Datum objave: 02. Srpanj 2019

Od ulaska Hrvatske u EU samo su Djelo i „ZM-VIKOM“ ostali u šibenskom vlasništvu

Diana Ferić
Diana Ferić

Danas je dan, koji bi za većinu hrvatskih građana trebao biti krunski svjedok ispunjenja ključnih ekonomskih interesa, nada i želja, sanjanih gotovo od stoljeća sedmog: da su nakon šest godina članstva u Europskoj uniji i hrvatsko gospodarstvo i većina građana ubrali očite neto-koristi, piše ekonomski analitičar, Šibenčanin Ive Jakovljević i nastavlja. Tobože najupućeniji na hrvatskoj političkoj sceni to su uoči povijesnog 1. srpnja 2013. i najavljivali: da će nakon početnih teškoća, kad će Hrvatska imati više štete nego koristi od pristupanja Uniji, već poslije 2015. nastupiti vrijeme u kojem će svakovrsne koristi biti veće od tranzicijskih šteta i integracijskih izdataka. Danas, 1. srpnja 2019. očito je suprotno: da i Hrvatska, i Šibenik (izdvajam ga kao najplastičniju metaforu hrvatskog paradoksalnog tranzicijskog slučaja), unazad šest godina gomilaju poraz za porazom! Koji je tome prvorazredni dokaz?

 

DOKAZI PORAZA: Na najbanalnijoj, ali najinšempjavajućoj razini, i danas se mnogi zadovoljavaju brojnim zabavnim manifestacijama koje se i ovih dana zahuktavaju širom Hrvatske, osobito uzduž Jadrana, pa čak i po nekim najzabitijim selima, uzimajući ih kao dokaz da je danas svima puno bolje nego prije (za mračnog socijalizma). Na najvišoj političkoj razini, svi ključni akteri vlasti s osobitim zadovoljstvom ističu stabilan rast bruto-proizvoda, pad nezaposlenosti, nisku inflaciju, visoke devizne rezerve, sve manji vanjski dug i ponovno pozitivan investicijski rejting zemlje, pa kao za zzuntu i izbor hrvatske ministrice vanjskih poslova na čelnu dužnost u Vijeću Europe (gdje se ne odlučuje ni o čemu bitnom). Ideološki oslonac i u prvom i u drugom slučaju polazi od iluzije da je liberalni kapitalizam (i u slučaju malih zemalja) bolji od svake varijante socijalizma (osobito u slučaju donedavno malo većih državnih zajednica). Dakle, sam prelazak Hrvatske iz samoupravnog socijalizma na liberalni kapitalizam, i iz statusa samostalne države na 28. članicu EU je nesporan uspjeh, kao da je Hrvatska i de facto ušla u EU i pokupovala njegove najbolje komade imovine, a ne da su vodeće kompanije i banke iz stare imperijalne Europe ušle u Hrvatsku, i pokupovale ili eliminirale najbolje ovdašnje komade. No, i ta ideološka patka gubi igru čim se posegne za ključnim mjerilom uspješnosti u kapitalizmu: vlasništvom!

 

PERIFERNI SLUČAJ „VINOPLOD“: Kapitalizam i nije ništa drugo, nego svagdašnja nemilosrdna bitka i na globaliziranom, i na nizu perifernih ili lokalnih, protekcionističkih tržišta, za profit, kojem su sredstvo i cilj: stalno povećavanje imovinskog portfelja, vlasništva (nad zemljištima, kompanijama, bankama, dionicama, patentima, ljudskim kapitalom, znanošću i političkim lobijima). Vlasništvo se osvaja da bi se na njegovim temeljima ostvarivali sve veći profiti, te iz toga izvedene privatne i javne koristi. U hrvatskom, a osobito u šibenskom tranzicijskom slučaju, već od 1990. se uz žestoku hajku kontra komunizma (kojeg je možda bilo samo u Marxovim djelima), najsnažnije promovirala ideja, prema kojoj nama vlasništvo - nije važno! Amerikancima, Nijemcima, Francuzima, Kinezima, Izraelcima, Rusima, Islanđanima, Kanađanima, Šveđanima itd. osvajanje posjeda na domaćem i osobito na stranom tržištu je strateški važno, uz očuvanje najkvalitetnijeg potencijala u vlastitom posjedu na svojem terenu, a Hrvatskoj – nije. Pa je tako još od 1993. (dokad je sve vrednije u Hrvatskoj bilo naše - društveno, državno, privatno ili javno) sve industrijski i ekonomski vrednije počelo kliziti ili u ništavilo (da na tržištu ne smeta stranim kompanijama), ili je uz velike popuste predano tobože strateškim inozemnim partnerima, i tako sve od banaka i telekomunikacija, preko naftne i farmaceutske industrije do tržišta robe široke potrošnje, do brodogradnje, pomorskog prijevoza, medija itd. U šibenskom slučaju prošlih je dana odlukom skupštine dioničara i „Vinoplod-Vinarija“ prešla u posjed nešibenskog „Badela“, da bi u idućoj skoroj fazi skupa s „Badelom“ prešla na tržište za potrebe stranih ulagača na šibenskom prostoru. Pokazalo se u više primjera (TLM, NCP, Remontno brodogradilište...) da je prijenos vlasništva sa društvenog na državno, pa sa šibenskog na hrvatsko) samo faza na putu ili u ništavilo, ili u posjed neke veće inozemne kompanije ili banke. Glavna posljedica gubitka vlasništva nad strateškim kompanijama je – iseljavanje. Ali, taj se fenomen nigdje tako ne tumači, nego samo kao hir pojedinaca, sklonih avanturama. Danas, šest godina nakon hrvatskog ulaska u EU, od značajnijih šibenskih kompanija, samo su Slamićevo „Djelo“ i Čovićev „ZM-VIKOM“ u većinskom privatnom, šibenskom vlasništvu. Dokad?
 

 

PROGNOZE IZ „EUROPSKOG ŠIBENIKA“ SE OSTVARUJU: Detaljnu povijest tog gomilanja poraza za porazom (jer, u ekonomskom životu najveći je poraz gubitak vlasništva, a najveća pobjeda njegovo širenje, akumuliranje) opisao sam u krunskoj studiji iz mojeg osmoknjižja o slomu šibenskog identiteta (kao metafore hrvatskog tranzicijskog slučaja), pod naslovom „Europski Šibenik“. Iz analitičkih nalaza izveo sam bio i prognostiku, prema kojoj će već poslije šibenske, milenijske 2066. godine, Šibenik iz marketinških i vlasničkih razloga imati i neko novo ime na engleskom jeziku, kao što ga već dulje vrijeme ima i Hrvatska. Duboko mi je žao što se gotovo sve moje prognoze – ostvaruju.
 

Iz kategorije: Vijesti