Ponedjeljak, 30 Rujan 2019 14:08

Ante Filipović Grčić:Sve šibenske tranzicijske boljke sam i ja osobno proživljavao kroz svoj posao

Napisala: 
Ante Filipović Grčić:Sve šibenske tranzicijske boljke sam i ja osobno  proživljavao kroz svoj posao

“Ne pada na pamet biti u sukobu sa samim sobom dok nešto dizajniram. Imati vlastiti ured za dizajn znači i biti pragmatičan: postoje obveze koje se moraju ispunjavati, ali nikada zbog njih nisam odstupio od vlastitih estetskih i etičkih kriterija. Znači to još nešto: ne prihvaćati svaku ponudu ma kakav novac bio iza nje. Izgubiti kredibilitet značilo bi pucati u vlastitu kreativnost, kazao je, uz ostalu u razgovoru za portal dizajn.hr u razgovoru s Bojanom Krištofićem.

 

Živeći i radeći u Zagrebu, s obzirom na ostatak zemlje — gradu ponekad predinamičnom i preintenzivnom za svoje dobro, prečesto zaboravljam(o) obraćati pozornost na kulturne i privredne sadržaje, a time i na dizajn, koji dolazi iz drugih, većih ili manjih urbanih (i ne samo takvih) sredina, sa stalnim izuzetkom samo Splita, zahvaljujući njegovoj Umjetničkoj akademiji i njezinom Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija, koji već godinama funkcioniraju kao svojevrsni inkubator produkcije kvalitetnog dizajna u najvećem dalmatinskom gradu. Međutim, u južnoj hrvatskoj regiji promišljen i poticajan, zanatski vrstan i sadržajno angažiran dizajn ne stanuje jedino u Splitu, već ga se može pronaći i samo malo sjevernije, u Šibeniku i okolici, ponajviše u studiju 2fg Ante Filipovića Grčića.
Pokretač tog dizajn-studija je srdačni pedesetogodišnjak zanimljive biografije, čvrstih i izbrušenih stavova te estetskih i etičkih opredjeljenja, koja svakodnevno pronalaze svoje mjesto u njegovim radovima i projektima, što pak pokrivaju izuzetno velik raspon za tako mali studio, no karakterističan za manju sredinu gdje se vrstan dizajner relativno brzo pročuje i dobiva priliku svojim rješenjima oplemenjivati vizualnu komunikaciju međusobno veoma različitih sadržaja.

 

Naravno, vidljivost dizajna je uvijek nestalna stvar koja ovisi o mnogim utjecajima izvan samog dizajna, no okupljeni na jednom mjestu, radovi Ante Filipovića Grčića svjedoče u konstantnom dizanju ljestvice kvalitete vizualne kulture u njegovoj neposrednoj okolini, ali i šire, jer će po mom mišljenju tek pravilnom regionalnom raznovrsnošću i premreženošću domaći dizajn dugoročno moći ostarivati značajniji društveni utjecaj, piše Krištofić.
Šira publika počela je primjećivati rad Filipovića-Grčića kada je prije sedam godina krenuo Fališ — Festival alternative i ljevice Šibenik, kojeg je pokrenula grupa građana i njihovih prijatelja predvođena Emirom Imamovićem Pirkeom i Krunom Lokotarom, s dizajnerom od starta u svojstvu art-direktora, sposobnom da novom i (za hrvatske i regionalne pojmove) pomalo neobičnom festivalu osigura prijeko potrebnu prepoznatljivost, pogotovo u regiji koja je zbog teškog balasta tranzicijskih 90-ih i post-tranzicijskih 2000-ih slovila kao područje gdje je nemoguće otvoreno zastupati lijeve političke ideje, a kamoli pokušati ih gurati par koraka dalje od društvene pozicije gdje su do tada bile. Ipak, pokazalo se da je moguće. Fališ je iz godine u godinu rastao, a s festivalom je rastao i dizajnerov opus koji se brzo granao do drugih sadržaja i tipologija različitih od plakata i kulturnih kampanja, te je s vremenom zadobio sigurne konture iznimno profesionalnog portfolia s jednom nogom usidrenim u jasnoj funkcionalnosti visokog modernizma, a s drugom u postmodernoj razigranosti neposrednih prijeratnih godina kojoj Filipović-Grčić i generacijski i svjetonazorski pripada. Sve to skupa njegovom dizajnu daje privlačnu svježinu, ali tako da se izoštrenost i usmjerenost vizualne komunikacije željenih poruka nikada ne gubi iz vida. Svoje shvaćanje dizajna, no i mnogočega drugog, u nastavku uvjerljivo predstavlja sam autor.

