Naš putopisac Joso Gracin , nostalgije radi, krenuo je na ne baš daleko ali zanimljivo putovanje kajakom od Martinske do Guduće tvrdeći da se toliko trudimo vidjeti naslućene ljepote i nepoznate svjetove da više ne vidimo ono što je ovdje oko nas, na dohvat ruke, oka i daha. "I tako slijepi pored zdravih očiju ne uspijevamo vidjeti svu ovu raskoš koja se pred nama otvara s druge strane vlastita kućnog praga. Drugi moraju putovati satima, danima za doživljaj za koji je nama dovoljno otvoriti prozor. O čemu govorim? O dalekim nepoznatim i egzotičnim prostranstvima - šibenske luke, Kanala sv. Josipa, Prukljana i Guduće", kaže Joso Gracin. Sve što je riječju i slikom zabilježio na tom putovanju donosimo u dva nastavka:
1. dio: Kajakom od Martinske do Prukljana
Snažnim zaveslajima oremo plavo ogledalo šibenske luke koja se od krajnje točke u Uvali sv. Petra kraj Mandaline na jugoistoku, pa do Zatona na sjeverozapadu, pretegnula u duljinu od gotovo deset kilometara. Nije prošlo ni pola sata od kako smo s mula ispod moje kuće na Martinskoj porinuli plavi sea-kajak u more, nakrcali ga svime što nam može zatrebati na ovom putu i zaveslali u pravcu Šibenskog mosta. Cilj nam je izvor Garin kuk, krajnje mjesto do kojeg se u kanjonu Guduća može doprijeti plovilom plitka gaza. Sa mnom na ovo putovanje ide Alena. Ona sjedi u prednjem dijelu kajaka, a ja kao iskusniji i snažniji veslač sjedim pozadi.
Naš kajak je dosta brzo plovilo i s njime se na moru možeš uhvatiti u koštac s bilo kakvim valovima pa i olujnim nevremenom. Gotovo mu ništa ne smeta. Prikladan je za mnoge stvari koje se ne mogu izvesti s drugim plovilima na vesla, ali ima i nekoliko mana. Na moru je slabo vidljiv, a uz to je dosta nestabilan ili što se kod nas kaže vergulast, pa treba paziti da se ne prevrne. Ipak jako brzo se dobije osjećaj ravnoteže pa veslanje i plovidba postanu istinski užitak. Dvosjed je to dugačak preko pet metara. Ima dvije vodonepropusne komore u koje se može staviti mnogo opreme pa se njime može odvažiti i na višednevna putovanja.
Stani! Prijevara!
Kad smo prošli Institut za istraživanje mora Ruđer Bošković na Martinskoj, morali smo izbjegavajući jahte i brze glisere kao puž automobile na autoputu, prijeći na drugu stranu zaljeva da bismo zaveslali ugodnom sjenom strmih stijena tamo iza posljednjih crnih ostataka TEF-a. Počele su se jedna z drugom nizati male uvale u kojima su uzgajalištima pidoća. Svaki vlasnik uzgajališta u svojoj je uvali sagradio nekakvu kućicu. Neke su na obali, a neke plutaju na malim splavima i pontonima među plutačama pa stječemo dojam kao da plovimo nekom rijekom, a ne morem. Stani! Prijevara! Pa mi zaista i plovimo rijekom! Šibenska luka dio je estuarija rijeke Krke koji se proteže od Skradinskog buka do tvrđave sv. Nikole. More je približno jedan metar ispod nas, a mi veslamo vodama rijeke Krke. Ah ta čudesna čuda mog lijepog zavičaja. Pred Šibenskim mostom pogled čak sa suprotne obale privlači sočna uvala Malinica s ostacima zanimljivih srednjovjekovnih mula koja su stoljećima šibenskim težacima služila kao pristaništa kad bi odlazili u svoja polja na Srimi. Uvala se nalazi točno ispod sela Bogdanovića, a najlakše ju je prepoznati po kamenim ruševinama gotovo na samome žalu pored slikovitih mula.
