Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 09:32

Uz Draženov 54. rođendan:Sjećanja Biserke Petrović, Mira Kotarca i Nevena Spahije

Napisala: 
Uz Draženov 54. rođendan:Sjećanja Biserke Petrović, Mira Kotarca i Nevena Spahije

Dražen Petrović bi danas, da nije tragično stradao slavio 54. rođendan. Šibenik se, na današnji dan, s tugom, ali i s ponosom prisjeća svog „malog s Baldekina“, a mi, tim povodom, donosimo kratke priče o njemu koje nam je ispričala njegova majka Biserka , prvi trener Miro Kotarac i njegov prijatelj iz djetinjstva i poznati košarkaški trener Neven Spahija.

Biserka Petrović o Draženu kao djetetu i njegovim početcima:

Oba moja sin, Aco i Dražen, rođena su kao velike bebe. Dražen je imao smo 10 dekagrama manje od pet kilograma. Bili su zdravi, snažni i krupni. Tada sam bila uvjerena, a ni danas ne mislim drugačije, da je na to presudnu ulogu imalo moje odrastanju na onom svježem i mirisnom bakinom mlijeku. Djecu sam odgajala misleći na to kakvi bi ljudi trebali biti kada odrastu. Moji sinovi nikad nisu imali ključić oko vrata. Uvijek sam znala gdje su i s kim su, a oni su u svakom trenutku znali da sam prisutna čak i ako me ne vide u svojoj blizini. Pratila sam ih u školu i dočekivala na kraju nastave. Pružala sam im sve što sam mogla ali ih nisam štedjela. Nisu nikada imali nikakve popuste. Obojica su imala svoje obveze. Mogli su dobiti sve što smo im Jole i ja mogli priuštiti, ali nisu smjeli zanemarivati svoje školske i kućne obveze. S druge strane mi kao roditelji podupirali smo sve ono čime su se bavili i sva njihova nastojanja da ostvare ciljeve prema kojima su stremili. Stjecajem okolnosti njihova su stremljenja bila usmjerena prema sportu. Ni Jole ni ja o sportu i sportskim perspektivama, a kamo li o profesionalnom sportu njegovim mogućnostima, izazovima i zamkama, nismo ništa znali ali to nas nije spriječilo da ih podržimo. Uvjerena sam da smo dobro postupili. Tada smo reagirali instiktivno. Danas znamo da smo radili dobro. Gdje god su, posebno u sportu, roditelji stali iza djece, uspjeh nije izostao. Ispravnost naših roditeljskih odluka, koje nismo donijeli olako jer nismo imali nikakve uzore, danas potvrđuju primjeri Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Gorana Ivaniševića... i mnogih drugih sportaša uz koje su čvrsto, žrtvom i djelom, stali njihovi roditelji. Da bi uspjela djeca moraju imati stabilnost u obitelji, moraju biti svjesni da ih obitelj prati i podupire, da netko stoji iza njih i brine o njima ali ne tako da ih sputava već da ih potiče. Jole i ja smo u svakom trenutku željeli znati i gdje Aci i Dražen se kreću, kakvi su u školi. Roditeljima koji dođu posjetiti Draženov muzeju savjetujem da njihovo dijete mora znati da su prisutni i da vode o njemu računa ali ne smiju nad njim vršiti nikakav pritisak. Dijete mora imati pravo na svoj stav, i mora ravnopravno sudjelovati u svemu što se tiče obitelji, a sve odluke moraju biti zajedničke.

 

