Turističko – ugostiteljska škola u Šibeniku, ako je suditi po onome što se o njoj govori i piše izvan Šibenika, ima vrlo dobar status, štoviše ne bi bilo pretjerano kada bi upotrijebili i riječ ugled i to ne samo u Dalmaciji. Zbog njenih projekata, uspješnih učenika i atraktivnih nastupa na raznim manifestacijama i natjecanjima za nju se čulo i izvan Hrvatske. Škola je dobro uklopljena u zajednicu, priključuje se svim važnim akcijama pa je i Šibeniku, što je vrlo bitno, na dobrom glasu. Već jedanaest godina, Turističko - ugostiteljsku školu, školu čiji ugled konstantno raste, vodi ekonomistica Senka Dodig, vjerojatno jedina direktorica neke škole u Hrvatskoj koja piše pjesme, priče za djecu i može se pohvaliti s više od 60 uglazbljenih pjesama. Kada se sve to zbroji te zbiru doda da su učenici šibenske Turističko ugostiteljske škole na nedavnom Festivalu kave i čokolade u Zagrebu oduševili stručnjake svojim znanjem o molekularnoj gastronomiji i vještinom pripreme molekularnih delicija, povod za razgovor o toj odgojno obrazovnoj ustanovi i više je nego dovoljno.
Od Bakalarijade do objeda za norveškog kralja i kraljicu
Vaša škola u mnogo čemu opovrgava rašireni stav da su u našim školama nastavnici i profesori demotivirani za bilo kakav dodatni rad, a učenici nezainteresirani za edukaciju i napredovanje. Kod vas se stalno nešto događa, a učenici postižu zavidne rezultate na različitim natjecanjima od strukovnih do natjecanja u općim predmetima poput talijanskog jezika ili pak u sportu?
Mislim da smo uspjeli postići dobar spoj kolektiva u kojem svako malo netko pokaže želju da izađe iz okvira redovnog nastavnog programa i učenika koji su marljivi i žele steći dodatno znanje, ali ga i provjeriti u konkurenciji s drugima. U svakom kolektivu se nađe određeni broj ljudi koji žele više, koji su zainteresirani za rad na projektima i kojima to predstavlja zadovoljstvo. Istovremeno u svakom razredu uvijek ima učenika koji streme i nekim drugim iskustava osim redovne nastave. Kada se to spoji rezultati ne mogu izostati, a onda je sasvim normalno da se njihova vrijednost testira na državnim i međunarodnim natjecanjima, ali i sudjelovanjem na raznim drugim manifestacijama izvan sustava odgoja i obrazovanja.
Ta su nam iskustva dragocjena jer učimo djecu javnom nastupu i timskom radu. Zbog toga nastupamo na Bakalarijadi, na Festivalu kave i čokolade u Zagrebu, na Burakupu u Sinju natječemo se u rezanju i serviranju pršuta, sudjelujemo u postavljanju svečanog stola za kralja i kraljicu Norveške ili s djecom iz dječjih vrtića pripremamo catering za hrvatskog predsjednika, prihvaćamo i izazove kakav je bio nastup na festivalu Okusi Mediteran, a sudjelujemo i u humanitarnim akcijama te ih i sami pokrećemo.
Primijećeno je da Vaša škola nije zatvorena u svoje okvire i da je se zbog toga ima veliki plus u javnosti?
Imamo sreće što sve više profesora i učenika uviđa da zatvorenost škole u vlastite okvire nije dobra. Puno se bolje vide svrha i smisao onoga što rade ako se to prezentira izvan škole. Posebno nam je važno što tako naši učenici shvaćaju da je to što rade važno i da ima smisla, da su dio šire priče, osjećaju se vrjednijima i imaju čemu stremiti.
Vrijedno nasljeđe starih profesora
Kako motivirati profesore za taj dodatni rad koji nije lak, a traži od njih i nemala odricanja?
