Otkriće da je Šibenčanin Carlo Mattiazzi 1951. godine, kao prvi Hrvat u Hollywoodu, glumio u filmu „Brodvejska uspavanka“ u kojem je naslovnu ulogu igrala Doris Day, jedna od najvećih filmskih zvijezda u povijesti sedme umjetnosti, bilo je objavljeno u 19. broju časopisa „Šibenik tim“, koji od 2015. godine izlazi pod imenom „Volim Šibenik“. Tada je objavljena cjelovita priča o životu Carla Mattiazzia, zvijezde europskih i europskih varijetea prije i nakon Drugog svjetskog rata. On se proslavio spektakularnim plesnim točkama i još više svojim, za ono vrijeme čudesnim, robotiziranim lutkama. Prikupljajući nove podatke o Carlu Mattiazziju u povodu 65. obljetnice njegove pojave kao prvog Hrvata u nekom hollywoodskom filmu, otkrili smo da je njegov nastup u CBS-ovom Ed Sullivan Showu, 1950. godine ostao sačuvan u arhivi te najslavnije i najutjecajnije TV emisije svih vremena, uz slavne nastupe Elvisa Presleya, „Beatlesa“, „Rolling Stonesa“, „Doorsa“, Deana Martina, Frenka Sinatre, Johna Waynea i mnogih drugih slavnih glumca i pjevača koji su bili gosti legendarnog Eda Sullivana.
Edward, Ed Vincent Sullivan (1901 – 1974) bio je američki novinar i televizijski voditelj, najpoznatiji kao voditelj zabavne emisije The Ed Sullivan Show koja je bila jedna od najpopularnijih emisija na američkoj televiziji pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Pojaviti se u Sullivanovoj TV emisiji, koja se u početku zvala „The Toast of the Town“, bila je nevjerojatna privilegija i definitivna potvrda slave, popularnosti, uspjeha i vrijednosti. I danas se smatra da je Ed Sullivan Show bio najutjecajnija televizijska emisija u svijetu, filma, glazbe, plesa, komedije pa čak i baleta. Bila je emitirana svake nedjelje u 20 sati i imala je milijunski auditorij. Ed Sullivan postao je čak i za današnje pojmove nedostižne kriterije i standarde zahvaljujući prije svega svojoj sposobnosti da prepozna talente i buduće zvijezde. Primjerice smatra se da je upravo on bio zaslužan za lansiranje The „Beatlesa“ u orbitu globalne, slave, da je „otkrio“ Elvisa Presleya, bitno utjecao na karijeru Frenka Sinatre te prvi uočio vrijednost lutkarske emisije The Mappet Show.
Gosti Sullivanove TV emisije bile su zvijezde kalibra Raya Charlesa, Luisa Armstronga, Harryja Belafontea, Jamesa Browna, Ikea i Tine Turner, Otisa Redinga, Buddyja Hollyja, Boba Dylana, „Doorsa, „Rolling Stonesa“..., a među njima se 1950. godine našao i šibenski majstor zabave, plesač, lutkar, fotograf, koreograf, mađioničar, krotitelj zmija, hipnotizer, konstruktor električnih mehaničkih lutaka i zvijezda varijetea Carlo Mattiazzi, koji je s bratom Francescom vodio znamenitu povijesnu šibensku fotografsku radnju „Foto Mattiazzi“!
Šibenčanin koji je spasio američki showbusines!
Ime Carla Mattiazzija, šibenskog učitelja plesa, baletana, umjetnika, mađioničara, izumitelja, fotografa, koreografa, scenografa, lutkara i kostimografa, uzalud ćete tražiti u knjigama i novinskim tekstovima o povijesti filma u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Nema ga ni u Peterlićevoj Filmskoj enciklopediji, ali ga se zato spominje u tisućama knjiga i tekstova o povijesti filma, zabave, mjuzikla te zlatnog doba kabareta i varijetea izdanih širom svijeta.
Carlo Mattiazzi, pravim imenom Dragutin Mattiazzi, poznat kao conte Carlo de Mattiazzi, bio je sudionik najboljih godina Hollywooda kada su iz tog filmskog carstva stizali legendarni filmovi kao što su Bulevar sumraka, Džungla na asfaltu, Tramvaj zvan čežnja, Blago Sierra Madre, Treći čovjek, Pjevajmo na kiši, Rio Bravo, Točno u podne, Neki to vole vruće, Sjever-sjeverozapad, Obračun kod OK korala, Ben Hur…, njime vladali Alfred Hitchcock, John Ford, George Cukor, Billy Wilder, na vrhuncu slave bili John Wayne, James Stewart, Judy Garland, Grace Kelly, Charleton Heston, Cary Grant, Fred Astaire, Doris Day, Kirk Douglas i Burt Lanchester, a na zvjezdanim obzorima počinjale sjati Elizabeth Taylor i Marilyn Monroe. Štoviše, tadašnji novinari i kritičari smatraju ga inovatorom koji je svojom originalnošću spasio američki šoubiznis!