Život nikoga ne mazi. Svakoga kad tad dovede pred zid odluke: odustati ili boriti se. Ja sam uvijek birala ovo drugo - borbu. Nije dobro kad se u životu sve dobijete, kako to u Šibeniku kažemo, na pijatu. To sam govorila i svojoj djeci i tako ih usmjeravala. Aco je imao 12 godina kada je radio na parkiralištu u Solarisu. Uvečer je čuvao automobile. Bio je visok pa su svi mislili da je stariji. Neki su nam spočitavali da smo oštri prema djeci, da ih tjeramo da rade ali ja mislim da je vrlo važno od malih nogu djeci usaditi radne navike koje će im dobro doći bez obzira na to što će u životu biti. Dražena nikad nije trebalo tjerati na rad. Bio je čudesno odgovoran prema svemu čega se prihvatio. Nerado pričam o njegovim osobinama iako sam ga ja ipak najbolje poznavala. Draže mi je kada o njemu i njegovim ljudskim vrijednostima govore drugi. Aco je bio otvoreniji i brzo je uspostavljao kontakte s ljudima, dok je Dražen bio zatvoren, samozatajan. Trebalo je dosta truda da se stekne toliko njegovog povjerenja da bi se intimno otvorio. Brat mu je bio najveći uzor. U njega je imao neograničeno povjerenje. Želio je raditi ono što on radi. Tako je dospio i u svijet košarke. Da je Aco kojim slučajem trenirao vaterpolo Dražen bi bio vaterpolista.


 

Pitajte moju mamu!

Dražen je nakon Šibenke otišao u Cibonu upravo zato što mu je tamo bio brat. Inače, mogao je birat gdje će. Svi su ga tražili. Svatko ga je želio imati u svom timu. Dražen je na parketu, u igri bio vrlo prodoran. Borio se za pobjedu, što se kaže, do zadnje kapi krvi, ali u privatnom životu je bio blag. Bio je anđeo i ljudi su to u njemu prepoznavali i voljeli. Španjolci su ga, vjerujem, možda najbolje upoznali i okarakterizirali. Rekli su za njega da je bio karizmatična ličnost, a da toga nije bio svjestan. Stalno je, primijetili su, okupljao ljude oko sebe. Došao bi u neki poluprazni disko klub u Španjolskoj, a ispunio bi se čim bi se on pojavio. Širio je oko sebe pozitivnu energiju. Španjolci tvrde da je bio toliko uspješan zato što su u njemu zapravo živjela dva iskrena čovjeka: jedan je bio pošteni borbeni i nadahnuti sportaš, a drugi povučen, jednostavan, topao i plemenit čovjek. Oni su pomno izučavali Dražena i njegovo ponašanje, pogotovu nakon svjetskog prvenstva (to je u stvari Kup pobjednika Kupova) u Ateni na kojem je u jednoj utakmici postigao 62 koša. Pitali su ga kako je mogao postići toliku smirenost u urnebesnoj finalnoj utakmici nabijenoj adrenalinom? On im je odgovorio: Pitajte moju mamu, i ispričao im priču o mom djetinjstvu, o Prukljanu, o bakinom mlijeku, o pješačenju do škole i vodu iz biličkih bunara u koji su plivali punoglavci, ali je čistila tijelo. Kazao im je da sam tako stekla snagu i otpornost koju sam prenijela i na njega. To im je možda zvučalo kao neka šala ali Dražen je to ozbiljno mislio!

 

Košarkaški Mozart nije volio solfegio

Aco se uz košarku vrlo rano vezao. Već s desetak godina. Dražen ga je još kao mali dječak pratio na treninge. Nosio mu je torbe, lopte. Bio je stalno u dvorani i na treninzima. Pratio je s jednakim zanimanjem i košarkaše i košarkašice. Košarkašicama je bio kao neka maskota. Jako su ga voljele. Kako i ne bi, ta lopta je bila veća od njega, a ozbiljno je trenirao! Inače je kao dijete bio čudesan. Kada bih išla negdje s njima svi su ga htjeli pomilovati, uzeti za ruku, nešto mu reći... Bila sam ponosna na njega. Jolina majka je za Dražena, kad je ima tek dvije - tri godine, rekla da će postići nešto veliko u životu jer je uvijek pažljivo pratio razgovore odraslih i o svemu imao svoj stav. Sve mu je išlo od ruke i sve je radio s oduševljenjem osim vježbanja sviranja gitare. Suprug i ja smo željeli da naša djeca budu glazbeno obrazovana pa smo i Acu i Dražena upisali u glazbenu školu. Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru. Međutim, nisu bili zagrijani za glazbu. Aco je gunđao se klarinet svira samo na sahranama i da to nije za njega, a Draženu sama gitara nije bila mrska ali nije volio solfegio. To je valjda jedino u životu što nije htio. Bojkotirao je satove gitare tako bi prije početka nastave otpustio ili pokidao jednu žicu pa bi nastava završila prije nego što bi počela jer su profesori morali trošiti vrijeme na zamjenu žice i ugađanje gitare. Morala sam ih nakon dvije - tri godine ispisati iz glazbene škole.

