Ponedjeljak, 05 Prosinac 2016 12:14

Kako je dr.sc. Darko Gojanović Silicijsku dolinu zamijenio Zlarinom i nastavio se baviti znanošću

Napisala: 
Kako je dr.sc. Darko Gojanović Silicijsku dolinu zamijenio Zlarinom i nastavio se baviti znanošću

Jeste li znali da se svaki put kada uključite računalo ili neki drugi suvremeni uređaj koji koristi procesor na posredan, ali dovoljno važan način povezujete sa Šibenikom? Kako je to moguće? Moguće je zato što je Darko Gojanović, zagrebačko dijete s korijenima u Šibeniku, koji se izjašnjava kao Šibenčanin i Jadrijaš, sin profesora Jere Gojanovića Lasice kojemu je bio nadimak Živko, izravno sudjelovao u razvoju i oblikovanju , najvažnijeg dijela mnogih informatičkog uređaja. On je to mogao zato što je u Hrvatskoj stekao dovoljno znanja da da postane jednim od značajnijih stručnjaka u moćnim američkim tvrtkama i sudjeluje u procesu stvaranja uređaja koji je postao okidačem jedne od najvećih i najvažnijih tehnoloških revolucija u povijesti čovječanstva bez kojeg je današnja civilizacija nezamisliva.

 

 Potomak šibenske obitelji Gojanović Lasica

 

-Moja obitelj bila je i težačka i kulačka. Bavila se zemljoradnjom, vinogradarstvom, stokom, trgovinom, prijevozom... Moj dida Jakiša iz drevne šibenske obitelji Gojanovići Lasica i baka čije je djevojačko prezime bilo Krnić, a korijenima je s Konjevrata, imali su šestoro djece, četiri sina i dvije kćeri. Moj otac Jere bio je među tih šestoro djece najmanji i najslabiji pa je baka odredila da on nije za fizički rad nego da treba ići u vise škole. On je nakon srednje škole u Šibeniku završio Trgovačku akademiju u Dubrovniku, a zatim je postao profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Moja je majka porijeklom je iz Srijema, iz Slankamena na obali Dunava. Njih su dvoje sreli u Zagrebu na studijama, nakon njihovog vjenčanja stjecajem okolnosti rodio u Golubincima, ali tamo nikada nisam živio.

 

Dojam je da ste se uvijek, iako ste živjeli u Zagrebu i gotovo tri desetljeća u inozemstvu, uvijek osjećali prije svega Šibenčaninom?

 

Jesam. Ja sam zagrebačko dijete s korijenima u Šibeniku. Duboko sam emotivno vezan za Šibenik i njegovo podneblje. Gotovo sva svoja ljeta proveo sam ovdje. Nakon završetka karijere uopće nisam dvojio da ću se vratiti na Zlarin.

 

Šibenski vaterpolist sa zagrebačkom adresom

 

U Šibeniku niste živjeli, ali ste četiri godine vrlo uspješno igrali vaterpolo i bili jedan od igrača koji je šibenski vaterpolski klub „Solaris“ uveo u prvu državnu ligu?

 

U životu sam imao dva uzora. Prvi uzor bio mi je moj otac Jere, sveučilišni profesor, a drugi Branko Gojanović Lasica legendarni svestrani vrhunski šibenski sportaš koji je studirao u Zagrebu i često dolazio u naš obiteljski dom. Taj utjecaj intelektualnosti i sporta bio je presudan za moj životni put, kao i životni put mog brata Miroslava. Obojica smo stekli visoku akademsku naobrazbu i postali vrsni sportaši. Miroslav je postao stomatolog i jedan od tri najbolja hokejaša u bivšoj Jugoslaviji. Igrao je za državnu reprezentaciju na tri olimpijade i četiri svjetska prvenstva, a bio je toliko dobar da je, postao kandidatom za igrača Chicago Blackhawksa, jedne od najboljih američkih profesionalnih hokejaških ekipa. Ja sam studirao tehničke znanosti na Elektrotehničkom fakultet gdje sam diplomirao i magistrirao te 1983. godine doktorirao. Bio sam dobar plivač i vaterpolista. Igrao sam za mladu reprezentaciju Jugoslavije, za zagrebački „Medvešćak“, te za šibenski „Solaris“ u jednoj sjajnoj ekipi koja je klub uvela u prvu vaterpolsku ligu. Bile su to divne, nezaboravne godine

