Petak, 08 Rujan 2017 13:03

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Biserka Petrović,žena kroz koju živi uspomena na Dražena

Napisala: 
UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Biserka Petrović,žena kroz koju živi uspomena na Dražena

Rijetki su ljudi poput Biserke Petrović, koji se nakon smrti djeteta nisu predali i prepustili očaju već su nastavili normalno živjeti ne zatvarajući se u sebe i turobnu samoću. Neki će reći da je ona imala jak motiv jer je njen sin bio Dražena Petrovića, košarkaškog Mozarta, jedan od najboljih svjetskih košarkaša, velikog sportaša bez mrlje na karijeri, legende kojoj su se klanjali djeca i odrasli, jednostavno čovjek s karizmom. No, majka je majka. Majčinska ljubav i bol ne mogu se određivati takvim mjerilima. Biserki, kao i svakoj majci koja je ostala bez voljenog djeteta, trebala je golema snaga da zatomiti tugu i bol i nastaviti živjeti dostojanstveno čuvajući i njegujući uspomenu na prerano izgubljenog Dražena. Trebalo je predano raditi na svemu što tome pridonosi i istodobno u tome imati mjeru, ne zaći u prostor patetike i jeftinog kiča što je Biserki, mora se priznati, uspjelo.

 

Majka courage

Šibenčanka, podrijetlom iz skromne seljačke obitelji koja je od malih nogu je shvatila da se čovjek za sve mora boriti i da snagu za to može crpiti samo iz samog sebe, vinula se zajedno sa svojim sinovima Acom i Draženom do vrhunca svjetske sportske slave i uspjeha. Nakon Draženovog odlaska napravila je sve da se priča o njemu ne zaustavi, da on nastavi živjeti kroz ono što ona radi. Njena je ideja i zasluga osnivanje Muzejsko - memorijalnog centra Dražen Petrović u Zagrebu, jedinog takvog centra u svijetu koji je posvećen samo jednom sportašu. Prisutna je svugdje gdje se njeguje spomen na Dražena vjerujući da jedino tako neće iznevjeriti ono što je on svojim uzornim sportskim i privatnim životom uspio postići. U povodu 46. rođendana svog sina, uvijek zanesenog šibenskog dečka s Baldekina ispričala nam je, pričajući o Draženu, priču o – sebi.

 

 Jedina cura iz Bilica u šibenskoj gimnaziji

Rođena sam u Šibeniku, u obitelji Mikulandra, i dok se nisam udala s roditeljima sam živjela u Bilicama, na Prukljanskom jezeru. Taj dio života i okružje u kojem sam odrastala najviše su me obilježili i formirali, dali su mi snagu zahvaljujući kojoj sam u životu uspjela puno toga napraviti ali i prebroditi tragediju koja me je zadesila kada sam izgubila mog Dražena.
Svojim sinovima sam stalno pričala o tom svom teškom ali lijepom djetinjstvu koje sam provodila na mjestu gdje se Krka miješa s morem. Svojim pričama o Prukljanskom jezeru i kupanju u njemu pridavala sam neko mistično značenje što se duboko usadilo i u svijest moje djece. Nakon završene osnovne škole, koju sam pohađala u Bilicama, upisala sam malu maturu u zgradi šibenske gimnazije u Šibeniku. Ja sam tada jedini učenik šibenske gimnazije iz Bilica. Jedina bilička cura – gimnazijalka. Do škole i natrag svaki dan sam pješačila 14 kilometara. Tada još nije bilo javnog prijevoza. Prašnom cestom prolazili su samo autobusi koji su prevozili radnike. Sjećam se da su se zvali Praga. Ponekad bi me, kad je bilo loše vrijeme, primili i povezli do grada. To se rijetko događalo. Svaki sam dan i po kiši i po suncu, po prašini i blatu, pješačila od kuće do škole i nazad. Nije bilo lako izdržati, ne posustati i ne odustati. Danas mi se čini da me je upravo to iskalilo i naučilo da je život borba, da život nikome ništa ne poklanja. Tko se ne bori taj ni ne živi. Profesori u Gimnaziji imali su razumijevanja za to moje pješačenje. Bili su dirnuti kada bih im donosila prve ljubičice i drugo cvijeće koje bi se u proljeće pojavilo uz cestu od Bilica do Šibenika. Neki su tu moju gestu cijenili tiho, neki bi znali mojim primjerom prekoriti druge učenike kada bi kasnili u školu ili se ulijenili. Govorili bi im kako ja pješačim i berem cvijeće dok oni još spavaju. To je cvijeće kasnije bilo jako važno u mom životu, ali na sasvim neočekivan i praktičan način.

