Utorak, 06 Prosinac 2016 14:58

Priča o parobrodu koji je dva puta "umirao" u šibenskom akvatoriju

Napisala: 
Priča o parobrodu koji je dva puta "umirao" u šibenskom akvatoriju

Parobrod Karadjordje odnosno Proleterka, jedini je brod koji je dva puta umro u šibenskim vodama. Bio je, uz brodove Zagreb i Prestolonaslednik Petar, jedan od tri najveća parna broda koja su ikada plovila Jadranskim morem. Ta tri broda bila su pojam za brze brodske pruge u vremenima kada se duž jadranske obale nije moglo putovati ni vlakom ni zrakoplovom, a putovanje tadašnjim cestama je bilo nepojmljiva avantura. Bili su to prekrasni brodovi nenadmašne ljepote, ponos i ukras Jadrana.

 

 

Najljepši parni brod Jadranskog mora

Karadjordje je bio je najljepši među njima i jedini se mogao pohvaliti statusom kraljevskog broda. Bio je to elegantni div koji je plijenio poglede i izazivao divljenje. Taj fantastični, lijepi i čvrsti brod bio je izgrađen 1913. godine i odmah je, iako nije imao nikakve izravne veze sa Šibenikom, postao s njim čvrsto povezan. Izgradilo ga je Ugarsko - Hrvatsko parobrodarsko društvo Rijeka. Bio je porinut pod imenom Visegradd, međutim nakon porinuća nije zaplovio poput drugih brodova, jer je počeo Prvi svjetski rat pa su ga njegovi vlasnici, usprkos impozantnim dimenzijama, doslovno sakrili!

 

Karadjordje se pet godina skrivao na Prukljanskom jezeru

Da bi ga sačuvali, sklonili su ga na najsigurnije mjesto koje su mogli pronaći, na Prukljansko jezero! Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo sklonilo ga je zajedno sa još svojih 17 putničkih brodova od kojih je većina bila u Novigradskom zaljevu. Svi su preživjeli rat gotovo neoštećeni. Po završetku rata austrougarska flota je pripala saveznicima koji su je podijelili između Italije i novostvorene Kraljevine SHS. Visegradd je pripao Hrvatskom parobrodarskom društvu, ali je ono 1922. godine propalo pa je vlasnikom Visegradda postala nova kompanija Jadranska plovidba d.d. u Sušaku, koja je njegovo mađarsko ime Visegradd izbrisala i dala mu novo ime koje je na njegovom pramcu bilo ispisano na dva načina. S jedne je strane bilo ćirilicom ispisano Karađorđe, a s druge strane pramca latinično Karadjordje. Zbog toga se i danas u pomorskoj historiografiji spominje pod dva imena, a i sam brodar je u u službenim dokumentima i promidžbi koristio oba oblika imena, što je stvaralo dodatnu zbrku.

 

 

 Čvrst i siguran brod

Bio je sagrađen u Velikoj Britaniji, a trebao je biti konkurencija austrijskom Lloydu i njegovim najboljim brodovima Baron Gautsch i Prinz Hohenlohe na dužobalnoj brzoj pruzi od Sušaka do Dubrovnika. Bio je to najbolji brod kojeg je do tada vidjela istočna obala Jadrana. Osim kao putnički brod, služio je i kao brod za kružna turistička putovanja Jadranom i istočnim Mediteranom. Bio je izuzetno čvrst i pouzdan. Britanski brodograditelji sagradili su ga tako solidno da je 1930. godine bez problema izdržao teški sudar s talijanskim brodom Francesco Morosini u Pašmanskom kanalu. Popravljen je i moderniziran u Tivtu pa je nastavio ploviti bez kvara i zastoja sve do 1941. godine, kada se sudbina s njim na čudan način poigrala upravo pred Šibenikom.

