Petak, 01 Rujan 2017 10:24

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Miro Kotarac,košarkaški trener i sportski djelatnik

Napisala: 
Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Miro Kotarac,košarkaški trener i sportski djelatnik

Tri dana prije završetka Drugog svjetskog rata, 6. svibnja 1945. godine, poginuo je u borbi protiv fašista i okupatora Jakov Kotarac učitelj iz Livna.
Ova gotovo sedam desetljeća stara vijest, naoko nema nikakve veze sa Šibenikom, a još manje sa šibenskom košarkom. Međutim nije tako.Pogibija Jakova Kotarca i tragedija koja je zadesila obitelj Kotarac početak je neobičnog spleta okolnosti koje će ostaviti neizbrisiv trag u šibenskoj košarci i kolektivnom pamćenju Šibenčana. To je, naime, početak lanca sudbonosnih događaja koji će u Šibenik dovesti sportskog pedagoga, entuzijasta, vizionara i zaljubljenika u košarku Miroslava Mira Kotarca.

Miro je rođen u Livnu 1942. godine, a oca se i ne sjeća jer je imao samo jedanaest mjeseci kada je on otišao u rat. Njegova majka ostala je udovica, a on siroče bez oca u proljeće 1945. godine.

 

 Iz Livna preko Smederava do Splita

-Živio sam s majkom u Livnu do 1953. godine. Tamo sam završio prva četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri pohađao sam u Smederevu. Živjeli smo dosta teško i oskudno pa me je k sebi u Smederevo uzeo majčin brat Mate koji je bio dobro situiran i želio joj je pomoći. Tako sam dospio u Smederevo gdje sam se u petom razredu osnovne škole počeo baviti sportom. Naravno, kao i sva djeca igrao sam nogomet, a ujak kod kojeg sam živio bio je nogometni sudac pa je nogomet u mom životu bio praktično neizbježan.

Po završetku osnovne škole ujak je Miru ispunio želju i omogućio mu da se 1956. godine upiše u Srednju šumarsku školu u Splitu kako bi nakon srednje škole mogao studirati šumarstvo.

-U Splitu sam se nastavio baviti sportom. Tada su bila drugačija vremena. Nije bilo kafića, televizije, interneta, nismo imali novaca... Jedina zabava bio nam je sport. Između 1956. i 1958. godine u Splitu sam igrao nogomet, rukomet, odbojku, stolni tenis, bavio sam se atletikom, veslanjem, bio sam član svih školskih sportskih reprezentacija i ekipa osim vaterpolske. Košarka tada nije bila popularna. U Splitu su je smatrali ženskim sportom.
Sport mi je tih godina bio jako važan jer sam živio sam. Moji splitski srednjoškolski dani bili su istovremeno i moj veliki životni fakultet. Od majke sam otišao kada mi je bilo samo jedanaest godina, a od četrnaeste godine nije me imao tko pitati jesam li gladan, kamo idem, kada ću se vratiti, je li mi teško... Moja majka nije nikada bila na primanju roditelja ili roditeljskom sastanku. Kroz život sam se probijao sam, a jedino što sam imao bio je sport. Možda baš zahvaljujući sportu nikada nisam skrenuo na neki krivi životni put. Sam sam sebe odgajao, a kada sam sazreo, zarekao sam se da ću svojoj djeci omogućiti da idu na studije bez obzira hoće li ih završiti ili ne.

 

Sudbinska 1963. godina

 

-Po završetku Srednje šumarske škole predao sam dokumente za upis na Šumarski fakultet u Zagrebu, ali su ti dokumenti i dan-danas tamo. Predao sam ih nadajući se prijemu i priželjkujući studij šumarstva. Međutim trener Branko Radović i profesor Aco Gvozdenović te, za mene sudbinske 1963. godine, organizirali su sportsko prvenstvo splitskih srednjih škola. Između ostaloga bio je organiziran i košarkaški turnir na kojem je sudjelovala i ekipa moje škole. Na tom turniru košarku je igrala generacija koja je dala prve velike zvijezde splitske i hrvatske košarke: Ratu Tvrdića, Petra Skansija i Zdenka Podruga. Na nagovor trenera Radovića te profesora Gvozdenovića i Ive Eterovića umjesto Fakultet šumarstva u Zagrebu upisao sam tjelesni odgoj na Pedagoškoj akademiji u Splitu. To je bila odlučujuća prekretnica koja je obilježila cijeli moj život i sve moje putove usmjerila prema sportu i edukaciji najmlađih. 


 

Prvi nastavnik tjelesnog odgoja u Lozovcu

-Pedagošku sam akademiju završio 1966. godine i s diplomom u ruci počeo tražiti posao. Bilo je raznih mogućnosti između kojih sam izabrao Lozovac jer smo tamo posao mogli dobiti i ja i moja supruga Tereza, apsolventica biologije i kemije. Tako smo 1966. godine supruga i ja stigli u Lozovac. Stanovali smo u onim poznatim tvorničkim kućama. Bio sam prvi profesor tjelesnog odgoja u Lozovcu. Već 1968. godine pružila mi se prilika da radim u Šibeniku. Prešao sam u tada najveću šibensku školu koja se tada zvala Lepa Šarić, a nakon demokratskih promjena i osamostaljenja Hrvatske OŠ Tina Ujevića. Pohađalo ju je tada preko 1600 učenika. Bio je to pravi dječji mravinjak. Škola je za to vrijeme bila moderna, a k tome je imala sportsku dvoranu. Tada je to bila jedina šibenska osnovna škola koja je imala sportsku dvoranu. Uz nju u gradu su postojale još samo dvije dvorane, ona u Gimnaziji i dvorana DTO Partizan u bivšem Sokolskom domu. Radio sam u Šibeniku, ali sam i dalje stanovao u Lozovcu i svaki dan putovao na posao.