 

 

 Mlijeko - izvor života

Moji su roditelji imali imanje u Bilicama, baka mi je bila mljekarice. Svako je jutro tovarila kante s mlijekom na magarca i nosila ga i na prodaju u Šibenik. Ali, znate, i ona je bila pravi borac. Danas bi se reklo da je imala sportski duh. Nikad nije dozvolila da netko prije nje, kako se govorilo, ujutro skine paučinu s ceste, da s mlijekom stigne u grad prije nje. Baka mi je bila uzor, a i to njeno mlijeko je za moj kasniji život bilo itekako važno. Kada sam u trenucima vodila one mučne unutarnje dijaloge sama sa sobom i kad god bih se suočila s novom životnom kušnjom u misli bi mi došlo to svježe, gusto i mirisno mlijeko. Ta pomisao mi se tako snažno nametnula da sam postala uvjerena kako životnu snagu crpim baš iz tog mlijeka. Pila sam ga s guštom odmah čim bi baka ili moja majka pomuzle krave. Obožavala sam ga. Pila sam ga i kriomice onda kada ga nije bilo dovoljno za prodaju pa ga se obitelj morala odricati. Napila bih se mlijeka kriomice i uvjeravala baku i majku da ga nisam ni taknula nesvjesna da me odaju bijeli brkovi. Baka je nosila mlijeko i nekim gimnazijskim profesorima pa su oni na me zbog toga malo drukčije gledali. Znali su u kakvim prilikama živim pa su stalno s čuđenjem govorili kako izgledom žgoljava, a opet izdržljiva kao magare. Bili su uvjereni da su to posljedice svakodnevnog pješačenja i mlijeka moje bake.

 

 Željela sam biti učiteljica

U to vrijeme nisam znala, niti sam mogla znati, što će mi se sve životi donijeti ali sigurna sam da su me baš moje biličko djetinjstvo, moj Prukljan, mlijeko moje bake i to moje pješačenje pripremilo za sve ono lijepo i ružno što me je u životu čekalo. Kad sam maturirala imala sam veliku želju upisati se učiteljsku školu. Svim srcem sam željela biti učiteljica. Moj stariji brat bio je protiv toga. Govorio je kako učiteljice moraju raditi na selu pa ostanu stare cure. Uspio me je nagovoriti da odustanem pa sam se upisala u srednju stručnu školu koja je tada upravo bila otvorena u Šibeniku, u zgradi u kojoj je danas glazbena škola. Tu su nas učili svemu što bi jedna uzorna žena trebala znati i umjeti - šivati, kuhati i obavljati sve kućne i domaćinske poslove. Moram priznati, to nije baš previše zanimalo. Nisam učila s veseljem. Postala sam kampanjac. Nisam imala loše ocjene ali mučila me je žal za učiteljskom školom. Nikada nisam preboljela svoj neispunjeni san da budem učiteljica. No, čini se da je u mom životu sve imalo neku svrhu i cilj pa se i to što sam išla u stručnu, a ne učiteljsku školu u mom kasnijem životu pokazalo presudno važnim. Postala sam naime vrsna krojačica. Išlo mi je to od ruke. Bila sam vješta, a imala sam i oko za boje. Bit će da sam naučila skladno slagati boje gledajući ono svijeće koje sam gledala i brala na putu do škole.

 

 

Odbijenica: Šibeniku ne treba butik

Kada sam završila stručnu školu točno sam znala što želim raditi. Željela sam imati svoj modni butik. Šivanje mi je išlo izvrsno pa sam razmišljala poduzetnički i sanjala o svom butiku. No bila je to sredina pedesetih godina prošlog stoljeća. U Šibeniku nije postojao ni jedan butik, a ni privatnici nisu u to vrijeme bili po volji ondašnjem državnom sustavu. Ipak zatražila sam dozvolu za otvaranje butik u Šibeniku. Nisam je dobila. Moja je molba glatko odbijena. Da je bila prihvaćena imala bih prvi modni butik koji je otvoren u Šibeniku. Obrazloženje je bilo da mi ne mogu dopustili otvaranje butika jer to gradu kakav je Šibenik ne treba. No, nisam se dala pokolebati. Nedugo nakon udaje počela sam šivala kod kuće. Bila sam uspješna. Šivala sam haljine mnogim tada uglednim Šibenčankama. Moje su kreacije bile čak i prestižne. Mnoge su moje mušterije, sjećam se, jedva čekale tada popularne novogodišnje i druge prigodne plesove u Imperijalu i Solarisu da se pokažu u mojim kreacijama, a s velikom se znatiželjom čekalo vidjeti i što ću ja odjenuti.