 

 Nesretna šibenska sudbina kraljevskog broda

Te zlokobne 1941. godine, četiri dana prije početka Drugog svjetskog rata, najljepši parni brodovi Jadrana Karadjordje i Prestolonaslednik Petar, pri plovidbi iz Prvićkog kanala prema Zlarinu zalutali su u minsko polje, naletjeli na mine i potonuli na preko 50 metara dubine. Bili su to posljednji bijeli brodovi Kraljevine Jugoslavije. Oba su broda ležala na dnu mora jedanaest godina. Nova država, socijalistička Jugoslavija, odlučila ih je podići s dna i obnoviti. Do tada neviđeni poduhvat izvlačenja golemih brodova s tako velike dubine počeo je 1951. godine, a akcija je trajala gotovo dvije godine. Oba su broda uspješno izvučena iz mora i do 1955. godine, kada su ponovno zaplovili kao Proleterka i Partizanka, temeljito obnovljena i modernizirana.

 

 

 Pomorska tragedija kod otoka Zlarina 1941. godine

Što se dogodilo 1941. godine? Zašto se Karadjordje našao usred minskog polja među mirnim i pitomim šibenskim otocima i zašto su dva tako velika broda, kakvi su bili Karadjordje i Prestolonaslednik Petar, plovila Prvićkim kanalom? Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata putničkim je brodovima dana prilika da se sklone na sigurnija mjesta. Savez pomorskih brodovlasnika Kraljevine Jugoslavije dobio je odobrenje da sve brodove koji nemaju vojnu namjenu skloni u inozemstvo. Tako je i Jadranska plovidba d.d. Sušak htjela maknuti iz ratne zone svoje luksuzne brodove Karadjordje, Prestolonaslednik Petar i Jugoslavija. Neposredno pred napad Njemačke na Jugoslaviju, 2. travnja 1941. godine, Karađorđe i Prestolonaslednik Petar isplovili su iz Kraljevice prema Grčkoj. Zapovjednici su im bili kapetani Mate Tonković i Toma Grdaković iz Kostrene. Na Prestolonaslednika Petra ukrcao se i direktor Jadranske plovidbe Antun Rismondo sa suprugom i deset zapečaćenih sanduka sa zlatom i vrijednostima poduzeća te svojom imovinom i skupocjenim namještajem.

 

Drama pod obalama Prvića i Tijata

Vrijeme je bilo oblačno, a južni je vjetar jačao prema srednjem Jadranu. Zapovjednici nisu imali podatke o pozicijama minskih polja, ali su navodno imali informaciju da je uplovljavanje u Zlarin moguće jer je miniran samo prilaz Šibeniku, odnosno ulaz u Kanal sv. Ante. U visini otoka Murtera sreli su parobrod Srbin, također vlasništvo Jadranske plovidbe, čija ih je posada upozorila da paze na mine. Pred sumrak su stigli u šibenske vode. Nadomak otoka Zlarina, skrenuli su s rute koju su dobili i njihova je sudbina tog trena bila zapečaćena. Prema Zlarinu su, navodno, skrenuli zato što je pozlilo supruzi direktora Rismonda pa su se u zlarinskoj luci namjeravali skloniti dok se vrijeme ne smiri. Zato su ušli u kanal između otoka Prvića i Tijata, gdje je ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije samo nekoliko dana ranije postavila mine. Prvi je na minu naletio Prestolonaslednik Petar i odmah potonuo. Vidjevši što se dogodilo, zapovjednik Karađorđa zapovjedio je plovidbu svom snagom unatrag, ali je brod nošen jakim vjetrom izgubio pravac i krmom udario u drugu minu. Potonuo je za desetak minuta. U Šibeniku se odmah saznalo za katastrofu kod Zlarina i propast dva najveća putnička broda Jadranske plovidbe.