Šibenski inkubator vrhunske košarke

-Školska sportska dvorana bila je za ono vrijeme velika stvar, skoro luksuz, ali bila je mala i neopremljena pa smo se, htjeli-ne htjeli, morali prilagoditi njenim ograničenjima i specijalizirati se za odbojku, košarku i stolni tenis. Tada smo u školi radila nas trojica profesora tjelesnog odgoja: Tomislav Kokić, Josip Nađ i ja, a podijelili smo se prema osobnim afinitetima. Kako sam u školu došao zadnji, morao sam uzeti košarku koja tada i nije bila osobito popularna pa se njom nitko nije bavio. Usprkos svemu od početka se radilo dobro. Djeca su s veseljem prihvatila košarku, a sustavni stručni rad oplodio se za nepune dvije godine. Već 1970. naša škola postala je košarkaški prvak Dalmacije.

Znakovito je da je generacija učenika OŠ Tina Ujevića koja je školi donijela prvu titulu prvaka Dalmacije bila nukleus prve velike generacije šibenskih košarkaša koju je predvodio tadašnji učenik 6. razreda Aleksandar Aco Petrović, stariji brat Dražena Petrovića. On je već kao dječak bio odličan košarkaš. Bio je nadaren za taj sport i u svim elementima jači od svog naraštaja pa je igrao s dječacima dvije godine starijima od sebe.

 

 Uzlet košarke na krilima rada i znanja

-Mi smo u toj nevelikoj i neopremljenoj školskoj dvorani i u Šibeniku počeli raditi s djecom u osnovnim školama na umijeću i vještini igranja košarke. U Gimnaziji je sa srednjoškolcima od 1963. godine na tome radio profesor Ivica Slipčević. Dakle od 1962. godine, pa i još ranije od prvih početaka šibenske košarke 1947. godine šibenska je mladost upoznavala košarku do 1968. godine tek u srednjoj školi. Mlađu djecu, učenike osnovnih škola, prije 1968. godine malo tko je učio igrati košarku. Koliko je to bilo potrebno i važno, pokazalo se petnaest godina kasnije. Nije tu riječ o tome da se šibenska košarka do tada toliko razvila da je imala sasvim realne europske ambicije, koliko o činjenici da smo vlastitim radom i znanjem u svom, da tako kažem, dvorištu od šibenskih djevojčica i dječaka stvorili čitavu plejadu mladih košarkašica i košarkaša bez koji su nezamislivi uspjesi hrvatske i jugoslavenske košarke u njenim najboljim i najslavnijim danima.

-Osvajanje titule pionirskog prvaka Dalmacije 1970. godine bio je signal kolegi, gimnazijskom profesoru Ivici Slipčeviću da me predloži za člana Izvršnog odbora upravo osnovanog Košarkaškog kluba Šibenik na čijem je čelu bio Tomislav Zorić. Tako sam imao čast biti sudionikom jednog od najvećih sportskih podviga u povijesti šibenskog i hrvatskog sporta od samih početaka. Nitko nije mogao ni sanjati da će klub koji se tada natjecao u 3. regionalnoj ligi trinaest godina kasnije postati jednim od najvećih sportskih i košarkaških čuda Hrvatske, bivše Jugoslavije i Europe i ostati neizbrisivo urezan u srca i duše svih Šibenčana.

 

Košarkašice – heroine šibenskog sporta

-Prva samostalna trenerska zadaća koju sam dobio bila je treniranje ženske ekipe KK Šibenik. Klub je imao mušku i žensku ekipu što je tada bilo uobičajeno, a ja sam postao trener ženske ekipe zato što mi je to bilo naređeno. Tada se to radilo drukčije nego danas. Jedne večeri predsjednik Zorić me je izvijestio: -Miro, ti su od sutra trener naše ženske ekipe. I to je bilo to. Žensku je ekipu trenirao Neno Amanović, ali on je istovremeno bio i jedan od ključnih igrača muške ekipe Šibenika koja se izborila za ulazak u drugu ligu pa više nije mogao jednoj ekipi biti trener, a u drugoj igrač. Nije mi bilo svejedno. Ženska se ekipa natjecala u prvoj regionalnoj ligi u kojoj je bila i Slovenija.

-Već 1975. godine došlo je do reorganizacije jugoslavenske ženske košarkaške lige. Do tada je bilo pet natjecateljskih regija, a mi smo igrali u hrvatsko-slovenskoj ligi. Prvakinje regionalnih liga igrale su u završnici neku vrstu play offa. Tada je odlučeno da se formira jedinstvena liga, a da u prvu ligu ulaze prva dva kluba iz druge lige i još dva koja se izbore u kvalifikacijama. Te promjene omogućile su da na svjetlo dana izađu rezultati našeg sustavnog stručnog rada i s košarkašicama. Nakon prve sezone jedinstvene druge lige KK Šibenik nije bio ni prvi ni drugi, ali je u kvalifikacijama pobijedio KK Prištinu u Prištini i KK Partizan u Beogradu pa je postao prvi klub u povijesti Šibenika koji je ušao u prvu saveznu ligu. Kasnije smo iz te lige ispali, ali smo se i dva puta vraćali, jednom kao KK Elemes, a drugi put kao KK Revija.

