Ponedjeljak, 29 Siječanj 2018 11:40

SPOMENAR:Navršila se godišnjica smrti svestranog intelektualca, Zlarinjanina Mladena Bjažića

Napisala: 
SPOMENAR:Navršila se godišnjica smrti svestranog intelektualca, Zlarinjanina Mladena Bjažića

Malo je, štoviše, uopće nema ljudi koji su ostavili značajniji, dublji i bogatiji trag u hrvatskoj književnosti, poeziji, kulturi, novinarstvu, stripu te posebno književnom, scenskom, televizijskom i radijskom stvaralaštvu za djecu od Mladena Bjažića, Šibenčanina s otoka Zlarina koji je bio dobri duh tog otoka,a ovih dana navršila se godina dana od njegove smrti.

 

Tijekom svoje epske karijere koja je, plodna i raznovrsna, trajala više od 60 godina, ostavio je za sobom tolika radna, kreativna i stvaralačka bogatstva da ih nije moguće ni sagledati, a kamo li svesti pod zajednički nazivnik. Bio je začetnik, pokretač, predvodnik, pjesnik, pisac, pedagog, scenarist...vizionar koji je novim naraštajima otvarao prozore prema svijetu onda kada su bili zastrti čeličnim ideološkim zavjesama. Radio je kao novinar i urednik dječjih listova, bio je pokretač i urednik „Plavog vjesnika“, najvažnijih i najboljih novina za mladež koje je Hrvatska ikada imala. Bio je urednik programa za djecu na Televiziji Zagreb skoro 20 godina te pomoćnik odgovornoga urednika Igranoga programa, a zapamćen je kao otac Mende Mendovića i scenarist „Mendinog programa“, nezaboravnog lika i kultne dječje TV serije s kojom su odrasli nebrojeni naraštaji djece. Pisao je pjesme, pripovijetke i igrokaze, radijske i televizijske drame te znanstveno - fantastične i kriminalističke romane, a u suautorstvu sa Zvonimirom Furtingerom, napisao i jednu od prvih hrvatskih televizijskih dramskih serija „NB-21“. Uz sve slavili su ga i kao vizionara koji je imao hrabrosti vratiti u život Hrvatske strip u ono doba kada je bio politički nepodoban i nepoželjan.

 

Objavio je 26 romana, raznih proznih djela i poetskih zbirki, pet dramskih i filmskih, scenarija, neizbrojivo puno scenarija za dječje i dokumentarne televizijske emisije te isto tako puno kriminalističkih priča.
Mladen Bjažić koji je živio dugo, a stvarao je tako plodno i intenzivno kao da je živio nekoliko života, sam za sebe reče 2014. godine u intervjuu za časopis „Libri & Liberi“:
-Zaslužan sam, kako rekoše, za razvoj i plasiranje domaćega stripa. Nešto sam dao znanstvenoj fantastici, a ostavio sam traga i na televiziji. Ponosim se svojim čakavskim precima i svojom čakavskom poezijom. Nisam namjeravao utjecati ni na što, ali ako sam dao makar i mali doprinos hrvatskomu novinarstvu i književnosti, mogu samo biti ponosan na to i, kao stari pijevac, pozdraviti zoru koja će, bez ikakva znaka mržnje i zlobe, jednom osvanuti na vedrome hrvatskome nebu. Ponosim se ljubavlju prema svim ljudima i trudim se razumjeti i one nemušte.
Evo što je još o sebi, svom djetinjstvu i mladosti, svom radu i Šibeniku Mladen Bjažić rekao 2010. godine u razgovoru čiji su dijelovi objavljeni u 2. broju časopisa „Šibenik tm“ odnosno „Volim Šibenik“:

 