Živimo u bremenitim vremenima kada ima puno ljudi koji su dosta nezadovoljni, štufi, ali uvijek se nađe grupa koja povuče pa motiviraju jedni druge. Naša je škola još i prije dvadeset pa i trideset godina imala tu, da tako kažem, karakternu osobinu koju su nam kao vrijedno naslijeđe ostavili su nam ga naši stari profesori koji su sada u mirovini, ali taj duh želje da se učini nešto više, da škola raste i napreduje, i danas živi u našoj zbornici. Naravno, svaki kolektiv, kao i svaka obitelj, ima neke svoje loše trenutke, zategnutosti, trzavice..., ali smo od starijih kolega naučili da zbog naših učenika, ali i samih sebe moramo biti iznad toga, da se moramo međusobno uvažavati i podržavati.
Kao strukovna škola Turističko - ugostiteljska škola stekla je respektabilnu reputaciju, a učenicima je, što je još važnije, postala vrlo poželjna.
Na to je puno utjecao dobar rad naših profesora. Osim toga imamo kvalitetan hotelijerski program koji je izvanredan za opće predmete koji se polažu na državnoj maturi, a i jedina smo škola u županiji koja ima program s tri živa strana jezika pa se naši učenici uspješno upisuju i na studije ekonomije, prava, stranih jezika, hotelijerstva pa čak i na dizajn i novinarstvo. , koja učenici biraju između četiri koliko ih se uči u našoj školi.
Ne može se sašiti svilena haljina od krep papira
Što je s trogodišnjim, strukovnim programima konobar i kuhar. Ta zanimanja na tržištu rada se sve više traže i cijene?
U tim usmjerenjima dobivamo sve bolje učenike i kada bi oni mogli završiti i četvrti razred, a pogotovo kada bismo imali gastroakademije i više škole kao što je to slučaj u Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, a da ne spominjem Austriju i Italiju, onda bi to bilo još izraženije. Naš turizam se pokušava repozicionirati i traži školovane kadrove za srednji i niži menadžment u hotelima. Traži ljude koji znaju strane jezike, poznaju psihologiju gosta, imaju znanja o marketingu, organizaciji rada... Iluzorno je očekivati da bi te poslove mogli obavljati učenici s trogodišnji obrazovanjem. Teško je, da se nitko ne uvrijedi, od lošeg materijala napraviti nešto kvalitetno. To je kao da netko traži da sašijete svilenu haljinu, a donese vam krep papir.
Nadam se da će to prepoznati u kurikularnoj reformi i da će kuharima i konobarima omogućiti i četverogodišnje školovanje. Imamo smo ponekada problem i s roditeljima koji nisu mogli prihvatiti da im djeca želi u kuhare iako su dobri učenici. Na kuharstvo se gledalo s omalovažavanjem, ali to mijenja jer je ono sve popularnije, kuharska profesija sve poželjnija pa i prestižnija.
Molekularna gastronomija
Značajan iskorak u tom smjeru trebao bi biti izgradnja Centra kompentencija kojeg u Šibeniku kao zajednički projekt osnivaju Turističko - ugostiteljska škola i šibensko Veleučilište?
Osnivanjem tog centra dobili bismo priliku obrazovati master chefove koji su sposobni pripremati hranu za zahtjevne goste, uvesti regionalne kuhinje, te uključiti i vrhunsko sommelierstvo. Naravno, za sve to potrebno nam je i kvalitetno nastavno osoblje. Budući šibenski Centar kompetencija trebao bi biti smješten u prostoru bivše vojarne Ante Jonić u Mandalini, na oko 20 000 četvornih metara. Tu bi bili mnogi praktikumi, pa i hoteli i restorani koji bi primali goste, a posluživali bi ih učenici što u svijet nije novost. U tomu, što je jako važno, imamo potporu našeg osnivača, Šibensko – kninske županije koja trenutno radi na rješavanju imovinsko – pravnih odnosa i priprema projekt za kandidaturu za sredstva iz EU fondova čije otvaranje ne želi dočekati nespremna.
I bez toga radite neke hrabre iskorake kakav je, primjerice, molekularna gastronomija ili suradnja s drugim školama na međunarodnoj razini. Zapažena je bila i imala je vrlo pozitivan odjek u javnosti vaša suradnja s profesorima i učenicima srodne škole iz Gevgelije?
