Ivanica Belamarić, ravnateljica Gimnazije „Antuna Vrančića, prva žena na čelu te srednjoškolske ustanove stare više od stoljeća, po četvrti puta je izabrana na tu funkciju pa će biti njen ravnatelje s najdužim stažem nakon znamenitog profesora Ive Livakovića koji je na toj dužnosti bio čak trideset godina. Netipična je kako po načinu vođenja te srednjoškolske institucije, tako i po svom originalnom stilu odijevanja, nekonvencionalnom ponašanju, elokventnosti, a sama za sebe kaže da je borbena, izravna i bez dlake na jeziku. Šibenska gimnazija koju će voditi do 2020. godine i dalje slovi kao jedna od uspješnijih srednjih škola u Hrvatskoj, no nije tajna da je posljednjih godina učenicima manje privlačna nego što je to bila prije. Sve su to bili izazovi i zanimljive teme za razgovor s Ivanicom Belamarić u kojem je otkrila i puno toga o sebi svojoj obitelji i mladosti, svojim preokupacijama i stavovima o aktualnim problemima hrvatskog školskog sustava.
Utječe li Vaš image na to kako javnost, posebno roditelji i učenici, percipiraju šibensku Gimnaziju?
Trudim se biti osoba sa stilom i ne sakrivam svoj avanturistički duh, ali to nema negativan utjecaj na moj posao i način na koji ga obavljam. Otkačeno sam se oblačila oduvijek. Recimo kad sam se zaposlila u Ekonomskoj školi sedamdesetih godina prošlog stoljeća aktualan je bio film „Cabaret“ s Lisom Minelli na nastavu došla s noktima obojenim u plavo. No kada sam prije trinaest godina bila izabrana za ravnateljicu Gimnazije mislila sam da ću se morati promijeniti pa sam pitala svog nekadašnjeg profesora i kolegu Paška Bubala, hoću li se kao ravnateljica morati drukčije, ozbiljnije oblačiti, a on mi je odgovorio: -Nećeš, jer to onda ne bi bila ti. Dakle nije bilo razloga da se mijenjam. Uostalom, ne mogu biti ono što nisam i onakva kakva nisam.
Pobjednica Kupa Hrvatske u jedrenju na dasci
U Vaše posebnosti spada i nesvakidašnja sportska karijera. S trideset godina ste se počeli baviti surfanjem na dasci i bili ste prvakinja Kup Hrvatske za žene!
U Šibenik je dasku za surfanje donio Goran Bubalo, nekadašnji golman HNK „Šibenik“. Kad je završio gimnaziju odmetnuo se u svijet. Živio je mondenim životom u Njemačkoj i u Šibenik je donio jedrenje na dasci. Bio je prijatelj s mojim suprugom pa smo uz njega počeli surfati. Bili smo samouki, ali uspješni. Kada sam s trideset godina došla po svoju prvu sportsku svjedodžbu za natjecanje dr. Ante Županović se nije mogao načuditi u što se u tim godinama upuštam. Natjecali smo se po cijeloj Jugoslaviji i gotovo sedamnaest godina živjeli kao vagabundi. Svako ljeto bi natovarili u našu Ladu šator, teće, daske za jedrenje i s dvojicom malih sinova krenuli na natjecanja po jadranskoj obali. Bili smo kao neka čerga. S nama su išli i neki Šibenčani čija su djeca jedrila, recimo Mirko Čala, Marko Karađole, Klaudio Kapeli, a kasnije i obitelj Berlengi.
Vjernica, članica filozofske Marksističke grupe
Neki Vaši kolege iz srednjoškolskih dana kazali su mi kako ste tada bili drukčiji, kako su to slikovito kazali, kao časna sestra!
Istina je. Kao gimnazijalka nisam bila sklona zabavi i izlascima. Zanimala me je filozofija i glazbu. Dok je većina gimnazijalaca odlazi na ples u poznati Kutić ja sam s prijateljicama i prijateljima, članovima Marksističke grupe koju je vodio profesor Ivo Brešan, raspravljali o zen budizmu i Frommu. Uživala sam tim u filozofskim raspravama.
