Život je pun čudnih slučajnosti. Nedavno sam sreo neke znance koji su mi kazali kako su čuli da bi kanjon rijeke Krčić mogao biti potopljen i pretvoren u akumulacijsko jezero, a odmah zatim kod kuće sam, gurajući zgužvane stare novine u zimske planinarske cipele da upiju vlagu i zadrže im oblik do iduće sezone, naletio na vijest da bi kanjon Krčića u dogledno vrijeme zaista trebao biti potopljen jer je u planu podizanje brane i gradnja hidroelektrane. Mojim je znancima to bilo senzacionalno jer, zamisli, imat ćemo plažu i na planini Dinari! Shvatio sam dvije stvari. Prije svega, da moji znanci kao i mnogi drugi u Hrvatskoj, o Krčiću i njegovu kanjonu ništa ne znaju, a zatim i to da bi Hrvatska, ako kanjon Krčića zaista bude potopljen, nepovratno izgubila nevjerojatno prirodno bogatstvo i dragocjen ures iz škrinje svojih prirodnih ljepota. Pomisao na to izazvala je u meni takvu paniku da sam zgrabio fotoaparat i krenuo put Krčića da sva ljepota koja se krije u njegovu kanjonu ostane sačuvana barem na fotografijama. Žurio sam, jurio, kao da će netko izgraditi branu i potopiti kanjon prije nego što stignem iz Šibenika do Knina. Uspio sam iz svoje stalne ekipe za izlete i putovanja pokupiti dva iznenađena prijatelja, Dečka i Pegija, a usput su nam se pridružila i još trojica, Ringo, Denis i Šulc. Nikome nije bilo jasno što mi je i zašto je nervoza netragom nestala kada smo ugledali raskošnu pjenu Topoljskog buka - slapa pod kojim se Krčić ulijeva izravno u izvor rijeke Krke. Nikada ga nisam vidio tako zastrašujuće moćnog. Protekla noć donijela je snažno kišno nevrijeme. U praskozorje gromovi su parali nebo, a munje osvjetljavale more, Šibenik i brda u daljini. S dolaskom danje svjetlosti nevera je nebeskim prostranstvom odmakla prema istoku. Sva ta silna voda koja se slila s neba sada se u svojoj božanskoj ljepoti pretvorila u tešku bijelu grivu ovog slapa.
Sokovi života
Visoko nad Topoljskim bukom, nad procvalim jasenima na vrhu kaskade i gornjim rubovima kanjona, dok se biserno bijela zavjesa rušila u izvor Krke, vjetar je iznenada rastjerao oblake. Zrake sunca i vedro modro proljetno nebo pejzaž su pretvorili u raskošnu paletu boja i oblika kao da ga je baš tog trenutka stvorio sam Stvoritelj.Puni sokova života i žara hitali smo poletno preskačući lokve na dva stoljeća staroj makadamskoj cesti od sela Kovačića prema Kijevu, koja kao pas vjerno prati vijugavi tok rijeke od Topoljskog ili Velikog buka skoro do samog njezina izvora. Razmišljao sam: ako proljeće još igdje ima svoj izgled, svoje mirise, zvukove, svoju toplinu, osjećaje i energiju, onda je to bilo baš ovdje, u dubini zaboravljene brazde zaorane kroz oporu kamenu koru podno visova veličanstvene planine Dinare. Teško je opisati taj savršeni spoj sjaja sunčevih zraka i smaragdnog zelenila riječnih virova, bujnih krošanja koštela, mirisa zemlje, vode, miomirisa probuđenog bilja, šuma rijeke, huka slapova i pjeva oku skrivenih ptica. Nikada prije i nikad poslije nisam tako intenzivno doživio proljeće kao dok smo pješačeći upijali ljepotu kanjona Krčića.
Gdje se Krčić krije kada ga nema?