Šibenik bez kompleksa manje vrijednosti

-Košarka je tih godina doživjela globalnu ekspanziju. Doslovno je eksplodirala i preko noći postala jednim o najpopularnijih sporova u svijetu jer je bila dinamična i uzbudljiva. Da bi se moglo napredovati trebalo je stalno usavršavati i unapređivati znanje. Te sam činjenice bio duboko svjestan pa sam 1974. godine, čim je otvorena prva Viša trenerska škola u Zagrebu, zgrabio tu priliku i upisao se. Tako sam postao jednim od polaznika prve generacije Više trenerske škole. Sa mnom su tada studirali Giuseppe Pino Giergia, Faruk Kulenović, Nikola Plećaš, Matan Rimac, Miše Gojsalić, Trpimir Lokin, brat pjevača Duška Lokina... Osim mene Visoku školu tada su upisala još četvorica Šibenčana: Tome Škarica, Neno Amanović, Šime Šoda i Tonči Slipčević. Tonči je radio u ženskoj košarci, a mi u muškoj. Radili smo uporno, stručno i dobro, a rezultati rada su se brzo pokazali. Nakon samo dvije godine nestalo je kompleksa manje vrijednosti Šibenika u odnosu na Split i Zadar. Do tada, kada su protiv Splita ili Zadra igrali naši kadeti i juniori, bilo je samo pitanje hoće li nas pobijediti s trideset ili više koševa razlike. Toliko smo za njima zaostajali. Do 1983. godine, kada je Šibenik osvojio i seniorsko i juniorsko prvenstvo Jugoslavije, zahvaljujući ustrajnom radu, imali smo već tri selekcije odličnih košarkaša.

 

Kad polete šibenski tići…

-Uspjeh postignut 1983. godine, a govorim o osvajanju titule državnog prvaka u juniorskoj konkurenciji koju smatram čak i vrednijom od tadašnje seniorske titule prvaka države zato što su je osvojila šibenska dica bez pomoći igrača dovedenih iz drugih klubova, nije bio slučajan. Mnogima se činilo da je on bio iznenadan i slučajan, ali nije. Mi smo iz godine u godinu rasli. Najprije smo postali juniorski prvaci Dalmacije. Zatim smo otišli na prvenstvo Hrvatske u Čakovec. Tamo smo stigli gotovo neprimjetno. Tretirali su nas poput neke košarkaške Pepeljuge. Nisu znali s kim imaju posla. A onda smo u prvoj utakmici deklasirali juniore zagrebačke Cibone s dvadeset koševa razlike. Cibona je bila favorit i svi su je već vidjeli u završnici juniorskog prvenstva Jugoslavije. Za nju su tada igrali juniori koji će ubrzo postati vrhunski igrači poput Franje Arapovića, Dražena Anzulovića ili Razića. Na tu su utakmicu iz Zagreba došli roditelji Ciboninih košarkaša, došli su njihovi treneri, organizirano su došla djeca koja su navijala za Cibonine juniore. Ali ništa im nije pomoglo. Deklasirali smo ih. Šibenska košarka u tim trenutcima nije imala dostojnu konkurenciju u Hrvatskoj pa ni u Jugoslaviji jer je istovremeno seniorska ekipa grabila punom parom prema osvajanju titule prvaka države.

 Kako je lokalni KK Osvit postao državni Sistem Osvit

-Postojao je još kamen temeljac uzleta i uspjeha šibenske košarke, a to je bio Košarkaški klub Osvit. Osamdesetih godina taj smo klub, a dali smo mu povijesno šibensko sportsko ime Osvit, osnovali treneri Neno Amanović, Tomislav Škarica, ja i tehniko Ivo Mikuličin kako bi naši nadareni juniori i kadeti koji ne igraju u prvim ekipama stjecali natjecateljsko iskustvo i znanje igrajući protiv seniorskih ekipa. Osvit je igrao u nižem rangu natjecanja, tadašnjoj regionalnoj ligi, i nadmetao se s klubovima iz Zadra, Preka, Drniša, Knina, Solina, Kaštela, Trogira, Splita, Makarske, Ploča, Dubrovnika i Metkovića. Pokazalo se da je to bio odličan potez. Naši su mladi košarkaši igrali šezdeset do sedamdeset službenih utakmica i stjecali nenadoknadivo iskustvo. Za nepune dvije godine u Šibeniku Osvit je doveo do pravog buma izvrsnih mladih košarkaša rođenih između 1962. i 1972. godine. Od kasnijih šibenskih košarkaških zvijezda samo Dražen Petrović i Ivica Žurić nisu prošli kroz Osvit. KK Osvit je formalno-pravno bio drugi klub pa Dražen, košarkaš KK Šibenik, nije mogao igrati za njega tako da u svojoj prebogatoj zbirci državnih, europskih, svjetskih i olimpijskih trofeja nema trofej juniorskog prvaka Šibenika. Mi smo dokazivali da je Osvit samo juniorski pogon Šibenke, ali sve Osvitove utakmice na kojima su zaigrali Dražen i Ivica bile su registrirane s 20:0 za protivničku ekipu. Naš pionirski projekt bio je izvrstan i to su košarkaški stručnjaci brzo uočili. Zahvaljujući inicijativi Ive Mikuličina i njegovim glasovima u košarkaškim savezima Hrvatske i Jugoslavije, a na prijedlog tadašnjeg predsjednika stručne komisije KSJ Ranka Žeravice, naša praksa je proglašena Sistemom Osvit i prihvaćena kao referentni model za formiranje mladih igrača. Od tada je bilo moguće da mladi, talentirani igrači do svoje dvadesete godine mogu igrati u nižim rangovima natjecanja i u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji. Od tada su gotovo svi klubovi u bivšoj Jugoslaviji imali svoje klubove u kojima su igrali njihovi juniori i kadeti. Veličanstveni uspjesi osvajanja titula prvaka države u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji 1983. godine plod su sustavnog rada, ali i naših originalnih načina odgoja i formiranja mladih košarkaša. Mi smo prvi uočili i u praksi primijenili spoznaju da prave igrače, nositelje igre i tvorce pobjeda ne stvaraju tek trening, ma koliko kvalitetan bio, i poneka prijateljska utakmica, nego uporan rad i stalno napredovanje u natjecanjima.