Neobično je da ste bili članica Marksističke grupe, a oduvijek ste vjernica. Štoviše, Vaš otac je, prije nego što se zaljubio u Vašu majku bio svećenik?
Moj je otac Lovre bio vrlo tolerantan čovjek širokih svjetonazora. Takvu osobu do danas još nisam upoznala. Nije imao ništa protiv mog sudjelovanja u Marksističkoj grupi u kojoj smo raspravljali o tomu tko je stvorio svijet, ima li Boga ili nema. O tim sam temama raspravljala i s njim.
Zanimljiva je priča o tome kako se Vaš otac zbog ljubavi prema Vašoj majci odrekao svećeničkog poziva.
Tata je Sinjanin, a u Šibenik je došao kao svećenik. Vodio je crkveni zbor u crkvi svetog Lovre u kojem je pjevala moja mama koja je živjela na Gorici. Među njima se rodila ljubav. Tata je zbog ljubavi napustio svećenički poziv i zaposlio se u šibenskoj tiskari kao grafičar. Na tom poslu proveo je cijeli radni vijek, ali mu je glazba ostala najveća ljubav. Bio je orguljaš i vodio je crkvene zborove. Imao je fiks ideju, da sve njegove troje djece, brat, sestra i ja moramo biti glazbenici, ali mu se to nije ostvarilo. Ja sam doduše završila osnovnu glazbenu školu, ali moj brat i sestra nisu. Profesorica mi je bila Marija Sekso. Često me je korila da ne vježbam dovoljno. Kasnije sam klavir zanemarila, ali mi je znanje iz glazbene škole dobro došlo kada sam radila na Visu kao profesorica u tamošnjoj srednjoj školi. Bila sam obnovila klavir kojeg su imale časne sestre i ponovno počela malo svirati. Bila sam oduševljena ponosna na sebe pa sam se pohvalila ocu kad sam došla u Šibenik. Zasvirala sam mu, a ona me je pogledao i kazao: -Ti to zoveš sviranjem?. Nakon toga više nisam sjela za klavir.
Kakva ste bili učenica u Gimnaziji?
Bila sam solidan đak. Nekad odličan, nekad vrlo dobar. Po tome kako sam revno obavljala školske obveze, bila sam štreberica, ali nikad nisam težila za tim da imam sve petice. Čak sam jedno vrijeme imala problema s matematikom kod profesora Kujundžića i pala na popravni. To je za moje roditelje bilo ravno potopu. Užas.
Studij u Sarajevu
Neobično je što ste za studiranje odabrali Sarajevo, a ne Zagreb što je bilo uobičajeno?
Moja prijateljica, koja sada živi u Americi, i ja željele smo studirati tamo gdje ne ide nitko, a ne tamo gdje idu svi. U Skopju su nas odbili jer nismo znale makedonski, a u Ljubljani jer nismo znali slovenski pa smo se odlučile za Sarajevo. Kad smo to rekle našim roditeljima oni su palili svijeće svetom Anti da nam prosvijetli pamet, ali mi se nismo dale odgovoriti. Za njih je to bio „divlji svit“. Morala sam obećati da ću ići na prijemni i u Zagreb. Prijavila sam se na veterinu, jer volim životinje i položila. Vratila sam se u Šibenik i rekla roditeljima da sam ispunila ono što su od mene tražili, ali da ću napraviti ono što ja želim i otišla studirati u Sarajevo.
Jeste li požalili?
