Utorak, 19 Rujan 2017 13:53

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE:Profesor Ivo Livaković (1. dio)

Napisala: 
UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE:Profesor Ivo Livaković (1. dio)

Profesor Ivo Livaković, publicist, šibenski kroničar, šibenski kazališni amater od 1946. do 1953. godine, osnivač Kluba šibenskih studenata u Zagrebu, ravnatelj Gimnazije i glavni direktor svih udruženih srednjih škola Šibenika od 1958. do 1986. godine, ravnatelj Učiteljske škole od 1959. do 1961. godine, čelnik svekolikog kulturnog i prosvjetnog života Šibenika od 1958. do 1993. godine, direktor Fondova za školstvo, kulturu i sport do 1994. godine, prvi potpredsjednik, 1971. godine i predsjednik, a do 2000. godine član Festivalskog vijeća Međunarodnog dječjeg festivala, jedan od utemeljitelja ideje Sedmog kontinenta, potpredsjednik Skupštine općine Šibenik od 1969. do 1972. godine, član uprava gotovo svih kulturnih i sportskih društava Šibenik, doživotni predsjednik Šibenskog pjevačkog društva Kolo, saborski zastupnik od 1969. do 1974. godine, predsjednik Hrvatskog sabora kulture od 1988. do 2003. godine...

Za nabrajanje svega što je Ivo Livaković bio, učinio i napisao tijekom svoje gotovo šest desetljeća duge karijere, trebalo bi nam ogroman prostor. Zbog toga ga donosimo u dva nastavka

 

 

Rodio sam se 1931. godine u Šibeniku u obitelji šibenskih težaka. Na svijet sam došao u staroj kući obitelji Livaković na Stubama Dragojevića koje spajaju Masnu ulicu i Kalelargu. Moj otac Blaž, moja majka Janja, djevojački Bedrica, i njihovi preci bili su težaci. Mi Livakovići u Šibenik smo, čini se, došli iz Kaštela ili Poljica. Prvi puta nas se spominje u Šibeniku 1442. godine. Rod Bedrica iz kojeg potječe moja majka vuče korijene s otoka Zlarina odakle su, prema dostupnim podacima, doselili u Šibenik, na Konjevrate i u Skradin. Čuveni skradinski vinar Bedrica je od roda moje majke. Ponosan sam na svoje težačko podrijetlo. Po majčinoj liniji bili smo nešto bogatiji Šibenčani, a očeva obitelj bila je siromašna i teško je spajala kraj s krajem. Obje su obitelji bile brojne. Moj otac bio je jedno od jedanaestoro, a majka od sedamnaestoro djece. Živjeli su teško i otac vrlo mlad morao preuzeti brigu o cijeloj obitelji. Bio je njen glavar jer je zarađivao. On je, naime, pored toga što je obrađivao polje, radio i kao općinski službenik - gradski redar, danas bi se reklo policajac pozornik. Rođen je 1900. godine. Dobio je posao i oženio se 1928. godine. On i moja majka Janja imali su troje djece. Prva im se rodila kćerka Vjera, pa sin Jere koji je umro nakon nekoliko mjeseci, a ja sam bio treće dijete i dobio sam ime Ivo. Najmlađa je bila sestra Nediljka koju smo zvali Juga, prisjeća se svog rođenja i djetinjstva profesor Livaković.

 

Ponosni Šibenčanin

Otac mu je , kaže, bio pravi ponosni Šibenčanin. Silno je volio Šibenik. Prvi je u gradu 1966. godine kada se slavila 900. obljetnica spomena imena Šibenika stavio na glavu šibensku crvenkapu. Iste je godine umro, a na sprovodu mu je svirala Šibenska narodna glazba koja je tada prvi puta obukla šibenske nošnje i stavila crvenkape na glave. Otac je prije 2. svjetskog rata po kazni služio u Srbiji, a u Novom Sadu je snjim živjela cijela obitelj, a bi se na početku 2. svjetskog rata vratili u Šibenik.