 

 

 Prvi doktor računarskih znanosti

 

Ključna tema Vašeg znanstvenog interesa bili su primjena računarske grafike u projektiranju elektroničkih sklopova i računarska grafika. Time se u nas tada još nitko nije znanstveno bavio pa ste ste Vi postali jednim od prvih, ako ne i prvi, doktor računarskih znanosti u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

 

Imao sam sreću jer se u vrijeme mog studija na Elektrotehničkom fakultetu pri Zavodu za elektroniku okupila grupa kvalitetnih ljudi, studenata i profesora, koji su se počeli baviti računarstvom. To su bili počeci računarstva u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Pioniri računarstva, profesor Stanko Turk i akademik Leo Budim, su u Hrvatsku, na Zavodu za elektroniku, koji je kasnije postao Zavod za elektroniku i računarstvo, iz SAD-a ada donijeli vrlo zanimljive ideje i oformili projekte među kojima je bio projekt AKPERS, što je akronim riječi automatizacija i kontrola procesa u elektroničkoj industriji. To je bio sveobuhvatni projekt koji je pokrivao cijeli spektar znanstvenih i stručnih područja, od projektiranja do proizvodnje, od razvoja računalnih programa (software) i računalnih sklopova (hardware), do razvoja grafičkih stanica i tehnologije proizvodnje integriranih čipova. Bio je to po svim elementima projekt na svjetskoj razini. Mi tada nismo bili sasvim svjesni njegove stvarne veličine i značaja. Nešto slično se tada radilo na možda još pet mjesta u svijetu.

 

 

 

 

Pioniri primjene računarske grafike u projektiranju procesora

 

Pretpostavljamo da su okolnosti u kojima ste stvarali nešto novo, nešto čijeg je značaja u tim trenucima bilo svjestan vrlo mali broj ljudi u svijetu, da Hrvatsku ni ne spominjemo, bile uzbudljive i inspirativne?

 

Mi smo bili dio tima koji je prvi u Europi radio na razvoju računarske grafike i prvi izradio računarski grafički terminal. Važno je znati da su ti grafički terminali bili osmišljeni, projektirani i izrađeni u nekoliko primjeraka u Hrvatskoj. Bili su to prvi terminali uređaji koji su mogli prikazivati grafičke tvorevine i grafičke objekte. Računalni sklop odgovarao je obliku današnjih laptopa. Bio je kombinacija kompjutora i specifičnog zaslona prilagođenog crtanju. Taj terminalni uređaj spajan je na veće računalo. Većina mojih kolega se u razvoju tog projekta bavila hardverom, dakle sklopovima, a ja sam bio jedini koji se bavio programiranjem. Kolegica Srebrenka Uršić iz RIZ-a i ja bili smo prvi hrvatski znanstvenici koji su se bavili primjenom računalne grafike u projektiranju integriranih sklopova - čipova. Na tom smo projektu radili od 1971. do 1976. godine. Bilo je to plodno i optimistično razdoblje. Razdoblje znanstvenog zanosa. Hrvatski su znanstvenici znači već tada bili u stanju ići u korak sa svjetskim tehnološkim i znanstvenim postignućima, a u Europi čak i koji korak ispred. Ipak to što ste započeli niste uspjeli do kraja razviti i dovršiti u Zagrebu, u Hrvatskoj? Ne, jer su se okolnosti promijenile. Već 1976. godine postalo je vidljivo da u Jugoslaviji počinje padati cijeli ekonomsko - politički sustav. Mi iz naše perspektive nismo više mogli vidjeti neku posebno obećavajuću budućnost. Uložili smo enorman trud, stekli smo golemo znanje, razvili smo jedan globalno značajni projekt, na tom smo projektu diplomirali, magistrirali i doktorirali, postali smo svjesni njegovog značaja, ali više nismo vidjeli budućnost. U tim okolnostima naš rad više nije imao ni cilja ni smisla pa smo odlučili otići u inozemstvu kako bi mogli nastaviti raditi na onome što smo započeli i čemu smo se potpuno posvetili.