 Trijumf šibenske škole košarke

-Dogodilo se da je te već fabulozne 1983. godine bio red na tadašnjoj SR Hrvatskoj da bude domaćin i organizator juniorskog prvenstva Jugoslavije. Očekivalo se da će ono biti održano u Zagrebu jer je bilo nepisano pravilo da domaćin prvenstva bude grad čija ekipa osvoji titulu prvaka, no kako su prvaci Hrvatske bili juniori Šibenke, prvenstvo je održano u Šibeniku. To je, bez lažne skromnosti, bilo jedno od najbolje organiziranih juniorskih prvenstava svih vremena. Cijeli grad je podmetnuo leđa, svi su se silno trudili da Šibenik bude pravi domaćin i da pokaže ponos i dostojanstvo nakon sramote i nepravde koju je doživio dva mjeseca ranije kada je Šibenki oduzeta titula seniorskog prvaka države. Jedan od ključnih ljudi velebne organizacije bio je Neno Kužina. On je bio operativni tajnik tog prvenstva, fantastičan radnik i organizator.

-Na tom juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1983. godine igrali su košarkaši rođeni 1965. godine, a mi smo u ekipi imali trojicu dvije, pa i tri, godine mlađih igrača što je trebao biti naš hendikep, ali nije jer se radilo o izvanrednim mladim košarkašima. Nositelji igre bili su Ivica Žurić, Ivica Gulin, Branko Seper, Zoran Kalpić, Klisović, Karađole, Livljanić... Svake godine dva su naša igrača išla u kadetsku i juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Uza sve to nije zanemarivan rad s djecom u dvorani Osnovne škole Lepa Šarić koja je te godine bila proglašena jednom od deset najsportskijih škola u Hrvatskoj.

-Mi smo do 1983. godine, stalnim učenjem i ustrajnim stručnim radom pretvorili Šibenik u treći košarkaški centar u Dalmaciji i četvrti košarkaški centar u Hrvatskoj. Šibenik je od košarkaški anonimnog grada postao jednim od vodećih košarkaških središta bivše Jugoslavije, a to nije bilo lako jer je konkurencija bila ogromna. Među tadašnjim republikama bilo je pitanje prestiža imati jaku košarkašku ekipu. Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Titograd, Skoplje ulagali su golema sredstva u razvoj košarke. Imali su na raspolaganju gotovo neograničene resurse, novac i moć, a mi smo ih pobjeđivali.

 

Slom dominacije Splita i Zadra

-Prevagu na našu stranu donosio je samo i isključivo ustrajan stručni rad. Dok nije stjecajem okolnosti proradio taj, da tako kažem, pogon škole košarke u dvorani škole Tina Ujevića, a kasnije i u dvorani škole koja se tada zvala Maršal Tito, u Dalmaciji su košarkom dominirali Split i Zadar. Oni su se gotovo kao stroj izmjenjivali na prvom mjestu. Jedne godine na prvenstvo Hrvatske ide Split, druge Zadar, pa opet Split pa Zadar, a onda − Šibenik od ružnog pačeta postaje labud. Odjednom na prvenstvo ne ide Split, već ide Šibenik, druge godine ne ide Zadar, ide Šibenik... Tri smo godine bili nedodirljivi košarkaški vladari Dalmacije i Hrvatske. Svi su se pitali: -Što se to događa?, a Hrvatski košarkaški savez bio je prisiljen, zbog kvalitete košarke koja se igrala u regiji, donijeti odluku da iz Dalmacije na prvenstvo Hrvatske ne idu više dvije, nego tri najbolje ekipe.
-Dakle1983. godine igrali smo finale seniorskog prvenstva Jugoslavije. Pobijedili smo, ali nam je titula oduzeta. Nema veze. Mi smo te godine bili juniorski prvaci Hrvatske i juniorski prvaci Jugoslavije. I 1984. godine igrali smo, opet s Cibonom u finalu, juniorsko prvenstvo Hrvatske, ali smo izgubili s u pola koša u posljednjoj sekundi jer je Anzulović pogodio koš šutom s gotovo polovice igrališta. To je bilo ravno pobjedi. To je zapravo isto bila titula koju smo nesretno izgubili. U Šibeniku se i nakon tragične 1983. godine igrala vrhunska košarka koja je rasla iz pitara stručnog rada sa svim naraštajima. Šibenik je i nakon 1983. godine, usprkos svim udarima i nepravdama koje je doživio, ostao jednom od najvažnijih retorti za proizvodnju vrhunskih košarkaša. Sretan sam i ponosan što sam u tome sudjelovao i svemu tome dao svoj doprinos.

Nesuđeni prvaci Europe

-Pitao me jednom jedan novinar zašto više nema takve košarke kakva se u Hrvatskoj igrala od početka osamdesetih godina pa sve do Domovinskog rata. Ta mi smo 1983. godine bili predodređeni za prvake Europe! Zašto u Hrvatskoj više nema vrhunske košarke? Vjerojatno su jedan od najznačajnijih faktora treneri. U trenere treba stalno ulagati, a mi to više ne činimo. Oni bi trebali stalno usvajati nova znanja i usavršavati se, ali ritam je takav da za to više nema vremena. Traže se samo rezultati, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, a zaboravlja se da u rezultate osim rada treba ulagati i znanje, a znanje se razvija i ako ga se ne prati, onda se zaostaje. To se nama sada događa ne samo u omladinskoj nego i u seniorskoj košarci.

