Četvrtak, 29 Lipanj 2017 14:34

Uz večerašnji koncert Šibenske glazbe i gostiju u čast maestra Šarca:Tko je Dušan Šarac?

Napisala: 
Uz večerašnji koncert Šibenske glazbe i gostiju u čast maestra Šarca:Tko je Dušan Šarac?

Večerašnji, tradicionalni ljetni tematski koncert Šibenske narodne glazbe na tvrđavi svetog Mihovila posvećen je maestru Dušanu šarcu, autoru brojnih bezvremenskih hitova koji su izvodile sve pjevačke zvijezde bivše Jugoslavije, a najviše Mišo Kovač. On je sigurno jedna od najplodnijih hrvatskih autora glauzbe,a tko je on zapravo doznat ćete iz sljedećeg teksta:

Dušan Šarac rođen je u Šibeniku 1942.godine, usred pakla Drugog svjetskog rata, kao prvo dijete u siromašnoj obitelji automehaničara Ive Šarca. Otac mu je bio poštena osoba kakva se rijetko sreće. Imao je dva zanata i stalno je radio, ali su živjeli u oskudici. Obitelj Šarac živjela je u Kalelargi iznad Lege (zgrada koja je bila dio šibenskog građanskog identiteta). Kada je Dušan krenuo u školu, obitelj je preselila u takozvanu Šarinu kuću, na Starom pazaru, u kojoj je živjela i obitelj književnika Ive Brešana s kojim su Šarčevi i rodbinski povezan. -Imao sam siromašno ali lijepo djetinjstvo. Usprkos neimaštini sjećam ga se s ugodnom nostalgijom – kaže Dušan.

 

Prvi zvuk koji Dušan pamti nipošto nije bila glazba. Bila je to zaglušna buka eksplozije broda koji je 1945. godine eksplodirao na vezu uz mulo Krke. Rat ne pamti, ali su mu se u pamćenje duboko urezali ta eksplozija i slike crne kiše koja je nakon nje padala po Šibeniku. Te prizore razaranja gledao je s prozora na kojem je kasnije, kao dječak, provodio sate crtajući brodove bijelih jedara u Kanalu sv. Ante i Šibenskoj luci.
Svježe su mu i danas slike velike gradske ribarnice ispred koje se igrao te sizifovskog nasipanja obale zbog izgradnje hotela Jadran. -Gledao sam kako radnici nasipaju obalu. Satima sam čučao na prozoru i u nevjerici pratio njihovu borbu s morem koje je stalno preplavljivalo brda kamenja koja su dovozili. Svi su govorili: „Ma di će tu napraviti hotel!“

 

Dušan je u Šibeniku živio do 18. godine. Po završetku gimnazije 1960. godine odlazi u Zagreb da bi se u Šibenik vratio tek 1998. godine. Ipak,tijekom ta četiri desetljeća sa Šibenikom je bio povezan glazbom kao pupčanom vrpcom.
-Zaista ne znam kako sam se počeo baviti glazbom. Svi imaju neku pametnu priču o počecima svoje karijere, ali ja je nemam – sliježe ramenim Dušan dok se prisjeća svojih glazbenih početaka. -U obitelji mi se nitko nije bavio glazbom. Istina, baba mi je govorila da ću biti bubnjar jer sam kao dijete uvijek čekićem udarao po tećama i poklopcima. Doduše, kada bolje razmislim, u našoj se kući uvijek pjevalo, ali tada se uvijek pjevalo u svakoj šibenskoj kući. K nama je dolazilo mnoštvo ljudi. Ne pamtim da sam do svoje 18. godine ikada ručao ili večerao sam. Uvijek je netko bio tu. Kada smo preselili u veći stan u Šarinoj kući (u toj kući na istom ulazu živio je tada i književnik Ivo Brešan), pogotovo je kod nas bilo gostiju. Moj ćaća je, jednostavno, bio takva osoba. Društvenost me prati cijeli život. To me je obilježilo kao čovjeka i odredilo kao društveno biće. Ni danas ne mogu sam ni jesti ni piti. Ne znam biti sam.
 

