Ponedjeljak, 15 Listopad 2018 11:49

Esej o ljepoti Šibenčanki star više od stoljeća: Šibenčanke su neosvojive "lađe ljepote"

Napisala: 
Esej o ljepoti Šibenčanki star više od stoljeća: Šibenčanke su neosvojive "lađe ljepote"

„Za osvojiti Šibenčanku treba imati strpljenje pustinjaka, strategiju generala, upornost magareta i snage za trojicu. Ništa drugo ne pomaže jer Šibenčanke su nenadmašne u izmišljanju svake moguće komplikacije dok se ne predaju u muški zagrljaj, a i tada su vazda budne i slabo romantične“, napisao je, na temelju vlastitog iskustva, početkom 20. stoljeća za sada nepoznati autor koji je nekom zgodom ili prigodom došao u Šibenik u kojem se, čini se, i zaljubio. Do nas su došla dva dijela njegovog zanimljivog rukopisa.

Tko je on bio, ne znamo. Između redaka se može naslutiti da najvjerojatnije nije Šibenčanin nego netko tko je u Šibenik došao kao gost ili turist ili zbog nekog posla. U svakom slučaju već iz prve rečenice se vidi da je bio zatečen i zadivljen ljepotom Šibenčanki, ali da je jako dobro uočio da one nisu kao druge žene i da muškarci za uživanje u njihovom društvu, a o ljubavi da se i ne govori, moraju biti spremni platiti visoku cijenu:
 

 

-Kadgod vidim lijepe Šibenčanke, piše taj pisac zadivljen ljepotom šibenskih djevojaka i žena, na ulici, u kazalištu ili kavani, zadivi me njihova ljepota. Bez daha me ostave njihove grudi naglašene maramama preko prsa, a još više trud, mar i ustrajnost koji ulažu da bi bile i mogle ostati tako lijepe. Tu ljepotu ne dijeleći ih na građanke il težakinje, teško je opisati, kao što je teško nabrojati i sva lukavstva koja su im valjda stalno na umu pa uspijevaju da im zavidne muške oči ne vide hod pomalo vojnički i ne čuju glas pretjerano snažan i oštar u svakoj zgodi. Pomisao da Šibenčanke teret svoje ljepote u koju utkaše toliko strpljenja koliko koludrice u sitni vez čipke nose samo da bi privukle muško oko i srce, varka je jer u njih se do milovanja ne dolazi lako. Sve je u Šibenčanki, onako stasitih, jakih i oholih zaobilazno, zakučasto, zamršeno i oteščano pa nije čudo što se oni muški koji se za njima na prvi pogled vatreno pomame još brže ohlade. Za osvojiti Šibenčanku treba imati strpljenje pustinjaka, strategiju generala, upornost magareta i tjelesne snage za trojicu. Ništa tu drugo ne pomaže jer Šibenčanke su genijalne u izmišljanju svake moguće komplikacije dok se ne predaju u muški zagrljaj, a i tada su vazda budne, stalno na oprezu i slabo romantične.

Oštra obrana frizura od milovanja

Narav Šibenčanki počinje se ukazivati čim im se pogleda kosa, dakle frizure. Tu frizuru veoma je teško dobro opisati jer iziskuje genijalnu strpljivosti ili poznavanje frizerskog zanata. Kao nevješt i jednom i drugom, mogu samo toliko reći, da kakogod žene brinule o svojoj frizuri nijedna se ne može ni blizu mjeriti sa Šibenčankama. Dok se siroti šibenski muškarac zadovoljava što na glavi ima makar neku vlas, Šibenčanka ako ih makar i svu silu ima, vazda je nezadovoljna svojim vlasima, te ih uvijek i uvijek isponova na svaki način vješto popunjava tuđim vlasima. Upliće li kosu, podstavlja na svaku stranu umetak po veličini ravan madracu, a budući da se tolike vlasi ne mogu na glavi držati Šibenčanka ih pribada da ih ne izgubi. U tu svrhu ima ona cijelu zbirku igala za vlasi, koje su neizmjerno raznolikog oblika i veličine i boje. Ona ima bezbroj češljeva i češljići, pribadače, forketa i forketica od celuloida, kornjačevine, volovskog roga ili gvožđa, a te su velike i male, okrugle i četvrtaste, ravne i valovite, obične i ukrašene, skoro pa nevidljive, jarke, tanke debele i kojekakvih drugih oblika. To si sve Šibenčanka zabija u glavu okolo cijele frizure i samo bi skrajnje neoprezan i nepromišljen muškarac mogao doći u napast da joj pomiluje kose. Da pokuša sigurno bi ostao bez ruke, ali nema straha jer su Šibenčanke tako oštre u obrani svojih frizura od milovanja da tako nešto nikome na kraj pameti ne dolazi ni kao pomisao.