„Otac je imao vinograd na brdu Kvanj tamo gdje je danas groblje, a njegova braća na Svetom Vidu i Gvozdenovu. „U taj sam vinograd i ja još kao sasvim mali dječak išao s njim. Do tamo smo pješačili. Bio sam zadužen za vađenje vode iz bunara i zalijevanje vrta, posebno pomidora koje je uzgajala moja majka. Imali smo i konja. Zvao se Ždrale. Bio je to krasan konj. Dobro ga se sjećam iako su mi bile tri ili četiri godine kada smo ga uprezali u naš kar da bi dovezli grožđe iz vinograda u konobu. Jednom sam se oko njega vrzmao. Dirao sam mu rep pa me je udario nogom u prsa ali sam ga svejedno volio. Draga mi je i naša konoba. Nju ne želim prodati iako u njoj nema ničega osim nekih starih stvari ali je puna mojih uspomena.“, ističe prof. Livaković.

 

Djetinjstvo na Gorici

Bio sam živo dijete bujne mašte. Sve me je zanimalo, bio sam beskrajno znatiželjan, sve sam htio biti, znati i probati, svugdje stići i u svemu sudjelovati. Takav sam ostao cijelog života. Mikro svemir moga djetinjstva su Stube Dragojevića, Kalelarga i Gorica. Tamo ispod groblja, na takozvanoj gornjoj Gorici živio je drugi dio obitelji Livaković iz kojeg potječu sudac Joško Livaković i postolar Šime Mime. Često sam odlazio tamo igrati se sa svojim rođakom Mirkom koji je kasnije postao ugledni profesor. Oni su imali vrt i, za šibenske prilike, dosta prostrano dvorište. Nismo imali nikakvih igračaka pa smo sami izmišljali razne igrale i izrađivali igračke od drveta, kartona ili običnog kamenja. Kada su u Drugom svjetskom ratu počela bombardiranja Šibenika pravili smo avione od daščica i iz njih bacali kamenje koje je glumilo bombe. Znao sam se iskrasti iz kuće rano ujutro i doći kod Mirkovih prije nego što bi se on probudio pa bih uzeo te naše avione iz konobe i bombardirao kamenjem sve po vrtu. Kakvo je bilo moje rano djetinjstvo? Živjeli smo oskudno, bili smo siromašno, ali moj je život bio bogat jer me je sve zanimalo i u svemu sam uživao. U školu sam krenuo 1938. godine ali sam u Šibeniku uspio završiti samo prvi razred. Nastavu smo imali u samostanu sv. Frane. Prvi učitelj mi je bio jedan Božajić, kojeg se rado sjećam.

 

Ministrant u samostanu sv. Luce

S veseljem i radošću bio sam i ministrant u samostanu sv. Luce. Od tada sam snažno povezan s časnim sestrama koje jako poštujem i volim. Bude mi jako žao kada ih na svečanostima pa i prigodom dočeka Pape vidim kako skrušene i preskromne stoje negdje po strani. Povezan sam i sa sestrama dominikankama i franjevkama koje su također moje susjede na Gorici. Kasnije, kada sam bio direktor Gimnazije, kada sam bio na vlasti i kada sam bio moćan, puno sam im pomagao, a i one su mi uzvraćale pažnju i ljubav. Lijepo su brinule o mojoj majci nakon što je doživjela moždani udar. Roditelji su mi bili vjernici. Otac je bio u bratovštini sv. Ivana, a prvi Livakovići koji su došli u Šibenik bili su u bratovštini sv. Marka u kojoj je bio i Juraj Dalmatinac. Sestre benediktinke u samostanu sv. Luce voljele su me jer sam bio dobro dijete, a k tome sam lijepo pjevao i dobro svirao. Imao sam dobar sluh i glas, a svirao sam klavir i harmoniku. Klavir me je učila svirati sestra dominikanka Beatrice u samostanu preko puta moje rodne kuće i crkve sv. Krševana. Zbilja sam lijepo pjevao i dobro svirao, ali sam prvi publicitet u svom životu zaslužio kao – dirigent pionirskog pjevačkog zbora 1945. godine!