 

 Kada mi je Jole prišao - sve je bilo jasno

Udala sam se vrlo mlada. Imala sam tek 18 godina. Moj suprug Jole rođen je u Hercegovini ali je bio šibenski stipendist i nakon završene upravne škole u Zemunu došao je živjeti u Šibenik. Radio je odgovoran i težak posao u policiji i bio je često na putu. Došla su i djeca. U tim okolnostima nisam mogla tražiti neko zaposlenje. Željela sam što je moguće više biti s djecom, a trebalo je nešto i privređivati. Spasonosna formula bila je – ostati uz djecu i šivati kod kuće. Jole i ja smo se upoznali 1. svibnja na Slapovima Krke. Bio je naočit i mnoge su Šibenčanke bile u njega zaljubljene. Na Slapovima sam bila s prijateljicom. Primijetile smo da nas gleda ali nismo znali koju od nas. Bila sam nekako skrušena i na neka ljubav nije bi baš bila na umu. Ali, eto, dogodila mi se. Kada mi je Jole prišao da se upoznamo sve je bilo jasno. Počeli smo izlaziti. Imala sam 17 godina. Udala sam se za njega godinu dana kasnije. Unajmili smo stan u kući Jadronjića kod Gimnazije gdje se rodio Aleksandar. Tu, u podstanarstvu, proslavio je svoj prvi rođendan. Kasnije smo dobili stan kod Doma zdravlja, a onda smo, malo prije Draženovog rođenja, 1964. godine, preselili u stan u Preradovićevoj ulici na kućnom broju 3. Živjeli smo životom koji me je ispunjavao, a Jole je bio kriv što sam bila jedna od prvih Šibenčanki koje su položile vozački ispit i vozile automobil. I to će se kasnije korisno uklopiti u mozaik moga života.

 

Acu i Dražena sam odgajala misleći na to kakvi će ljudi biti kada odrastu

Tako sam šivala i bila uz djecu što mi je bilo najvažnije. Oba sina, i Aco i Dražen, rođena su kao velike bebe. Dražen je imao smo 10 dekagrama manje od pet kilograma. Bili su zdravi, snažni i krupni. Tada sam bila uvjerena, a ni danas ne mislim drugačije, da je na to presudnu ulogu imalo moje odrastanju na onom svježem i mirisnom bakinom mlijeku. Djecu sam odgajala misleći na to kakvi bi ljudi trebali biti kada odrastu. Moji sinovi nikad nisu imali ključić oko vrata. Uvijek sam znala gdje su i s kim su, a oni su u svakom trenutku znali da sam prisutna čak i ako me ne vide u svojoj blizini. Pratila sam ih u školu i dočekivala na kraju nastave. Pružala sam im sve što sam mogla ali ih nisam štedjela. Nisu nikada imali nikakve popuste. Obojica su imala svoje obveze. Mogli su dobiti sve što smo im Jole i ja mogli priuštiti, ali nisu smjeli zanemarivati svoje školske i kućne obveze. S druge strane mi kao roditelji podupirali smo sve ono čime su se bavili i sva njihova nastojanja da ostvare ciljeve prema kojima su stremili. Stjecajem okolnosti njihova su stremljenja bila usmjerena prema sportu. Ni Jole ni ja o sportu i sportskim perspektivama, a kamo li o profesionalnom sportu njegovim mogućnostima, izazovima i zamkama, nismo ništa znali ali to nas nije spriječilo da ih podržimo. Uvjerena sam da smo dobro postupili. Tada smo reagirali instiktivno. Danas znamo da smo radili dobro. Gdje god su, posebno u sportu, roditelji stali iza djece, uspjeh nije izostao. Ispravnost naših roditeljskih odluka, koje nismo donijeli olako jer nismo imali nikakve uzore, danas potvrđuju primjeri Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Gorana Ivaniševića... i mnogih drugih sportaša uz koje su čvrsto, žrtvom i djelom, stali njihovi roditelji. Da bi uspjela djeca moraju imati stabilnost u obitelji, moraju biti svjesni da ih obitelj prati i podupire, da netko stoji iza njih i brine o njima ali ne tako da ih sputava već da ih potiče. Jole i ja smo u svakom trenutku željeli znati i gdje Aci i Dražen se kreću, kakvi su u školi. Roditeljima koji dođu posjetiti Draženov muzeju savjetujem da njihovo dijete mora znati da su prisutni i da vode o njemu računa ali ne smiju nad njim vršiti nikakav pritisak. Dijete mora imati pravo na svoj stav, i mora ravnopravno sudjelovati u svemu što se tiče obitelji, a sve odluke moraju biti zajedničke.