Iako se u obitelji nitko nije bavio glazbom, Dušana su ipak upisali u glazbenu školu. -Dali su me u muzičku jer u Šibeniku drugačije nije moglo biti. U muzičkoj sam počeo učiti klavir zato što sam ga volio slušati, ali – nisam ga volio svirati. Zato sam picavao s nastave. Iz solfeggia sam bio najbolji. Kada je mater saznala koliko sam puta izostao, skoro je pala u nesvijest. Prebacili su me na – flautu. Ni to mi se nije sviđalo. Nekako mi je bilo odbojno staviti na usta sviralu u koju su drugi puhali. Tako sam dospio do violine. Tu sam se nekako našao. Imao sam dobrog profesora - Srećka Karamana. Njega se rado sjećam. Bio je odličan pedagog i učitelj. Bio je jako siromašan. Slao bi me da mu kupim pet cigareta Drava. To su bile najjeftinije cigarete, a i one su se prodavale na komad. Činilo mi se da sam mu bio najbolji đak. Međutim,kada je umjesto njega u školu došla mlada profesorica iz Zagreba Marija Bartulović Škudar, poludio sam. Bio sam uvjeren da sve znam, a ona me je stalno ispravljala pa je ispalo da ništa ne znam. Skoro sam bio odustao, ali sam na kraju ipak nekako završio srednju glazbenu školu - prisjeća se Duško.

 

 

Kao učenik šibenske gimnazije intenzivno se bavio i sportom. Velika ljubav bila mu je – atletika. –Imao sam problem jer muzička i sport nisu išli zajedno. U muzičku sam morao, a atletiku sam volio. Imao sam dobre tjelesne predispozicije za atletičara, a specijalnost su mi bili skok u dalj i 110 metara s preponama. Postigao sam rezultate koji su me doveli u širi izbor sportaša za Olimpijadu u Tokiju. Moja sportska avantura naglo je završila jer nisam imao podršku, a i život mi je krenuo nekim drugim tokovima.
Nakon raskida sa sportom glazba postaje Dušanovom sudbinom. Prvu plaću dobiva radeći kao glazbeni pedagog u zagrebačkim školama. To je trajalo sedam godina, a tada se u njegov život umiješao prijatelj iz djetinjstva – Mišo Kovač.
-Mišo je već bio slavan i prelazio je iz ondašnjeg Jugotona u časopis Studio, kod Pere Zlatara. Stalno je koketirao s malim izdavačima. Volio je izazove. Pojavila se u to vrijeme produkcija Suzy u kojoj je Mišo poznavao nekog čovjeka. Nagovarao me da dođem tamo za urednika. Kazao mi je da neće raditi s njima ako ne dođem i ja. Nisam imao nikakvog iskustva s glazbenom produkcijom pa ni s glazbom iako sam piskarao neke pjesme. Mislio sam da je sve to muzika, ali sam brzo shvatio da je to posao koji zapravo s muzikom nema puno veze. Suzy je bila ispostava slovenske Založbe plošč Helidon. Slovenci su bili korektni i poslovni. Od njih sam puno naučio. Kada se zbroje svi punti, tih 10 godina, od 1975. do 1985. godine, bilo je deset mojih najljepših godina.

 

Bile su to zlatne godine diskografije. Prodavali smo enormne količine ploča i kaseta. U Milanu su me vodeći talijanski glazbeni poduzetnici pitali o prilikama na hrvatskom i jugoslavenskom glazbenom tržištu. Njihov rekorder bio je Claudio Balgione sa 120 tisuća prodanih ploča, a mi smo tada postizali naklade od 500 do 600 tisuća pa i milijun prodanih kopija. Talijani su mislili da izmišljamo. Iskusni svjetski diskografi su se čudili. Tvrdili su da je Jugoslavija svjetski rekorder po prodaji nosača zvuka u odnosu na broj stanovnika. Prodaja po robnim kućama bila je nevjerojatna. Ljudi su kupovali kao na tržnici: „Daj mi 20 narodnih i 30 zabavnih!“ Kao da se dogodilo opće otkriće glazbe. Imali smo najbolju licencu ali i tri, u to vrijeme, najtiražnija izvođača – sarajevski Pro arte, Duška Lokina i Mišu Kovača. Bilo je to sveto trojstvo diskografije. S njihovim nakladama mogla se mjeriti samo Lepa Brena. Na žalost, kratko je trajalo. Poslije 1985. sve je krenulo nizbrdo, a da mi toga nismo bili svjesni - ističe Šarac. Nakon toga je prešao u Jugoton gdje se, kako sam priznaje, nije snašao. -To je bio jedan teško probavljiv konglomerat u kojem je vladao meni potpuno stran tvornički mentalitet – kaže. -Nailazio sam na dosta zapreka u poslu. Ograničavale su me rukovodeće strukture. Mi smo izvođače doživljavali sasvim drugačije. Ja sam im prilazio kao čovjek s iskustvom autora, a oni su imali činovnički pristup. Zbog toga su me izvođači voljeli, ali sam s rukovodiocima stalno bio u nekakvom nesporazumu. K tome nisam bio u Partiji pa nisam mogao ni napredovati niti sam se mogao s njima hrvati. Ni danas na žalost nije bolje.

