Četvrtak, 20 Kolovoz 2015 12:53

Na Kraljevskoj regati s potomcima Bilih Hrvata

Napisao: 
Na Kraljevskoj regati s potomcima Bilih Hrvata

 

Umivan osvježavajućim dahom noćnog burina, s dragim sam ljudima sjedio na starim betonskim stepenicama male rive podno bivšeg kampa na Martinskoj i uživao u čudesnoj ljepoti Šibenika koji obasjan zlatnom svjetlošću kao da lebdi na noćnom nebu, a mirno more zrcali odraz tog predivnog prizora. Ma ko ovo more platit? Šibenika u noći. Na šibenskoj rivi, mravinjak. Žamor se čuje sve do Martinske. A onda, najednom, nebo plane. Vatromet. Otvoren je Međunarodni dječji festival. Šutimo i bez daha gledamo kako se nebom rasprskavaju stotine boja,tisuće nevjerojatnih svjetlosnih slika... Šibenski san ljetne noći. Koliko sam samo puta uživao u tom prizoru, a nikada ga se ne mogu zasititi.

Gosti na Martinskoj

Tu večer imao sam namjeru poći u Šibenik baš zbog tog ugođaja noći u kojoj se otvara festival jer tada Šibenik diše punim plućima, na rivi je sve živo i svi su svečano vedri. To mi se sviđa. Takav Šibenik volim. Ipak, ostao sam na Martinskoj, u mom kanalu sv. Ante. Nije baš da mi se ostajalo, ali bio sam znatiželjan, a i volim upoznati nove ljude. Naime, nazvao me je Branimir Skelin, prijatelj iz Drinovaca, i upitao bi li možda tu na Martinskoj mogli prenoćiti učesnici „Kraljevske regate Knin – Nin“? Nisam točno znao o čemu je riječ, ali je zvučalo zanimljivo. Osim toga molba je došla od prijatelja, a tko prijatelju ne bi udovoljo? Tako sam odustao od šibenske noći i ostao na Martinskoj dočekati te ljude. Sada su sjedili pored mene na skalama i kao djeca uživali u pogledu na Šibenik i vatrometu.

Udruga „Bila Hrvatska“

Iznenadili su me. Očekivao sam grupu ljudi, a stigla je prava ekspedicija s pet šest automobila većinom ukrajinskih registracija i jedan bijeli kombi koji je vukao prikolica s desetak žutih kajaka. Odmah su mi se svidjeli. Vodio ih je Zadranin Marin Lergo, a tu su bili moji dobri prijatelji Ive, vlasnik one neobične špilje u kanjonu Čikole zvane Bićino odmaralište, i Branimir kojeg su angažirali kao pouzdanog vodiča po divljini Krke. Obojica su s Miljevaca, a gosti koje su doveli da prenoće na Martinskoj bili su ni manje ni više nego potomci Bilih Hrvata iz zapadne Ukrajine!
Marin i Ive su mi u dvi riči objasnili da je ta kajak (avan)tura nazvana ˝Kraljevskom regatom˝, zamišljena tako da poveže hrvatske kraljevske gradove Knin i Nin i da je ona samo dio velikog projekta nazvanog ˝Bila Hrvatska˝, a njen smisao je da se sadašnja Hrvatska poveže s područjima na kojima su nekada živjeli Hrvati. Cijeli taj projekt smislila je ekipa okupljena oko udruge ˝Bila Hrvatska˝ osnovana u Lavovu u Zapadnoj Ukrajini. Projekt ima kulturno znanstveni karakter, a udruga ˝Bile Hrvatske˝ organizira slične akcije po cijeloj Ukrajini i Hrvatskoj.

Gosti po guštu

Uz Marina Lerga, autora projekta, organizatora Kraljevske regate i predsjednika udruge ˝Bila Hrvatska˝, upoznao sam Filipa Vulića skipera i voditelja regate i njihovog turističkog vodiča, mladu simpatičnu Zadranku Ivanu, umirovljene pripadnike hrvatske specijalne policije iz Zagreba Mirka i Ivicu, učesnika poznate akcije 1991. godine na Plitvicama, koja je zbog pogibje Josipa Jovića, prvog hrvatskog branitelja poginulog u Domovinskom ratu, nazvana ˝Krvavi Uskrs“, Vladu zvanog Rođo iz Vrpolja kod Knina, vozača kombija i još petnaestak Ukrajinki i Ukrajinaca, plavušu Olenu i muža joj Olega, lijepu Kristinu koja odlično govori Hrvatski, simpatičnu Marijanu, starog doktora, jednog od poznatijih psihijatra u Lavovu i ženu mu Milu, Olesa Dzindru... Svi do jednog zaljubljenici u prirodu, avanturu i veslanje. Di ćeš bolje? Bio sam sritan ka malo dite. Baš su mi bili po guštu.