Gost Ed Sullivan Showa prije Beatlesa i Rolling Stonesa
Američki mediji hvalili su Carlovu originalnost i inventivnost i prije nego što se pojavio u filmskom hitu Brodvejska uspavanka. Američke novine pisale su da je on donio svježinu u posustali američki šoubiznis u kojem više nema osobnosti, inovacija i svježine jer glumci, zabavljači i artisti samo jedan drugog imitiraju, komičari vrte odavno potrošene fraze, a cirkuski artisti nisu ništa bolji nego prije dvadeset-trideset godina (The Billboard).
Carlo je već bio poznat kao zabavljač kada je nakon odlaska iz Šibenika 1943. godine došao iz Argentine u SAD, ali je istinskom zvijezdom postao nakon što ga je u svoj televizijskoj emisiji američkoj javnosti predstavio legendarni Ed Sullivan.
Čudesne lutke koje plešu
Carlo svijet šoubiznisa je uspio zadiviti svojim spektakularnim plesnim točkama i mađioničarskim umijećem, po kojem je bio poznat u Europi prije Drugog svjetskog rata kao i svojim izumima – velikim mehaniziranim, električnim robotiziranim lutkama koje plešu i sviraju. De Mattiazzi Dancing Dolls bile su veliki hit. O tim neobičnim lutkama na daljinsko upravljanje, pisale su najuglednije američke dnevne novine poput New York Timesa, The New York Posta, Las Vegas Suna ili Daily Newsa te novine i revije specijalizirane za film i zabavu u Las Vegasu, Chicagu, San Franciscu, Hollywoodu… Nakon nastupa Carla i njegovih robot dance dolls u noćnim klubovima Tropicana i Folies Bergere u Las Vegasu, revija Fabulous Las Vegas pod naslovom Bravo, magnifique! opisuje kako on na početku prizora izlazi na podij na kojem su dvije lutke te im udahne život, a one na oduševljenje publike počinju plesati kao da su žive. Na kraju Carlo otkriva tajnu svojih lutaka koju reporter naziva jednom od najlukavijih prijevara koja je ikada viđena i ocjenjuje da su Carlo, njegova partnerica Constanza i lutke koje plešu vrhunski zabavljači te da je cijeli nastup neobično pametan i inovativan. Taj prizor ovjekovječen je i u filmu Brodvejska uspavanka.
Tajna Carlovog djetinjstva i mladosti
O Carlovom djetinjstvu i mladosti u Šibeniku malo se zna. Nakon osnovne škole išao je u gimnaziju gdje je, sa solidnim uspjehom, maturirao 1923. godine. Što je radio i čime se bavio između 1923. i 1926. godine kada je otišao na studij prava u Zagreb, nije nam poznato. Zna se tek da je bio živ i neobuzdan mladić koji je zadavao velike glavobolje svojoj obitelji, gradskom redarstvu i tadašnjim socijalnim službama. Toliko se uvalio u nevolje da mu je Općinsko upraviteljstvo Šibenika odbilo dati potvrdu o punoljetnosti i 1927. godine, kada je već imao 21 godinu, i tražilo od suda da mu produži status maloljetnika! U obrazloženju piše da je dokazano neozbiljan, djetinjast i rasipan te da ne poznaje vrijednost novca. Ali dok ga u Šibeniku 1927. godine proglašavaju neodgovornim i nedovoljno zrelim da u 21. godini postane punoljetan, on se te iste godine u Trstu oženio Talijankom Hadrianom Bovani. Carlo je 1937. godinu proveo u sanatoriju Galnik gdje se liječio od tuberkuloze, a prije odlaska na liječenje s bratom Francescom pokušao je pokrenuti posao u Zagrebu. Bili su zakupili lokal i otvorili kavanu Korzo i trafiku, ali to nije potrajalo možda i zbog Carlove bolesti.
Šibenski čudak i osobenjak
Carlo je rođen 1906. godine u Splitu, ali je od najranijeg djetinjstva do 1943. godine živio u Šibeniku. Bio je osobenjak i po mnogočemu čovjek ispred svog vremena. Stariji Šibenčani sjećaju ga se kao neobične osobe jer je uvijek bio elegantno odjeven, često je nosio dugi krzneni kaput, pomno se češljao i brižno njegovao tijelo, ruke i lice, a čupao je obrve i oblikovao ih onako kako to čine dame, koristio je puder, bojio kosu i rumenilom mazao usne.
Bio je vrlo inteligentan i pristojan, a volio je i žene kao što su i one voljele njega. Organizirao je nesvakidašnje plesove na Poljani, sudjelovao u svim paradama, maskenbalima i proslavama. Šibenčani su mu se, u svom stilu, zbog stila odijevanja, feminiziranog šminkanja i ponašanja, rugali. Dali su mu pogrdni nadimak Carletto koji ga je vrijeđao, ali ga nije smatrao ni približno tako neoprostivo bolnim kao tvrdnje nekih Šibenčana da je iredentist i fašist. Kada je čuo takve priče o sebi, dolazio je kući ljut i deprimiran jer se smatrao Hrvatom, a politikom se uopće nije bavio. Štoviše, sporio se s talijanskim fašistima 1941. i 1942. godine, zbog toga što su zabranili privatne motocikle! On je bio je pasionirani motociklist i volio je sudjelovati u motociklističkim utrkama pa je odluka talijanskih fašista da zabrane privatne motocikle izazvala u njemu takav revolt da je slao prosvjedna pisma višim fašističkim instancama u Zadru i Rimu.
