Čuo sam priče da je te 1956. godine iznenada nakon gotovo proljetnih dana u siječnju zima ugrizla iznenada, a ledena bura donijela sa sjevera preko Velebita i Dinare devet strašnih snjegova, a onda je led okovao svu zemlju i sve što je stajalo na njoj, sva brda i planine, sva sela i gradove i obalu i ljude. Sve je tada nestalo pod teretom moćne bijele studeni što se obrušila na Dalmaciju svojom zvjerskom snagom i ljepotom djevičanske bjeline. Pričaju oni koji se svega toga još sjećaju da je zima iznenadila i ljude i da ih je uhvatila nespremne i svojim im ledenim dahom pokazala koliko su sitni, maleni i beznačajni kada se Majka Priroda naljuti i pokaže svoju moć.
Divota samoće
O tome sam razmišljao dok sam vrhove svojih gojzerica zabadao u nanose tvrdog snijega skorenog između oštrog kamenja koje je virilo iz njega poput oštrih bodlji na leđima zmaja. Alena i ja šutke smo se penjali jugoistočnim padinama planine Dinare od Civljana pored utvrde Glavaš prema vrhu planine koji se uzdizao prema nebu daleko ispred nas poput kolača posutog šećerom u prahu. Miran zimski dan. Svečana tišina. Snijeg upija zvuke koraka. Nebo je vedro, modro. Mraz steže. Drvene škure na prozorima kuća pored kojih prolazimo čvrsto su zatvorene. Iza nas ostaju golo crno grmlje i ukočene grane nepomičnog drveća. Kao da su stabla okamenjena. Nigdje se ništa ne miče. Na nebu nema ptica. Posvuda mir i spokoj. Samo naši prigušeni koraci i umirujući šum vlastitog disanja. Tako smo divno sami pod beskrajnim nebeskim svodom.
Grane bez lišća ne mogu sakriti daleko ispod i iza nas prostranu dolinu čiju je bjelinu neki divovski kist ukrasio elegantnim zelenim viticama bistrih voda rijeke Cetine. U daljini se nazire blijedi plavi odsjaj nepomičnog ogledala neba, Perućkog jezera.
Zimska avantura za dvoje
Pusta, nijema Dinara sve nas više nas uvlači u svoja golema njedra. Hodamo odmjerenim koracima, polako, mudro, a misli nam žure. Trebalo bi prije mraka stići na visoravan između vrhova Kobilovače, Jančije glave i Ošljka i ondje podići šator prije nego što stegne ljuti noćni mraz. Dan je vedar. Na nebu nema ni oblačka. Vedra će biti i noć, a to znači da će temperatura pasti na petnaest, dvadeset, možda i više od dvadeset stupnjeva ispod nule. Nitko ne želi da ga noć i mraz zateknu bez dobrog zaklona. A treba se i odmoriti. Treba dobro odspavati jer nas sutra čeka naporan dan. Htio sam reći težak dan, ali sam odbacio tu riječ jer mi smo u zimski pohod na Dinaru krenuli svojom voljom. Nitko nas nije tjerao. To smo željeli. Znali smo da će biti naporno čim smo donijeli odluku da najhladnije zimske dane umjesto kući uz toplu peć provedemo na Dinari i to pod šatorom. Takav smo izlet Alena i ja priželjkivali, a prava prilika pružila nam se u veljači 2102. godine kada su se nad Šibenikom sudarile đenovske i sjevernosibirske ciklone i anticiklone, a orkanska bura zatrpala grad debelim snježnim pokrivačem. Ako je u Šibeniku pao metar snijega, onda ga na Dinari sigurno ima i više nego dovoljno za pravu zimsku avanturu pod šatorima.
