Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 13:32

Vinko Brešan: Nisam mogao napraviti ono što je mogao Ferenčina - ponuditi drugo čitanje

Napisala: 
Vinko Brešan: Nisam mogao napraviti ono što je mogao Ferenčina - ponuditi drugo čitanje

U povodu zagrebačke premijere kazališne predstave nastale prema ratnoj komediji Brešanovih iz 1996., 'Kako je počeo rat na mom otoku', ali i njegovog novog filma koji u kina stiže početkom sljedeće godine tportal donovi veliki intervju s redateljem Vinkom Brešanom koji dijelom prenosimo. Brešan se prisjeća nastanka ovog kultnog filma, uvjerljivo najgledanijeg u Hrvatskoj, te ocjenjuje uspjeh Dražena Ferenčine i glumačke ekipe u prijenosu priče s platna na scenu. Osvrće se i na svoju najnoviju komediju, koja u kina stiže početkom iduće godine, a u kojoj se pojavljuju i četvorica hrvatskih nogometaša

Film 'Kako je počeo rat na mom otoku', o majoru Aleksi koji na jednom jadranskom otoku 1991. prijeti da će vojarnu JNA dignuti u zrak, u kinima je prvi put prikazan prije više od 20 godina i premašio je sve rekorde gledanosti. Dan-danas je prvi na listi najgledanijih u Hrvatskoj, od njenog osamostaljenja, a neke su njegove rečenice s vremenom ušle u svakodnevni hrvatski jezik i život. Upravo zbog njenog nesumnjivog utjecaja i popularnosti ratnu komediju Brešanovih ove godine na kazališnu scenu postavlja redatelj Dražen Ferenčina. Predstava u koprodukciji Gavelle i šibenskog HNK praizvedena je u Šibeniku još u svibnju jer je film Brešanovih i nastajao ondje - sniman je u Šibenskom kanalu i Primoštenu. Zagrebačka premijera 'Otoka' najavljena je za 3. listopada, a tim povodom razgovarali smo s autorom izvorne priče, redateljem Vinkom Brešanom, koji je scenarij za kultni film napisao s ocem Ivom Brešanom.

Bili ste na praizvedbi predstave 'Kako je počeo rat na mom otoku' u Šibeniku. Kakvi su dojmovi?
Strašno me veseli da nešto što sam radio prije više od 20 godina sada najednom vidim na sceni. Gledam nešto što pripada meni, a pritom se nisam ubio od posla. Redatelj Dražen Ferenčina nije robovao filmu, nego je tražio neki svoj put i vlastito čitanje koje je i slično, ali bome i različito od onoga što sam ja radio. Upravo zato mislim da je napravio dobru predstavu. Da je išao kopirati film, ne bi bilo dobro jer u takvom pristupu nema ni strasti ni istraživanja. Mislim da je krenuo najboljim mogućim putem, netko bi rekao i jedinim u ovakvoj situaciji. Glumci su također super. Bilo je delikatno to tko će danas glumiti lik Ljube Kerekeša, tko Gorana Navojca, ali svi su iz postave predstave također ponudili vlastita, nova čitanja teksta, tako da čak nemam potrebu uspoređivati filmski i ovaj 'Otok'. Naprosto sada gledam nešto drugo, isti tekst, ali u nekom novom vremenu i prostoru, na kraju krajeva, u nekom novom mediju.
 

Kako to da se sami niste prihvatili režije kazališne verzije 'Otoka'?
Kad se javila ideja o predstavi, ljudi su pristojno pitali bih li ja to režirao. Odmah sam rekao da ne želim. To sam već režirao i ne mogu napraviti ono što je mogao Ferenčina - ponuditi drugo čitanje. Mogu dati samo svoje, a to sam već dao. Dva puta nuditi isto nije fer prema publici, a bome bi i meni bilo dosadno. Imao bih osjećaj da sam pao razred pa moram ponavljati. Zato sam odbio ponudu i mislim da sam dobro odlučio jer da sam je sam radio, ne vjerujem da bi predstava 'Otok' bila dobra.

 

Prošle godine radili ste predstavu 'Ustav Republike Hrvatske' prema istoimenom filmu Rajka Grlića.
Da, i točno znam koji je problem s time. U kazališnom 'Ustavu' morao sam tražiti neki drugačiji put i izraz. Nikako nisam želio kopirati film jer sam bio svjestan da je fenomenalan i da bih, ako bih kopirao, napravio tek blijedu predstavu.
 