-Moji kolege i ja imali smo u svojoj trenerskoj karijeri sreću jer smo bili sudionici 26 najvećih svjetskih stručnih skupova o košarci. Na tim seminarima predavači su bili najbolji američki treneri. Tvrtka NIKE u to je vrijeme imala obvezu dovesti iz SAD-a trenere godine i najbolje trenere Europe. Imali smo vrhunske demonstratore. Učili smo kako se radi. Bio sam u SAD-u, vidio sam kako se radi u njihovim kampovima, kako se rade određene vježbe i kako izgledaju kada se idealno izvedu i koji je njihov smisao. Osim toga bio sam jedan od suradnika u ženskoj i muškoj juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije pa sam imao prilike iz prve ruke vidjeti kako se radi s košarkašicama i košarkašima u istočnoeuropskim zemljama, čak i u Kini i Koreji. To mi je otvorilo vidike. Educirao sam se. Vidio sam svijet. Znao sam kako se i u kojem smjeru košarka razvija. To je bila velika sreća u mom košarkaškom životu. Danas trenerima nedostaje ta vrsta edukacije.

 

 

Povijesna uloga dvorane OŠ Tina Ujevića

-Koliko stručni rad s djecom zaista vrijedi pokazalo se i jednom zgodom kada su mi prigovorili da je meni lako postizati takve rezultate s košarkom kada košarku sva djeca vole. Odgovorio sam im: -Dobro, ja ću svoje principe i svoje znanje primijeniti na neatraktivnu odbojku pa ćemo vidjeti.
Dvije godine sam djecu u školi učio igrati odbojku i nakon te dvije godine škola Lepa Šarić postala je prvak Dalmacije u odbojci.

-Ta škola sa svojom nevelikom sportskom dvoranom postala je poligon na kojem se rađala i još uvijek se rađa šibenska košarka. Prije izgradnje škole i mog dolaska u Šibeniku po školama se malo radilo na košarci jer nije bilo ljudi s afinitetom prema tom sportu. Osnovna škola Tina Ujevića je eto, pukim slučajem i stjecajem životnih okolnosti imala mene. Iako u njoj škola košarke formalno nije postojala, ona je postojala u stvarnosti. Zbog izvanrednih rezultata tako su je doživljavali pa smo je spontano tako počeli i prezentirati. Poanta je dakle u tome da je stručni rad s djecom jedini mogući put do vrhunskih rezultata u košarci i bilo kojem drugom sportu. Dodatna potvrda za ovu tezu je činjenica da škola Tina Ujevića, kada se pogleda objektivno, uopće nema osnovne tehničke preduvjete za vrhunski rad s djecom. Ta ona ima samo malenu i nefunkcionalnu dvoranu, nema vanjskih terena, nema teretanu, nema praktično ništa od potrebnih pomagala i nužnih tehničkih preduvjeta. Ipak ona je i u konkurenciji dječaka i u konkurenciji djevojčica uspješna u košarci, odbojci i stolnom tenisu.
-U početku to nije bila škola košarke u nekom formalnom i organizacijskom smislu, već se, stjecajem okolnosti, u okviru školskog programa i izvanškolskih aktivnosti stručno radilo s djecom koja su bila zainteresirana za košarku. Rezultati koje smo postizali i koje još uvijek postižemo zorna su potvrda da smo radili dobro. OŠ Lepa Šarić / Tina Ujevića bila je 34 puta prvak županije i četiri puta prvak Hrvatske, a uz to je bila retorta iz koje se regrutirao najveći broj najboljih šibenskih košarkaša. Iz male i neadekvatne dvorane moje osnovne škole izašli su kao nadareni igrači, a kasnije igrači sa štovanja vrijednim karijerama Aco Petrović, Robert Jablan, Branko Seper, Josip Klisović, Miro Jurić te Dražen Petrović i Neven Spahija iako su tijekom školovanja prešli iz naše škole u novu školu Maršal Tito.

 Tvornica dobrih i uspješnih ljudi

-Želio bih ukazati na još jednu dimenziju vrijednosti rada s djecom na koju se često zaboravlja, a koja je važnija od toga jeste li na nekom natjecanju bili prvi, drugi ili peti... Sva djeca koja su otišla iz naše sportske škole postala su dobri ljudi, nadprosječan broj ih je završio fakultete, oni koji su ostali u sportu postigli su zavidne rezultate i izrasli u vrhunske sportaše. Mi smo dokazali da sport može usmjeriti djecu i mladež na pravi životni put i ukazati im na prave životne vrijednosti, ali treba voditi računa kako se to čini. Djeca moraju vidjeti da znanje, trud i rad donose rezultate. Ako netko, a ima takvih puno, dovede na natjecanje školsku ekipu koja nije spremna, pa ta djeca od nas izgube sa 100 razlike, onda su ona ponižena, frustrirana i, što je najgore, nisu ništa u sportu naučila o životu. Teško je očekivati da će takva djeca sutra biti dobri đaci, uspješni studenti, sportaši ili gospodarstvenici. To je nepošteno prema djeci koja dobro razumiju životnu igru uzroka i posljedica. Ona odmah znaju da su znanje i rad posljedica uspjeha u sportu. Bilo kojem sportu. Treba raditi pa kada nešto napraviš, onda ideš na natjecanje provjeriti koliko je to što si napravio dobro ili nije dovoljno dobro. Zbog toga je dovođenje djece na natjecanja za koja nisu pripremljena u najmanju ruku nepošteno i nehumano.

