O životu, djelima i političkom radu Ante viteza Šupuka uglavnom se dosta zna iako do sada, usprkos svim njegovim zaslugama i statusu jedne od najvažnijih ličnosti u cjelokupnoj povijesti Šibenika pa i Hrvatske, o njemu nije napisana još ni jedna knjiga. Puno manje, gotovo ništa, ne zna se o njegovom privatnom životu te posebno imovini koju je za života stekao ili naslijedio. Malo više svjetla na privatni život Ante viteza Šupuka bacaju njegova oporuka koju je napisao brižno i pedantno i to na talijanskom, a ne na hrvatskom jezijku, Smrtovnica iz 1904. godine i Dosudnica Carskog i kraljevskog kotarskog suda u Šibeniku o izvršenju oporuke iz 1908. godine.
Šupuk je svu svoju imovinu ostavio unucima
Prema Smrtovnici A219/904/2 Ante vitez Šupuk, pokojnog Marka, posjednik i obrtnik, po vjeroispovijesti katolik, oženjen, nastanjen u Šibeniku sa stalnim prebivalištem u kući Makalina obala, umro je u šezdeset šestoj godini 11. svibnja 1904. godine u stojnoj kući u Šibeniku. Kao preostali ženidbeni drug navedena je njegova supruga Pilomena, rođena Carbonetti.
U rubrici u koju treba upisati imena, stalež, dob i boravište punoljetne djece i punoljetnih potomaka koji baštine ostavštinu pokojnika umjesto umrle djece, navedena su imena njegove kćerke Beatrice koja je umrla bez potomaka i sina Marka koji je umro godinu dana prije njega. Budući da je Ante Šupuk tragično i tužno nadživio svoju djecu, nasljednici njegove imovine postaju djeca njegovog sina Marka, unuci Claudio, Miloš, Ljubo, Olga i Leo. Umjesto pokojnog djeda zastupanje interesa djece preuzela je Markova udovica Matilda Šupuk. Uz imena Antinih unuka Klaudija, Miloša, Ljube, Olge i Lea spominje se i Anica Šupuk, supruga dr. Luje Jella.
Skrbnik i zaštitnik Erminio Šupuk
Šibenski sud je temeljem volje i želje Ante viteza Šupuka, za skrbnika i opunomoćenog zaštitnika interesa njegovih unuka imenovao svog rođaka Erminija Šupuka. Šupukov izbor upravo Erminija za skrbnika svojih unuka nije bio slučajan. Naime Eminio je bio osoba u koju je Ante Šupuk imao golemo povjerenje. Uostalom upravo je njemu bio povjerio vođenje financijskog poslovanja Prva povlaštena električna centrala u Dalmaciji 1895. godine, kao i svih ostalih svojih poduzeća.
Pokojnikova posljednja volja bila je da po 5/24 njegove imovine naslijede njegovi maloljetni unuci Claudio, Miloš, Ljubo i Leo, a po 2/24 Anica Šupuk udana Jella i maloljetna unuka Olga s tim da se uz pravo vlasnosti kuće u Težačkoj ulici na ime Vicka Šupuka zabilježi napomena o maloljetnosti nasljednika, svojih unuka
Polja, maslinici i vinogradi
Osim kuće i dvora u današnjoj Težačkoj ulici Ante vitez Šupuk je svojim unucima ostavio šesnaest parcela (vjerojatno polja, vinograda i maslinika) u Lozovcu, pet parcela u Danilu Birnju, tri parcele na Konjevratima, dvije parcele na Gorici i jednu parcelu u Dubravi.
U smrtovnici se navodi da je pokojnik osim kuće i poljoprivrednih površina imao još i nepokretnog, pokretnog i obrtnog imetka. Sav obrtni imetak poduzeća električne rasvjete i električnog mlina zabilježeno je u spisu Carskog i kraljevskog kotarskog suda u Šibeniku nalazi se rukama administratora Erminia Šupuka. Erminio Šupuk imao je nadzor i nad pokretnim imetkom Ante Šupuka u stojnoj kući koji nije popisan, a u kojeg su spadala i njegova odličja Zlatni križ reda Franje Josipa I. i Zlatni križ reda sv. Grgura.
Kada je umro, Šupuk privremeno nije bio vlasnik hidroelektrane
Na popisu imovine Ante viteza Šupuka nema hidrocentrale na Skradinskom buku što nije iznenađenje. Naime Šupukova elektrana na Skradinskom buku primarno je strujom opskrbljivala Tvornicu karbida koja je 1899. godine bila je jedan od najsuvremenijih industrijskih postrojenja u svijetu. Ta je tvornica već 1900. godine stradala u požaru i više nikada nije obnovljena. Šupukova elektrane nije više imala dovoljno potrošača pa je on počeo isporučivati struju malim poduzetnicima (bili su to prvi hrvatski poduzetnici koji su koristili izmjeničnu struju!). Kao novi potrošač pojavila Tvornica karbida i umjetnih gnojiva SUFID u šibenskom predgrađu Crnici koja sa Šupukom ulazi u izgradnju nove, jače hidroelektrane. Ta elektrana, Jaruga II kako se službeno zvala, proradila je 1902. godine, a tvrtka SUFID je sa Šupukom još 1900. godine zaključila ugovor o preuzimanju koncesije za proizvodnju struje na trideset godina. Tako je Šupuk u trenutku smrti bio poduzetnik koji se bavio distribucijom struje i vlasnik mlinice u Dragi, ali ne i hidroelektrane na Skradinskom buku. Hidroelektrana Jaruga II vraćena je tvrtki Šupuk i sin 1929. godine, godinu dana prije isteka koncesije jer je tvrtka SUFID propala, a Kraljevina Jugoslavija više nije htjela talijanski kapital na svom području.
Narodna imovina
Zadnji vlasnik hidroelektrane iz obitelji Šupuk bio je Antin praunuk Marko. Njemu je elektranu i cjelokupnu imovinu 1945. godine konfiscirao komunistički Narodni sud u Šibeniku. Elektrana i svi posjedi postali su tzv. narodno vlasništvo, a obitelji Šupuk do danas nije vraćeno gotovo ništa osim zavjetne crkvice na Skradinskom buku.