'Otok' ste, kako ste spomenuli, radili 1995., prije više od 20 godina. U početku je taj film trebao biti dokumentarac, je li tako?
Istina, i to je zapravo moja životna priča. Kao klinac nisam o filmu puno mislio dok nisam vidio dokumentarce Krste Papića, 'Kad te moja čakija ubode', 'Mala seoska priredba' itd. Poželio sam i ja raditi takve stvari. Zapravo sam upisao filmsku režiju da bih radio dokumentarne filmove. Kad sam bio na prosvjedima ispred kasarne JNA u Šibeniku, nagledao sam se fascinantnih scena. Problem je bio taj što nisam imao kameru. Kad sam do nje mogao doći 1995., u Hrvatskoj više nije bilo kasarni JNA, srećom. E, sad, da sam radio film i da netko to prepričava, izgubio bih taj humor. Nitko to ne može ispričati da bude jednako duhovito, tako sam odlučio ići na igrani film. Napisao sam prvu verziju scenarija i došao ocu s njom. Bilo je tu i paštašute i svega, ali nije bilo fabule. Otac mi je rekao - čuj, to ti je simpatično, ali nema priče, nema filma, nemaš tu sat i pol. Onda smo počeli zajedno raditi na scenariju. Otac je zapravo smislio fabulu, a ja sam pisao dijaloge. Tako da smo se tu kombinirali.
Danas je to najgledaniji hrvatski film. Kakva su vam onda, 1996., bila očekivanja? Najavljivali ste mu 50 tisuća gledatelja.
U jednom intervjuu prije premijere pitali su me koliko gledatelja očekujem i ja sam rekao tih 50 tisuća, s time što je u to vrijeme to bila enormna brojka, nedostižna. To sam frajerski najavio, a na kraju je ispalo 340 tisuća. Ali nisam tada, s tih 50 tisuća, mislio na neku konkretnu brojku. To je bio samo znak mog očekivanja od publike, a 50 tisuća je značilo da će doći jako puno ljudi. Apsolutno sam vjerovao u taj film.
 

Kako sada, s odmakom, tumačite taj njegov golemi utjecaj te popularnost?
Jako je puno faktora za to što ga ljudi vole. Jedan od njih je to što je smiješan, ljudi vole zabavu, a ja sam po prirodi zabavljač. Potom, taj je film izašao 1996., kad smo svi bili drugačiji. Hrvatska je tada pobijedila u ratu i svi smo nosili beskrajni optimizam. Ta vrsta optimizma osjeća se u filmu, ona se ne može sakriti. U tom trenutku vjerovali smo da od Hrvatske možemo napraviti najbolju zemlju na svijetu. Koliko smo bili naivni, govori današnje vrijeme, ali 'Kako je počeo rat na mom otoku' nosi taj optimizam i tu vrstu naive koju ljudi vole i osjećaju. Spremam se sada za premijeru filma 'Koja je ovo država'. To je također komedija apsurda, možda i više nego 'Otok', ali proizlazi iz druge emocije. 'Kako je počeo rat na mom otoku' vrijeme je optimizma, a 2018. jako dobro znamo gdje smo. U tom novom filmu pokušao sam prikazati apsurd života koji imamo ovdje i danas. Zato se tako i zove, 'Koja je ovo država'. Jutros sam čuo tu rečenicu. Netko je čitao novine, komentirao neku aferu i rekao: 'Pa koja smo mi država...' To ljudi stalno govore i taj sam osjećaj pokušao staviti na platno.
 

Scenarij je napisao Mate Matišić, vaš dugogodišnji suradnik. Kako vam je raditi s njim?
Mate Matišić je moj najbolji prijatelj. Točka. Ali i da nije, ja bih svejedno uvijek radio s njim jer je naprosto beskrajno talentiran i duhovit, što mi pomaže da razvijem svoju prirodu zabavljača. Sjajan je pisac i upravo je u filmu 'Koja je ovo država' u dramaturškom smislu dao vrlo zanimljiva i neobična rješenja, koja su me jako inspirirala u režiji. Super mi je raditi s njim, a činjenica da smo dobri prijatelji daje svemu još i dimenziju ugodnog rada. Lijepo mi se naći s njime, razgovarati satima o scenariju i scenama. Osjećam neku bliskost s njim.
 

Možete li reći nešto o radnji filma 'Koja je ovo država'? Sniman je dijelom i u Lepoglavi.
Ne volim previše govoriti o radnji. Ali, evo, mogu otkriti taj dio o Lepoglavi, koji je s jedne strane pokretač, a s druge posljedica radnje. Ministar unutrašnjih poslova, kojeg glumi Krešimir Mikić, dolazi u zatvor postaviti kamen temeljac za novo krilo. U jednom trenu napušta svečanost, ulazi u zatvor, zaključava se u jednu od ćelija i nikako ne želi izaći. Svi ga nagovaraju da izađe, žena, ravnatelj SOA-e, državni odvjetnik, savjetnik predsjednika Republike, predsjednik Vlade, a on neće pa neće. E sad, zašto - to neka publika otkrije u filmu.
 

Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu premijerno je prikazan foršpan filma u kojemu vidimo i četvoricu muškaraca odjevenih u dresove Modrića, Rakitića, Mandžukića i Perišića. Kako ste odlučili uključiti nogometaše u priču?
Pazite, scenarij je napisan i film je sniman prije Svjetskog nogometnog prvenstva, ali meni i Mati bilo je strašno stalo do toga da ta četvorica igrača - Luka Modrić, Mario Mandžukić, Ivan Perišić i Ivan Rakitić - budu dio filma. Zašto? Zato što su oni Hrvatska, oni su ono s čime se ljudi odavde identificiraju. A ljudi izvana Hrvatsku prepoznaju preko ta četiri imena. Da radim film o državi, a da oni ne budu u njemu, pa to bi bilo na pravdi boga. Jer važni su u našim životima, puno važniji nego što mi mislimo, a to koliko su važni bilo je jasno upravo na prvenstvu, kad smo svi sjedili ispred televizora i čupali kosu. Ne znam nijednu osobu koja se nije životno isekirala za vrijeme utakmica ovog ljeta. Drago mi je zato što su dio ove filmske priče, naravno ne osobno, ali barem na nivou dresova koji pokazuju što ljudi u Hrvatskoj misle o njima i koliko ih zaista vole.

 

Od te vaše nove komedije, koja u kina stiže početkom iduće godine, publika dosta očekuje jer su njene prethodnice sve redom bile jako gledane i hvaljene. Pored spomenutog 'Otoka', tu su 'Maršal' i 'Svećenikova djeca'. S obzirom na to, moglo bi se reći da ste majstor hrvatskog humora. Kako onda ocjenjujete domaću komediju?
Tu imamo jako talentiranih ljudi, samo što ja ne volim riječ komedija. Draži mi je neki humorni diskurs. U tom segmentu sjajan je Ivan Goran Vitez - stvarno vješto to radi i neobično šarmantno. Onda je tu Snježana Tribuson sa svojim romantičnim komedijama, ako bi ih se tako moglo nazvati, potom Igor Šeregi sa 'ZG80'. Teško i za taj film možemo reći da je komedija, više je generacijski, ali ima jako puno sjajnog humora. Naravno, tu su i Rajko Grlić i Ante Tomić s 'Ustavom', za koji isto nisam siguran da bih ga definirao kao komediju, ali je s jakim humornim diskursom. A humor je u društvu jako važan, kao ventil. Vidim po sebi. Kad gledam neki film, ako je u njemu sve crno i depresivno, fali mi neka humorna situacija da otopli stvari. Na taj način crnilo je još jače. Ljudi zato strašno cijene redatelje koji znaju koristiti humor.
Što mislite o ulozi humora u umjetničkoj kritici društva i političke situacije?
Za mene je humor jedini mogući odgovor na sve iritantne apsurde koje naše društvo proizvodi na dnevnoj bazi. Kroz humor apsurda, kroz pretjerivanje, možemo doći do istine.
 

A tema rata? Namjeravate li se i ubuduće baviti njome?
Trenutno ne. Radio sam ratnu komediju 'Otok', 'Svjedoke' kao tešku dramu i postratnu situaciju u filmu 'Nije kraj'. Tako da sam već na tu temu svašta ispričao. Ipak, nikad ne reci nikad, možda ću se ratnoj temi i vratiti. Ima tu fascinantnih priča, bez daljnjeg, ali u ovom trenu nemam ništa na umu da bi me privuklo do te mjere da radim film.
Kakvi su vam inače domaći ratni filmovi?
Hrvatska ih ima čitav niz, ali oni u hrvatskoj javnosti nisu zauzeli neki položaj. Razgovarao sam jednom s nekim saborskim zastupnikom koji se žalio na to da nema hrvatskih filmova koji govore pozitivno o Domovinskom ratu. Ja sam ga pitao kako nema, je li gledao film 'Broj 55' Kristijana Milića. 'Nisam čuo za njega', kaže mi on. A taj film je pobijedio u Puli, dakle nije baš zabašuren. Ta epizoda samo govori o generalnoj percepciji ratnih filmova u javnosti. Od 1990. do danas samo je pet filmova prešlo brojku od 100 tisuća gledatelja u kinu. Tu sam jako ponosan jer su među njima tri moje komedije. Prva je 'Kako je počeo rat na mom otoku', druga 'Svećenikova djeca', a 'Maršal' je peti. Treći je Hrvoje Hribar sa 'Što je muškarac bez brkova', a četvrti Silvije Petranović sa 'Šegrtom Hlapićem'. Dakle od pet filmova četiri su komedije i jedan dječji. To publika percipira. Evidentno je da ratne filmove baš i ne, premda ih ima jako dobrih. Naprosto ne privlače publiku u kino, ali očekujem, naravno, od 'Generala' Antuna Vrdoljaka da popravi tu situaciju. Vjerujem da i hoće.

 

Kako ocjenjujete općenito stanje u hrvatskom filmu nakon svih turbulencija u HAVC-u?Sve rasprave o tome svode se na jedno - što gledamo u kinima i kakvi su to filmovi. Posljedice ovoga što se dogodilo s HAVC-om mi ćemo, zbog ritma proizvodnje, osjetiti čak ne iduće godine, već tek 2020. Ako se tada ispostavi da i dalje imamo kvalitetne filmove, da su oni i dalje gledani u kinu, da igraju na festivalima, to će onda značiti da nije bilo ozbiljnih posljedica. Ali nisam baš siguran da će biti tako. Tek nam predstoji suočavanje s posljedicama.

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!