 

Veliki, ponosni i dostojanstveni Šibenik

-Juniorsko prvenstvo Jugoslavije koje je 1983. godine održano u Šibeniku bio je veličanstven sportski događaj koji je nepravedno i nezasluženo ostao u sjeni skandaloznog oduzimanja titule prvaka Šibenki nakon zadnje utakmice doigravanja seniorskog prvenstva Jugoslavije. Šibenik je baš na tom prvenstvu pokazao koliko je velik i ponosan. Kada se danas gledaju fotografije navijača i cijela ta urnebesna atmosfera na prvenstvenim utakmicama seniora Šibenke i utakmicama juniorskog prvenstva Jugoslavije, koje je igrano u istoj dvorani dva mjeseca kasnije, teško je, gotovo nemoguće, razlučiti koja od njih pripada jednom, a koja drugom nadmetanju. Juniore Šibenke u dvorani na Baldekinu bodrili su 3500 vatrenih navijača i dvije glazbe. Šibenčani su osjetili veličinu i značaj tog juniorskog prvenstva. Koliko god je finale seniorskog prvenstva bilo napeto, dramatično i koliko god je vrhunske košarke donijelo, juniorsko prvenstvo 1983. godine bilo je nešto posebno jer se na parketu Baldekina pojavio novi naraštaj vrhunskih košarkaša koji će u narednih sedam godina pokoriti košarkašku Europu i izdignuti se do neslućenih vrhunaca tadašnje svjetske amaterske košarke i početi dahtati za vratom profesionalcima iz američke NBA lige.

 Kako je tada lijepo bilo biti Šibenčanin

-U Šibeniku se pojavila cijela plejada vrhunskih mladih košarkaša iz najboljih klubova tadašnje Jugoslavije. Igrala se vrhunska košarka, a na parketu su bili dječaci rođeni 1965. godine: Prelević, Milićević, Paspalj, Pavićević, Radonjić, Delibegović… Bilo je to izvrsno prvenstvo. Titogradska Budućnost i beogradska Crvena zvezda bili su favoriti. Jaki Partizan nije se uopće uspio kvalificirati u završnicu. Šibenku su, kao juniorskog prvaka Hrvatske, svi respektirali, ali nitko nije pouzdano znao kakvu mi mladu ekipu zapravo imamo. Sjećam se, igrali smo protiv Budućnosti. Igramo i gubimo. U jednom trenutku uvedem u igru klinca Zorana Kalpića, igrača tri godine mlađeg od najmlađeg u protivničkoj ekipi. On uđe i sruši Budućnost. Pogađa za redom iz svih pozicija. Trener Budućnosti mi u onoj paklenoj navijačkoj atmosferi prilazi i viče u uho:
-Kotarac, bre, odakle si ovog izvadio?!
Oni su znali našu ekipu, ali Kalpića nisu nikada vidjeli. On je bio premlad da bi bilo što o njemu znali. Budućnost se od šoka nije oporavila do kraja utakmice pa nije bilo očekivanog finala Budućnost – Crvena zvezda, već se dogodilo finale Šibenka – Crvena zvezda. Dobili smo moćnu Zvezdu s dvanaest koševa razlike! Dvorana je eksplodirala. Raspoloženje je bilo delirično. Takvo se slavlje ne pamti. Bila je to veličanstvena pobjeda, ali i golema satisfakcija Šibeniku i Šibenčanima nakon nepravedno i nepošteno oduzete titule seniorskog prvaka Jugoslavije dva mjeseca ranije. Tada je u Šibeniku vladala nevjerojatna atmosfera. Košarka je bila predmet obožavanja. U to su vrijeme dvije ulaznice za košarku bile bolje mito od bilo kakvih novaca. To je bila relikvija. Tada je bilo lijepo biti Šibenčanin. Dvorana ori i gori. Pjeva se. Navija. Publika navija, ali ne vrijeđa i ne ponižava protivničke igrače. Tada je u dvorani među publikom bilo puno žena. Dolazak na utakmicu bio je obiteljski blagdan. Muškaraca je bilo možda tek trideset posto. Ostalo su bile njihove supruge i djeca, njihove djevojke. Čuveni trener Ranko Žeravica govorio je da još nikada nije vidio bolju publiku.

1983. - prvi šibenski dream team

-Klinci Žurić, Seper, Livljanić, Gulin, Kalipić, Stipaničev, dva Klisovića, Bujas, Bukić, Barižon, Vrančić − to je bio istinski šibenski dream team. Ne treba smetnuti s uma da je u seniorskoj ekipi Šibenke koja je 1983. godine osvojila titulu prvaka države bilo dosta igrača koji su dovedeni iz drugih klubova, a da su u njenoj juniorskoj ekipi koja je osvojila istu titulu bila sve sama šibenska dica. Bio je to veliki uspjeh šibenskog sporta i šibenske, pa i hrvatske, košarke. Ne mogu reći da na taj uspjeh, kao trener, nisam ponosan, ali svojim najvećih uspjehom smatram činjenicu da je od te ekipe čak pet košarkaša završilo fakultet. To je moj uspjeh, to je moj ponos i moje bogatstvo. Napravili smo pravu stvar. Stvorili smo prave ljude i prave sportaše.

 Prigovor savjesti

-Postoji još jedan sasvim konkretan razlog mog ponosa na činjenicu da su četvorica košarkaša iz jedne od najboljih mladih ekipa koja se ikada pojavila na ovim prostorima završila fakultete. Naime, u to je vrijeme Mirko Novosel, jedan od najuspješnijih trenera u bivšoj državi i danas priznati stručnjak s ogromnim znanjem i iskustvom, na jednom stručnom predavanju o selektiranju mladih košarkaša kazao kako mladi igrači koji sustavno treniraju i pripremaju se za profesionalno bavljenje košarkom ne mogu redovito pohađati srednju školu. Nisam se složio s takvim razmišljanjem o mladima i sportu te sam javno istupio protiv toga zagovarajući suprotan stav da mladi igrači moraju obavezno ići u srednju školu i završiti srednjoškolsko obrazovanje. Naravno nije lako školovati se i graditi sportsku karijeru. Ja to dobro znam. Istina je i da sam pomagao košarkašima koji su se trudili uz angažman u klubu završiti škole, a zbog obveza nisu stizali učiti i polagati ispite, ali oni su ipak učili, studirali, trudili se i nastojali steći znanje, obrazovanje i zvanje koje će im sutra jamčiti sigurnu egzistenciju nakon što odu iz košarke iz bilo kojih razloga.

