, a sada treba otkriti i Jamodole da se za njih zna, a ako se za njih zna bit će ih lakše sačuvati od onih koji bi im mogli naškoditi. Pristajem!
Tako razmišljam, osjećam njegovu ruku na svom ramenu i čujem ga kako ponavlja riječ onog mudrog indijanskog poglavice: -Lipi moj viteže. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka.
-Natoči si vina, prijatelju. – prene me iz misli Dinkov glas.
- Pusti sada vino, jedva čekam da nas, ovaj... da me vodiš u Jamodole!
Dok sjedam u auto tamo nad Nevestom, Unešićem i Mirlović Zagorom bljesne munja i obasja bijeli oblak koji mi se na tren učini nalik nasmijanom licu pokojnog Ante Paške Maleša, a izdaleka se nebom dokotrlja odjek grmljavine i nad mojom glavom dugo dugo bruji pozdravom: -Di si viteže moj…!
 

 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!