Posao kontakt policajca je uspostava narušenog povjerenja između građana i policije. Tako stoji u zakonu i policijskim priručnicima, a da je kontakt policajac u praksi puno više, uvjerili smo se kroz druženje s Anđelkom Brajkovićem, koji patrolira po gradskoj četvrti Stari grad.
Inače, osim Brajkovića, još pet kontakt policajaca djeluje na području grada i to na Vidicima, Baldekinu, Šubićevcu, Meterizama i Plišcu.
Kontakt policajci rade sve poslove temeljne policije: patrola, prevencija, provjera, no naglasak je na uočavanju komunalnih problema. Brajković ovu dužnost obavlja već 3 i pol godine, u Starom gradu ga svi znaju i pozdravljaju imenom. To nije slučajno, Brajkovića je, inače, glasnogovornica PU Šibensko-kninske Marica Kosor istaknula kao jednog od najtemeljitijih i najvrjednijih policijskih službenika, koji posao odrađuje s lakoćom i ljubavlju. Ako je potrebno, na teren će izaći i izvan radnog vremena što je danas rijetkost. Skromni Brajković na pohvale odmahuje rukom i opisuje nam svoj zanat.
„U centru nema pasa, a u kino idemo u Ražine“
„Svako za svoj kvart kaže da je najgori. Tako i ja za Stari grad kažem: ovdje je najteže raditi. Centar grada više nije šta je bija, u Kalelargi zimi nakon 8 navečer više nema pasa, sad se kao otvorilo nešto dućana, to će na jesen sve otići. Prije je Dolac gorija, sad ima nešto ljudi u Domina i Pointa, a ostalo sve prazno. Stari grad je postao geto; da mi je neko prije 25 godina kaza da ću ići u kino u Ražine, 
reka bi mu da je lud“, priča Brajković koji na „rajonu“ ima oko 130 objekata, tu spadaju trgovine, trafike i lokali. Pokriva područje od Doca do Poljane, od sv. Mihovila do rive.
„Dok ima svita, manje je problema, zato je zimi najgore jer čak ni na Poljani nema nikoga“, smatra, prisjećajući se razbojstva od prije 3 godine kad je Slavki (prodavačici iz prve trafike do kazališta) nožem prijetio maskirani lopov, dok je spremala novine u bunker i opljačkao blagajnu. „Nema svjedoka, jer niko ne prolazi Poljanom zimi u 8 navečer. Sa sezonom dolaze drugačiji problemi, pojavljuju se sve snalažljivije varalice. Prodaju razne gluposti poput masažera za noge babama za 400 eura, ili „rade“ u paru; jedan zabavlja stanara dok drugi krade. U trafikama i dućanima su posebno spretni: kupe nekoliko razglednica i plate novčanicom od 200 kuna. Prodavačica mu vrati na primjer 195 kuna, a on brzo sakrije stotku i uvjeri je a mu nije vratila dovoljno. Žena se zbuni i tako izgubi utržak. I zbog takvih stvari me zovu, samo što teško da mogu nešto učiniti. A zovu ga uvijek i stalno.
Radno vrijeme? Ne postoji
„ Nekome se na primjer začepi kanalizacija, ali da bi se kopalo, triba naći vlasnika. Tu uskačem ja. Lani, za vrijeme festivala probe su trajale do 4 sata ujutro i stanari se bunili, s obližnjih prozora letjela su i jaja. Našao sam počinitelja i sa ravnateljem kazališta postigli smo kompromis, probe moraju završiti najkasnije do 1 sat. Nakon koncerta održanog ispred škole Faust Vrančić, organizatori su ostavili su smeće, iako je dogovor bio sve počistiti i dovesti u prvobitno stanje. Kad sam vidio situaciju, skočija mi je tlak i doša sam izvan smjene sve posnimiti. Došli su čistaći i nadležni, a mladost je nagrabusila, šta im ja mogu“, kaže kontakt policajac Brajković koji ima pravilo: Kad se pojavi problem vezan za škole, knjižnicu, kazalište i crkvu, njima dolazi i izvan radnog vremena.
Prošle godine, prije jubilarnog 50-og MDF-a, organizatori su odlučili okupiti nekadašnje desetogodišnje djevojčice, sada odrasle žene i ponoviti s njima intervju koji su radili povodom prvog festivala. Željeli su ih sve dovesti na teracu zgrade u uličici iznad vijećnice, gdje su se družili prije točno 50 godina. Brajković je opet uskočio i dogovorio s gospođom koja ima ključ od terace da dočeka ekipu snimatelja i novinara koji su pratili okupljanje. „Ali kad su ovi došli nisu znali naći ulaz i nazvali su mene. Ja zoven ženu na kućni telefon, no ne javlja se. Pretpostavio sam da sigurno pere skale kako bi sve bilo čisto kad dođu važni gosti pa zato ne čuje telefon. Na kraju sam se obrija i obuka, iako mi nije bio radni dan i došao u grad. Ovi su ušli u krivi portun, a žena je stvarno prala skale“, smije se Brajković.