 

Evo nekoliko pitanja i odgovora iz tog intervjua:
Konteksta radi, postavio bih ti pitanje o najnovijoj povijesti Šibenika, razvoju grada i smjeru kretanja, kao i tvojoj svakodnevnici u svemu tome. Koliko se i kako grad promijenio od, recimo, sredine 90-ih, od srednjedalmatinskog (post)industrijskog središta posrnule privrede i zagađenog neposrednog priobalja do suvremenog sve traženijeg turističkog odredišta, gdje turizam, izgleda, zasad raste nešto drugačije nego u najbližim većim gradovima, Splitu i Zadru, no hoće li se tako nastaviti? Da ostanemo na tebi i tvom radu, kako je život u Šibeniku tijekom tog procesa utjecao na tebe kao profesionalca, odnosno je li pogodovao tvojoj odluci da struku dizajnera tekstila prepustiš pozivu grafičkog dizajnera? Je li okolina u kojoj živiš i radiš bila poticajna u tom smislu?
Gradovi su živi organizmi, pa tako i Šibenik. Kada je bio industrijski, nije bio samo to. Ni postindustrijski Šibenik nije imao tek taj jedan nivo, niti je ovaj novi, otkad je turistička destinacija, isključivo mjesto za odmor i razonodu. Grad se vidljivo mijenjao kroz proteklo vrijeme, a promjene su uvijek takve da idu i na bolje i na gore. U industrijskom Šibeniku je nastao Međunarodni dječji festival, u postindustrijskom festivali poput Off Jazz and Bluesa, u turističkom Fališ. Ja bih jako volio da se mogu sto posto složiti s tim da se šibenski turizam razvija drukčije od splitskog i zadarskog, ali sve govori da nije tako. Nama se, kao i Splitu i Zadru, turizam dogodio, samo malo kasnije, pa ta startna razlika stvara dojam da će ponavljanje istog procesa imati različite ishode. Sve šibenske tranzicijske boljke sam i ja osobno proživljavao, mijenjajući poslove sukladno tome što je u određenom periodu uopće bilo moguće raditi. Da, bavio sam se dizajnom, ali i drugim poslovima koji nemaju veze s time, a vezani su za svašta, od prodaje konditora i alkohola, preko neposredne proizvodnje u konfekciji i korporativne trgovine, pa do ovoga sada. Ja sam isključivo dizajner tek posljednjih deset godina, ali toliko intenzivno da nekad imam osjećaj kako sam dizajner cijeli život.

 

 

Kakva je bila tvoja profesionalna putanja u grafičkom dizajnu prije nego što si se posvetio freelance radu? Ranije si radio kao dizajner tekstila, je li to bilo nalik tvom sadašnjem poslu? Jesi li tada stekao neka znanja i vještine koji su u dizajnu univerzalno primjenjive, bilo koje vrste?
Radio sam u dvije lokalne marketinške agencije kao dizajner i stvarno se ne mogu požaliti ni na uvjete, niti na status koji sam imao. No, pravilo je da je dizajn duboko podređen marketingu koji diktira tempo i često zadire u bit oblikovanja. Tako nastaje pritisak koji vodi kreativnom sputavanju, stalnom prilagođavanju i podilaženju. U takvom okviru dizajn (ili bar ono što ja smatram dizajnom) nije primaran, pa tako nestaje izazova i želja da se napravi nešto što će trajati duže od jedne marketinške kampanje. Ja to potpuno razumijem, ali ne prihvaćam. Što se tiče dizajna tekstila, to je moje formalno obrazovanje, ali radni staž u tom segmentu je nula. Interesirao me je prvenstveno dizajn tekstila, ne i dizajn odjeće (popularno zvan modni dizajn): dakle tehnike i procesi izrade, vlakna, materijali, općenito i motivi. U svemu tome sam pronašao dosta bliskosti s grafičkim dizajnom. Povremeno to netko i prepozna u nekima od mojih radova.

 

 

Tvoj web portfolio otkriva suvereno baratanje prevladavajućim tipologijama dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta poduzeća i kulturnih sadržaja do plakata i promotivnih kampanja, pri čemu mi se čini da ti iznimno “leži” dizajn postava izložbi, što uostalom pokazuje i Muzej pobjede. Koliku imaš slobodu u izboru klijenata i projektnih zadataka, tj. koliko je ona uvjetovana prilikama okruženja, a koliko i kako prevazilazi gabarite regije? Pojednostavljeno, kakvi ti ljudi prilaze sa željom da dizajniraš njihove sadržaje?
Taj web portfolio prikazuje tek manji dio svega što radim. Intimno, rad s različitim kulturnim sadržajima jest ono čemu sam najviše sklon, ali to ne znači da ne pronalazim kreativne izazove u dizajnu za druge sfere života, od gospodarstva do produkt-dizajna, odnosno raznih prostornih intervencija. Zapravo, najmanje radim postave izložbi, jer ih je lokalno malo, ili me malo njih dopadne, pa se i ne stižem kreativno iscrpiti, a kako je sloboda u radu moj uvjet, tako se i događa da postavi privuku toliko pažnje. Kao što si mogao vidjeti, kroz dizajn se ne ustručavam pokazati ni svoj politički, niti bilo kakav drugi stav prema društvenim događanjima i stanju u društvu općenito. Na neki način to smatram i svojom građanskom dužnošću. Volio bih da imam i više vremena za to, jer je, nažalost, Hrvatska nepresušan izvor ljudske gluposti i pokvarenosti na koje bih putem dizajna mogao reagirati.

 

Cijeli intervju pročitajte na http://dizajn.hr/blog/intervju-ante-filipovic-grcic/
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!