Utorak, 04 Kolovoz 2015 13:52

NOVO O STAROM: Zgrada kina Odeon djelo je začetnika moderne hrvatske arhitekture

Napisala: 
NOVO O STAROM: Zgrada kina Odeon djelo je začetnika moderne hrvatske arhitekture

Aktualni radovi na pretvaranju kina „Odeon“, koje se nekada zvalo „20. april“, u multimedijalnu dvoranu koja će ispuniti želje i potrebe šibenske mladeži, koje je poduzeo Grad Šibenik uz potporu ministarstva kulture Republike Hrvatske, skrenuli su pozornost na stambenu zgradu kroz koju se nekada ulazilo u to kino izgrađeno u njenom dvorištu. Mnogi Šibenčani tu zgradu doživljavaju kao ne baš uspjelu suvremenu arhitektonsku interpolaciju u tkivo Šibenika, što više kao ružan i nefunkcionalan stambeni objekt podignut na pogrešnom mjestu Šibenčani se mršte pri pogledu na njega jer je prilično grubo ugurana između zgrade Carinarnice izgrađene 1935. godine i ostataka starijeg poslovnog objekta Vice Inchiostria koji se naziva i kućom Makale budući da je u njegovoj gradnji te uređenju operativne obale ispred njega sudjelovao i jedan od najuspješnijih šibenskih poduzetnika do Drugog svjetskog rata, Ante Makale.

Djelo Zlatka Neumana u Šibeniku

No, kako to često u životu biva, ispostavi se da neke stvari za koje bismo najviše voljeli da ih uopće nema, zapravo trebamo čuvati kao vrijednu povijesnu baštinu. U ovom slučaju kao iznimno vrijednu arhitektonsku baštinu. Naime, zgrada u čijem se dvorištu nalazi kino „Odeon“, a koja zauzima dobar dio reprezentativnih veduta šibenske gradske obale, djelo je Zlatka Neumana jednog od najvećih i najpoznatijih hrvatskih arhitekata, začetnika moderne u hrvatskoj arhitekturi. Gotovo identična Neumanova zgrada, izgrađena je 1936. godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici, a obje imaju zapaženo mjesto u svim hrvatskim i europskim publikacijama o povijesti i razvoju arhitekture. Zgrada na šibenskoj rivi izgađena je 1953. godine prema Neumanovim projektima iz 1950. godine. Danas je to stambena zgrada, međutim ona je izvorno projektirana i izgrađena kao samački hotel odnosno hotel za samce. Zauzela je mjesto središnjeg dijela zgrade Inchiostri - Makale koji je tijekom savezničkih bombardiranja Šibenika, kao značajne luke ratne flote nacističke Njemačke, izravno pogođen i razoren. Tek djelomično raščišćene ruševine čekale su gotovo deset godina da bi dobile novu namjenu. Tadašnje općinske vlasti Šibenika odlučile su da na tom mjestu bude izgrađen hotel za samce koji je Šibeniku bio neophodan, a na natječaju je izabran projekt Zlatka Neumana pa je on, uz Vitića, Bilinića i Boltara, postao jedan od značajni hrvatski arhitekt koji je sudjelovao u oblikovanju suvremenog lica Šibenika nakon Drugog svjetskog rata.


Samački hotel

Neumann je bio iznimno plodan, uspješan i u Europi cijenjen arhitekt. Sudjelovao je na mnogim međunarodnim arhitektonskim izložbama. Njegovom nastupu u Parizu, o kojem je opširno pisao ugledni časopis „Vouge“, za Hrvatsku je posebno značajan jer je to bila prva manifestacija hrvatske moderne na međunarodnoj razini. Nakon Pariza Neuman je postao tražen u cijeloj Europi i bio pozvan da projektira reprezentativnu vilu za Oxforf d u Velikoj Britaniji, stambeno naselje u njemačkom gradu Braunschweigu, vilu u Stuttgartu, ergelu s jašionicom u Tarnovu u Poljskoj. U jesen 1927. godine vratio se u Beč gdje je 1928. stekao zvanje civilnog arhitekta i 1930. godine preselio u Zagreb gdje je osnovao vlastiti projektantski ured.

 Vila za slavnu plesačicu Josephine Baker

Neumann se rodio Pakracu 1900. godine, a umro je Zagreb1969. godine. Školovao se na Visokoj tehničkoj školi u Beču, a od 1920. do 1922. godine pohađao je arhitektonski seminar čuvenog arhitekte Adolfa Loosa s kojim je radio u njegovom bečkom atelijeru, najprije kao crtač, a potom i kao suradnik na mnogobrojnim zajedničkim projektima. Nakon što je Loos 1923. godine otišao u Pariz, vođenje svog bečkog ureda povjerio je Neumann, ali ga je vrlo brzo pozivao u Pariz da bi s njim radio, između ostaloga, i na reprezentativnim i prestižnim projektima za vile Tristiana Tzare i Josephine Baker, slavne crne plesačice koja će se sedamdesetih godina 20. stoljeća pojaviti u Šibeniku kao jedna od najvećih zagovornica i svjetskih promotorica ideje izgradnje Sedmog kontinenta, kontinenta djece svijeta na otoku Kaknu.