Ni u kom slučaju. Upisala sam biologiju na PMF-u, a moja prijateljica arhitekturu. U Sarajevu nam je bilo divno. To je jedno od najljepših razdoblja mog života. Tada sam se prvi put srela s istinskom multikulturalnošću. Budući da tamo nismo nikog poznavale bilo nam je teško naći stan, a roditelji nas nisu puštali u studentski dom. Imala sam sreću. U Šibeniku je šef kirurgije bio dr. Dolzil koji je bio iz Sarajeva, iz tamošnje vrlo fine i ugledne građanske obitelji. Otac mu je bio podban Bosne i Hercegovine. U Sarajevu sam živjela kod njegove mama, gospođe Margit. Ona je bila kći visokog mađarskog oficira pa se u njezinom stanu i u to vrijeme sastajala propala austrougarska aristokracija. Prvi put sam se tu srela s damskim kartanjem i kanape sendvičima. Pričalo se samo na njemačkom i mađarskom. Bila sam fascinirana njihovim načinom odijevanja i aristokratskim ritualima. Iznenadili biste se koliko je tada Šibenčana studiralo u Sarajevu. Recimo zubar Gverić, doktorica Zlata Belak, Zvonko Najev, Zrinka Zorić, a bilo je i puno Splićana.
Zašto ste upisali baš biologiju? Zar niste rekli da su Vas u gimnaziji zaokupljala filozofija?
Biologija ima dodirnih točaka s filozofijom, evolucija se može i filozofski tumačiti. Ljubav prema prirodi usadio mi je tata. On je nas kao djecu stalno vodio u šetnje i akcije pošumljavanja. S njim i njegovim prijateljima znali smo pješice ići do Vodica ili prema Rakovom Selu. Nedjeljni ritual je bio sljedeći: ujutro smo išli na dječju misu, poslije toga kod slastičara Marušića na pašte i krempite, a onda kući na ručak. Tata bi onda malo odspavao, a poslije toga se išlo u šetnju. S prirodom sam živjela i u Sarajevu jer tamo su svi za vikend obavezno idu na izlet. Kada sam upisala studij biologije u Sarajevu upisala sam i Povijest umjetnosti u Zadru. Mislila sam to paralelno studirati, ali to je bila znanstvena fantastika. Od studija u Zadru ostao mi je sao index za uspomenu.
Kako ste se snašli na studiju biologije?
Odlično. Obožavala sam genetiku. Osnivač genetike u bivšoj Jugoslaviji bio je moj profesor dr. Jure Berberović. Kod njega sam i diplomirala. To nije bio običan diplomski rad nego rad vezan za tada pionirski projekt citogenetičkih istraživanja. Puno smo radili na terenu na području Kladuše i Šipraga. Tako sam upoznati onu pravu, zabitu Bosnu. Bila je i šokantnih iskustva. Tako je jednom selu domaćini nama u čast propucao pištoljem pod, a onda pucao u bačvu iz koje je počela curiti rakija. To je bila najveća čast, a ja sam bila šokirana.
Nakon mise predsjednica omladine Visa
Jeste li razmišljali o ostanku u Sarajevu?
Nisam. Da sam se tamo u nekog zaljubila možda bih i ostala. Ipak, teško. Imala sam kako uistinu dobar student ozbiljnu ponudu za posao u Švicarskoj, ali nisam imala dovoljno hrabrosti za takav potez. Vratila sam se u Šibenik i radila na nekim zamjenama. Prvo stalni posao dobila sam na Visu gdje se upravo otvarala srednja škola. Bilo mi je ponuđeno mjesto ravnateljice, a nisam imala ni dvadeset dvije godine. Predavala sam biologiju. Upoznala sam mladost koja je ostala na tom otoku. Bila sam i predsjednica omladine na Visu i vrlo aktivna u društvenom životu. Tada su me mnogi u Šibeniku pitali jesam li imala problema zato što kao prosvjetna djelatnica idem nedjeljom na misu, no tamo to nikome nije smetalo. Najnormalnije sam nedjeljom išla na misu, a onda obavljala poslove predsjednice omladine. Na Visu mi je bilo predivno. Fascinirao me je urbani način života tog otoka. Redovno su se održavale kazališne predstave, razna događanja, druženja, svi su znali plesati od djece do onih najstarijih. Vratila u Šibenik jer sam dobila posao u Ekonomskoj školi.
Kakva ste profesorica bili?
Kažu, grozna. Bila sam stroga, zahtjevna, teška za dati dobru ocjenu, ali su me učenici voljeli. Svi moji učenici znaju dan danas strukturu DNK-a jer sam sve „pilala“ s genetikom.