Dugo sam živio jer me smrt nije mogla naći

Zašto sam živio tako dugo? Zato što me smrt nije mogla naći jer sam bio dobro skriven. Najprije me je skrio moj krsni kum Mate Miškov. On je išao dogovoriti krštenje, ali je kod zlarinskog župnika, vrsnog travara i narodnog vidara valjda kušao sve njegove travarice, višnjevače, ružice i orahovice pa se zabunio i rekao mu krivi datum mog rođenja pa mi je umjesto 26. bio upisan 24. siječnja . Tako je ispalo da sam se rodio dva dana prije nego što sam rođen, a kako sam imao i pet imena normalno je da me nevolje, nedaće pa ni smrt nisu mogli naći. Trebao sam se zvati Darko, a kako me je moja strina Ane zvala Barko mater i ćaća tražili su pomoć i savjet od brata mog djeda don Ivana Bjažića, šibenskog kanonika i apostolskog nuncija. On je presudio i dao mi je narodno ime Mladen. E sad, u mom Zlarinu bio je običaj da se djeci da bi je se zaštitilo od uroka daje više imena pa sam ja bio Mladen, ali i Darko i Ivan, a ostao sam i Barko. Mislio sam da su to bila sva moja imena, ali kada se Hrvatska osamostalila pa je trebalo vaditi nove dokumente otkrio sam da se zovem još i Jure, po djedu s majčine strane. I evo ajde ti sada reci kako me je bidna smrt mogla naći?

 

Htio sam biti pomorac ili svećenik

 

Na mom rodnom otoku Zlarinu živio sam do svoje osme godine, a djetinjstvo i ranu mladost proveo sam u Šibeniku. Odrastao sam bez oca koji je 1924. godine, kada mi je bilo devet mjeseci, otišao u Argentinu i više se nikada nije vratio. U kući na Zlarinu nije se moglo živjeti u zajednici ako ništa ne pridonosiš. Mati je mogla raditi u kući, kuhati, kopati u vrtu, ali nije bilo novčanog prinosa pa nas je moj djed koji je bio veletrgovac u Šibeniku pozvao da dođemo živjeti kod njega. Tako smo moja mati i ja došli u Šibenik. Krenuo sam u drugi razred od drugog polugodišta tamo u vježbaonici Učiteljske škole. Nakon male mature pošao sam u klasičnu gimnaziju, a nakon nje sam po preporuci strica kanonika upisao učiteljsku školu. Ja sam, zapravo, htio sam ići u pomorsku školu, ali mati nije htjela ni čuti: -Gdje ćeš ti batiti more?! More su ti batili i otac i stric, a ti nećeš. 

-Onda dobro, rekao sam, ako je tako idem u popove.
Mati je na to otišla kod don Ivana Bjažića: -Striče Mladen hoće u popove!
-Ah Jelka moja nije ti on za popa. A zašto bi htio u popove?
-Pa zato što mu ja ne dam batiti more!
Tako sam pošao u učiteljsku školu koju nisam uspio završiti jer je počeo Drugi svjetski rat.

 Pisao sam bez mržnje o zlu rata

Nisam iz Šibenika otišao odmah u partizane kao moji prijatelji jer sam bio astmatičara pa me nisu htjeli voditi, a dva puta kada sam trebao ići veza nije došla. A onda sam napunio 20 godina pa su me domobrani uhitili i pod stražom sproveli u Zagreb. Vojnu obuku sam završio u časničkoj školi, ali su me zbog moje pismenosti i rječitosti poslali u Prosvjetnu bojni. Tu su jednom došle ustaše i zahtijevale od nas da položimo ustašku zakletvu. Nas koji nismo htjeli poslali su na bojište, ali smo mi odmah pobjegli u partizane. Dospio sam u 43. istarsku diviziju u kojoj sam bio prosvjetni radnik i ratni dopisnik, ali sam i jurišao na fašističke bunkere. Često sam jurišao. Baš onako kao u partizanskim filmovima. Moj prijatelji uvijek su strepili hoću li se vratiti iz juriša. Ali eto, zahvaljujući domobranima, nešto sam znao, pa sam ostao živ. Dobro je bilo što sam bio domobran. U domobranima sam dobio vojničku obuku. Naučio sam nešto o oružju... kako se braniti, kako napadati. To je bilo dragocjeno. Većina mojih kolega, mojih vršnjaka, do tada je vidjela oružje samo u vesternima i ratnim filmovima. Zato su ginuli, jako su ginuli. Dobili su puške u ruke, a nisu imali pojma što bi s njima. Kasnije sam pisao o tom ratu. Nadao sam se će ljudi koji budu čitali što sam bez mržnje napisao o tom strašnom zlu biti bolji. Nisu postali bolji, ali što mogu? Ja sam neizlječivi optimist dječjeg srca.