 

 

Nije dobro kad se u životu sve dobije na pijatu

Život nikoga ne mazi. Svakoga kad tad dovede pred zid odluke: odustati ili boriti se. Ja sam uvijek birala ovo drugo - borbu. Nije dobro kad se u životu sve dobijete, kako to u Šibeniku kažemo, na pijatu. To sam govorila i svojoj djeci i tako ih usmjeravala. Aco je imao 12 godina kada je radio na parkiralištu u Solarisu. Uvečer je čuvao automobile. Bio je visok pa su svi mislili da je stariji. Neki su nam spočitavali da smo oštri prema djeci, da ih tjeramo da rade ali ja mislim da je vrlo važno od malih nogu djeci usaditi radne navike koje će im dobro doći bez obzira na to što će u životu biti. Dražena nikad nije trebalo tjerati na rad. Bio je čudesno odgovoran prema svemu čega se prihvatio. Nerado pričam o njegovim osobinama iako sam ga ja ipak najbolje poznavala. Draže mi je kada o njemu i njegovim ljudskim vrijednostima govore drugi. Aco je bio otvoreniji i brzo je uspostavljao kontakte s ljudima, dok je Dražen bio zatvoren, samozatajan. Trebalo je dosta truda da se stekne toliko njegovog povjerenja da bi se intimno otvorio. Brat mu je bio najveći uzor. U njega je imao neograničeno povjerenje. Želio je raditi ono što on radi. Tako je dospio i u svijet košarke. Da je Aco kojim slučajem trenirao vaterpolo Dražen bi bio vaterpolista.

 

 Pitajte moju mamu!

Dražen je nakon Šibenke otišao u Cibonu upravo zato što mu je tamo bio brat. Inače, mogao je birat gdje će. Svi su ga tražili. Svatko ga je želio imati u svom timu. Dražen je na parketu, u igri bio vrlo prodoran. Borio se za pobjedu, što se kaže, do zadnje kapi krvi, ali u privatnom životu je bio blag. Bio je anđeo i ljudi su to u njemu prepoznavali i voljeli. Španjolci su ga, vjerujem, možda najbolje upoznali i okarakterizirali. Rekli su za njega da je bio karizmatična ličnost, a da toga nije bio svjestan. Stalno je, primijetili su, okupljao ljude oko sebe. Došao bi u neki poluprazni disko klub u Španjolskoj, a ispunio bi se čim bi se on pojavio. Širio je oko sebe pozitivnu energiju. Španjolci tvrde da je bio toliko uspješan zato što su u njemu zapravo živjela dva iskrena čovjeka: jedan je bio pošteni borbeni i nadahnuti sportaš, a drugi povučen, jednostavan, topao i plemenit čovjek. Oni su pomno izučavali Dražena i njegovo ponašanje, pogotovu nakon svjetskog prvenstva (to je u stvari Kup pobjednika Kupova) u Ateni na kojem je u jednoj utakmici postigao 62 koša. Pitali su ga kako je mogao postići toliku smirenost u urnebesnoj finalnoj utakmici nabijenoj adrenalinom? On im je odgovorio: Pitajte moju mamu, i ispričao im priču o mom djetinjstvu, o Prukljanu, o bakinom mlijeku, o pješačenju do škole i vodu iz biličkih bunara u koji su plivali punoglavci, ali je čistila tijelo. Kazao im je da sam tako stekla snagu i otpornost koju sam prenijela i na njega. To im je možda zvučalo kao neka šala ali Dražen je to ozbiljno mislio!

 

 

Košarkaški Mozart nije volio solfegio

 

Aco se uz košarku vrlo rano vezao. Već s desetak godina. Dražen ga je još kao mali dječak pratio na treninge. Nosio mu je torbe, lopte. Bio je stalno u dvorani i na treninzima. Pratio je s jednakim zanimanjem i košarkaše i košarkašice. Košarkašicama je bio kao neka maskota. Jako su ga voljele. Kako i ne bi, ta lopta je bila veća od njega, a ozbiljno je trenirao! Inače je kao dijete bio čudesan. Kada bih išla negdje s njima svi su ga htjeli pomilovati, uzeti za ruku, nešto mu reći... Bila sam ponosna na njega. Jolina majka je za Dražena, kad je ima tek dvije - tri godine, rekla da će postići nešto veliko u životu jer je uvijek pažljivo pratio razgovore odraslih i o svemu imao svoj stav. Sve mu je išlo od ruke i sve je radio s oduševljenjem osim vježbanja sviranja gitare. Suprug i ja smo željeli da naša djeca budu glazbeno obrazovana pa smo i Acu i Dražena upisali u glazbenu školu. Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru. Međutim, nisu bili zagrijani za glazbu. Aco je gunđao se klarinet svira samo na sahranama i da to nije za njega, a Draženu sama gitara nije bila mrska ali nije volio solfegio. To je valjda jedino u životu što nije htio. Bojkotirao je satove gitare tako bi prije početka nastave otpustio ili pokidao jednu žicu pa bi nastava završila prije nego što bi počela jer su profesori morali trošiti vrijeme na zamjenu žice i ugađanje gitare. Morala sam ih nakon dvije - tri godine ispisati iz glazbene škole.