Izgleda da je to tako u životu. Onaj tko nema petlje upustiti se u nešto novo, nema ni šansi za uspjeh. Tko propusti priliku koja mu se ukaže teško da će dobiti drugu. Ako na svom putu očekujemo utabane staze ne dočekamo ponekad ništa. Naša kolegica Biserka Šmidt godinama sa svojim učenicima sudjeluje na gastro natjecanju Biseri mora na kojem se prezentira autohtona kuhinja, ali su neke od namirnica obrađivane na molekularan način. Ona se za to zainteresirala, povezala se s ljudima koji su poznavali molekularnu kuhinju i stekla znanja koja je prenijela našim učenicima.
Negdje u to vrijeme javila nam se udruga Hrvatsko – makedonska tangenta i predložila projekt suradnje sa školom iz Gevgelije pa su njihovi učenici i profesori došla kod nas učiti o toj vrsti gastronomije. To je bilo krasno i korisno iskustvo. Da je bavljenje molekularnom gastronomijom bio dobra odluka potvrdili su naši učenici Grgo Bačelić i Petar Vunić koji su svojim molekularnom spizom oduševili sudionike i goste Festivala kave i čokolade u Zagrebu .
Prvi u Hrvatskoj na Amadeus obrazovnoj platformi
Dobar pokazatelj sigurnosti učenika turističko - ugostiteljske škole u svoje znanje i sposobnost je i to da se prošle godine nisu libili surađivati ni s vrhunskim svjetskim chefovima na manifestaciji Okusi Mediteran?
Svakome tko radi u prosvjeti divno je kada vidi da ima učenike koji žele više, koji napreduju, rastu, žele sudjelovati u projektima i razvijati svoju stručnost. Posebno je vrijedno, a mi to doživljavamo kao potvrdu vrijednosti svoga rada, da se o njima priča i da ostaju uzori kada završe školovanje, da su uzor i novim naraštajima pa nova djeca pale motore i žele biti kao oni.
Prvi ste Hrvatskoj dobili pravo za obrazovanje učenika na takozvanom rezervacijskom sustavu, odnosno obrazovnoj platformi Amadeus. Što ste time dobili?
Mi smo 2011. godine, prvi u Hrvatskoj dobili pravo korištenja programa Amadeus. To je globalni sustav za rezerviranje i izdavanje zrakoplovnih, brodskih, autobusnih i drugih putnih karata kojeg koriste velike zrakoplovne kompanije, veliki hoteli i hotelski lanci, sve najveće rent a car tvrtke... Dvoje naših profesora prošlo je posebnu edukaciju tako da u našoj školi maturanti imaju praksu na tom sustavu. Kada u svom CV-u napišu da imaju znanje za korištenje Amadeusa, onda su njihove šanse na tržištu rada izvrsne i automatski su ispred konkurencije.
Izazovi i vizije
Školu kao ravnateljica vodite već više od jedanaest godina. Nedostaje li Vam rad u razred i izravni kontakt s učenicima?
Nakon što sam završila studij vanjske trgovine kratko sam radila u struci u poduzeću Rivijera gdje sam bila zadužena za promet restorana i bungalova na Jadriji. U Turističku školu sam došla 1990. godine i tu sam petnaest godina predavala grupu ekonomskih predmeta. Bio mi je to poseban izazov. Imala sam boljih i lošijih nastupa u razredu jer svaki nastup u razredu je jedna mala predstava, a kakva će biti ovisi o tom danu, o vama, o učenicima, ali... njegovala sam drukčiji pristup nastavi. Neki kažu da sam bila otkačena. Moje su provjere bile drukčije, recimo u obliku križaljke, a voljela sam grupni rad na projektima.
Na kraju sata bih se s učenicima opustila, pao bi i koji vic, ali samo ako se sat dobro odradio. To mi malo nedostaje, ali izazov mi je i ovaj posao vođenja škole jer još nisam do kraja ostvarila vizije koje sam imala kad sam se upustila u ovaj posao. Drago mi je da to moji kolege prepoznaju i podržavaju jer puno je birokratskih poslova koji umaraju, iscrpljuju, pa sve to lakše podnosim kada znam da je to temelj dobrog i kreativnog rada s učenicima.