 

 

Bio sam komunist, ali poštujem Božju riječ

Antifašista sam postao još 1936. godine kada su Musolini i talijanski fašisti napali Abesiniju. To mi je bilo ljudski, ali i kršćanski nezamislivo. Kažem i kršćanski. Da, bio sam član Komunističke partije, ali sam bio i socijaldemokrat i vjernik. Lijevo orijentirani vjernik. Mati me odgojila kao vjernika, pa mi je Kristovo učenje uvijek bio putokaz u životu. Samo nikad nisam vikao da sam vjernik, niti sam se hvalio svojim članstvom u Komunističkoj partiji. Poštujem riječ Božju i želim dobro svim ljudima.


 

Urednik Dječjeg časopisa "Pionir"

Pisati sam počeo još kao gimnazijalac u Šibeniku. Prvu pjesmu napisao sam kada mi je bilo petnaest godina. Bila je to pjesma o jednoj staroj peći, a objavili su mi je u školskom listu koji se zvao „Zulejka“. Intenzivno sam počeo pisati tek u partizanima. Moji prvi tekstovi bili su ratna izvješća za divizijske novine. Bili su naivni. Izgledali su, onako, kao dječje školske zadaće, ali su odredili moj život i moju sudbinu. Kada je rat završio otišao sam u Zagreb na studij, najprije na pedagošku akademiju, a zatim na Filozofski fakultet. Tu me je sreo Šibenčanin Jakša Bučević. Bili smo kolege iz gimnazije, a znali smo se i iz osnovne škole. Pita on mene:
-Bjažiću što radiš u Zagrebu?, a ja kažem: -Studiram.
Pogledao me je prijekorno i ljutito mi prigovorio:
-Ti studiraš, a nama su potrebni kadrovi. Ti ćeš raditi u kulturi.
I tako, počeo sam raditi u kulturi. Išao sam okolo po terenu no budući da sam bio učitelj i predstavnik omladine poslali su me u ministarstvo prosvjete. Otišao sam tamo gdje su mi rekli i postao prosvjetni inspektor za narodno prosvjećivanje. Bio sam terenski radnik, ali sam nastavio pisati. Bučević je to saznao i pozvao me k sebi:
-Pa ti pišeš. Dobro, kada je tako ti ćeš onda biti urednik našeg dječjeg časopisa „Pionir“.
-Ali ja o tome nemam pojma! – bunio sam se:
-Ideš za urednika pa ćeš vidjeti imaš li ili nemaš pojma.
I tako sam postao urednik „Pionira“. Takva su bila vremena. Probao sam i - išlo mi je. Čak sam se i ohrabrio i 1951. godine osmislio tjedne novine za djecu. Bila je to „Pionirska zastava“. Bili smo mladi, imali smo nove ideje, počeli smo uvoditi ilustracije, objavljivali smo pjesme čitatelja pa i stripove.

 

 Zašto i naša djeca ne bi uživala?

Gledali što se radi vani, u inozemstvu. Kopirali smo sve što nam se svidjelo, ma što kopirali – krali smo. Zašto ne bi nešto što je lijepo ponudili svojim ljudima, svojoj djeci? Zašto i naša djeca ne bi uživala? Tako smo napravili novine koje su bile popularne, ali su se našle na udaru partijskih kadrova pa je „Pionirska zastava“ bila ukinuta. Ali nismo se dali, nastavili smo u „Pioniru“ raditi ono što smo započeli u „Pionirskoj zastavi“. Išli smo čak i malo dalje s inovacijama, ali su nas partijski dušobrižnici pročitali. Dekretom su ukinuli „Pionir“ i raspustili redakciju pa sam dospio u „Vjesnik“. Tamo je direktor bio Frane Barbieri koji me je zaustavio na hodniku i kazao: -Slušaj Mladene, pokreni jedan listi, neki magazin za mlade. Nije mi to bilo baš po volji jer sam bio razočaran odnosom prema „Pioniru“. Ipak pokrenuo sam tjednik i nazvao ga „Petko“ zato što je izlazio petkom.