U talijanskoj školi

U Šibeniku, na početku 2. svjetskog rata život nije bio lak, prisjeća se prof. Livaković. „Grad je već bio pod okrutnom talijanskom okupacijom. Nismo imali nikakve prihode. Vinograd je bio zapušten. Šibenčani su gladovali. Oca je, međutim, civilna gradska uprava ponovno postavila na dužnost gradskog stražara pa nam je bilo malo lakše. Ja sam ponovno krenuo u školu. Bio sam odličan učenik, živ, aktivan i znatiželjan. Sve me je zanimalo svim i svačim sam se želio baviti. Nastavu smo imali u samostanu sv. Luce. Kao sam bio odličan učenik odredili su da moram ići u talijansku školu Mediu u Legi. Tu su nastale za mene velike muke jer je nastava bila na talijanskom jeziku koji ja nisam znao. Zanimljivo je da su tada u mom razredu išli braća Silvio i Ferruccio Locci. Puno godina kasnije ponovno sam sreo Ferruccia kada se moja kćerka Tahita udala za njegovog. Jedva sam prolazio razred s dovoljnim. Trsio sam se, učio sam, bio sam ambiciozan ali nisam znao jezik i nije mi dobro išlo“, prizaje.

 

U fašističkoj mladeži

Jednoga dana 1942. godine, bilo mi je tada tek 10 godina, vidio sam na šibenskim ulicama paradu balila, podmlatka talijanske fašističke mladeži. Imali su lijepe odore i puškice s bajunetama na sklapanje. Jako su mi se svidjeli, a kako sam bio nezasitno znatiželjan molio sam oca da me upiše u te balile. Kako me je on doslovno obožavao, nikada mi ništa nije mogao odbiti i ispunjavao je sve moje želje, pristao je i upisao me je u balile. Želio sam se igrati. Nisam imao pojma o fašističkoj ideologiji ali to je zbilja odjeknulo u Šibeniku. Mnogi su mi tu djetinjariju jako zamjerili. Taj grijeh spočitavali su mi dugo. Neki prijatelji i poznanici do smrti mi nisu oprostili što sam bio balila, fašista. Ali za mene je to tada bila samo igra. Imali smo uniforme i puškice. Paradirali smo ispred gradske vijećnice. Bilo je u balilama još šibenske djece ali, eto, pamtio se samo moj grijeh!

 

Antifašistički ilegalac

No, ima ta priča i drugu stranu. „ Dok sam bio u tim nesretnim balilama ilegalno sam radio za šibenske antifašiste. Imao sam vezu s antifašistima-ilegalcima na Starom Pazaru. Organizirala nas je neka Šantićka. Tajno smo se jednom tjedno sastajali u njenoj kući gdje smo razgovarali i dobivali razne zadatke. Na te je sastanke dolazio i moj rođak Mirko. Kako sam ja, dakle, bio balila i nisam Talijanima bio sumnjiv mene je dopalo da po gradu raspačavam letke protiv fašizma i fašista. Trebalo je te letke lijepiti po zidovima i ogradama, a ja sam išao i korak dalje jer sam bio pretjerano kreativan. Na Tvrđavi sv. Mihovila bila je signalna postaja u kojoj su fašisti imali stalnu posadu. Njima su hranu dovozili dvokolicom koju je vukao konj. Meni se učinilo zgodnom prilikom pa sam jedan antifašistički letak prilijepio konju na stegno! Ispalo je da sam istovremeno bio i fašista i antifašista. No sve to nije bilo ni svjesno ni ideološki. Ja sam se jednostavno želio svime baviti i sve me je zanimalo“, priča nam prof. Livaković.

 

Pištule, bijela kava i smrt

Šibenik su uskoro počeli nadlijetati saveznički zrakoplovi. Počela su gotovo svakodnevna bombardiranja. Život nam im se promijenio. Morali smo se sklanjati.