Mirmidonci: problem kreće od kuće
U starom dijelu grada gdje su kuće naslonjene jedna na drugu, najteže je utvrditi vlasnika kad pukne cijev ili zbog juga otpadne škura i komad žbuke. Kontakt policajac Brajković u suradnji sa Josipom Živkovićem pročelnikom Odjela za komunalne poslove i gospodarstvo te Grozdanom Šuperbom iz komunalnog redarstva ima odličnu suradnju, većinu dojava riješe telefonski. „Živković je lud, radi ko Japanac, ujutro vidimo stanje stvari a već navečer je problem saniran. Iako u pravilu građanima ne ostavljam broj mobitela, ljudi me nađu na razne načine. Odazovem se i kad nije moj rajon, rješavam probleme u Solarisu, na Baldekinu...“. Ovaj simpatični policajac priznaje da ima volje i sjesti za stol sa susjedima-ljutim neprijateljima, kojima smeta buka ili klima uređaj. Nakon razgovora sukob završi tapšanjem po ramenu i stiskom ruke, neslužbeno i bez papirologije. „Najčešće je stvar u nedostatku komunikacije“, objašnjava miroljubivi Brajković. Priznaje da ga brinu maloljetni delikventi kojih je sve više.
„Odrasli zgubidani ne rade probleme. Lokalci koji sjede isprid Matkola u masnoj ulici i Djela u Docu, prilično su mirni, malo se cvrcnu, ali drže se unutar svoje grupe. Ljudi se boje takozvanih mirmidonaca koji su jedva punoljetni ali već rade probleme, najčešće su to tuče i sitni prekršaji, ali sve češće i teža kaznena djela.“ Brajković ne želi o njima, smatra da je to problem socijalnih službi, koje, doduše, reagiraju kad se problem već pojavi. Po njemu su zakazali hrvatski zakoni, koji doduše prate zapadnjačke regule, ali ostali mehanizmi ne funkcioniraju. „U OŠ Fausta Vrančić već postoje djeca od 3. do 7. razreda za koje se zna da će biti problem. Ja vidim kako se ponašaju na ulici ili velikom odmoru. Zakon kaže da mlađi od 16 godina ne smiju biti na ulici iza 23:05 bez pratnje odrasle osobe. Šta ima dite od 10 godina raditi samo vani zimi u 10 navečer? Mene je mater uvik čekala budna u krevetu. A nedavno sam na parkingu Šarine pekare našao dvi curice sa bocom vina, nemaju osobnu jer imaju 14 godina. Pozovem civilnu ophodnju i vozimo ih u postaju gdje će ih skupit roditelji. Mala kaže „ajme šta će mi reć mater“, pitam ja nju “a šta ti kaže inače kad dođeš u 2 ure kući?“ Mala mi odgovara da onda mater spava. Tako vam to danas ide“, tvrdi Brajković, također otac maloljetne djece.
Uteklo mu u gaće..
Pitamo ga što je sa zakonom od zabrani ispijanja alkohola na javnim mjestima. „U Europi donekle funkcionira, kod nas je još na bazi upozorenja. Najgore je sa „pijancima“ na pijaci, s njima se muči kolega Jure Teskera. On ih potira, ali sutra se vrate. Oni su jedna tužna priča, neće ih obitelj, za psihijatriju nisu dovoljno ludi, a u postaji ih možemo držati samo do otrežnjenja... Tako da zapravo ni nemaju di osim na pijacu“, zaključuje Brajković i za kraj prepričava anegdotu o nekom mudracu koji je zaplivao u fontani:
„Zovu građani i govore da se neki luđak kupa u fontani u parku isprid Gospe van grada. Skupilo se ljudi, korejski turisti slikavaju, svi ga gledaju, on se očito pijan, lipo brčka. Izvučemo ga van, pitam šta je bilo, kaže on: „uteklo mi je malo u gaće pa san se iša oprati.“ Reka sam mu : „Ako mi krepa i jedna ribica ili kornjača, gotov si, utopit ću te zajedno s njima“, kroz smijeh se sjeća Anđelko Brajković, inače ljubitelj životinja i ponosni vlasnik nekoliko ribica i patuljastog kunića.