Tri rijeke
Nakon sat vremena laganog veslanja hvatamo uski trak hladovine pod lukom Šibenskog mosta. Visok je 37, dug 390 metara, a njegov armirano-betonski luk ima raspon od 251 metar. Izgrađen je1966. godine, a s vidikovca pored njega puca prekrasan pogled na Šibenik i cijeli šibenski zaljev, pa je ljeti parkiralište ispred tamošnjeg motela preko cijelog dana stenje pod težinom brojnih automobila znatiželjnih turista. Tijekom turističke sezone tu teku tri rijeke. Ispod mosta teku zelena rijeka Krka i šarena rijeka jahta, jedrilica i glisera, a preko njega huči rijeka automobila. Do izgradnje mosta preko zaljeva se do suprotne obale moglo doći jedino trajektom, odnosno, svakom starijem Šibenčaninu znanim pinicama koje su prometovale između Doca i Martinske.
Prošavši ispod luka mosta ubrzo nam se s desne strane otvori slikovita uvala Duboka. I tu je sve puno plutača uzgajališta školjaka, a iznad nje se izdižu sive okomite litice na kojima se gnijezde galebovi i rastu žilave česmine, zelenike i jaseni.
Slonovi i patuljasti konji
Kilometar i po od Šibenskog mosta, pored zelenog svjetionika podignutog na hridi ispred rta Križa skrećemo udesno i uplovljavamo u Kanal sv.Josipa. Prošli smo plitkim prolazom između kopna i svjetionika snažno veslajući kako bismo uspjeli savladati na tom mjestu jaku morsku struju brzu gotovo poput planinske rijeke. Na drugoj strani zaljeva, podno ceste za Zaton nalazi se Jama pod Orljakom, zanimljiv i važan biospeleološki lokalitet u čijoj sam ljepoti imao privilegiju uživati, a točno preko puta rta Križa, na suprotnoj strani kanala, u kopno se uvukla poznata Šarina draga. U tu uvalu može se doći i iz Zatona asfaltnom cestom koja prati liniju obale. U uvali se nalaze napušteni zidani objekti i betonsko pristanište bivšeg ribogojilišta nekad poznatog i uspješnog poduzeća Šibenka koje je sve do početka rata ondje uzgajalo orade i brancine pa i losose. Sada je tamo ugodna, lako dostupna plaža gdje se gušta u kupanju u toploj boćatoj vodi. U blizini Šarine drage poznata je jama u Šarinoj dragi u kojoj su pronađene kosti izumrlog goveda, malog konja iz ledenog doba i dio slonovske kljove stare 120 tisuća godina. Djeluje zbunjujuće spoznaja da su ovim našim krajevima nekada i slonovi lutali dijeleći pašnjake s patuljastim kojima.
U mirnoj vali koja se zove Ljuta
Nismo navraćali ni u meni dragu Šarinu dragu ni u Zatonu na kavu. Sunce je već bilo visoko na nebu, a do Guduće nas je čekalo još dosta veslanja. S tugom sam gledao prema Zatonu koji je ostajao iza nas. Volim to malo mjesto, jedno od rijetkih uz našu obalu koje još nije izgubilo dušu. Iako je tako blizu Šibeniku i Vodicama tu još nema onih groznih apartmanskih naselja, hotela, bučnih kafića, ljetne gužve i turističkog ludila. Tu se mirno diše i živi polako, tu je još prisutan duh starih dobrih konoba u kojima se uz čašu vina čak i zapjeva. Veslanje uz jaku struju u Kanalu sv. Josipa dosta je naporno. Taj kanal povezuje šibensku luku i Prukljansko jezero, a ljepotom nimalo ne zaostaje za svojim većim i poznatijim bratom Kanalom sv. Ante. Na rtovima pod okomitim liticama savija se pod oštrim kutovima praveći nepregledne zavoje. Opasno je to mjesto za plovidbu. Kanal je uzak, nepregledan, struje su neočekivano jake, a kada se u sve to umiješa jaka bura izbjegavaju ga i iskusni nautičari. Ljeti je u kanalu gužva kao na autoputu Zagreb – Karlovac pa je pravo čudo što nije bilo i težih havarija. Prije pet godina na vlastitoj sam koži iskusio pakao uzavrelog mora i pomahnitalog vjetra u tom tjesnacu. Jedva sam se izvukao iz tog škripca. Pa ipak i tu postoje dvije relativno mirne vale. Dovoljno mirne da se u njoj može urediti uzgajalište riba i školjaka. Zanimljivo je da se veća i mirnija vala zove Ljuta. Drugoj je ime Ovča.