„Mi smo otišli u Mihaljeviće kod Bilica, a otac je kao gradski stražar ostao u gradu usprkos pogibelji. Najveća razaranja Šibenik je doživio 13. prosinca 1943. godine. Tog kobnog dana na blagdan sv. Luce majka me je ujutro dovela u Šibenik. Ministrirao sam u samostanu sv. Luce. Svečanu svetu misu govorio je don Veljko Jadronja. Pjevao sam pištule jer sam imao lijep glas i osjećaj za glazbu. Nakon mise mene i svećenika benediktinke, koje nisu smjele izlaziti izvan samostana, častile su finom bijelom kavom. Nikada neću zaboraviti divni ukus i miris te bijele kave. Oko 10 sati krenuo sam s majkom nazad u Mihaljeviće. Kada smo došli na vrh Bilica ugledali smo velike grupe aviona i čuli strašne detonacije. Toga dana poginuo je moj stric. Upravo je bio u brijačnici koja se nalazila tamo gdje je danas restoran Alpa kada je zgradu pogodila bomba. Brijač je preživio, a moj stric, na žalost, nije. Prije vijesti o njegovoj smrti do nas su stigle glasine da je srušena Vijećnica ali da je katedrala ostala čitava. Svi su zbog toga bili sretni“, napominje profesor.

Rade Končar

Usprkos bombardiranjima Talijani su održavali kino predstave u kazalištu, a na Poljani su organizirali operne predstave. Poljana je zbog tih opera bila ograđena daskama, ali lijepe arije nisu mogle kupiti Šibenčane ogorčene okupacijom i okrutnošću fašista koji su zlostavljali, palili, rušili i ubijali…

„Pred početak jedne opere neki su antifašisti pucali s prozora kazališta. Nastao je veliki metež. Zaredala su nova strijeljanja. Bio je strijeljan i otac jednog mog vršnjaka. Bila su to tužna, crna vremena. Toga se mutno, slabo sjećam kao i strijeljanja Rade Končara. Mi djeca o tome smo malo znali jer su odrasli izbjegavali govoriti o tome. Ipak šaptom se gradom pronosio glas o hrabrosti Rade Končara i njegovoj prkosnoj poruci svojim ubojicama: Milosti ne tražim niti bih vam je dao. To me se jako dojmilo i o tome sam puno razmišljao“, ispričao nema je.

 

Dirigentska slava na kongresu antifašističke omladine

Usprkos svemu njegova je mašta radila punom parom, a želje su mu rasle. Ušao je u svijet glazbe i kazališta.

„Od roditelja sam zahtijevao da me upišu u muzičku školu. Učiteljica glazbe bila mi je znamenita Olga Javor. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine u Šibenik nakratko dolaze partizani. Sudjelovao sam u njihovom dočeku na Poljani na užas svojih roditelja koji su se bojali da mi se nešto ne dogodi među svim tim oružjem i u tom ratnom kaosu. Dva dana kasnije partizani su otišli, a došli su Nijemci. Gledao sam kako i jedni i drugi odvode nama mrske Talijane. Iako je Šibenik zaposjela nova vojska osjećalo se da se rat bliži kraju. Šibenik je oslobođen već iduće 1944. godine i ja sam odmah upao u pionirski pjevački zbor. Bio je to prvi pjevački zbor na oslobođenim područjima Hrvatske odnosno Jugoslavije. Žustro smo uvježbavali nove pjesme, a kada je oslobođen Zagreb određeno je da u glavnom gradu održimo koncert za sudionike Drugog kongresa hrvatske antifašističke omladine (USAOH-a). Na to gostovanje išao je pionirski i omladinski pjevački zbor. Putovali smo brodom kroz minska polja do Svete Jelene kod Crikvenice, a odatle su nas kamionima prevezli u Zagreb. Zborove je vodio maestro Lovro Županović koji je bio i dirigent no nekome je palo na pamet da na pozornici pionirskim zborom dirigira netko od nas pionira. Izabrali su mene. Tako sam se proslavio kao dirigent i prvi puta dospio u novine. Vijest o mom dirigentskom trijumfu objavljena je u prvom broju Pionirskih novina. Naravno ja nisam znao dirigirati ali sam očito tako uvjerljivo mahao rukama da sam zaslužio veliki aplauz i spomen u novinama“, prisjeća se Ivo Livaković.