Karijera izgubljena u maglama zaborava
Na žalost, kada je i kako Carlo postao plesač, zabavljač, baletan i mađioničar pa i krotitelj divljih životinja, je li imao učitelja i je li išao u neke umjetničke škole, još uvijek se ne zna. kao ni o njegovom tehničkom znanju, inovatorstvu, poznavanju elektronike, mehanike te drugim njegovim sposobnostima i talentima, uključujući slikarstvo i kiparstvo. Koliko se u Šibeniku malo zna o njegovoj karijeri i njegovom kabareu, svjedoči i podatak da se nitko ne sjeća da je Carlo, dok je živio u Šibeniku imao u svojoj kući ili negdje u gradu dva golema udava s kojima je nastupao na pozornicama gotovo svih gradova Kraljevine Jugoslavije i Europe. Osim rijetkih napisa u novinama, nema gotovo nikakvih tragova o njegovim početcima te svemu onome što je radio između mature 1923. i odlaska iz Šibenika 1943. godine. Zna se, recimo, da je u Šibeniku neko vrijeme imao plesnu školu te da je kao baletan davao poduku djevojkama iz nekih uglednih šibenskih obitelji. Međutim, kako je i od koga sve to naučio, ostalo je nepoznato. Pretpostavlja se da je bio samouk, da je inspiraciju za svoj spektakularni kabaret našao u tada popularnim filmovima te da je u djetinjstvu i mladosti bio impresioniran nastupima iluzionista i zabavljača koji su nastupali u šibenskom Teatru Mazzoleni.
Gost Kemala-paše Ataturka
Šibenik je ignorirao svog neobičnog sugrađanina koji je 1932. godine uspješno nastupao u Istanbulu i u drugim turskim gradovima gdje je došao na osobni poziv turskog predsjednika Kemala-paše Ataturka te uživao veliku popularnost na pozornicama prestižnih varijetea, teatara i klubova Pariza, Londona, Monte Carla, Berlina i drugih europskih metropola. Imao je veliki vlastiti ansambl glazbenika, plesača i akrobata i senzacionalne kostime, a sam je režirao i pripremao koreografiju za spektakularne plesno-glazbene točke inspirirane odjećom i glazbom Meksika i Južne Amerike.
Carlov menadžer bio je Douglas Fairbanks mlađi, sin Kralja Hollywooda
Carlo je u SAD došao u proljeće 1950. godine. Prvi stalni angažman imao je u Havana Madrid Clubu, a zatim u legendarnom R.K.O. Palace Theatru, prestižnom klubu na Broadwayu u kojem su nastupali Bette Davis, Elizabeth Taylor ili Frank Sinatra, a Orson Welles imao premijeru filma Građanin Kane. Dobiti angažman u R.K.O. Palaceu za svakog je glumca, pjevača i zabavljača značilo da je dosegnuo vrhunac karijere i da je izabran u elitu šoubiznisa jer je Palace bio najbolji i najpopularniji među čak petnaest tisuća takvih teatara širom SAD-a.
Osim u R.K.O. Palace, Carlo je nastupio i u elitnom hotelu Waldorf Astoria, 190 metara visokom zdanju u središtu New Yorka s 1508 luksuznih soba u kojima su živjeli američki predsjednici Herbert Hoover i Douglas MacArthur te glumica Marilyn Monroe. Štoviše, Carlo je u Waldorf Astoriji već krajem 1950. godine imao četverodnevni show koji je dijelio s Lisom Kirk, zvijezdom mjuzikala Poljubi me, Kate i Vjetroviti grad. Carlo je bio predstavljen kao umjetnik iz Dalmacije koji se školovao u Parizu te preko Turske i Italije stigao u SAD u čije je noćne klubove i varijetee donio novu senzacionalnu zabavu – mehaničke i elektroničke lutke na daljinsko upravljanje!
Povratak u zavičaj
Više nego uspješna američka karijera Carla Mattiazzija potrajala je punih 20 godina. Od početka osamdesetih godina više nije bio tako popularan, ali je još uvijek imali svoju publiku. Osim u klubovima i varijeteima nastupao je sa svojim ansamblom na cruiserima tako da je oplovio cijeli svijet prije nego što je odlučio svoje posljednje dane provesti u domovini. Pod teretom godina i narušena zdravlja vratio se u Hrvatsku 1987. godine. Iako je već imao 81 godinu i dalje želio raditi pa je tražio angažman u dalmatinskim hotelima. Neko vrijeme živio je kod rođaka u Marini, a zatim kod svoj sestre Amneris u Splitu gdje je 28. veljače 1990. godine umro.
Posljednja želja, koju je u oporuci posebno naglasio, bila je da ne bude sahranjen u Šibeniku s kojim se nikada nije pomirio niti je Šibenčanima oprostio što su ga vrijeđali i ponižavali.