 

 

Šibenčanke na svoju bujnu kitu dodaju još i tuđu da im bude dulja i deblja

-No nije tu priča samo o frizuri i umetanju tuđih vlasi. U Šibeniku je običaj da žene uz svu svoju bujnu kosu imaju još kitu. Kitu one njeguju od kad im kosa izraste pa do smrti, ali čak i ako Šibenčanka ima svoju lijepu kitu ona je vazda nezadovoljna njome pa da bude po njenu uz svoju upliće još i tuđu, bilo radi duljine, bilo radi debljine. Ta kita svija se oko glave u raznim smjerovima, a da dobro stoji treba Šibenčanki opet nebrojeno novih češljeva, oštrih pribadača i drugih pomagala sva sila. Ali Šibenčanki uznositoj u slavlju svoje ženstvenosti ni to nije dosta, jer misli, da to sve zajedno premalu težinu ima i da ništa ne vrijedi. Zato ona primeće i umeće kojekakve uvojke, puste kovrčine i bokule. To slaže okolo cijele glave, sad u većoj, sad u manjoj udaljenosti, a budući da sve to samo neće da stoji, opet i opet dođu ti češljevi i igle veličine viteškog mača. Glava je dakle Šibenčanki tako oboružana, da se jedino sa srednjovjekovnim vitez u oklopu može usporediti. Njena frizura tako je isprepletena i tako gusta da bi se tane iz samokresa zaplelo i izgubilo u tom labirintu igala, forketa, češljeva i češljića, madraca i bokula. Cijelu tu zbirku najrazličitijeg materijala koja se frizurom zove, opaše Šibenčanka još i maramom, šudarom od svile, baršuna i sličnog, ali i, molim pozornost, Šibenčanke iz bogatijih obitelji na sve to stave još i kakav šešir po posljednjom modi iz Pariza ili Beča!

 

 

U čiji luke ljubavi žele uploviti te neosvojive lađe ljepote?

Tu sad počinje nova priča jer ako je povrh svega šešir onda on mora biti okićen vrpcama i perjem plemenitih kokoši, vranama i gavranima, pauna i fazana! Najčudnije od svega da sve to Šibenčanke nose na glavi čilo i veselo, da im se kose nikada ne raspletu i da im je frizura kako su je postavile vazda očuvana, a što je najzačudnije sve tim to lijepo stoji pa bivaju privlačnije nego što jesu. I sada je pitanje na koje ni grčki filozofi ne bi odgovora našli, kome se to Šibenčanke žele svidjeti i u čiji zagrljaj svojom ljepotom žele uploviti kao prelijepe lađe u sunčane luke ljubavi, kada im muško ne može ni prići, a kamo li ne daj Bože dotaknuti sve u strahu da se raspe, da se ne rasplete, ne pogubi sva ta sila na njihovim glavama i da, ako se sve to i dogodi, ne dobiju prijekor izrečen reskim glasom jačim od crkvena zvona koji bi i kamen mogao raskoliti?

 

Rekonstruirano prema fragmentima izvornog rukopisa nepoznatog autora iz 1911. Godine,a tekst je objavljen u 27. Broju časopisa Volim Šibenik koji možete čitati na linku:  https://issuu.com/volimsibenik/docs/volim_sibenik_no27

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!