 

Nakon razlaza s Jugotonom Dušan je ostao u Zagrebu. Godine koje su uslijedile, nakon što je punih 20 godina bio ključna osoba estradne scene i kreator masovnog glazbenog ukusa, smatra najgorim razdobljem svog života. Dobio je sudski spor s Jugotonom koji se u neovisnoj Hrvatskoj preobrazio u Croatiu records i vratio se na posao, ali je nakon mjesec dana otišao. -Taj posao više nije imao nikakvog smisla. Zapravo nikakvog posla više nije bilo. Nakon 1995. godine bio sam u zrakopraznom prostoru. Imao sam tek jednu davnu ideju, jednu želju – da napravim nešto u Šibeniku, ali ne festival poput ostalih festivala. Dugo sam razmišljao o tome. Onda se dogodila proslava 700. obljetnice Šibenske biskupije koja me je nadahnula i ohrabrila. Krenuo sam s Festivalom dalmatinske šansone. Prva su dva festivala bila skromna, a treći je već bio uspješan. –Da se nisam vratio u Šibenik, Festivala dalmatinske šansone ne bi bilo, a ne znam ni što bi uopće bilo sa mnom.



Dušan Šarac o ...

...Prljavom kazalištu
Radio sam prvu singlicu i prvi album Prljavog kazališta. Bio sam im prvi urednik. Jasenka Houru i njegovo Prljavo kazalište „Jugoton“ je odbio pa su došli k nama u „Suzy“. Mislim da su ih u „Jugotonu“ odbili zbog stiha „Moj otac bio je u ratu i nosio je plavu kravatu“. „Jugoton“ je bio konzervativna režimska kuća. Mi od toga nismo patili.

 

...Dinu i Deanu Dvorniku
I njima smo dali šansu. Pokojni njihov otac Boris Dvornik nazvao me je u svom stilu kada su Dino i Dean pripremili prvi LP svoje grupe Kineski zid: „Kume, ajd pomozi! Doći će k vama ova moja dva kretena. Napravi im štogod.“ Tako mi je pokojni Dvornik preporučio svoje sinove, koji su kasnije napravili zavidne karijere.

... Krsti Jurasu
Negdje osamdesetih godina počeo sam surađivati s Krstom Jurasom. On, Drago Britvić i Pere Picukarić moji su najdraži tekstopisci. Radio sam i sa Željkom Sabolom. S Jurasom sam se našao u nekom životnom i stvaralačkom razdoblju kada smo obojica bili najjači. Poklopilo se. Vrhunac te suradnje je Mišin album „Dalmacija u mom oku“. Krste je napisao tekstove,a ja glazbu. Mnogi kritičari smatraju da je to najbolji Mišin album koji je ikada snimio. Te zvučne slike Dalmacije, prožete svjetskom glazbenom produkcijom i danas zvuče dobro.

 

... šibenskim pjevačicama
Bilo je u glazbenim sferama uvijek puno uspješnih Šibenčana. Ali samo muškaraca. Nigdje ni jedne Šibenke, nigdje ni jednog ženskog glasa iz Šibenika. Totalna vladavina muškaraca! To je zanimljivo. Šibenik nema pjevačicu koja je nešto značila u bilo kojem žanru. Ne znam zašto je to tako. Šibenik je grad muzike, ali pjevačica nema. Valjda smo takva raca.

 

... klapi Teuta
Jednom sam pod svojim prozorom čuo neku klapu kako pjeva. Bila je odlična. Izašao sam i ispred katedrale sv. Jakova vidio te divne klince. Bila je to klapa Teuta. Tako smo se upoznali, a ja sam prvi i jedini puta u životu postao voditeljem neke klape.

 

... pjesmi „Budi noćas mirno more“
Za nezaboravni dubrovački sastav Libertas napisao sam pjesmu „Budi noćas mirno more“. Oni su s njom trebali nastupiti na Splitskom festivalu 1979. godine, ali su se baš tada razišli. Zahtijevao sam i borio se da pjesmu pjeva ili Milo Hrnić sam ili nitko. Uspio sam. Otpjevao ju je uz pratnju klape Šibenik. Bio je to velik uspjeh, a ujedno i početak njegove solističke karijere. Dvadesetak godina kasnije pjesmu „Budi noćas mirno more“ otpjevao je tada još neafirmirani mladi pjevač Đani Stipaničev i s njom se proslavio. S tom pjesmom počela je i njegova karijera.

