Recimo da se zove Marica i da ćemo je zvati Marica N. zato što od nas milost zatajenja njenog pravog imena traži duboka tuga u njenom oku i njeno sjenovito blijedo lice premoreno sjetom koja bolno ujeda svaku dušu kada ga vidi i kada se u njemu kao u ogledalu ogleda.
Marica, dogovorili smo se da ćemo je tako zvati, mada u Šibeniku svi znaju o kome je riječ, ali tajnu neće nitko odati jer to biće u svaku dušu usadi milosrđe, nije od onih djevojaka kako se to kaže da se ništa ne kaže, a da se zna o čemu se i o komu se i o kakvoj se ženski govori.
Ne, Marica bi svakom mogla biti kćerka, da nije njene žalosne sudbine. Ona je mlada, siromašna, nesretna duša željna ljubavi i gladna kruha. Kada ide Šibenikom traži sreću i svima koji je vide žao je Marice jer znaju da sreću koju traži nikada neće naći. A kakva je Marica? Čudna. Nečedno čedna. Poročna svetica. Eto jednom je uhvatiše i osudiše kao bludnicu jer je od nekog kavalira za kratak tren ljubavi koji mu je dala, primila novac. Malo, jadno malo, ali ipak ga je uzela. Zatvoriše je zbog toga, a onda je iz tamnice izbavi neki prosjak koji je skrušen došao pred suca da ga moli da oslobodi njegovu dobročiniteljicu koja je to što je dobila od svog kavalira dala njemu da kupi kruh.
-Dala je meni gladnijem od sebe gladne. Molim milost za nju. Eto, njenim sam novcem kruh kupio, ali ga pojesti nisam mogao jer mi se u srce i dušu uvukla dobrotom. Dade mi, a ni sama ništa nema. Nahrani me, a ni sama nema što jesti.
Kažu, ne zna se točno, da se sudac smilovao, da je Maricu iz zatvora pustio i da joj je na odlasku krišom u ruku da nitko ne vidi, novaca dao. Neki se kunu da je sudac čuvši sve to i sam ganut čak i suzu pustio.
Marica je bila tiha. Gradom je išla kao sjena uvijek istom stranom ulice, uvijek pazeći da koga u hodu ne dotakne, da kome ne zasmeta. Kao da je htjela biti nevidljiva. Uvečer bi se spuštala niz đardin na rivu gdje su vrebali uvijek budni čuvari javne ćudorednosti. Oni što bi povlačili žandare za rukav i upirali prstom u djevojke koje vole zabavu i žene za koje su čuli da netko za njih kaže da su priležnice. Marica se na njih nije obazirala. Ona bi oko ponoći krenula od đardina obalom prema svom cilju koji je samo ona znala, a on je bio izvan gradskih zidina tamo gdje može nestati iz očiju svojih sugrađana, gdje se može sakriti i disati i provesti noć na svoj način.
Više pročitajte na: https://issuu.com/volimsibenik/docs/volim__ibenik_no31__1_