Pitanje časti

Draženu je uvijek bilo žao i što nije uspio završiti fakultet. I meni je žao. Bila sam ponosna na njegovu sportsku karijeru ali sam, kao i on sam, željela da bude kompletan čovjek, da se obrazuje i završi fakultet. Dao je dvije godine prava ali su mu goleme sportske obveze onemogućile da nastaviti studij kojem je, kao i svemu ostalom u svom životu, pristupio marljivo i pošteno. Kada je on polagao ispite na fakultetu se stvarala gužva. Mnogi su njegovi kolege studenti bili znatiželjni. Najviše ih je zanimalo hoće li Dražen zaista pokazati znanje ili će, kao uspješan košarkaš, ocjenu dobiti na dar? Oni nisu znali da Dražen nikad nije htio izići na ispit ako nije bio spreman. Za njega je to bilo pitanje osobne časti i poštenja. Svaku ocjenu koju je dobio zaslužio je radom. Boris Mutić, poznati sportski novinar, prišao mi je nakon povratka iz Turske gdje pratio utakmicu Cibone i kazao da nikad u svojoj karijeri nije vidio sportaša koji poslije utakmice ide u svoju hotelsku sobu učiti i pripremati se za ispit dok ostali idu u disko slaviti pobjedu.

 

Za volanom bibliobusa

Kad se moj suprug pripremao ići u mirovinu, a djeca već stasala i posvetila se košarci odlučila sam se zaposliti. Ukazala se prilika u Gradskoj knjižnici pa sam se javila na natječaj. Bilo je tada nekih koji su smatrali da tu, obzirom na moje obrazovanje, ne pripadam. No, ipak sam bila primljena. Dobila sam posao. Počela sam raditi u knjižnici ali i raditi na sebi i svom obrazovanju. Danju sam radila, brinula o djeci i obitelji, a noću sam čitala i učila književnost. Smatrala sam da čovjek, ako ima volju, sve može savladati. Dugo sam radila na dječjem odjelu. Mislim da sam dobro radila. Moji su kolege znali govoriti da najviše djece dolazi u knjižnicu kad ja radim. Njihova podrška bila mi je jako važna. U to vrijeme Aco je igrao u Ciboni, a Dražen u Šibenki pa sam znala često izostajati s posla kako bi ih pratila na utakmicama. Često sam išla u Zagreb kako bih Ace oprala robu i spremila mu stan. Neki kolege na poslu zbog toga su negodovali i prigovarali. Trudila sam se te izostanke odraditi i nadoknaditi. Uz mene je bio i podržavao me je jedino Ante Barbača. Govorio je: -Pustite Biserku. Ona ide za svojom djecom. Svatko bi trebao tako svoju djecu podržavati. Ante i ja smo bili i dobri kolege i često smo zajedno išli bibliobusom po selima, a ja sam znala taj bibliobus i voziti.

 

Bila sam sretna zbog sreća moje djece

 

Bio je to najljepši dio moga života. Vrijeme najvećih uspjeha moje djece. Vrijeme procvata košarke u Šibeniku. Bila sam ponosna na njih i moj Šibenik. Najveća životna satisfakcija nisu mi međutim bili njihovi uspjesi. Sretnom me je činilo to što su oni sretni, što donose sreću drugima i što mi daju do znanja koliko cijene što ja kao majka stojim uz njih i u svemu ih podupirem. Bila sam gotovo na svakoj važnoj utakmici. Moj suprug se jednako kao i ja radovao i strepio ali on je drukčiji od mene. Jole nije išao na utakmice jer to za njega bilo previše stresno, a toliku količinu stresa, i dobrog i lošeg, nije mogao podnijeti njegov bolesni želudac. Kada je Šibenka igrala s Bosnom onu povijesnu utakmicu cijeli je Šibenik bio u dvorani na Baldekinu, jedino je moj Jole dok je trajala utakmica šetao rivom. Mnogima je to bilo čudno, neki su ga zbog toga i osuđivali ali on jednostavno nije mogao izdržati toliku količinu uzbuđenja. Treba reći istinu o Acinom i Draženovom ocu. On svoje sinove ni u jednom trenutku nije iznevjerio. On je bio stup obitelji, vodio je računa o svemu i u svemu je stajao iza mene, Ace i Dražena. Pa ja uopće ne bih mogla putovati na utakmice i bodriti svoju djecu da on nije bio takav.

 

 

Košarka je postala moj život

Košarkom i uopće sportom zarazila sam se uz moju djecu. Do tada nisam imala s tim nikakve veze, a onda je sasvim neočekivano košarka postala moj život. Početkom osamdesetih godina bila sam i u upravnom odboru Elemesa pa sam znala i putovati s našim košarkašicama među kojima je također bilo velikih igračica - Gordana i Davorka Rak, Marija Lončar, Vlasta Relja, Živana Rora. I to je bila šibenska ekipa iz snova.