 

 Ubojstva, samoubojstva i smrt zbog kajanja

Posade i putnici oba broda, zahvaljujući tomu što su im u pomoć priskočili i žitelji Zlarina, Prvića, Šibenika i Vodica, spašeni su. Žrtava nije bilo. Lučka Kapetanija Šibenik i Komanda ratne mornarice koja je imala stožer na staroj fregati Krka koja je bila na vezu u Mandalini, odmah su privele kapetane Tonkovića i Grdakovića i sutradan ih proslijedile u Split. Bili su pritvoreni u hotelu Ambasador, ali su u nedjelju ujutro 6. travnja 1941. godine, na dan napada nacističke Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, prolaznici pronašli njihove leševe u moru u uvali Poljud. Službeno priopćenje bilo je da su izvršili samoubojstvo, ali se sumnjalo da su obojica bila ubijena. Prema jednoj verziji bili su otrovani, a prema drugoj da su ubijeni hicima iz pištolja. Tko ih je zašto smaknuo do danas nije razjašnjeno. Smrt zapovjednika na žalost nije bio kraj ove drame. Nekoliko dana kasnije ubila se supruga kapetana Grdakovića, samoubojstvo je izvršio i direktor Rismondo, a shrvana kajanjem ubrzo je umrla i njegova supruga, zbog čije je bolesti i mučnine došlo do tragedije. Prava istina o potonuću oba broda nije se nikada doznala jer je istraga bila onemogućena i zataškana prije nego li je uopće započela.

 

 

 Uskrsnuće nakon 11 godina provedenih na dnu mora

Nakon Drugog svjetskog rata i propasti Kraljevine Jugoslavije, vlast nove, socijalističke Jugoslavije odlučila je izvaditi Karadjordja i Prestolonaslednika Petra iz mora. Operacija vađenja tih golemih brodova započela je u lipnju 1951. godine. Bio je to veliki izazov, štoviše nepojmljivi poduhvat kojem nisu bile dorasle ni daleko razvijenije pomorske zemlje od Jugoslavije. Međutim radnici i ronioci Brodospasa uspjeli su do kraja 1952. godine podići s dna na površinu oba broda i odvući ih u splitski škver, gdje se na njihovoj obnovi radilo do ožujka 1955. godine.
Karadjordje je odmah dobio novo ime, Mornar. Kada je obnova završena, bio je to potpuno drukčiji brod koji vanjskim izgledom gotovo uopće nije ličio na brod koji je potonuo 1941. godine. Novi pramac i krma su dograđeni u modernom stilu, a brod je bio zanimljivi hibrid obnovljenog starog trupa i modernog aluminijskog nadgrađa. I dalje je mogao primiti tisuću putnika, a zadržao je i svoje 142 kabine. Zaplovio je 27. ožujka 1955. godine pod imenom Proleterka u floti riječke Jadrolinije. Plovio je na noćnoj dužobalnoj pruzi, a izvan sezone i na kružnim putovanjima Sredozemljem. U isto vrijeme zaplovio je i obnovljeni Prestolonaslednik Petar pod imenom Partizanka.

 

 Druga i konačna smrt Karadjordja na hridi Mišine

Karadjordje je pod imenom Proleterka plovio sigurno i pouzdano sve do kobne noći 10. prosinca 1969. godine kada se nasukao na hrid Mišine ispred otoka Murtera, na kojoj je ostao sve do 3. veljače 1970. godine. Pretrpio je tako velika oštećenja da ga se više nije isplatilo popravljati pa je do konca godine 1970. godine razrezan u staro željezo. Svoj je brodski život odradio gotovo besprijekorno i ostao je u lijepom sjećanju žiteljima svih jadranskih gradova. Šibenčani su se redovito u velikom broju okupljali na rivi kako bi ga pozdravili i dočekali, a stariji su se s nostalgijom sjećali dana kada je pod imenom Karadjordje u Šibenik uplovljavao kao kraljevski brod i kada je lijepa kraljica Marija sa svojim psom šetala mulom Krke.
Tako je završila priča o jednom od najvećih i najljepših jadranskih parnih brodova koji je Prvi svjetski rat preživio na Prukljanskom jezeru, a zatim dva puta umro u šibenskim vodama.
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!