 Poučak: Dražen Petrović

-Mirku Novoselu i njegovoj tezi da profesionalni košarkaš ne može ići u školu usprotivio sam se i primjerom Dražena Petrovića. On nije izostao ni jedan jedini dan iz škole. Bio je nevjerojatno odgovoran i vrijedan. Trenirao je od 6 do 7 sati, onda bi se istuširao pa od 7 do 7,45 imao repeticije iz matematike da ne bi imao trojku i nakon toga na vrijeme stizao na redovnu nastavu. To je Dražen! Zato je razlika između njega i nekih drugih košarkaša bila svemirskih razmjera. Draženov razrednik bio je Paško Bubalo, a poznavao sam i sve ostale njegove profesore, ali nikada nisam morao intervenirati ili urgirati da Dražen dobije neku povlasticu. Lažem! Morao sam jednom urgirati i to kod Draženovog profesora tjelesnog odgoja! Bio je to pravedni, dosljedni i nepopustljivi profesor Miljenko Mrša koji Draženu nije želio progledati kroz prste jer, navodno, nije zbog obveza prema klubu i reprezentaciji ispunio testove motoričkih sposobnosti. Morao sam urgirati. Otišao sam k profesoru Mrši i pokušao ga uvjeriti da u Draženovom slučaju baš ne tjera mak na konac:
-Ali, Miljenko, to je najbolji sportaš na svijetu! Zar to ne vidiš?
-Vidim i znam, ali ne može dobiti potpis ako ne dođe na ispit spreman. Povlastica nema ni za koga pa ni za njega.
Danas, sjećajući se te epizode, i profesoru Mrši i Draženu klanjam se do poda. Dražen se bez pogovora pripremio i odradio test iz tjelesnog odgoja. A bilo je to samo pet dana prije one traumatične finalne utakmice protiv Bosne! Dražen je radio zgibove i sve ostalo što je trebalo kao i svi drugi đaci. Dobio je takvu upalu mišića da smo ga morali voditi u Solaris na masažu i u saunu kako bismo ga osposobili za utakmicu, ali on se nije žalio niti je izrekao jednu jedinu riječ prijekora za profesora Mršu. Kakvu je ocjenu dobio iz tjelesnog odgoja? Nikakvu. Tada se dobivao tek profesorov potpis kao dokaz da je učenik uspješno pohađao program nastave tjelesnog odgoja.

 

 

 

 

 

Nema talenta koji se može zatomiti, ali ni uspjeha bez rada i upornosti

-S Draženom se puno radilo, a on je bio zahvalan učenik koji se silno trudio sve ono čemu smo ga učili dovesti do savršenstva. No govoriti da smo mi stvorili Dražena nije realno. Kada bi to bilo moguće, mi bismo stvorili barem još pet Dražena. Točno bi bilo reći da je on uz našu pomoć stvorio sam sebe. Nikada nisam kazao: -Ja sam stvorio tog košarkaša ili košarkašicu. Ja sam s tom djecom radio i pokušao ih osposobiti da iz sebe izvuku najviše što mogu. Bitno je svakome dati šansu da dođe do svog tjelesnog ili umnog maksimuma.

-Dražen je počeo igrati se košarke sa sedam-osam godina u dvorani škole Tina Ujevića uz svoga brata Acu. Dolazio je s njim i dok je on trenirao, Dražen se sa strane igrao košarke i odrađivao neki svoj program. Već se tada vidjelo da fanatično voli košarku, no bio je malešan, a mi smo tada počinjali sustavno raditi s dječacima i djevojčicama tek kada bi napunili dvanaest godina. Kada sam preuzeo dužnost trenera ženske ekipe KK Šibenik, Dražen je počeo dolaziti u sportsku dvoranu na Baldekinu. Doveo bi ga otac, a on se presvukao u prvom redu gledališta i onda radio s nama. Bilo nam je jasno da će to dijete biti vrhunski košarkaš. Talent se ne može zatomiti. Pitanje je samo sreće da se nadarene sportaše na vrijeme uoči, prepozna i da im se u pravom trenutku pruži priliku da se dokažu. Međutim sve je to uzalud ako talent ne prate rad i upornost. Bez ustrajnog rada i odricanja svaki veliki talent ostaje samo neostvareni san.