Nakon tutnjave Topoljskog buka idemo uzvodno uz Krčić koji šapuće, žubori ili teče nijemo, miran poput maslinova ulja. Prelijeva se u svim nijansama zelene boje i dopušta slavujima da se raspjevaju iz sveg glasa. Ali ne zadugo. Ubrzo stižemo do novog slapa. Skriven je u divljem šumarku i gustom grmlju. Dobro ga čujemo, ali ne vidimo. Do njega se valja provući kroz šikaru, a trud je obilno nagrađen prizorom kakav se rijetko viđa. Mali buk kao da je ovamo stigao iz nekog dalekog egzotičnog prašumskog svijeta. Štoviše, neizbježna je pomisao na romantične istraživače novih svjetova. One koji su brisali "bijele mrlje" sa zemljopisnih karata. Ovdje pod Malim bukom nije teško zamisliti kako su se oni osjećali u trenucima suočenja s tajnama prirode. Pored Malog buka nalazi se izazovna špilja u sedri presušenog dijela kaskade. Špilja ima dva otvora, gornji kroz koji se ulazi i donji prostrani otvor nad vodom s kojeg puca pogled na prelijepi dio toka nizvodno od slapa. Lako je zamisliti da se Krčić skriva od ljetne žege upravo u takvim špiljama, duboko u nepoznatim njedrima podzemlja. Ovdje dakle žubori onda kada ponire i mislimo da je presušio, da ge nema. Zabluda. On je uvijek ovdje, samo je pitanje teče li svojim nadzemnim koritom ili se provlači labirintom podzemlja. Iz špilje pored Malog buka izlazim teška srca jedva odvajajući pogled od slike iskonski bistre vode uokvirene pastelno smeđom sedrom i bujnim zelenilom.
Slap kraj Radulovića kuća Nastavljamo dalje. Na drugoj strani rijeke pažnju privlači visok kameni stup što je pri dnu kanjona "izrastao" iz zelenila poput indijanskog totema. Laganom šetnjom dolazimo do mjesta gdje je donedavno hučao još jedan slap - snažni Barića buk. On se obrušavao u duboko jezero i resio ga bjelinom svoje pjene. Nažalost, Barića buka više nema. Prije pet-šest godina, mislim da je to bilo 2004. godine, srušila se njegova sedrena barijera, pa je nestalo i slapa i lijepog jezera pod njim. Nedaleko od bivšeg Barića buka, sva obrasla raslinjem, nalazi se napuštena Radulovića kuća. Sagrađena je od sedre koju je lako rezati i obrađivati, lagana je i otporna, a k tome je i odličan toplinski izolator. Kuća je odavno napuštena. O životu u njoj svjedoče još samo dvije velike murve ispred nje. Čini se da, ako nitko ništa ne učini, Radulovića kuće uskoro više neće biti jer je u lošem stanju i pitanje je dana kada će se urušiti. Za nekoliko godina čudit će se izletnici zašto se obližnji slap visok preko 10 metara zove slap kraj Radulovića kuća jer nikakve kuće više neće moći ni naslutiti.
Napoleonovom cestom do hladovine cara Franje Josipa Gazeći cestom, koju je kroz kanjon 1805. godine dao izgraditi francuski car Napoleon, a posljednji put obnovljenom za vrijeme carice Marije Terezije, stižemo u zaselak Krčić ugniježđen ispod krošanja ogromnih koštela otprilike na pola puta između izvora i ušća rijeke. Ova cesta je nekad bila glavna i jedina prometnica između Knina i Sinja i dok hodamo njom, kao da ponovo čujemo topot konjskih kopita, zvuk kočija i zaprežnih kola. U jednoj od kuća uz cestu nekada je bila smještena žandarmerijska postaja, u drugoj je živio cestar, a ostali krovovi su pripadali plemenu Crnogoraca od kojih su sada u selu ostale samo jedna ili dvije starice. Prije osam godina stari Gojko Crnogorac, koji više nije među živima, pričao nam je kako se sa svojom pratnjom baš tu zaustavio i u hladovini koštela odmarao i ručao sam car Franjo Josip Habsburški. U ovom zaseoku nalazi se i peti, odnosno ako se gleda od izvora prema ušću prvi, prirodni slap na Krčiću. Pored njega je najbolje očuvana mlinica uz rijeku. Naselje nije slučajno niknulo baš na ovom mjestu. Na ovom kanjonskom proširenju sedrena barijera usporila je protok vode pa su taloženjem zemlje i rahlog tla nastale plodne njive i vrtovi. U blizini kuća nalaze se i špilje u koje su se u davnim vremenima naselili prvi ljudi koji su stigli u kanjon.