Magija snježne ljepote
Kasnili smo s usponom prema vrhu jer smo se kao djeca zaigrali na snijegom prekrivenim obroncima Svilaje i predivnoj bjelini Petrova polja, a još više pod bijelim i tirkiznim zavjesama zaleđenog Topoljskog buka pored Knina. Sva ta ljepota zavarala nas je kao što je pjesma sirena zavarala Odisejeve mornare, a vile zime ukrale su nam neprimjetno dragocjene sate. Snježna idila opila nas je ljepotom. Petrovo polje, goli vinogradi i kuće oko njega sličile su na nezaboravne slike Ivana Generalića, a vrhovi planina u daljini blještali su na plavetnilu neba poput najljepših dragulja. Iz Drniša, umjesto da idemo dosadnom cestom do Knina, skrenuli smo u Siveriću prema Vrlici i nismo pogriješili. Nove slike zimske idile otvarale su se pred nama jedna za drugom. Put kroz selo Miočić bio je omeđen visokim snježnim smetovima, a tek probuđeno sunce pretvaralo je prozirne ledenice koje su visjele s krovova kuća u dijamantni nakit. Trgnuli smo i osvijestili od te magije tek na prijevoju Lemešu, najvišoj točki do koje se uzdigla asfaltna prometnica preko planine Svilaje. Iza zavoja, nakon skretanja za Štikovo, cesta je doslovno nestala pod debelim nanosima snijega. Do tog mjesta put su očistili cestari iz Šibenika, a s one druge strane cestari iz Splita očistili su cestu samo do Maovica pa je dio ceste između skretanja za Štikovo i Maovice ostao zatrpan. Nismo mogli dalje, ali nismo bili zbog toga neraspoloženi jer nas je priroda nagradila svojim najljepšim darovima. Stali smo, izišli iz auta i shvatili da smo došavši na to mjesto nagrađeni prekrasnim darom. Dojam da smo stigli na sunčana vrata snježnobijelog raja tako beskrajno dalekog od sivog gradskog asfalta, ispunilo nas je oduševljenjem. Oko nas svuda samo mir, mir, mir, okupan zlatnim zrakama sunca. Stojeći tu, okrenuti licem prema vrhovima Dinare složili smo se, a da ni riječ nismo izgovorili: -Ovo je najbolji antidepresiv na svijetu!
Ledena katedrala
Nismo mogli dalje prema Vrlici odakle smo se namjeravali spustiti do Civljana. Morali smo se vratiti prema Siveriću pa pokušati probiti do Civljana kroz Tepljuh i Kosovo preko Vrbnika i Knina, ali nismo računali na novi sirenski izazov, na ljepotu vilinskih kosa zaleđenog Topoljskog buka. Tako nešto rijetko se viđa. Doživljaj je to koji se ne propušta i ne zaboravlja. Čudesno djelo prirode. Sav taj bijeli i modro-zeleni led visi s neba poput teške barokne zavjese, a pod njim lagano vrije duboki zeleni vir izvora rijeke Krke. Ledena katedrala koja u svojoj utrobi krije oltar otajstva ljepote. Teška srca krenuli smo dalje nesvjesni da vrijeme ide, da su zimski dani kratki i da će nas noć zateći u planini prije nego što si uspijemo osigurati zaklon.
Moć cara Mraza
Iz tog sna prenuli smo se tek na najstrmijem dijelu uspona gdje nas je počeo prekrivati ledeni planinski sumrak. Snijeg je pod našim nogama počeo škripati, dah se počeo lediti, a odjeću i lice prekrivati inje. Kod putokaza od kojeg se jedan krak staze odvajao prema Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske, sustigla nas je tama i šapnula nam prijeteći da kasnimo. Planina je sklopila oči. Nebo se osulo zvijezdama, a car Mraz počeo je čvrsto stezati svoje moćne ledene šake. Na ovo nismo računali i gotovo bismo bili u panici da nismo znali da je pred nama na desetak minuta hoda Martinova košara, nekadašnji pastirski stan pretvoren u planinarsko sklonište. Bila je to varljiva nada. Tamna noć bez mjesečine sakrila je putove. Zrake svjetlosti baterijskih svjetiljaka na našim glavama panično su šarale po mraku. Tih deset minuta pretvorilo se u deset vječnosti. Žurimo. Pod našim nogama promiču komadi grubog tepiha od kamenja, busenja, zamrznute trave koja se lomi i hrska kao da je od stakla. Idemo li dobrim putom?