Zašto ste se odlučili kandidirati za ravnateljicu i po četvrti put?
Teže je biti na poziciji nego u opoziciji. Lakše je biti nečemu protivan. Recimo kao sindikalni povjerenik gledate na stvar na jedna način, kao profesor vidite sebe, svoj razred, svoje kolege sa svakodnevnih izazovima i problemima na drugi način, a kada ste na vrhu piramide sve to opet izgledaju drukčije. Kada sam se prvi put kandidirati toga nisam bila svjesna. Tada sam bila sam sindikalni povjerenik, vodila sam štrajkove, zbog beskompromisne borbenosti prijetilo mi se otkazom, izdržala sam strašne pritiske... Kolege, čiju sam podršku imala, upitale su me zašto ne bih bila ravnateljica? Prihvatila sam ne razmišljajući što to znači. Na dužnosti ravnatelja nisam htjela pristati na to da ne mogu biti kolega svojim kolegama, da sam iznad njih. Ja sam oni, a bez njihovu potpore sam nitko i ništa. Ima situacija i kada se „počupamo“, znamo imati žestoke diskusije i ljutiti se, ali nismo zločesti jedni prema drugima. Ne tražim da se sa mnom svi slažu, a ako dođe i do nekog osobnog konflikta nisam zlopamtilo. Ne znam što bi rekli moji kolege, ali mislim da sve u svemu dobro funkcioniramo i zato sam odlučila ponovno se kandidirati.
Ne cajkama i šundu
Kako se slažete s učenicima?
Mislim da s njima imam dobar donos premda na nekim stvarima uporno inzistiram. Recimo, ne dopuštam pušenje u školi ni u krugu škole i tu sam, kako me neki kažu, lovac na vještice. Isto tako inzistiram na minimalnom kodeksu oblačenja. Ne mislim da svi moraju biti uniformirani. Naprotiv, potičem posebnosti, razumijem subkulturna obilježja i porive da se bude različit, ali u oblačenju ne smiju biti vulgarni. Vodim rat i s njihovim glazbenim (ne)ukusom. S tim se susrećem na maturalcima, na Norijadama, na maturalnim večerima. Ne mogu pristati na to da slušaju šund i cajke. Kad pripremaju maturalne plesove tražim na uvid popis pjesama. Ne znam imam li pravo u to se miješati, ali želim da vode računa o tomu kakvo kulturno ozračje šire. Pa ta djeca uče glazbenu i likovnu kulturu i to se mora vidjeti u njihovom glazbenom i estetskom ukusu, a oni se utapaju u sav taj šund. Pitam ih što im to treba, a oni kažu da se uz takvu glazbu najbolje zabave. Pa i roditelji mi kažu kako ne mogu vjerovati da to njihova djeca slušaju. Pokušavam reći da oni nisu elitna po trulom bahatom i podcjenjivačkom elitizmu nego po tome što svojim ponašanjem promiču kulturne vrijednosti.
Nije baš tako crno kako se priča
Puno je povike na hrvatski školski sustav. Je li zaista tako loš?
Ovo što ću reći sigurno će mnogima zazvučati kao hereza. Ne spadam u one koji smatraju da je naš školski sustav izrazito loš. Naši temelji su dobri, ali zbog negativne selekcije profesorskog kadra i loših materijalnih uvjeta kaskamo u nekim metodama i primjenama znanja, no suština je dobra.
Ukorijenilo se mišljenje da je naš obrazovnih sustav neusklađen s potrebama modernog društva, da se u školama djecu opterećuje nepotrebnim gradivom, da ih se ne uči misliti i zaključivati i ne priprema za moderno tržište rada?