 

Ukrajinska ikavica

Poslije vatrometa sjedimo na mom „balkonu“ iznad kanala sv. Ante. Gosti se dive mojoj skromnoj poluzemunici. Guše se u domaćoj panceti i kruhu ispod peke koje su Branimir i Ive donijeli s Miljevaca. Nazdravljamo još boljim domaćim vinom i travaricom. Većina gostiju iz Ukrajine su umjetnici, glumci, arheolozi, znanstvenici, glazbenici visokoobrazovani ljudi. Svi su mi zanimljivi. Sa svima bih pričao. Ipak, najviše me intrigira Oles Dzindra, pokretača tog projekta, osnivača muzeja „Idea“ u Lavova u sklopu kojeg djeluje i Hrvatski kulturni centar. Kažu mi da je on jedan najvažnijih ljudi u kulturi tog dijela Ukrajine. Začudio sam se kako nam razgovor teče glatko iako ja ne znam ukrajinski, a nitko od njih osim Kristine ne govori hrvatski? Ipak odlično se razumijemo. Hrvatski i ukrajinski imaju bezbroj sličnih riječi. Prosvijetlili su me znanjem i objasnili da sličnost među našim jezicima nije ni malo slučajna. Grad Lavov, rekoše mi, iza je Karpata na prostoru nekadašnje Bile Hrvatske koja se najvećim dijelom prostirala područjem današnje zapadne Ukrajine, južne Poljske i manjim dijelom Slovačke, a postojala je u ranom srednjem vijeku od 2. do 10. stoljeća. Po dosadašnjim istraživanjima ukrajinskih znanstvenika tu je postojalo najmanje 512 gradova i naselja u kojim su živjeli Bili Hrvati. Dakle, imamo zajedničke pretke pa nije čudo što se dobro razumijemo. Još je zanimljivije da Ukrajinci iz zapadne Ukrajine govore ikavicom! Bilo je zbilja fantastično čuti ljude koji su u moj dom došli tamo iza dalekih Karpata, a jasno i razgovijetno govore misec, obid, spati, kazati, lipo, mliko, bilo... Za kuhati kažu variti, a za kruh hlib... Da su mogli razgovarati recimo s mojim didom on bi ih razumio bolje nego ja i ne bi ga bilo moguće uvjeriti da gosti nisu domaći svit nego stranci.
Na Kraljevskoj regati „Bila Hrvatska“

Odmah smo se sprijateljili, a oni su me, saznavši tko sam, kakav sam i što radim, pozvali da im se pridružim u nastavku njihove Kraljevske regate. Kako su se oni već bili spustili niz Krku od Knina do Šibenika, ponudili su mi da veslam s njima barem tih 12 milja do Tisnog, ako već ne mogu do krajnjeg odredišta, kraljevskog grada Nina. Može. Njima 12 milja, a meni 24 računajući povratku kući. Krenuli smo rano ujutro. Oni su zaveslali sa Srime, a ja sa svog mula u kanalu sv. Ante. Opremu sam skupio zbrda zdola. Čim sam zaveslao osjećao sam se sjajno. Ta prošle su dvije godine otkada nisam bio s kajakom na moru. Istinski sam uživao iako me je grizlo... ma što grizlo, bilo mi je ka pasu krivo što za „Kraljevsku regatu“ nisam znao prije pa da im se pridružim na cijelom putu. Zastao sam na Jadriji tek da pozdravimo Vicu Ninića, starog iskusnog kajakaša i pohvalimo se ekipom iz Ukrajine, a on me je oduševljeno mamio da napravimo dvodnevni đir kajacima oko naših otoka. Čim sam se otisnuo s Jadrije od Srime me zaskočio neugodan burin u po boka. Veslanje je postalo naporno. Dobro mi je došao predah u zavjetrini svjetionika na pličini između Srime i Prvića. Žutih kajaka „Kraljevske regate“ nije bilo na vidiku.

Marenda na plaži u Tribunju

Dok veslaš imaš mnogo vremena za razmišljanje i promatranje obale uz koju prolaziš. Što si bliže obali čini ti se da brže napreduješ. Iza mene su nestajale plaže na Srimi, promicale šljunčane i betonirane obale, porti i marina u Vodicama. Prošao sam pored Hotela „Punt“ i popularne vodičke Plave paže, a iza nje skoro do Tribunja potez je gotovo netaknute divlje obale onakve kakvu nam je Bog dao koju ljudi je još nisu uništili, a kakvu najviše volim. Prošavši pored malog rta punog nudista konačno sam ugledao žute kajake mojih prijatelja iz Ukrajine na plaži u Tribunju. Obradovali su se vidjevši da nisam odustao, a kada sam prišao blizu divili su se mom plavom kajaku marke „Prijon“ koji je za razliku od njihovih sit-on-top kajaka, bio sit-in-top što je značilo da ja sjedim u kajaku, a ne na kajaku i da sam za razliku od njih bio suh. U Tribunju smo marendali na plaži. Vidjelo se da su iskusni avanturisti. Bili su dobro organizirani, a usprkos improvizaciji i terenskim okolnostima hrana koju su pripremili bila je odlična.
Predah i okrepljujuća marenda dobro su nam došli jer nas je na putu do Tisnog čekala oštra borba s vjetrom i valovitim morem.