Martinova košara
Pokušavamo se orijentirati prema zvijezdama, ali jedna se zvijezda na obzoru pred nama pomiče, skakuće. Bljesne pa nestane. Uz nju se pojavi još jedna. Što je to?
–Izgleda da tamo u Martinovoj košari nekog ima. Ali tko bi mogao, po mraku, usred zime, biti u ovom planinskom bespuću, osim nas?
-Stvarno, tko bi to mogao biti? – upitala je Alena.
-Na ovom mjestu, u ovo doba, sigurno nekakvi opasni tipovi- šalim se, a ona se zgraža.
-Zamisli, uđemo u sklonište, a unutra četiri razbojnika. Zarobe nas, vežu i opljačkaju, a onda ubiju i ostave naša tijela da ih raskomadaju divlje životinje – nastavljam slagati svoj horor scenarij, ali Alenu nije lako zaplašiti. Predobro poznaje planinu da bi se bojala takvih gluposti. U ovo doba u planini može se naći samo netko tko je u planinu i avanturu zaljubljen poput nas. Ubrzo smo ugledali siluetu Martinove košare. Svjetla su nestala u tamnoj duplji vrata do kojih je vodio tunel prokopan kroz nanos snijega dubok gotovo tri metra. Ispred skloništa vidjeli smo nedovršen iglu i ugažen snijeg oko njega. Bez kucanja smo otvorili metalna vrata i ušli u sklonište. Zapravo, ušli smo u unutrašnjost kocke leda. Po zidovima žbuka od leda, u ledene skulpture pretvoreno posuđe u kamenim nišama, na krevetima pokrivači od snijega i leda, sa stropa vise ledene sige, a u uglu četiri tamne zgurene spodobe.
Alena me pogleda zabrinuto. Valjda se sjetila onih gluposti koje sam pričao dok smo se približavali skloništu, ali drama je trajala samo tren jer su nas iz mračnog ugla obasjali prijateljski osmijesi i srdačni pozdravi.
Lopata
Kao i nas noć je iz potaje zakočila četvoricu planinara iz Rijeke. I oni su željeli popeti se na krov Hrvatske zimi i prespavati u planini. Dovde su se probili kroz duboki snijeg uz zapadne padine Dinare. Računali su da će zanoćiti u Martinovoj košari, ali su je jedva pronašli jer je bila zatrpana debelim nanosima snijega. O toj mogućnosti nisu razmišljali pa nisu, kao što nismo ni mi, ponijeli sa sobom ni jednu lopatu. Srećom pronašli su nekakav komad lima i uspjeli prokopati prolaz do ulaznih vrata. Kopali su na smjenu satima. Kroz smijeh su stali pričati kako je prva stvar na koju su naišli kada su ušli u sklonište bila – lopata! Mi smo stigli taman kada su završili posao. Brzo smo se dogovorili kako ćemo zanoćiti. Oni će spavati u vrećama na krevetima koje smo dovukli na sredinu prostorije gdje je bilo koliko-toliko suho, a mi ćemo spavati kako smo i planirali pod svojim šatorom u zgodnoj zavjetrini pored skloništa.
Iljadica
Dok smo pripremali mjesta za spavanje, jedan od Riječana je na benzinskom kuhalu zaglavljenom u tvrdi snijeg da se ne prevrne pokušavao skuhati nešto toplo za večeru. Gledao sam ga kako se muči zgotoviti spizu koja će na nešto sličiti.
Rekoh mu: -Kad vidim s kojim guštom spremaš spizu, pomislio bih da si iz Šibenika, a ne iz Rijeke.
On se nasmije: -Pa ja i jesan iz Šibenika! Zovem se Iljadica. Odavde sam. Iz ovog kraja, ali već dugo živim u Rijeci.