Tko više gušta i uživa u životu
Usprkos svemu Kanal sv. Josipa je prelijep. Podsjeća na nordijske fjordove. Njegov najimpozantniji i najslikovitiji dio je golema stijena Veliki Tradanj na stotinu metara visokom brdu Tradnju za koje su vezane zanimljive, ali slabo poznate, legende o gusarskom plijenu skrivenom u njegovim šupljinama, zatim legenda o blagu cara Trajana i priče o šibenskom knezu Domaldu. S vrha Tradnja puca nezaboravan pogled na Prukljansko jezero, šibenske otoke, planine Velebit, Dinaru i Prominu, te Trtar i Orlice. Posebno je upečatljiv pogled s ruba 70-metarske stijene dolje na Kanal sv. Josipa. Priča se da je tu u antičko doba postojala neka utvrda koja je navodno imala među naoružanjem i moćni katapult koji je mogao kamenjem gađati neprijateljske brodove ako bi pokušali ugroziti luku drevne Scardone. Moguće je da je to istina. Ovim se kanalom plovi otkako je čovjek ovladao vještinom plovidbe. Pamti on liburnijske, rimske, mletačke, turske, austrougarske, talijanske, njemačke, jugoslavenske lađe. One su se smjenjivale tijekom stoljeća i tisućljeća. Danas je drugačije. Tijekom samo nekoliko sati moguće je na brodovima koji prolaze kanalom vidjeti zastave gotovo svih zemalja svijeta. Čak je moguće s vrha Tradnja na trenutak voajerski zaviriti u intimu arapskih šeika, ruskih bogataša, europskih kraljeva, holivudskih filmskih zvijezda, slavnih sportaša… Zanimljivi su trenuci kada se u kanalu mimoilaze goleme megajahte s helikopterima na palubi i skromni kaići zatonskih ribara veličine orahove ljuske. Kome je ljepše? Tko više gušta i uživa u životu? Ribar na kaiću ili bogataš u sterilnom luksuznom salonu?
Ispod mosta koji ne postoji
Na sjeveroistočnoj padini Tradnja nalazi se špilja Tradanj s jednim od najpoznatijih arheoloških lokaliteta u našem kraju. Nju je 1888. godine otkrio zatonski učitelj Frane Škarpa. Teško da je bio svjestan činjenice da je ušao u povijest kao začetnik arheologije u šibenskom kraju i otac speleoarheologije u Hrvatskoj. Šibenski arheolog Zdenko Brusić istraživao je tu špilju 83 godine nakon Škarpe i otkrio da je čovjek u njoj obitavao tijekom mlađeg kamenog doba te bakrenog i brončanog doba sve antike.
Na izlazu iz kKanala sv. Josipa prema Prukljanu prolazimo pored rta Triske. Saznao sam da su žitelji Zatona 1912. godine na tom mjestu namjeravali sagraditi most preko kanala i probiti cestu do Šibenika. Uspjeli su navodno napraviti samo cestu od Zatona do Šarine drage, a za most i produžetak ceste prema Šibeniku nije bilo ili novaca ili volje. Veslamo ispod mosta koji ne postoji pokušavajući zamisliti kako je mogao izgledati, a sve nam se čini da na tom mjestu preko kanala leži tanka sjena slična onoj ispod Šibenskog mosta. Sjena mosta zidanog od želja i mašte.
Inače na dnu mora pod rtom Triska ležali su njemački brodovi koje su tijekom naleta bombardera na Šibenik 1943. i 1944. godine potopili bombarderi. Brodovi su bili puni hrane za njemačke trupe pa su Šibenčani nakon oslobođenja od fašizma angažirali krapanjske ronioce da se ta hrana izvadi i spasi narod od gladi.