 

 

 

Ridge Computer, Sun Microsystems, DEC, Compaq, Intel

 

Otišli ste u SAD-e i tamo ste zahvaljujući znanju kojeg ste stekli u domovini postigli zavidnu karijeru. Čini se da su Amerikanci odmah prepoznali vrijednosti hrvatskih stručnjaka jer su ih uključili u svoje najvažnije razvojne tehnološke projekte, što više postavili su ih na važna rukovodeća mjesta?

 

Nas četvoro iz grupe koja je radila u Zavodu za elektroniku otišlo je u SAD-e. Kolega Dalibor Vrsalović koji je u okviru Fulbrightove stipendije radio na Carnegie Mellon Universitetu u Pittsburghu, ostvario nevjerojatnu karijeru. Postao je jednim od predsjednika Intela, jedne od najmoćnijih svjetskih tehnoloških kompanija, vodećih proizvođača procesora i namjenskih integriranih krugova u svijetu, a zatim potpredsjednik CTO (Chief Technology Officer) u Sun Microsystemsu, jednom od vodećih svjetskih proizvođača računalnih servera i takozvanih radnih stanca. Takodjer je bio jedno vrijeme VP razvoja internetskih aplikacija u tvrtci ATT. Ja sam dospio u Silicom Valley, američki epicentar napredne računalne tehnologije. Zahvaljujući dragom kolegi sa fakulteta i Šibenčaninu Ivi Seksu upoznao sam mnogo naših visokih stručnjaka. Tamo sam, dobio značajno mjesto i fantastične poslove u računarskoj industriji. Prvo u maloj startup kompaniji Ridge Computers, koja je jedna od prvih uvela računala nove arhitekture. Tu sam razvio prvi računarski prevodilac za taj tip računala nove generacije. Nakon toga postao sam rukovodilac u kompaniji Sun Microsystems i vodio grupu inženjera koja je imala zadatak ostvariti vodeće okruženje za projektiranje računala i procesora. Tu sam radio četiri godine, a onda sam dobio ponudu da prijeđem u Digital Equipment Corporation, poznatu kao DEC, drugu po veličini američku računalnu kompaniju. Tamo sam rukovodio skupinom od preko 120 inženjera iz cijelog svijeta, koji su razvijali programe za automatizirano projektiranje procesora. Nakon DEC-a prešao sam u Compaq, a zatim Intel. Dakle ja sam s jezgrom naše zagrebačke grupe koja je radila na Elektrotehničkom fakultetu zahvaljujući znanju koje smo posjedovali prelazili iz jedne u drugu najveću američku kompaniju. To je bilo fantastično stručno, znanstveno, rukovodeće i tehnološko iskustvo.

 

 

Hrvatski touch na srcu računala

 

Možemo li definirati čime ste se točno bavili i što je bio produkt Vašeg rada?

 

U užem smislu bavio sam se razvojem programa za automatizirano projektiranje procesora i ostalih produkata vezanih za računala. Ti programi su trebali omogućiti najbrži postupak projektiranja tih produkata. Te programe su koristile stotine inženjera. Produkt našeg rada bili su procesori, dakle srca kompjutora. Sun Microsystems je bio najbrže rastuća kompjuterska kompanija tog doba, a DEC je proizveo najbolji procesor na svijetu poznat pod imenom DEC Alpha. Bio je to revolucionarni procesor, četiri puta brži od bilo kojeg tada postojećeg procesora. Procesori danas pokreću cijeli svijet i postali su sastavni dio naših svakodnevnih života

 

 

Hrvatski stručnjaci sposobni su hodati po vodi

 

U jednom trenutku zahvaljujući Vama i Hrvatska i njeni stručnjaci našli su se u središtu te tehnološke revolucije. Čak je postojala izgledna mogućnost da Zagreb postane europski lider u razvoju pa i proizvodnji računalnih procesora?