Međunaslov: Tko bježi, ne zna što gubi
Naši novi prijatelji imali su jako dobru zimsku opremu. Njihove dvije vreće za spavanje bile su predviđene za temperature i do minus trideset stupnjeva, a preostale dvije za još ekstremnije uvjete. S takvim vrećama mogli su prespavati bilo gdje, po bilo kakvim uvjetima. Naša oprema bila je puno skromnija od njihove, ali nismo se bojali zimske noći na Dinari.
Pa mi smo se i popeli na Dinaru usred zime da bismo kampirali na snijegu. Ne samo da smo znali što nas čeka, nego smo baš to željeli – sjediniti se s prirodom. Popeli smo se na planinu da se, kampirajući u zimskim uvjetima, spojimo s prirodom u onim njenim trenucima koje današnji ljudi izbjegavaju, od kojih se skrivaju i bježe, zatvaraju u sigurnost svojih toplih soba. Tko od toga bježi, ne zna što gubi i propušta. Ali budimo razumni. Ne može se upustiti u takvu avanturu nitko tko nema iskustva. Provesti pod šatorom noć na planini nije bezazleno ni ljeti, a zimi može biti opasno i pogubno. Ni najiskusniji prekaljeni planinari ne smiju podcijeniti opasnost i olako reći: -Ja poznajem ovu planinu jer sam do sada sto puta uživao u njenim ljepotama. Poznavati je znači znati kakva je u danima i mjesecima kada stegne zima, traga ljuske stope nema nigdje uokolo, kada je dan kratak, a noć duga, mračna, strašna…
Sreća je ono što se voli
Pitali su nas neki znanici, čudili se, gledali nas sumnjičavo ispod obrva, što će nam ta ludosti da usred zime po snijegu odemo sa šatorom u bespuće surove Dinare. Nisam se trudio previše objašnjavati. Ne, nije mi to bilo tako teško objasniti što nas vuče na snijegom pokrivenu Dinaru, koliko bi njima bilo teško shvatiti što sam želio reći. Oni bi vjerojatno ustrajali na tome da je sve to ludost, hir i ne bi mogli dokučiti moje uvjerenje da u svakom čovjeku postoji nešto što ga neodoljivo vuče prema onome što voli, čemu teži, što ga čini sretnim, što daje smisao ovom životu. Netko voli sport pa ide na utakmice, netko je strastveni ribolovac pa je često na moru, netko uživa raditi u voćnjaku ili vrtu, netko voli motore, brzinu, netko je stalno na internetu, netko na televiziji prati serije, netko živi tuđi život, netko stigne sve, a netko nema vremena ni za što, a ja, kao i oni slični meni, više volim provesti zimsku noć u planini, ulaziti u špilje, spuštati se kajakom niz riječne brzice, penjati se na planinske vrhove, sve više volim nego provoditi život u zapećku.