 

Draženov momački stan

S velikim sportskim uspjesima, a posebno nakon ulaska mojih sinova u profesionalni sport došle su velike strepnje i velika iskušenja. Hoće li sretno stići, hoće li se sretno vratiti, hoće li im se u igri nešto dogoditi, hoće li pobijediti ili izgubiti! Došlo je vrijeme stalnog dokazivanja i teških svakodnevnih kušnji, a onda se nad sve to nadvila najveća kušnja od svih kušnji s kojima se ljudi mogu suočiti. Počeo je rat. Rat nas je razdvojio. Više nisam mogla putovati na utakmice. Dražen je bio u Americi. Nakon 17 godina rada u Knjižnici otišla sam u mirovinu. Suprug i ja smo se preselili u Zagreb, u Draženov momački stan. U tom stanu na 14. katu živimo i danas. Prije negoli smo uredili Muzej bio je pun Draženovih trofeja i njegovih stvari. Još uvijek tu osjećam izravan odnos s njima. Kad mi se suprug prije nekoliko godina razbolio i postao gotovo nepokretan Aco nam je predlagalo da se preselimo negdje niže ali mi to ne želimo bez obzira na to što bi nam život bio jednostavniji. Taj stan nam je veza s našim Draženom.

 

Halo. Je li Dražen Petrović vaš sin?

Upravo u tom stanu zatekla nas je vijest o Draženovoj. Sudbina je htjela da je ja prva primim. Tog kobnog dana Dražem mi se javio telefonom s Frankfurtskog aerodroma. Bio je vedar kao i obično. Kazao mi je da mi je poslao prljavu robu da je operem i da se vidimo u Zagreb za dva dana. Te večeri u 23 sata ponovno je zazvonio telefon u stanu. Digla sam slušalicu ništa ne sluteći. Neki ženski glas upitao me je: Je li Dražen Petrović vaš sin? Potvrdila sam. Tada mi je ta žena kazala da je Dražen poginuo. Jedino čega se nakon tih riječi sjećam bilo je da sam poletjela prema balkonu i da me je Jole u zadnji čas zaustavio i spriječio me da skočim. Nakon toga sam pala u duboki šok. Ničeg se ne sjećam. Na moj um i na moju dušu pao je olovno teški mrak. Sve je bilo tako grozno. Što je najgore od svega ostala je nad tim trenucima visjeti jeziva neizvjesnost. Sam način na koji smo doznali za njegovu smrt bio je nepodnošljivo okrutan. Vijest o smrti razorila je naše duše i sve naše misli. Nismo mogli povjerovati u nju, a istodobno nismo uspijevali provjeriti je li istinita.

 

Moj je život dobio novi smisao

Bilo mi je teško, preteško ali sam u jednom trenutku shvatila da se ne smijem predati. Odredila sam put kojim želim ići. Znala sam što moram učiniti. Moj suprug se predao. Nije mogao preboljeti. Morala sam ga moliti da odemo barem do Trešnjevačkog placa kako ne bismo stalno mislili na tragediju koja nas je zadesila. To su trenuci o kojima ne želim puno ni govoriti ni razmišljati. Prvu spasonosnu utjehu dobila sam od profesora Vladimira Grudena. On mi je kazao: Ako ste rodili i odgojili takvu djecu siguran sam da znate kako ćete u sebi naći snagu da nastavite svoj život i date mu smisao. Tako sam potaknuta njegovim riječima, odlučila posvetiti se radu na održavanju sjećanja na Dražena. To me je spasilo. To me je održalo. Shvatila sam da sam pozvana za generacije koje dolaze čuvati i stalno njegovati sjećanje na njegov kratki ali plemenit, poučan i uspješan život na ovom planetu. Moj život je dobio novi smisao.

 

 

 Dražen je htio ljudima donositi sreću

Kako ću ispuniti tu novu svrhu svog postojanja shvatila sam jednoga dana na groblju Mirogoju. Gledajući mnogobrojne mlade ljude kako dolaze na Draženov grob, pale svijeće i tugovu za Draženom, shvatila sam da moram stvoriti nešto gdje će ta mladost na jednom mjestu moći vidjeti i naučiti sve o Draženu, njegovoj sportskoj karijeri i njegovim ljudskim vrijednostima. Odlučila sam osnovati muzej Dražena Petrovića. Od tog trenutka bila je to moja nova životna misija. Znala sam – ako se slomim, ako odustanem Dražen će biti priča koja nikad neće biti do kraja ispričana. I prije i nakon njega bilo je i bit će velikih sportaša ali ne poput njega u kojem je bile sjedinjene tako brojne ljudske vrline plemenitost, ljudskost, jednostavnost, radišnost... Kad tako nešto izgubite onda je to velika nesreća ali u toj nesreći, mora postojati put kako očuvati uspomenu na takvog čovjeka. Da sam odustala od borbe, da sam se zatvorila u neki svoj svijet nikad ne bih sretala ljude koji vidjela i upoznala ljude koji poštovanju Dražena, ne bih znala koliko ga ljudi cijene i koliko mu se dive, ne bih nikada vidjela sve te divne ljude kojima su njegove vrline životni putokazi. Meni je više stalo da ga ljudi pamte po onome kakva je bio kao čovjek nego po sportskim uspjesima, a upravo se to događa ovdje u njegovom muzeju. Dražen je jednostavno htio ljudima donositi sreću. To mu je bio glavni motiv u svemu što je radio. Zbog toga je postojao na ovom svijetu. Uvijek mi je govorio kako nemam pojma koliko su ljudi sretni kada se dobije utakmica. To ga je ispunjavalo. Nije ga zaludila slava. Novac mu nije ništa predstavljao. Vjerujem da bi on bio spreman platiti da igra košarku i usreći ljude.