Ekonomistica koja piše pjesme i priče za djecu
Pišete pjesme i priče za djecu. Lirska ste duša. Nije mi to baš spojivo s ekonomskom strukom kojom se bavite.
Možda sam u nešto od toga zalutala ili možda spadam u one svaštare koji se žele u svemu dokazati. Iskreno, potreban mi je taj bijeg u stihove, u priče. To me relaksira, odmara od svakodnevnog posla, od ekonomije i papirologije. To je ta protuteža koja mom životu daje ravnotežu. Pjesništvom sam se zarazila davno, još u drugom razredu osnovne škole kada su mi neki uradci objavljeni u Đačkoj iskri. Stalno sam nešto pisala, a u nekim razdobljima života i vrlo intenzivno.
Kako to da ste izabrali studij ekonomije, a ne, recimo, književnosti?
Tada nisam bila svjesna sebe u tom literarnom smislu, a bitan utjecaj imali su odgoj i naša tradicionalna šibenska životna računica da je bolje završiti nešto konkretno, a da pisanje bude hobi. Uvijek sam voljela čitati. Dok sam još bila djevojčica Ante Barbača u Gradskoj knjižnici govorio da za mene imaju posebno rezervirana izdanja knjiga.
Stihovi za Cocu, Jelenu Radan, klape Solaris i Cambi...
No ne pišete samo za svoju dušu. Mnoge Vaše pjesme su uglazbljene?
Dugo sam surađivala s grupom Karma. Napisala sam skoro sve pjesme za drugi album Zavrti život. Dosta sam radila i s Jelenom Radan na njenom albumu Leti do snova. Pisala sam i za Vinka Cocu. Zadnje što je otpjevao bila je upravo moja pjesma Ispovid koju je prije toga snimila klapa Solaris. Surađivala sam s klapom Cambi, napisala sam i nekoliko pjesama za Dragicu Gulin. Lijepo je to. Drago mi je čuti kako zvuče moji stihovi kada ih se pretoči u glazbu.
Manje je poznato da pišete i za djecu i da se Vaše priče emitiraju redovno na Hrvatskom radiju!
Volim pisati za djecu. To me istinski raduje. Veselio me je i rad na mjuziklu Mačja slava,s Tonijem Eterovićem. Mačja slava je nastala kao spoj mojih priča za djecu i stihova za uglazbljivanje, a u njemu sam se kritički osvrnula na TV emisije kao što su Hrvatska traži idole ili Supertalent. U tom mjuziklu jedna maca je željela biti slavna pa je otišla u Mačkograd ne bi li se proslavila, ali se razočarala i vratila svom mačku koji ju je vjerno čekao. Pokušat ćemo taj mjuzikl ponuditi Šibenskom kazalištu ili nekom kazalištu za djecu. Priče koje pišem za djecu izvode se u ciklusu Priče za velike i male na Hrvatskom radiju, a ponudila sam ih i jednoj izdavačkoj kući. Nadam pozitivnom odgovoru. Upustila sam se i u pisanje romana, onako, za svoju dušu. Pisanje mi je neka vrsta ispušnog ventila.
Udruga Histerične žene
Ne mogu uopće zamisliti kako uz sve obveze koje imate nađete vremena i volje za pisanje i stvaranje, pa me je gotovo strah pitati Vas imate li još neki hobi?
Nekada sam plesala salsu, ali sam se zasitila. S godinama, nakon pedesete stremi se tišim manje dinamičnim hobijima. Danas uživam u šetnji, druženju i razgovorima sa ženama mojih godina. Razmišljam i o osnivanju udruge pod radnim imenom Histerične žene zato što samo žena može razumjeti ženu u godinama kada se svode neke životne, obiteljske i profesionalne računice, kada težite za nečim mirnijim, a i dalje se mora dokazivati. Mislim da bi trebao postojati neki prostor u gradu u kojem bi žene organizirale različite aktivnosti za žene. U Šibeniku imamo puno žena koje imaju zavidno profesionalno i životno iskustvo, a mogle bismo raditi i na nekim projektima od korist za širu zajednicu, zar ne?
