Srijeda, 04 Listopad 2017 18:01

Nepoznata povijest Šibenika:Svi znamo za Miami pa i Mandićevu slastičarnicu na Meduliću,a za Vicin konzulat?

Napisala: 
Nepoznata povijest Šibenika:Svi znamo za Miami pa i Mandićevu slastičarnicu na Meduliću,a za Vicin konzulat?

„Bazza“ caffe&bistro kojI su početkom lipnja 2017. godine otvorili proslavljeni hrvatski plivač i olimpijac Duje Draganja i njegova djevojka Mija Validžić, novi je sadržaj jednog od najstarijih i najpopularnijih povijesnih poslovnih prostora u šibenskoj Kalelargi, odnosno Ulici Kralja Tomislava nasuprot Trga palih šibenskih boraca i u protekloj turističkoj sezoni, ali i još uvijek bio je odlično posjećen. No znate li povijest tog prostora?

 Taj prostor u srcu starog Šibenika omeđen „ušćima“ Ulice fra Nikole Ružića i Pribislavićeve ulice u Kalelargu Šibenčani kolokvijalno nazivaju Medulić, po staroj kavani "Medulić", a doživljavaju ga kao autentični trg iako je nastao tek nakon Drugog svjetskog rata tijekom raščišćavanja ruševina i sanacije šteta koje su izazvala saveznička bombardiranja potkraj Drugog svjetskog rata.

 

Vjerno sačuvan izvorni izgled slastičarne Steve Mandića

Riječ je o prvorazrednom poslovnom prostoru na jednoj od najatraktivnijih šibenskih lokacija koji je zadnjih petnaest godina bio napušten i sramotno zapušten, a kojeg stariji Šibenčani bez greške identificiraju kao slastičarnu Steve Mandića, prvog dalmatinskog slastičara. On je tu proizvodio i prodavao kolače, pecivo, sladoled i likere gotovo dvadeset godina, od oslobođenja Šibenika od talijanske okupacije 1921. godine do početka Drugog svjetskog rata.
Pohvalno je što su Duje Draganja i Mija Validžić renovirali i do najsitnijeg detalja vjerno sačuvali originalni izgled izloga kojeg je po narudžbi Steve Mandića izradio netko od vještih šibenskih stolara.

 

Dućan Vice Rossinija iz 1861. godine

Iako danas stariji Šibenčani taj senzacionalni lokal koji spada u red najvrjednije poslovne i kulturne baštine te poslovne tradicije Šibenika, korektno identificiraju s legendarnim slastičarem Stevom Mandićem, njegova je povijest puno duža i zanimljivija.
Prema dostupnim podacima, a povijesne izvore bi tek trebalo istražiti i proučiti, uz manje prekide taj je poslovni prostor u uporabi od 1861. godine kada je u njemu dućan otvorio Šibenčanin Vice (Vicenzo?) Rossini. Je li tu netko imao dućan i prije njega tek treba otkriti. Zanimljivo je da je iste godine kada i Vice, dućan u Šibeniku otvorio i prvi dalmatinski industrijalac likera i alkoholnih pića Romano Vlahov. On se brzo obogatio svojim ljekovitim gorkim likerom i kupio kuću na Meduliću u čijem su prizemlju danas kavana "Medulić", dućan s ponudom otočnih proizvoda i cafe bar "Bazza". U toj kući na čijim ulaznim vratima još stoje njegovi inicijali, Vlahov je živio do 1888. godine kada je iz Šibenika otišao u Zadar.

Popularni Visin "konsulat"