Kako se Koka pomokrio u mast

Nakon oslobođenja Šibenika vlast su u gradu preuzeli komunisti i antifašisti. Njegov je otac ostao policajac pozornik što je bio i za njemačke okupacije. Radio je u javnoj službi, ali je nastavio obrađivati vinograd. S tim u vezi zapamtio je i jednu akegdotu vezanu za čuvenog Koku.

„Grožđe nam je mastio čuveni Koka kojeg je opjevao Mate Gulin. Jednom se, jadnik, Koka pomokrio u mast. Otac je poludio i potjerao ga pa sam mastiti morao ja“, prisjeća se.

Za vrijeme talijanske okupacije često je išao u kino i nagledao se talijanskih filmova. Nakon oslobođenja došli su ruski filmovi. I njih se nagledao.

„Tjednima su dan za danom prikazivali ruske filmove. Iz tih poratnih dana u najljepšoj uspomeni ostao mi je dolazak slavnog violiniste Balokovića. Bio je grandiozno dočekan. Bilo je to 1945. godine, a već 1946. godine ušao sam u kazališnu družinu Kola i kazališnu družinu Crvenog Križa koju je vodila legendarna šibenska heroina Milka Matavulj Bučić. Bila je ljepotica i nevjerojatna žena. U El Shatu je vodila bolnicu za izbjeglice. Školovala se u Beču, govorila je izvrsno njemački i francuski imala je bogatu biblioteku koju je bila namijenila meni jer me je jako voljela. Tada nisam shvaćao veličinu njene geste. I prije rata bavila se režijom. Bila je udana za Hvaranina Bučića, prvog intendanta profesionalnog Šibenskog kazališta. Kada je Šibenik oslobođen u grad je ušla partizanska kazališna družina u kojoj su bili Vikario Soltyšek, Mate Relja, Ljubo Zorić… Oni su preuzeli kazalište tako što je Soltyšek od Stipe Šare koji je bio vlasnik i jednostavno oduzeo ključ kazališne zgrade“, priča prof. Livaković.

 

 

Nevidljivi Jurić


Priznaje da je nakon oslobođenja bio u strahu da će stradati zbog svoje infantilne fašistička avanture. Većih problema ipak nije imao.

„Partizanska vlast objeručke me je prihvatila kao glumca, glazbenika i aktivnog mladića. Zanimalo me je sve, a najviše kazalište i gluma. Još kao dijete pravio sam igračake od kartona. Izmišljao sam svoje igre, a svaka je morala imati scenografiju. Recimo kada sam se igrao na kino tabele od tombole su bile parter, a brojevi su mi bili ljudi. Ja sam bio razvodnik u kinu. Prije početka filma sam puštao glazbu, a pravio sam i male ulaznice. Igrao sam se i na crkvu. Od iverja sam napravio oltar i na njemu na velike blagdane držao misu. Bio sam dobar glumac, iako samouk. Prva prava kazališna predstava u kojoj sam glumio bila je Nevidljivi Jurić Viktora Car Emina. Igrao sam glavnu ulogu. To je bila sjajna predstava. Šibenčani su je dolazili gledati i po nekoliko puta. Nakon toga postavili smo na scenu Žive lutke i seriju komedija Branislava Nušića. Bili smo amateri, djeca, a uspoređivali su nas s profesionalcima. Publika se smijala na sav glas. Taj Nevidljivi Jurić postao je legendaran. Bilo je to možda najpopularnija kazališna predstava u Šibeniku. Nagrada za dobru glumu bio je – kotao vrućeg kakaa. Kakva je to bila slast!“!, kaže prof Livaković.

 

( U drugom dijelu za tjedna dana čitajte o njegovoj mladosti u Šibeniku i Zagrebu, hrvatskom proljeću, šibenskoj Gimnaziji ....)
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!