Neuman i nadbiskup Alojz Stepinac

Polazeći od Loosovih načela prostorne ekonomike Neumann je u Zagrebu ostvario niz projekata od kojih se neki ubrajaju u antologijska djela hrvatske moderne arhitekture i u vrh europske moderne. Njegovu karijeru je prekinuo Drugi svjetski rat. Čudom je preživio zatočeništvo u koncentracijskim logorima u Njemačkoj i Nizozemskoj iz kojeg je na čudan način povezan s nadbiskupom Alojzom Stepincem. Naime on je, kao Židov i ratni vojni zarobljenik jugoslavenske vojske dospio u logor. Ipak, uspio je pismom zamoliti svoju, tada još zaručnica, Olga Rajšek – Neumann, da pomogne njegovom nećaku Danku Stockhammeru iz Pakraca i uzme ga k sebi u Zagrebu jer mu je on, iako je imao tek osam godina, već bio u dva koncentracijska logora. Olga je uspjela dječaka dovesti u svoj dom, ali ih je ustašama prijavio neki susjed pa je Danko opet „uhićen“ i poslali u zloglasni sabirni centar u Savskoj ulici. Olga je tada zatražila pomoć od svog župnika, koji ju je uvjerio da će joj pomoći nadbi¬skup Stepinac. Tako je i bilo. Nakon nekoliko sati Danko je bio vraćen Olgi, a zatim uz Stepinčevu pomoć, smješten u katoličko sirotište gdje je na sigurnom ostao do kraja rata.

 Revolucionarno uvođenje kupaonica i zahoda u stanove i kuće

Nakon Drugog svjetskog Zlatko Neuman se vratio u Zagreb rata i nastavio raditi. Ostvario je niz projekata diljem Hrvatske, a od 1945. do 1954. godine obnašao je najodgovornije dužnosti u arhitektonskim i građevinskim institucijama bivše Jugoslavije. Njegovom smrću 1969. godine zatvoreno je jedno poglavlje moderne arhitekture u Europi i Hrvatskoj koja je s razvojem građanskog društva doživjela veliki napredak između 1900. i 1940. godine, koji je doveo do golemih promjena u kulturi stanovanja. Tada je bilo uobičajeno, a danas je gotovo nezamislivo i higijenski neprihvatljivo, da se živi u stanovima i kućama bez kupaonica ili zahoda. No tada većina stambenih objekata u Hrvatskoj nije zadovoljavala niti najosnovnije sanitarne uvijete došlo je do dramatičnih promjena u kulturi stanovanja bez kojih bi se danas, suvremenom čovjeku 21. stoljeća, život činio nezamislivim. Ključnu ulogu u tom dramatičnim promjenama odigrali su upravo hrvatski arhitekti Kovačić, Ehrlich, Baranyi, Lubynski, S Planić , Weissmann i Neumanna. Zahvaljujući njima hrvatska je arhitektura zauzela istaknuto mjesto u globalnim kretanjima koja nazivamo razdobljem moderne, a Neuman je, nakon što se posvetio se oblikovanje interijera kuća uglednih i imućnih građana, odigrao nemjerljivo značajnu ulogu u pomicanju novih standarda kulture stanovanja te doveo Zagreb i Hrvatsku u rang tadašnjih europskih metropola, Beča, Pariza i Praga. Njegovi projekti pobuđivali su veliko zanimanje, a interijeri kuća koje je osmislio danas se ubrajaju među najvrjednija postignuća te vrste u Europi.

Neumanovo kino „Odeon“

Kino „Odeon“, imalo je u interijeru neke prepoznatljive Neumanove elemente kakva je primijenjivao, primjerice, na stambenoj kući Deutsch u Zagrebu 1928. godine. Nedvojbeno je da su samački hotel i kino „Odeon“ iznimno vrijedni autorski radovi Zlatka Neumana, pa se kino dvorani kao objektu bitnom za proučavanje povijesti arhitekture 20. stoljeća i hrvatske kulture uopće, nije smjelo pristupiti bez konzerviranja i temeljitog dokumentiranja bitnih detalja i pohrane dokumentacije u arhiv kulturnih i povijesnih spomenika Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, koja prikupljanja građu o kulturno - povijesnim spomenicima od osobitog značaja.  (Ne)zaštićeno kulturno dobro

Opstanak vrijednih arhitektonskih djela poput samačkog hotela i kina „Odeon“, ovisi prije svega o prepoznavanju njihove kulturne vrijednosti i društvene važnosti što u Šibeniku, po svemu sudeći, nije bio slučaj. Samački hotel i kino „Odeon“ doduše nisu bili zaštićeno kao kulturno dobro, kao ni tvornica ribljih konzervi u Prvić Luci koja je također Neumanovo djelo, kao ni neke druge vrijedne građevine u Šibeniku, ali i da jesu to vjerojatno ne bi presudno utjecalo na njihovu sudbinu jer zaštita nije sačuvala od devastacije pa i rušenja ni neke starije, značajnije i daleko vrjednije dijelove šibenske kulturno – povijesne riznice. Zaštita ne bi utjecala na nužnu prenamjenu kina „Odeon“, ali bi ostao sačuvan barem spomen na bit tog objekta kao važnog djela jednog za Hrvatsku i Europu značajnog arhitekta, zgrada samačkog hotela bi zasigurno dobila tretman za kojim odavno vapi, a Šibenik bi se mogao pohvaliti još jednim zaista vrijednim spomenikom.
 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!