 

 

 

U Šibeniku nije bilo razumijevanja

Na stvaranju Draženovog muzeja radila sam punih 6 godina, a prošle su četiri godine otkako je otvoren. Najprije sam predlagala da on bude otvoren u Šibeniku ali nisam naišla na razumijevanje. Potom sam svoju ideju izložila gradskoj upravi i gradonačelniku Zagreba. Vidjela sam da je prostor u Ciboninom tornju, kraj sportske dvorane u kojoj je igrao, prazan. To je bilo mjesto za Draženov muzej. Svi su mi dali podršku, ali trebalo je ideju pretvoriti u stvarnost. To je već išlo puno teže. Bila sam skoro svaki dan u gradskoj upravi, kucala na razna vrata. Nitko nije rekao: Ne., ali morala sam sve sama napraviti ako sam željela projekt krene. Jole i Aco su mi govorili mi ću izgubiti i živce i zdravlje ako ne odustanem. Ali nisam odustala. Da jesam izdala bih Dražena i sve ono što je on bio. Rekla sam im da ću učiniti sve što je u mojoj moći pa ako pri tome i pokleknem bit će mi majčinska savjest mirna, a ako uspijem bit ću zbog toga sretna onoliko koliko su Dražena radovale pobjede. Muzej je otvorila Zaklada Dražen Petrović uz veliku podršku i pomoć u svakom pogledu Grada Zagreba i Vlade Republike Hrvatske, te uz pomoć donacija brojnih ljudi. Ja sam predsjednica Upravnog odbora zaklade. Muzej posjećuju djeca i odrasli iz Hrvatske i cijelog svijeta. Kad god uspijem pozdravim ih i pričam im od Draženu. Najviše o tomu kakav je bio kao čovjek. Poslije slušam djecu kako ushićeno prepričavaju kako Dražen nikad nije htio poklonjenu ocjenu niti dobiti bilo što preko veze te da je nadasve cijenio ljude i prijateljstvo.

 

Ili odustanite ili konačno podignite spomenik Draženu

Od Šibenika nisam odustala. Draženu je mjesto u Šibeniku. On je u Šibeniku rođen dva puta – jednom kao čovjek, drugi puta kao sportaš. Beskrajno je volio svoj Šibenik i on će se vratiti u Šibenik. Neću više čekati da gradska uprava nešto učini. Sve je spremno za uređenje Draženove spomen sobe u našem stanu u Preradovićevoj 3 u Šibeniku. Bit će to ispostava zagrebačkog Muzeja Dražena Petrovića. U njoj ću izložiti sve predmete vezane za njegove šibenske dane početak i šibenski dio njegove sportske karijere. Svi eksponati su već spremni. Nevažno je koliko će kvadrata imati Draženova spomen soba. Važno je da posjetitelji u toj sobi osjete tu snažnu i toplu veza Dražena i njegovog Šibenika, grada koji ga je odredio. A što se tiče Draženovog spomenika u Šibeniku mislim da je nedopustivo koliko se to oteglo. Rekla sam i sadašnjem gradonačelniku: Ili odustanite ili ga konačno podignite spomenik Draženu.

 Želio je svaki trenutak biti s onima koje voli

Spremna sam za Dražen puno toga podnijeti. On i ja bili smo jako povezani. Neki su mislili da sam išla na sve njegove utakmice zbog snobizma, osobne promocije i želje za isticanjem. Ne. To nije točno. On je bio taj koji je želio da budem prisutna gdje god je igrao. To je bilo uvijek moguće ali sam se trudila i išla bodriti ga kad god sam i gdje god sam mogla. Ne znam kako bih objasnila tu njegovu privrženost. Možda negdje duboko u čovjek postoji taj predosjećaj da na ovom svijetu neće biti dugo pa želi iskoristiti svaki trenutak da bude s onima koje voli? Sjećam se jedne Draženove utakmice u New Jerseyu. Bilo je veliko nevrijeme pa sam dosta zakasnila na utakmicu. On mi je poslije ispričao kako se nije mogao koncentrirati na igru misleći da mi se nešto dogodilo. Nisam te vidio u publici i nisam moga dati ni koša, a kada sam te ugledao počeo sam ih redati jedan za drugim!