 

Na vrhuncu razvojnog procesa u SAD-u više nije bilo moguće pronaći kvalitetne ljude. Bilo je to vrijeme ekspanzije američke industrije. Vladala je golema potražnja za stručnjacima, a njih na tržištu rada više nije bilo. Da tome doskočimo predložio sam, vjerujući u kvalitetu i znanje naših ljudi, da zaposlimo ljude u Hrvatskoj, dakle da odnesemo projekt eu Hrvatsku. Ta je zamisao bila prihvaćena iako su mnogi na nju gledali sa skepsom. S kolegicom Srebrenkom Ursić u Zagrebu sam osnovao Dizajn centar u okviru njene firme Systemcom. Nakon godinu i pol dana rada Centra više nije bilo nikakve skepse prema hrvatskim stručnjacima. Amerikanci su priznali da sam bio u pravu, a zadivljeni znanjem i sposobnostima hrvatskih inženjera govorili su da su oni doslovno u stanju hodati po vodi.

 

Vi ste dakle u Zagrebu nastavili raditi na projektima koji su bili strateški kapitalni interes jedne od najmoćnijih američkih tehnoloških kompanija?

 

Zagrebački Dizajn centar radio je na projektiranju dijelova procesora što tada nitko u Europi nije radio. Nismo bili u SAD-u, što više bili smo u jednoj maloj novo nastaloj državi a imali smo pristup u srce Intela. To je bilo nevjerojatno. Doslovno nezamislivo. Štoviše, imali smo u Zagrebu ista prava kao bilo koji inženjer u sjedištu Intela. Moji su šefovi bili toliko zadovoljni da je već bilo dogovoreno da ćemo zaposliti još 50 inženjera u Hrvatskoj. To je bilo nevjerojatno. Naša grupa je vrlo brzo bila sposobna izraditi veliki dio procesora. Trebale su nam možda još dvije godine da budemo u stanju napraviti cijeli procesor. To je bilo fantastično postignuće. Bila je to potvrdu sposobnosti naših inženjera. U svemu tomu imali smo veliku pomoć Zavoda za elektroniku gdje smo obučavali i dodatno educirali naše inženjere.

 

Znanje koje ste stekli u domovini nije dakle bilo ni po čemu inferiorno znaju koje su stjecali stručnjaci i znanstvenici u razvijenim i tehnološki naprednim zapadnim zemljama i SAD-u?

 

Da, a mislim da je i danas tako, da s naših fakulteta, posebno Fakulteta elektrotehnike i računarstva i dalje dolaze stručnjaci koji su znanjem, stručnošću i sposobnošću dorasli najvećim globalnim tehnološkim izazovima. Naši inženjeri iz Sistemcoma su stalno cirkulirali između Hrvatske i SAD-a jer su imali imali dozvole za rad u srcu Intela na vrhunskoj tehnologiji. To je bilo fantastično. To je bila potvrda da smo mi u Hrvatskoj u stanju školovati vrhunske inženjere. U ono doba zagrebački Elektrotehnički fakultet, današnji FER, generirao je inženjere koji su dobili nevjerojatno kvalitetna temeljna znanja, veća i bolja, po mom mišljenju, čak i od najboljih univerziteta na svijetu. Po mom mišljenju gotovo nitko nije imao toliki broj predmeta iz područja matematike i fizike. Mislim da je i danas tako. Zahvaljujući tim temeljnim znanjima mogli smo se bilo gdje u svijetu uključiti vrlo brzo u bilo koji projekt, a mogli smo vrlo brzo apsorbirati i sva potrebna praktična znanja. Problem je bio u tomu što ih u Hrvatskoj nismo mogli primijeniti jer u nas nije postojala takva industrija. Danas je situacija gotovo identična tadašnjoj.

 

 

 

 Neumoljivi zakon tržišta i velikih brojki

 

Ta lijepa priča s Dizajn centrom trajala je šest godina, a onda je naprosto bila ugašena?