 Okupio sam dobru ekipu i s njom napravio „Plavi vjesnik“

Moj „Petko“ nije dugo trajao. Kada je buknula Tršćanska kriza 1953. godine i kada je Jugoslavija umalo izazvala novi svjetski rat, bio sam u rezervi na talijanskoj granici. Kada sam se vratio opet me je „zaskočio“ Barbieri:
-Slušaj Mladene, ti si najbolji za djecu, najviše si radio s djecom i za djecu, ajde ti napravi jedan tjednik za tu našu djecu.
Okupio sam dobru ekipu i s njom napravio „Plavi vjesnik“. Prvi broj smo izdali u rujnu 1954. godine. U ekipi je Walter Neugebauer s kojim sam surađivao još u „Pionirskoj zastavi“ u kojoj sam objavljivao njegove stare stripove iz doba NDH, čije sam junake dobro znao jer smo u našoj kućnoj biblioteci u Šibeniku imali knjigu „Istočne priče“ po kojoj je Walter radio svoje stripove. Ta se knjiga čitala svake nedjelje u našoj kući. Djed bi rekao: -Donesi Istočne priče i čitaj ono o Malom Muku. Moj djed je bio pomorac koji je prošao sva mora i oceane pa bi na tu priču o Malom Muku nastavio svoje priče i doživljaje. Inače moj prvi susret sa stripom bio je 1938. godine kada su ih počele objavljivati zagrebačke „Novosti“ u kojima je veliki novinar bio i naš Zlarinjanin Manfred Makale. Obožavao sam i stripove legendarnog Andrije Maurovića. Njegove sam stripove počeo čitati još u Šibeniku zato što su otac moje ujne Olimpije Aralice i njegov brat Zvonimir Bego tako obožavali stripove da su ih izrezivali i uvezivali.

 

 Vidim ja da ti pojma nemaš

Bio sam glavni i odgovorni urednik Plavog vjesnika do konca 1959. godine kada su me čistom direktivom premjestili u „Večernji list“, a 1960. godine u časopis Matice iseljenika. Nije mi odgovarao njihov rad noću jer sam bio obiteljski čovjek pa sam otišao, a onda sam sreo prijatelja Božu Milačića i on mi kaže: -Slušaj Mladene dođi ti na televiziju.
Tako se tada razgovaralo i odlučivalo. I tako ja dođem na televiziju, a glavni urednik, koji je o televiziji znao manje od mene, pošalje me u Šibenik na Međunarodni dječji festival. Dobio sam snimatelja koji je izučio zanat u partizanima. Vozimo se mi spavaćim kolima iz Zagreba u Šibenik i ja pokažem tom mom snimatelju, zvao se Slavko Zalar, svoj scenarij, a on se počne smijati: -Vidim ja da ti nemaš pojma. Sada ćeš ti naučiti kako se to radi. Tako sam u vlaku počeo učiti kako se piše scenarij, kako nastaje emisija, kako se snima... Napravili smo prvi film o šibenskom dječjem festivalu, a kasnije sam postao urednik programa tog dječjeg festivala.

 

 

Šibenik je čudo

Odustao sam od šibenskog dječjeg festivala 1979. godine jer sam se sukobio s ljudima koji su imali drugačije vizije. Bio sam prisiljen dati ostavku. Šibenik je tada bio centar svijeta. Stari dio grada vrvio je kao košnica. Danas u cijelim ulicama živi jedna - dvije osobe. To je tuga. Tuga za mene koji sam kao dijete dobro upoznao te divne ulice. Šibenik nije iskoristio šanse koju su mu otvorili Međunarodni dječji festival i briljantna ideja Sedmog kontinenta. Ne znam kako smo to promašili. Žao mi je što se ugasila ideja Sedmog kontinenta. Moglo se napraviti čudo. Šibenik je mogao biti Sedmi kontinent. U stvari, Šibenik jest Sedmi kontinent, Šibenik je čudo samo mi to još nismo shvatili.
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!