 

 

Miro Kotarac:

„Mirku Novoselu i njegovoj tezi da profesionalni košarkaš ne može ići u školu usprotivio sam se i primjerom Dražena Petrovića. On nije izostao ni jedan jedini dan iz škole. Bio je nevjerojatno odgovoran i vrijedan. Trenirao je od 6 do 7 sati, onda bi se istuširao pa od 7 do 7,45 imao repeticije iz matematike da ne bi imao trojku i nakon toga na vrijeme stizao na redovnu nastavu. To je Dražen! Zato je razlika između njega i nekih drugih košarkaša bila svemirskih razmjera. Draženov razrednik bio je Paško Bubalo, a poznavao sam i sve ostale njegove profesore, ali nikada nisam morao intervenirati ili urgirati da Dražen dobije neku povlasticu. Lažem! Morao sam jednom urgirati i to kod Draženovog profesora tjelesnog odgoja! Bio je to pravedni, dosljedni i nepopustljivi profesor Miljenko Mrša koji Draženu nije želio progledati kroz prste jer, navodno, nije zbog obveza prema klubu i reprezentaciji ispunio testove motoričkih sposobnosti. Morao sam urgirati. Otišao sam k profesoru Mrši i pokušao ga uvjeriti da u Draženovom slučaju baš ne tjera mak na konac:
-Ali, Miljenko, to je najbolji sportaš na svijetu! Zar to ne vidiš?
-Vidim i znam, ali ne može dobiti potpis ako ne dođe na ispit spreman. Povlastica nema ni za koga pa ni za njega.
Danas, sjećajući se te epizode, i profesoru Mrši i Draženu klanjam se do poda. Dražen se bez pogovora pripremio i odradio test iz tjelesnog odgoja. A bilo je to samo pet dana prije one traumatične finalne utakmice protiv Bosne! Dražen je radio zgibove i sve ostalo što je trebalo kao i svi drugi đaci. Dobio je takvu upalu mišića da smo ga morali voditi u Solaris na masažu i u saunu kako bismo ga osposobili za utakmicu, ali on se nije žalio niti je izrekao jednu jedinu riječ prijekora za profesora Mršu. Kakvu je ocjenu dobio iz tjelesnog odgoja? Nikakvu. Tada se dobivao tek profesorov potpis kao dokaz da je učenik uspješno pohađao program nastave tjelesnog odgoja.“, kaže prof. Kotarac.
 

Neven Spahija se prisjetio njegove i Draženove mladosti:

Prvi pravi košarkaški proizvod tog famoznog koša i naše ulice bio je Aco. Njegov odlazak u zagrebačku Cibonu bio nam je strašan poticaj. On nam je bio nam je uzor. Dražen, koji je bio od mene mlađi dvije godina, i ja istog smo se dana upisali u KK Šibenku. Mislim da je on tada ima 13, a ja 15 godina. Prvi trener bio nam je Nino Jelavić koji je jako utjecao na nas, i kao trener i kao čovjek. Puno nas je toga naučio. Zajednički smo prošli kadetski i juniorski staž. Bili smo nerazdvojni prijatelji. Kada nismo bili zajedno na parketu bili smo zajedno vani. Tako je bilo do mog odlaska u vojsku. Godinu dana sam bio igrač Šibenke ali nikada nisam zaigrao u njenoj seniorskoj ekipi. Dražen je za to vrijeme postao standardni prvotimac, prvo ime Šibenke, najbolji mladi košarkaš u Europi. Mene je taj njegov uspjeh radovao i bio sam na njega jako ponosan. Za sve nas koji smo bili u njegovu okruženju bila je to velika stvar. Dražen je bio poseban, drag i jednostavan Nije ga se moglo ne voljeti“.

 

Objavljeno u Vijesti
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!