 

Dogodilo se da je Paul Otellini, tadašnji predsjednik Itnela doznao što se radi u Zagrebu. Nije mu bilo jasno zašto se za moćni Intel u jednoj maloj, s njihovog stanovišta doslovno neznatnoj zemlji, rade tako velike i važne stvari za koje je poslovnom strategijom tvrtke bilo određeno da se obavljaju u Americi i u velikim državama Rusiji, Kini i Indiji te Izraelu. Paul Ottelini kroz prizmu velikih brojki nije vidio nas, nije vidio vrijednost hrvatskih stručnjaka, vidio je malu Hrvatsku, neznatno tržište... Nije vidio i nije znao prepoznati naše nastojanje da postanemo lideri u tadašnjoj istočnoj Europi. Nije uočio njene goleme znanstvene i tržišne potencijale. Imali smo velike, ali realne europske ambicije. No predsjednik Intela je te naše ambicije uništio jer nije imao viziju, nije znao što mi predstavljamo i što predstavljamo kao regija.

 

Tako je ta, kako ste rekli, lijepa i obećavajuća priča prekinuta. Što ste imali na umu?

 

Naši inženjeri su se pokazali u nekim relativnim omjerima sposobnijima od drugih. Imali smo sve preduvjete za lidersku poziciju. Namjeravali smo u projekt uključiti najbolje od najboljih inženjera iz Mađarske, Poljske, Bugarske i drugih zemalja što bi Zagreb i Hrvatsku uzdiglo na nevjerojatnu razinu. Slično se dogodilo u Ukrajini gdje sam imao grupu od dvadesetak stručnjaka koji su razvijali softver. I to je Intel uništio jer je želio da to bude u Moskvi.

 

 Povratak u zavičaj

 

Taj slom velikih ambicija poklapa se sa završetkom Vaše karijere u SAD-u?

 

Tada sam u SAD-u bio već 26 godina. Bližilo se vrijeme za odlazak u mirovinu. Supruga i ja uvijek smo se željeli vratiti u Hrvatsku i to ne bilo gdje u Hrvatsku nego baš u Šibenik, točnije rečeno na Zlarin jer na Zlarinu imamo kuću koju je moja supruga naslijedila kao dio familije Branica. U Hrvatsku, u Šibenik, na Zlarin, vratili ste se 2008. godine, ali ne s idejom mirovanja i plandovanja nego s novim projektima i namjerom da Zlarin pretvorite u svojevrsno razvojno središte napredne tehnologije? U Americi sam bio u mogućnosti pratiti razvoj i napredak tehnologije. Bio sam dio te infrastrukture, ali bio sam i znatiželjan pa sam to pratio i na drugi način. Kupovao sam razne gadgete i proučavao ih. Tako sam naišao i na 3D printere, bolje rečeno na ideju 3D printinga. Odmah sam shvatio da je to revolucija, da je to budućnost. Kupio sam dva takva printera u dijelovima da bi ih mogao sam sastavljati. Vidio sam da je to relativno jednostavan uređaj koji ima goleme potencijale. Došavši na Zlarin uz ogromnu pomoć i sudjelovanje Gorana Jeličića nevjerojatno talentiranog i sposobnog mladog čovjeka, nastavili smo raditi na ideji razvoja i tehnološkog unapređivanja 3D printera. Iz tog napora stvorio se nas prvi produkt kao prvi hrvatski 3D printer vrhunskih svjetskih kvaliteta.

 

 Rađanje šibenskog stručnog tima

 

Ako se ne varamo Vaš pristup razvoju 3D printera izravno je proistekao iz Vašeg zanimanja za CNC strojevima – glodalicama i rada s njima?

 

Dok sam bio u SAD-u u slobodno sam se vrijeme bavio glodalicama jer su me ti strojevi oduvijek fascinirali. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivao sam skupljanju dijelova, proučavanju i stjecanu znanja o glodalicama. To su nevjerojatno zanimljivi uređaji i strojevi. Stekao sam detaljna znanja o njihovoj konstrukciji i načinu upravljanja takvim strojevima. Razvoj vlastite glodalice sam nastavio na Zlarinu, a onda i u Šibeniku. Dobio sam ogromnu pomoć iz NCP remontnog brodogradilišta Šibenik i njegovih stručnjaka, Igora Raka i Josipa Skorića. Uredio sam radionicu u praonici automobila mog rođaka Tomislava na Biocima u kojoj nastavljamo razvijati glodalicu. Oko projekta se počeo stvarati šibenski stručni tim koji izvrsno radi pa smo udruženim znanjem početnu ideju jako razvili i stvorili peteroosnu glodalicu, jednu od prvih glodalica s pet osovina . Ona je još uvijek prototip, ali će ubrzo biti završena. Njena namjena je rezanje i obrada materijala, plastike, drva, bakra, aluminija... svega osim željeza.