Vice Rossini tu je svoj dućan imao pune 44 godine, od 1861. do prosinca 1905. godine kada ga je na razočaranje mnogih Šibenčana prodao izvjesnom g. Mandiću. Čime se on bavio i što je u svom dućanu radio od 1861. do 1905. godine dosta je teško razaznati iz neobične novinske vijesti u "Hrvatskoj rieči" o prodaji dućana. Autor tog teksta Rossinijevu butigu naziva „konsulat“ i tako sugerira se da je taj dućan zbog nekog razloga, najvjerojatnije zbog samog Vice, bio popularno okupljalište Šibenčana. U tekstu iz 1905. godine piše ovako:
"Poslie 44 godine što je gospodin Vice Rossini u glavnoj ulici držao svoj dućan, ovih ga je dana prodao g. Mandiću. Ovaj je počeo a stralcio izvikivati staru robu, što je tužno dirnulo starog šior Vicu, pa je nagovorio svog šurjaka Grimania, da prekupi i da tako otme Mandiću nasladu da izvikiva. Tako je i bilo, ali ipak dućan g. Rossina više ne obstoji. To će u gradu svak žaliti, jer ako čovjek želi sada doznati koju novost, ili kome treba krojiti t a b a r e, nema više kuda poći, ni na koga se obratiti. A i šior Vici dakako da je težko bez svog dućana, pa ide od jednog do drugog k svojim starim mušterijama, ali u njihovim dućanima nije tako zgodno, ko što je u njegovom, pa zapuše i ide ili u peškariju ili po obali il kuda mu drago, samo da mu prodje vrieme, koje mu je letilo u konsulatu. Bilo bi dobro da ga opet otvori, jer će šior Vice još živjeti barem 50 godina, što mu mi od srca želimo."

 

Osebujan i neobičan čovjek

Međutim, šjor Vice nije poživio tako dugo kako su to željeli Šibenčani koji su ga voljeli. Nije poživio ni šest mjeseci nakon što je prodao dućan. Umro je u srijedu 20. lipnja 1906. godine. Ostalo je zapisano da je toga dana dopodne viđen na obali i u Kalelargi onakav kakav je uvijek bio, veseo i razgovorljiv s prijateljima i znancima. Za njega u kratkom nekrologu anonimni šibenski kroničar kaže:
"U Šibeniku ga je svak poznavao. Po nekim svojim osebujnim svojstvima bio je neobičan tip. Bez uzla na jeziku znao je kritizirati, dapače i u lice čeljadetu predbaciti što je o njemu mislio, ali u tome je opet bio takav, da bi se težko tko s toga uvriedio. Inače, bio je dobra srca, s prijateljima prijatelj iskren. Pred po godine napustio je svoj dućan, gdje bi se dnevno, osobito u večer, sastala čitava skupština i gdje bi se poveli najraznovrsniji razgovori. U onome dućanu bio je njegov život. Kad je iz njega sasvim izašao, opazilo se da će to biti za Vicu Rossina težko, da će on mučno pregoriti onaj svoj znameniti konsulat. Bila je to istina jer eto u po godine ga je nestalo. U gradu će se dugo spominjati njegovo ime jer je Šibenik izgubio jedan od onih osobitih tipova kakav je teško naći."

 

 

S.M. 1916.

Je li g. Mandić kojem je Vice Rossini prodao svoj dućan bio Stevo Mandić koji će tu 1921. godine otvoriti prvu dalmatinsku slastičarnu i prvu slastičarnu koja je imala vlastitu električnu peć za pečenje peciva ili možda njegov otac? Teško je reći. U svakom slučaju oko tog atraktivnog lokala nešto se događalo. Moguće je da je neko vrijeme njegov vlasnik bio i Grimani kojem se Vice Rossini žalio na g. Mandića i tražio da mu ga on preotme. Na tu mogućnost upućuje to što je svoje inicijale duboko i neizbrisivo u kameni prag Stevo Mandić urezao i zalio olovom tek 1916. godine, u sred Prvog svjetskog rata. Dvije godine kasnije Šibenik je okupirala Italija pa je pitanje je li Mandić uopće mogao poslovati. Ne bi bilo ništa neobično da se tu do 1921. godine nije radilo i trgovalo, i zbog nekih drugih razloga kao što se nije radilo i trgovalo od 2002. godine kada je zatvoren butik "Skandal" do 2107. godine kada su Duje Draganja i Mija Validžić otvorili "Bazzu".