 

 

...druženju s The Rolling Stonesima
Micka Jeggera upoznao sam 1968. godine u Iki kod Opatije. On je Iku dolazio sa svojim roditeljima valjda zato što je jedino tu mogao naći malo mira daleko od nasrtljivih novinara i obožavatelja. Bilo je to vrijeme kada su The Rolling Stonesi proživljavali najveći krizu u svojoj karijeri. Tada su imali hitove „Jumping Jack Flash“ i „Paint it black“, izdali su album „Beggers banquet“, a nedugo zatim i „Let it bleed“, a grupu su potresali sukobi Micka i Briana Jonesa. U Iku je došao zahvaljujući tadašnjem direktoru tamošnjeg Zavoda za djecu s posebnim potrebama koji je imao puno prijatelja u Velikoj Britaniji. Kada su The Rolling Stonesi 1976. godine došli u Zagreb, sreo sam Micka u hotelu Intercontinental. Odmah me je prepoznao i pozdravio. Sjedili smo i u hotelskom baru razgovarali. Tu je svirao neki hotelski band. Stonesi su imali običaj zasvirati za svoju dušu kada bi se malo opustili. Pitali su koliko trebaju platiti da hotelski band, koji im se nije sviđao, ode s bine. Band se povukao, ali su dečki, vjerojatno iz dišpeta, iskopčali sve instrumente pa Stonesi nisu mogli svirati. Samo je bubnjar Charlie Watts sjeo za bubnjeve i dvadesetak minuta lupao po njima za svoj gušt.

.

.. namještaljkama na festivalima
Na jednom Splitskom festivalu pjevači su prosvjedovali zbog namještanja rezultata. Bili su ogorčeni i to s pravom. Ponudio sam im rješenje – bojkot festivala. Naravno, odbili su. Kupovina karata i namještanje rezultata bilo je za mnoge zvijezde najbolja i najunosnija investicija. Onaj tko je pobijedio, profitirao je. Godinu dana je bio tražen, imao je zajamčene nastupe i visoke honorare. Bilo je spretnih menadžera koji su to jako dobro znali raditi. Jedino Mišo Kovač nije nikada sudjelovao u namještanju glasovanja na festivalima. Bio sam svjedok kada mu je jedan „kompozitor“ donio ulaznice koje je trebao podijeliti svojim glasačima. Mišo ga je s visoka pogledao i potjerao ga. Te karte je dobio jedan drugi pjevač koji je, naravno, pobijedio.

 

 

... Miši Kovaču
Mišo je specifična osoba, a uz to je i magnet za neobične osobe. Uvijek je oko sebe okupljao osebujne ličnosti poput poznatog menadžera Velibora Džarovskog. On bi došao u Mišin stan i na zaprepaštenje Mišine supruge sam iz njegovog ormara uzimao odjeću. Šokirana Anita kazala je Miši što se dogodilo,a on bi je upitao:„A tko je bio?“ „Džaro!“ – rekla je ona, a Mišo je samo odmahnuo rukom. Mišo je jedna posebna raca. Imao je na Srebrnjaku mali stan kojeg mu je prodao naš čuveni fotograf Čedo Komljenović. Bila je to jedna, onako, šminkerska garsonijera. Mišo je tada prelazio u Studio jer je ta revija pokrenula svoju diskografsku produkciju. Pitali su ga: „Mišo, kako ćemo ti platiti?“ Mišo je odgovorio da mu ne trebaju platili, ali da on želi auto. Pitali su ga:“Koji auto?“ Mišo je kazao: „Onaj što je izložen u Esplanadi!“ Bio je to Citroen palas DS 21, legendarna žaba. Nekoliko dana kasnije sjedili smo kod njega u stanu kada je došla neka djevojka i rekla: „Gospon Mišo, izvolite ključeve i prometnu dozvolu od vašeg auta.“ Pod prozorom je stajao upravo onaj auto koji je Mišo želio. U to doba se tako poslovalo. To nije mogao ni Zapad.
Mišo je uvijek imao svoj đir. Nikada nije slušao nikoga. On je jedan divni buntovnik bez razloga. Zato ga obožavaju i danas i zato mobilizira nove generacije obožavatelja. On je premostio sve generacije. No, ni u ono vrijeme nije bilo putno tako popularnih pjevača. Uz Mišu tu su bili još samo Zdravko Čolić i Oliver Dragojević te Kićo Slabinac. Oni su bili glavni. Oliver je među njima prodavao najmanje ploča, ali je bio prva liga. Mišo je izvan svake kategorije. On nije s ovog svijeta. On je četvrta dimenzija. Shvatio sam to u Milanu kada smo snimali LP „Dalmacija u mom oku“. Snimatelji i producenti u milanskom studiju, u kojem su u to vrijeme snimale sve europske zvijezde, kazali su nam da Mišo nije pjevač perfektnog sluha ali je – grande, grande cuore (veliko, veliko srce). Jedna od tajni Mišine dugovječnosti je i njegova kritičnost u izboru tekstova. Mišu melodija nikada nije zanimala. Zanimao ga je samo tekst. Mišo je prije svakog albuma uzimao tekstove pjesama da bi ih čitao. Znao je kazati: „Ovo je odličan tekst! Strašan! Ali nije za mene.“ Kada je on izabrao tekst, to je bio siguran hit za sva vremena.