 

Spomenuli ste šibenski stručni tim. Tko su članovi te ekipe koja s Vama radi na razvoju tako značajnog i inovativnog projekta?

 

Članovi šibenskog tima su Tomislav i Mile Perak, Pero Bumbak, profesori na Tehničkoj školi i Romeo Vlahov, profesor na fakultetu. Želja nam je u projekt uključiti što je moguće više mladih ljudi s dobrim idejama koji žele raditi i uhvatiti se u koštac s tehnološkim izazovima. Međunaslov: Farma 3D printera na Zlarinu i u Šibeniku Imate li u planu pokretanje proizvodnje vaših 3D printera na Zlarinu? Mi smo to u određenoj mjeri to i realizirali. Pored mene i Gorana povremeno nam pomažu bliski prijatelji. Do sada smo proizveli oko 20 printera od kojih smo prodali desetak po cijeloj Hrvatskoj. Kao sto sam vise puta rekao zelja nam je zaposliti sto vise ljudi sa Zlarina da proizvode printere na Zlarinu. Međutim prvo treba povećati prodaju. Iz dosadašnjeg iskustva zaključili smo da nije dovoljno samo prodavati printer jer je tržište ograničeno nego da moramo imati svoje proizvode. Razvijamo prvu seriju proizvoda koji su još naša poslovna tajna. Dalje idemo tako da ćemo, što je već dogovoreno, proizvodi strojeve koji neće biti prvenstveno namijenjeni tržištu nego će biti usmjereni prema komercijalnoj proizvodnji krajnjih proizvoda. Namjera nam je pokrenuti proizvodnju u Šibeniku i na Zlarinu. Osim toga nudit ćemo servis printanja zajednicama, recimo umjetnicima, obrtnicima, poduzetnicima, medicinskim ustanovama. Oni će umjesto da kupuju printere moći kupovati vrijeme, dakle uslugu. Ideja nam je stvaranje farme 3D printera na Zlarinu.

 

3D printer za printanje električnih automobila

 

Ambicije su velike. Jesu li realne? Ni najmanje ne sumnjam u uspjeh ovog projekta. Firma s kojom surađujemo ima najozbiljniju namjeru printati automobile. Oni su već proizveli nekolicinu električnih automobila na klasičan način. U ovome momentu razvijamo printer impozantnih dimenzija dug gotovo pet metara. Cilj nam je isprintati šasiju automobila u roku od 10 sati. Međunaslov: 3D printeri koji će klonirati samo sebe To zvuči fantastično, ali imamo dojam da ni tu nije kraj Vaših vizija i planova? Naravno da stvaranje stroja koji će biti u stanju printati električne automobile nije krajnji doseg ove ideje i projekta. Zaustaviti se tu značilo bi stati na pola puta. Želja mi je automatizirati proizvodnju 3D printera, glodalica i robota, ali tako da oni budu u stanju klonirati sami sebe. Naši printeri - glodalice imaju u sebi četiri robotske jedinice koje ćemo pretvoriti u zasebne robote, a cijeli taj spektar tehnologija bit će sposoban za samokloniranje. Vizija je da u roku od dvije godine imamo kompletnu automatiziranu tvornicu u kojoj će naši uređaji klonirati sami sebe. To nije znanstvena fantastika, to je realnost koju je Šibenik sposoban ostvariti. Želja mi je da u stvaranje ovakve tvornice uključim sto više naših stručnjaka i profesora iz cijele Hrvatske, ali isto tako i obrtnike iz Šibenika i Šibensko – kninske županije. Sve je to dobilo dodatni poticaj, smisao i realnost sada kada je u Šibeniku otvoren Studij energetike, a u skoro vrijeme i drugi studiji na sveučilišnoj razini.

 

 

Tekst je objavljen u časopisu "Volim Šibenik"

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!