Velebna torta o krokanta

Kako god bilo Stevo Mandić je svoju slastičarnu otvorio 1921. godine nakon prestanka talijanske okupacije i uspostave vlasti Kraljevine Jugoslavije. On je čak i za današnje pojmove spektakularno uredio izlog svoje prestižne i luksuzne slastičarne. Dao joj je svoje ime, a na vidnom je mjestu istaknuo da je njegova slastičarna prva prava dalmatinska slastičarna. To je učinio da bi naglasio kako je on bio školovani i izučeni slastičar s vrhunskim referencama koje je donio sa školovanja iz Beča, a vrelo vjerojatno i s usavršavanja u Rusiji. Na dan otvaranja 1921. godine, kada su nastale i fotografije njegove slastičarne, Stevo Mandić je izložio velebnu tortu od krokanta modeliranu u obliku jednog od zvonika hrama Vasilija Blaženog u Moskvi.

 

Đavo od slatkiša i oblaci muha

Slastičarna Steve Mandića radila je sve do pred Drugi svjetski rat. Znamo to uglavnom po izvješćima policije. Najviše problema zadavala mu je šibenska mularija koja mu je krala bombone pa je on često pozivao policajce i redare u pomoć. U slastičarni je imao i jednog đavola od slatkiša koji je u ruci držao osti i trebao je, ispričali su nam Šibenčani koji su se toga sjećali, zaplašiti mulariju, ali od toga nije bilo velike koristi. Naprotiv, zločesta djecu su mu pakosno prskala staklo na izlogu zašećerenom vodom pa su se ispred njega rojili oblaci muha koje su se lijepile na njega u takvom broju da je bio gotovo sasvim crn. Bilo je i težih incidenata. Tako je 1935. godine izloge na Mandićevoj slastičarni razbio lučni radnik Ante Kitarović Šimin. Ante se na sudu branio da izlog nije razbio namjerno nego da je bio "savladan od vina tako da nije mogao držati ravnotežu tijela" pa je pao na izlog slastičarnice. Sud je presudio da mora platiti staklo i Mandiću nadoknaditi uništene slatkiše koji su bili u izlogu.

Rat vrčinama

Stevo Mandić, bio je čovjek mršav i sitne građe i njegova žena Jovanka je za razliku od njega bila krupna i gojazna. Šibenčani su govorili da ima dvista kili. Njih su dvoje živjeli u Masnoj ulici u zgradi u kojoj je sada Uprava Javne ustanove "Nacionalni park Krka". Prva susjeda bila im je znamenita Marija Vatavuk, kraljica marende i šibenske kulture marendavanja.
Marija i Jovanka nisu se voljele, a njihove svađe i prepirke, ali i međusobno uvažavanje u nevolji, spadaju među najljepše šibenske gradske legende. Međusobno se nisu oslovljavale imenima. Jedna od drugoj govorile su samo u trećem licu, a kada bi u ljutnji neka od njih digla pozdrav, davalo je to susjedi do znanja stavljanjem vrčine na prozor! To se u Šibeniku zvalo ratom vrčina i jedno je vrijeme bilo jednom od najveselijih gradskih društvenih događaja.

Od "Miamija" i "Skandala" do ponosa europskog Šibenika

Nakon Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji, Šibenik je kao grad trgovaca, zanatlija i malih poduzetnika, doživio težak udarac. Nova vlast je u duhu svoje ideologije poslovne prostore nacionalizirala i proglasila ih društvenim vlasništvom, a njihovi su vlasnici politički i društveno nepodobni potisnuti su u zaborav. Stare dućane preuzela su društvena poduzeća koja su im dala nove sadržaje i imena. Tako je "Prva dalmatinska slastičarna Stevo Mandić opskrbljena električnom peći", postala parfumerija. Parfumerija je "u socijalističkom duhu" dobila ime "Miami", po američkom gradu Miamiju. Ime parfumerije trebalo je izgovarati Majami, ali su Šibenčani čitali onako kako piše pa je "Miami", bio i zauvijek ostao Miami.
Parfumeriju "Miami" u vrijeme liberalizacije tržišta u Titovoj Jugoslaviji, zamijenio je prvi šibenski butik talijanskih cipela i ženskih torbica, a nakon Domovinskog rata tu je do 2002. godine bio butik "Skandal".
Nakon 15 godina tuge, jada i sramotnog propadanja dućan Vice Rossinija i slastičarna Steve Mandića postali su zahvaljujući Duji Draganji i Maji Validžić ono što nikada nisu smjeli prestati biti - ponos europskog Šibenika i najvažniji spomenik povijesti slavne šibenske poduzetničke tradicije.

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!