Kad takvo dijete, kada takvog čovjeka, izgubite onda je to velika osobna nesreća ali u toj nesreći nemate pravo odustati od traženja putova i načina da se sačuva uspomena na njega. Ne zbog mene. Dražen je moje dijete, a on je uzor i uzorni otac svoj djeci svijeta ako ga imaju gdje upoznati sada kada ga fizički više nema. To je moja misija. Tu misiju živim. Znam da su ljudi na moje ponašanje nakon Draženove smrti imali različite komentare ali nikad se u životu nisam previše osvrtala na tuđa mišljenja. Imam svoj put i njega se držim. Bilo je znam i banalnih komentara poput onih kako sam se mogla u tragediji našminkati. Ali to sam ja. Ni pred mog muža koji je u kolicima ne dođem neuređena i bez šminke. Pažljivo međutim slušam dobronamjerne ljude koji cijene kad netko nešto napravi. Sve ovo što sam do sada učinila ja neću odnijeti sa sobom kada odem k mom Draženu. Dok ne odem moram obiti pribrana i snažna da bih na pravi način njegovala uspomenu na njega, živjela svoj i njegov život, odraditi ono što on više fizički ne može i sačuvala blago dobrote kojim nas je zadužio i blagoslovio. Najveća nagrada, najveće priznanje, mi je kada mi obični ljudi, taksisti, prodavačice na tržnici, prolaznici, trgovkinje... kažu: Divno je to što radite. Što nam čuvate našeg Dražena.

 Utjeha Diega Maradone

Na groblju Mirogoju prilazili su mi mnogi ljudi koji su kao i ja izgubili dijete. Neki su se zbog tragedije razboljeli, neki su otišli vrlo brzo za njima... Kada me pitaju za savjet ja im kažem da nikad ne razmišljam o tome da je Dražen mrtav nego da je tu negdje i da će jednog dana doći i vidjeti što sam sve napravila. To mi je na Draženovom sprovodu sa suzama u očima kazao i Diego Maradona koji prilikom posjeta Zagrebu došao na Draženov grob na Mirogoju: Nemojte biti tužni. On je bio čudo i vječno će živjeti...




Moj životni roman, ZAKLJUČUJE BISERKA,  može se sažeti u naslov: Četiri života jedne žene. Prvi život su djetinjstvo i mladost kada su životne nedaće od mene stvorile borca. Drugi život bili su šivanje, moda i plesne dvorane, a treći se dogodio u košarkaškim dvoranama širom svijeta. Sada nakon tragedije živim svoj četvrti život, život za Dražena na relaciji Draženov momački stan – Mirogoj – Draženov muzej.

Dražen je rado pomagao ljudima. Jednom sam čovjeka na kojem se vidjelo da voli piti. Prišao mi je i kazao kako nije bio ni pijan ni sit od kako nema Dražena. –On je bio jedini čovjek koji mi je dao novac za jelo i piće kad god bi me sreo.

Na Draženovom grobu zatekla sam jednom jednog nepoznatog čovjeka. Izrazio mi je saučešće i kazao da je moj veliki dužnik. Začudila sam se jer nisam znala o čemu govori. –Dražena mi je, još dok je igrao u Šibenki, posudio novac da odem u Švicarsku i ostvarim svoje planove. Bez ikakvog pitanja dao mi je 5000 njemačkih maraka što je tada bio veliki novac. U Švicarskoj sam završio fakultet i obogatio sam se. Sada želim vratiti novac kojeg mi je Dražen posudio. – objasnio mi je. Kazala sam mu da to ne dolazi u obzir.-Ako vam ga je Dražen dao od srca, u što sam uvjerena, neka tako i ostane. Sve što ste postigli, postigli ste zahvaljujući njegovoj dobroti. Možda ćete sve izgubiti ako Draženov dar vratite? Dovoljno je to što ste došli na njegov grob i poklonili se njegovoj sjeni. Bio je zbunjen. Kazao je ga ne čudi što je Dražen bio veliki čovjek kad ima takve roditelje. To je ta nikada do kraja ispričana priča o Draženu u kojoj on i dalje živi.

Moja velika utjeha je i moj unuk Marko, Acin sin, za kojeg znam reći da mi je kao treće dijete. PohađaO JE  koledžu u San Franciscu i igra košarku. Ima istog menadžera kao i Dražen. Ima i ono karakteristično Draženovo držanje. I izgledom jako podsjeća na njega. Sam je odabrao dres broj 3 koji je nosio i Dražen. On je prvi Hrvat sa prstenom u američkoj high school ligi.

Dražen je dobro osjećao koliko ti fali domovina kada si vani. Kad god je bio slobodan dočekivao je Nove godine s našim ljudima. Jako je osjećao čežnju naših ljudi koji žive izvan Domovine. Često mi je o tome govorio.



 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!