Izložba akvarela
Na putu prema izvoru, između strmih padina kanjona, otvara se pogled na planinu Dinaru i njezinu jugozapadnu stijenu, na čije su se rubove prislonili poput pamuka bijeli oblaci. Do mosta podignutog početkom 19.stoljeća za vrijeme Napoleona šećemo desnom obalom Krčića. Dalje put vodi lijevom obalom i od rijeke se odvaja tek iznad samih njezinih izvora. Nemoguće ih je sve locirati i izbrojati jer nakon kiša i kada se tope snjegovi na Dinari, voda izbija gotovo iz svakog pedlja tla, ispod svakog kamena.Vodenice na kraju kanjona već su ruševine, a njihove brane, ustave i kanali pretvorile su se u nevjerojatnu galeriju neuhvatljivih akvarela. Ne znam da još negdje postoji tako bogata i inspirativna izložbu slika koje je narisala bistra zelena voda oplahujući djela ljudskih ruku. Pet je mlinica uz gornji tok Krčića. Oduševljavaju nas kameni lukovi mostića što vode do njih i obilje vode koja se oko njih rađa ni iz čega. Milovan toplim zrakama proljetnog sunca, sjetih se ponovo članka iz novina koji je govorio o izgradnji brane i velikog akumulacijskog jezera u kanjonu Krčića, pa se naslonih na kameni zid prastare mlinice koja kao da je izrasla iz bistre vode, na mjestu koje su ljudi odlučili nepovratno uništiti. Misli mi s tog božanstvenog mjesta odlete u vrijeme koje nezaustavljivo dolazi, u vrijeme koje je odlučilo promijeniti i zemlju i ljude i možda zauvijek potopiti svu ovu ljepotu. Ako se to dogodi, oni koji dolaze poslije nas ovo predivno djelo prirode moći će vidjeti još jedino na starim fotografijama. Sela Krčića, prelijepih mlinica i slapova u kanjonu, Napoleonove ceste, staroga mosta, bezbrojnih topola i stoljetnih koštela ispod kojih se odmarao car Franjo Josip, sjećat će se još jedino pokoji zaboravljeni starac i planinski vjetrovi koje nitko nikad neće uspjeti ukrotiti i uzeti im dušu kao što je namjeravaju uzeti Krčiću.
Ne znamo što imamo Nažalost, Krčić je već osjetio bezobzirnu moć čovjeka i njegovih sebičnih interesa. Ispod Topoljskog buka nalazi se velika, prostrana špilja koja nije, poput ostalih, formirana u vapnencu već u sedri. Te špilje u sedri prirodna su posebnost našeg kraja. Naše su sedrene špilje među najvećima u svijetu. Takve špilje drugdje postoje jedino na koraljnim grebenima i u vulkanskoj lavi. U špilji ispod Topoljskog buka izgrađena je hidrocentrala usprkos činjenici da je riječ o vrijednom spomeniku prirode i prirodnoj rijetkosti. Hidroelektrana je promijenila tok Krčića i podigla razinu vode ispod slapa, tako da se u špilju više ne može ući nekadašnjim putem. Nad slapom je napravljena bušotina, bolje rečeno prokopan je tunel, koji skreće tok Krčića unutar špilje kako bi centrala mogla iskoristiti i vode koje teku nadzemnim koritom rijeke. Tako je lijevi dio slapa zauvijek ostao suh, pa više nikad nećemo moći vidjeti cijelu kaskadu Topoljskog buka u njezinoj punoj ljepoti. Hoće li tako biti i s Krčićem, tajanstvenom rijekom za koju ne znamo da je imamo, a znat ćemo da za njom vrijedi plakati tek kada je izgubimo?
Napisao: Joso Gracin Snimili: Joso Gracin, Miro Marčić i Stanko Ferić