 

...Đaniju Stipaničevu
Danas više nema pjevača poput Miše, Vice i Olivera. Kod današnjih pjevača stalno imam osjećaj da nešto nedostaje, a kada pjevaju uživo, slutim da će se svakog trenutka dogoditi nešto loše. Danas je jedini pravi pjevač, kada je riječ o muzikalnosti i interpretaciji, koji ne može pogriješiti u pjevanju – Đani Stipaničev. On, Milo Hrnić i nitko više.

 

...suradnji Miše i Arsena
Jednom sam susreo Arsena u Zagrebu i on mi reče: „Čuj, dogovorio sam s Mišom snimanje albuma, ali tako da ga nas dvojica radimo po pola. Pola pjesama dajem ja, a pola ti.“ Arsen je, kao pravi profesionalac, dao svoje uredno napisane tekstove, note, čak i kućne demo snimke uz klavir i uz gitaru. Imao je pet pjesama za Mišu. Tekstove smo čitali kod Miše u Tribunju. Mišo je kazo: „Vidiš koji je genijalac taj Arsen. Pogledaj mu tekstove. Pogledaj prve dijelove pjesama. Strašno! Fantastično! Ali, vidi sad kad dođe refren, tu on misli na sebe, a ne na mene. To su pravi refreni ali - njegovi refreni.“ Među pjesmama koje je Arsen tada napisao za Mišu bila je i „Djevojka iz moga kraja“. Mišo je odmah rekao da je ta pjesma odlična. Bez zadrške ju je prihvatio, ali je za ostale četiri tražio da zamolim Arsena „da mrvicu prilagodi refrene njegovom načinu pjevanja“. Sastao sam se s Arsenom u Zagrebu i prenio mu Mišinu molbu. Arsen je reagirao u svom stilu i kazao da će Mišo snimiti njegove pjesme kada se ispred svake šibenske crkve ukaže Gospa. Nabrojao je redom sve šibenske crkve! Tako se dogodilo da Mišo zaista nije snimio ni jednu Arsenovu pjesmu. No, njih se dvojica iznimno poštuju i uvažavaju. U intervjuu u Playboyu Mišo je pričao samo o Arsenu. Zvao sam Arsena i kazao mu kako nitko nikada nije izgovorio toliko hvalospjeva o njemu kao Mišo u Playboyu. Arsen je na to kazao: „E onda se isplati potrošiti 17 kuna za Playboy!“ i odmah otišao na kolodvor kupiti tu novinu.

 

... Giboniju

Na početku Gibonijeve karijere kazao sam jednom zgodom njegovom ocu Ljubi Stipišiću: “Mali ti je doličan!“, a on mi je u svom stilu uzvratio: „K vragu ti i on!“ Giboni je ima dosta sličnosti s ocem. Tekstovi su mu zahtjevni. Pitao sam jednom moju mater što misli o malom Giboniju, a ona je rekla: „Ah, smišan je, ali puno oće svitovat ljude, a ne ide mu od ruke.“

.o stvaraštvu

Pišem ali malo. Ne stvaram kao neki drugi autori. Ne mogu ujutro sjesti za klavir i komponirati. Moram imati inspiraciju. Cijelu pjesmu najprije stvorim u glavi,a tek kada je gotova zapišem je na papir. Svatko stvara na svoj način.

-------------------------
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!