Škola košarke Dražen Petrović

-Kada već govorim o Draženu, mislim da smo predugo čekali da nekoj šibenskoj sportskoj instituciji damo njegovo ime. Budući da je Zagreb svom košarkaškom centru dao ime Dražena Petrovića, a da je nekako u isto vrijeme Trogir otvorio školu košarke i dao joj ime Dražena Petrovića, ja sam 1996. godine na sjednici Izvršnog odbora KK Šibenka postavio pitanje zašto se Šibenik kao grad u kojem je Dražen Petrović rođen i u kojem je kao sportaš stasao nije ni na koji način odužio svom najboljem sportašu i zašto u Šibeniku ni jedna sportska institucija ne nosi Draženovo ime. Ta moja ideja naišla je na otpor među pojedincima u Šibenki koji su smatrali da je Dražen pobjegao iz Šibenika i da Šibeniku kao košarkaš nije dao dovoljno. Mislio sam da je Dražen otišao iz Šibenika u trenutku kada je već uvelike prerastao svoju Šibenku i u Šibeniku ne bi mogao napredovati. Ustrajao sam na prijedlogu da se Draženu moramo odužiti i predložio da se osnuje Škola košarke Dražen Petrović koja će biti omladinski pogon KK Šibenke. Nekima nije bilo baš jasno kako će to organizacijski funkcionirati. Mislili su da predlažem osnivanje nekog paralelnog kluba. U prvi mah taj je prijedlog bio odbijen. Nakon nekoliko mjeseci to sam pitanje ponovno stavio na dnevni red. Ovog puta sam se pripremio, raspitao se, konzultirao i propise i struku. Škola košarke Dražen Petrović i KK Šibenka dvije su pravne osobe povezane ugovorom. KK Šibenka ne može igrati prvenstvo ako nema juniorsku i kadetsku ekipu, a samo pretkadeti, dakle najmlađi košarkaši, naša djeca mogu se natjecati pod imenom Škole košarke Dražen Petrović. Kada smo konačno dobili zeleno svjetlo, skupio sam desetak osnivača da bismo mogli donijeti statut i konstituirati se. Tako smo ipak 1997. godine osnovali prvu pravu školu košarke u Šibeniku i dali joj ime Dražena Petrovića. Bio sam prvi trener i voditelj škole. Uz mene je tada radio Toni Marušić, a Josip Klisović je vodio juniorsku ekipu. U Izvršni odbor Škole košarke uključili smo sve ravnatelje osnovnih škola pa smo već 1998. godine umjesto dva sata dnevno u dvorani OŠ Tina Ujevića imali na raspolaganju čak trideset sati tjedno za dvoranski rad jer smo ušli u sve školske dvorane.

-Čim je KK Dražen Petrović službeno registriran, Uprava se prihvatila posla i vrlo brzo klub materijalno i financijski konsolidirala. Puno su tome pridonijeli njegovi dosadašnji predsjednici: Tonči Kandido, Jakov Terzanović, Gordan Baraka, Rade Lucić i Vjeko Žaja, a nemjerljiv je doprinos Josipa Milakovića Jote i Jose Marinovića. Jota je operativac, genij za pronalaženje materijalnih i financijskih sredstava, a Joso neumoran mrav koji održava sve dvorane u gradu i postavlja ploče s koševima u svim školama i na svim igralištima i to ne samo u Šibeniku. Bez njih dvojice KK Dražen Petrović sigurno ne bi postigao tako vrijedne rezultate niti bi imao ugled koji, kao škola košarke, uživa u Hrvatskoj pa i šire.

2003. - drugi šibenski dream team

Nakon prve godine rada iznajmili smo autobus i s četiri ekipe otputovali u Split da se ogledamo s odgovarajućim ekipama KK Jugoplastike i tako provjerimo što smo postigli. Sve utakmice smo izgubili s više od pedeset koševa razlike. Samo je generacija 1985. godine s kojom smo počeli raditi 1997. godine prošla malo bolje i izgubila s manje od trideset koševa razlike. Ta provjera uklapala se u program rada škole i procjenu da će prvi rezultati sustavnog rada biti vidljivi za šest godina, dakle 2003. godine. Tako je i bilo, nakon šest godina rada imali smo prvu novu generaciju vrhunskih šibenskih košarkaša: Mira Bilana, Luku Petkovića, Luku Drezgu, Filipa Vukičevića, Marka Sandrića... Imali smo u jednom trenutku čak osam igrača u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Dvije godine kasnije bili smo prvaci Hrvatske u juniorskoj i predkadetskoj konkurenciji te u konkurenciji srednjih i osnovnih škola. To je možda neponovljiv rezultat.

 

Zauvijek volonter

-Radio sam sa seniorima i juniorima Šibenke, s košarkašicama Elemesa, sa ženskom omladinskom reprezentacijom Hrvatske te ženskom juniorskim i kadetskim reprezentacijama Jugoslavije… Sve sam to radio u svoje slobodno vrijeme i nikada nisam napustio posao nastavnika tjelesnog odgoja u svojoj školi Tina Ujevića.

-Ljubav prema djeci i radu s djecom jedan je od glavnih razloga zašto se košarkom nikada nisam bavio profesionalno i zašto sam odbijao sve ponude da postanem profesionalni trener. Taj moj stav znaju svi u šibenskoj i hrvatskoj košarci. Bezbroj puta sam ga manifestirao i ostajao dosljedan svojim principima. Recimo, bio sam član Izvršnog odbora, šef struke u prvoj ekipi i šef omladinskog pogona KK Šibenke kada je odlučeno da se za prvog čovjeka omladinskog pogona uzme profesionalni trener. To mjesto je zanimalo Mladena Šestana, ali je on prije nego što se javio na natječaj došao k meni i pitao me slažem li se s tim. Kazao sam mu: -Da sam želio biti profesionalni trener, ja bih to bio.
Podržao sam ga i on je postao profesionalni trener omladinskog pogona Šibenke.
Zašto se nisam želio profesionalizirati? Jednostavno, ja sam bio obiteljski čovjek. Imao sam dobar brak, dvoje djece, na skrbi majku koja je živjela s nama, ali i sigurnu egzistenciju zahvaljujući radu u prosvjeti. Imao sam životnu sigurnost. Košarka me nije hranila. Meni je to bio hobi i ostat će dok mi to bude užitak.

 Neću se košarkom baviti profesionalno, nego samo iz ljubavi

-Ne mogu reći da nije bilo kolebanja. Izazovi su bili veliki. Plaća je bila puno veća nego u školi. Tu je i društveni prestiž pa i beneficije koje sport sobom donosi. Ipak, kad god mi je bilo ponuđeno da napustim školu i profesionalno se bavim košarko, rekao sam: -Ne. Nisam želio da egzistencija moje obitelji ovisi o tome hoću li dobiti plaću zato što sam nekome simpatičan. Čvrsto sam odlučio: ostat ću u Šibeniku i neću se košarkom baviti profesionalno, nego samo iz ljubavi. Kada mi to postane teret, onda ću reći: -Dosta! Više ne mogu.

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!