Tijekom nedavnog studijskog putovanja posjetili smo Međunarodnu srednju školu u Haagu. Bila sam na satu biologije. Njihovi udžbenici i ispiti gotovo su identični našima. No za razliku od nas oni imaju odlično opremljene laboratorije u kojima učenici sami rade i istražuju. Ono osim toga oni koriste multimediju u nastavi. Nakon multimedijalnih prezentacija učenici pišu eseje i na kraju svi o tome raspravljaju. I kod nas u gimnaziji sve više profesor traži pisanje eseja jer ako djetetu date praktični zadatak tjerate ga da razmišlja. Vidjeli smo i kako se radi u Švedskoj. Predavanje iz matematike koje je profesorica Lorana Antunac držala u jednoj švedskoj gimnaziji izazvala je oduševljenje tamošnjih profesora koji su, kada su došli u uzvratni posjet, bili oduševljeni i znanjem naše djece iz matematike. Kazali su nam da kod njih nije ni približno tako. Ovo spominjem kako bih argumentirala da nije baš točno da naš sustav uopće ne valja. Nije sve tko crno kako se priča.
U raljama odgovornosti
Vidite li moguće promjena na bolje?
Promjene su na pomolu. Oduševljava me entuzijazam gospodina Borisa Jokića, autora aktualne reforme obrazovnog sustava. No, formalne promjene neće nam pomoći ako ne budemo mijenjali naš mentalitet i način razmišljanja o školovanju. U našim glavama još uvijek vlada neki lažni elitizam da vrijede samo škole koje daju teoretska znanja, a podcjenjuju strukovne iako danas doslovno vapimo upravo za strukom. Nama su strukovne škole u velikim problemima jer obrazuju djecu za zanimanja koja nam nisu potrebna, a kadrovi koji iz njih izlaze nemaju potrebno praktično znanje i vještine.
Treba li mijenjati i obrazovni sustav u gimnazijama?
Gimnazija podučava egzaktne i društvene znanosti i tu se ne može sve svesti na praktična znanja. U gimnaziji je problem u količini gradiva. To treba pametno pročešljati i sažeti, a djeci koja žele znati više navesti literaturu i naučiti ih da koriste znanstvene izvore podataka.
Upisati gimnaziju nekada je bilo vrlo poželjno i prestižno, a danas i sami roditelji djecu odvraćaju od toga. Zašto?
Općenito moramo priznati da i roditelji i sadašnju mladež zahvatio sindrom od kojeg pati cijelo naše društvo, a to se sve u životu mora napraviti što brže i na što lakši način. Kada iz tog aspekta pogledate vaše dijete koje držite u pamuku, a svaka nova generacija sve više štiti djecu, onda je logično da se izbjegavaju škole u kojima treba više i teže raditi. Roditelji idu linijom manjeg otpora, najviše zbog toga što sve manje vremena provode s djecom pa onda to kompenziraju pretjeranim zaštitničkim odnosom i nastojanjem da im olakšaju školovanje.
Problema ima i u sustavu gimnazijskog obrazovanja. Djecu treba pripremiti za maturu, a državna matura je takva kakva je. Profesori nemaju puno prostora za kreativnost. Stenjemo pod teretom odgovornosti za uspjeh djece i spoznaje koliko je mnogo od onoga što ih učimo besmisleno. Kada idem na satove svojih kolega da bih bila vidjela što se i kako radi, često se pitam kako djeca to uopće mogu izdržati jer je sve to tako dosadno u odnosu na dinamiku današnjeg života. Bilo bi divno kad bi učenici, uz profesore koji bi im bili putokazi, mogli sami graditi svoje znanje. Sada nas guši prevelika masa gradiva i brzina za kojom trčimo. Možda se čini da u svemu tome ne vidimo djecu, ali vjerujte vidimo mi njih itekako. Na žalost u sadašnjem sustavu najlošije prolaze nadareni učenici jer su dobri pa im se poklanja najmanje pažnje. Reći ću vam iskreno, kao profesor i kao ravnatelj, da, mi učenike kljukamo nepotrebnim podatcima, ali je činjenica i da naša djeca ne grijanju stolice koliko bi trebalo i da nemaju potrebne radne navike. U školi mora biti i igre i zabave, ali škola je prije svega odgovornost, obveza i rad. Svatko tko drukčije kaže, laže.
Tekst je objavljen u 4. broju časopisa Volim Šibenik