Plava ovca u stadu žutih

Čim smo izašli iz tjesnaca između Tribunja i otoka Lukovnika dočekali su nas udari bure i bočni valovi. Veslao sam bliže obali nadajući se da će biti lakše, a Ukrajinci bliže otocima Pršnjaku i Sovljaku, ali smo gotovo istovremeno stigli u zavjetrinu u uvali Mejaš gdje smo prikupili snagu za borbu s morem koja nas je čekala iz rta Obinuš u Murterskom kanalu gdje je more već pomalo ključalo. Provlačili smo se između otoka Maslinjaka, Bisage, Borovnika i Ljutca hvatajući se zavjetrine pod njihovim jugozapadnim obalama. Pred Ljutcem su nas na svojim čamcima za natjecanje dočekali članovi veslačkog kluba iz Tisnoga pa smo promrzli, ispljuskani morem, išibani vjetrom i pomalo iscrpljeni, svečano i slavljenički uplovili u Tisno gdje nas je dočekao Vlade sa svojim kombijem i prikolicom. I moj su kajak ukrcali u prikolicu. Izgleda mi kao plava ovca u stadu žutih. Večerali smo u restoranu „Gurman“, a prenoćili u kampu. Ukrajinci pod svojim šatorima, a ja pod krošnjom bora u svojoj vreći. Njima je bilo malo neugodno zato što ću noćiti pod vedrim nebom, ali meni je to super. Obožavam san pod zvijezdama.

Kaiću stari

Sutradan nakon marende u hladu borove šume dok su se moji Bili Hrvati spremali za nastavak puta, mene je dopala gitara pa im sviram i pjevam pjesmu ˝Kaiću stari˝. Svidjela im se. Morao sam je ponoviti pet puta. Ivana kaže da joj je bolja i od Oliverovog ˝Galeba˝. Godi mi kompliment, ali ne slažem se. Nema na svitu pisme lipše od ˝Galeba˝ uključujući i „Kaiću stari“. I tako dođe vrijeme rastanka. Regata ide dalje prema Biogradu na moru i svom krajnjem odredištu Ninu, a ja se vraćam u Šibenik. Rastajemo se pod Tišnjanskim mostom. Bili Hrvati iz Ukrajine i Hrvati iz Hrvatske Marin i Kristina, Filip i Ivana, Marijana, Mirko, Ivica, Oles, Olena, Oleg, doktor, Mila.... svi ti dragi ljudi, prolazi pored mene u špaliru i svečano me pozdravlja.


Gozba od malo bilog s kože od pancete

Nije mi se žurilo kući. Prođoh polako pored tri otočića, a na četvrtom ugledah među liticama malo skriveno žalo kao stvoreno za usamljenog kajakaša. Izvadih su hranu koju sam imao - dvije jabuke, jednu malu pomidoru, pola kukumara, cicu od kruha, malo soli, bocu vina, bocu vode i kožu od pancete s koje se moglo skinuti još malo bilog. Sve u svemu, dovoljno za gozbu na malom pustom otoku. Puna sam dva sata uživao u samoći, šumu mora, suncu i pjevu cvrčaka. Sve to vidim, čujem i osjećam, ali u mislima sam uz moje Bile Hrvate iz Ukrajine. Dokle su stigli? Jesu li imali dobro more? Jesu li umorni? Jesu li zadovoljni? Veslali su punih sedam dana i prešli oko 170 kilometara. Noćili su u Bogatićima na Miljevcima, u Skradinu, na Martinskoj, Tisnom, Bigradu, Zadru i Ninu. Na rijeci Krki prošli su samo dozvoljeni dio. Imali su na cijelom tom putu samo jednu nezgodu... Još nisam mogao prežaliti što od početka nisam s njima, ali me tješi što će doći i dogodine i što su me pozvali da im se pridružim. Jedva čekam.
S vjetrom u leđa evo me začas na Jadriji. U Guštinoj vali kupim kruh i spizu za doma, pa kroz kanal sv. Ante zaveslah još onih 2700 metara koji me dijele od mog malog kraljevstva koje je, eto, postalo i kraljevskom lukom.

 

Piše: Joso Gracin
Fotografije: Joso Gracin i Udruga „Bila Hrvatska“ Lavov
 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!