Stvarnost u kojoj su budni samo snovi
Miris hrane koju je pripremao naš novi prijatelj Iljadica iz Rijeke podsjetio nas je da od jutros nismo ništa jeli. Jednostavno smo zaboravili na glad i hranu gledajući svu tu ljepotu oko sebe. Zajedničku večeru obogatili smo onim što smo sa sobom ponijeli. Šutke smo, svečano i polako, iz limenih pijata kao iz kakvog svetog grala srkali vruću juhu pobožno zagledani u najljepši prizor koji se može poželjeti – rumene hrenovke kako se prevrću u kipućoj vodi nad prstenom plavkastog plamena našeg minijaturnog plinskog kuhala. Ljubazno smo nudili jedni druge svojim specijalitetima i popili malo piva, ali smo već tonuli pod teretom slatkog sna. Srećom prije večere smo podigli šator pedesetak metara dalje od skloništa. Tamo smo, iza presahlog bunara, pronašli jedan zgodan nanos snijega u kojem smo iskopali prostor za šator. Tako smo dobili učinkovitu kombinaciju moderne tehnologije i klasičnog eskimskog iglua koja će nas štiti od hladnoće, ali i vjetra koji bi mogao zapuhati tijekom noći ili pred jutro. Hladnoća je ugrizla snažno. Počela je nasrtati snagom polarnog medvjeda i oduzimati nam dah. Drveće je počelo škripati, kamen stenjati. Životinje su se već odavno sklonile u svoje brloge i gnijezda, a mi smo se na brzinu uvukli u svoje vreće. U njima je bilo za čas toplo kao u majčinoj utrobi. Bili smo umorni, ali bilo je šteta zaspati i prestati uživati u opojnoj glazbi tišine i osjećaju kako smo divno maleni, beznačajni i veličanstveno izgubljeni na prsima ovog diva kojemu je potpuno svejedno jesmo li postojali taj dan, tu noć ili nekog drugog dana, neke druge noći u vječnosti njegovog postojanog trajanja. Utonuti u san pod zvjezdanim nebom Dinare znači nestati na tren s ove strane života i ujutro se probuditi na nekoj novoj razini stvarnosti u kojoj su budni samo snovi.
Magla
Probudila nas je ista ona tišina koja nas je uspavala. Jutro se kao srebrna riba zaplelo u bijeli veo guste magle. Ako smo, kada je pala noć, bili izgubljeni u tami, sada smo se probudili izgubljeni u svemiru gdje nema ni neba ni zemlje, gdje ne postoji ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno… Svuda oko nas nepomično visi ta bijela zavjesa tako gusta da nam se čini da bismo po njoj mogli pisati kao što se prstom piše po zamagljenom staklu. Ušli smo u sklonište. Momci iz Rijeke su već otišli pa smo doručkovali sami. Šteta. Svaki objed u planini, ma kako skroman bio, svečani je obred kada se sve ono što se ima dijeli s drugima. Planina je mjesto na kojem prepoznaš svoje osjećaje, mjesto na kojem primijetiš mnogo onog što dolje u gradu pri svakodnevnoj strci ne vidiš, ne osjetiš, zaboraviš... Na planini si prožet iskonskim dodirima prirode, njenim zvukovima i mirisima i, što je najvažnije, toplinom iskrene bliskosti s ljudima pored sebe. U planini čovjek čovjeku znači toplinu, pomoć, ljubav, prijateljstvo. Riječani su, nažalost, otišli rano i poput duhova nestali u magli. Nismo ni čuli, ni osjetili kada su otišli, a u magli nismo mogli zaključiti ni kojim su pravcem krenuli.
Dinara nas nije pogledala
Razmontirali smo šator, spakirali opremu, nabacili teške naprtnjače na leđa i krenuli nazad. Po ovako gustoj magli koju smo mogli rezati kao golemu tortu od šećerne vate bilo je besmisleno ići dalje. Uostalom kada ne vidiš gdje si, svejedno je na kojem se mjestu nalaziš. Put gubi draž, a plamen izazova se gasi. Pokraj nas, u magli, poput sablasti, pojavljuju se i nestaju obrisi litica i stabala. Čini nam se kao da lebdimo u nekom čudnom prostoru u kojem ne postoje vrijeme i prostor. Napredujemo sporo. Pokušavamo se snaći, pazimo da ne zalutamo. Nesvjesni vremena koje protječe konačno se kod Glavaša izvučemo ispod teškog bremena magle i shvatimo da je dan prošao, da sunce već zalazi i da hladni vjetar nad dolinu Cetine nadnosi noć. Pored auta čeka nas veselo veliki bijeli pas i čeka da mu dobacimo zalogaj. A visoko iznad nas stajala je sklopljenih očiju u gordom dostojanstvu svoje veličine naša voljena Dinara dajući nam do znanja da nas neće ni pogledati. Možda je uvrijeđena što smo tako mirno spavali u njenim njedrima sada, usred zime, kada ne želi goste i voli biti sama?
