Datum objave: 27. Srpanj 2018

Gordana Igrec o zakupu Smokvice Vele:Našu lipu Dalmaciju su “ka kurbu” stavili na iznajmljivanje

Diana Ferić
Diana Ferić

Od pojave masovnog turizma na Jadranu koji je ušao na velika varata krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su prvi Titovi pioniri, omladinci i radnička klasa iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Slavonije, Vlaji iz Dalmatinske Zagore, Slovenci i Zagorci iz Hrvatskog Zagorja počeli pristizati na naše more prošlo je nešto više od pola životnoga vijeka jednog čovjeka. Ni puno ni malo, reklo bi se. A već se zaboravilo kako se onda ljetovalo na obali i kakav je onda turizam cvjetao. Za njima, našim, domaćim fureštima, polako su pristizali i oni – strani. I tako, mic po mic i počeo je cvjetati turizam, piše Gordana Igrec na portalu morski.hr u povodu davanja Smokvice u zakup jednom mađarskom fondu.

 

Danas pak sve za šoldima ide i našu lipu Dalmaciju su “ka kurbu” stavili na iznajmljivanje. Ko bi živ povjerovao da će Smokvica Vela, prekrasan otok pored Rogoznice najprije završiti u rukama onog tajkuna Todorića, a kad je ovaj “izvisio” da će onako u rukavicama, sve po redu, paragrafu i propisu, kako pjeva Balašević (jer sud je sud) otok Smokvica Vela upravo ovih dana na 30 godina otići u zakup Mađarima, nekad ljutim neprijateljima.

 

Jednome besplatno, drugome za sitniš – Napredujemo?

 

Po sistemu “mrkve i batine” sad bismo ovom odlukom trebali biti i presretni, jer Todorić je posjedovao i uživao u čarima otoka besplatno, a mađarska tvrtka Zelena nekretnina će godišnje plaćati za najam otoka 4,9 milijuna kuna što će za 30 godina najma iznositi 184 milijuna kuna ili preko 20 milijuna eura! Toliko jeftina je naša Dalmacija! Da, otok ide u najam tvrtci koja se registrirala 7. lipnja 2018. godine! Otok će prema pisanju nekih naših dnevnih tiskovina Mađari korisiti za osobne i ugostiteljsko-turističke svrhe. Zanimljivo da je otok pao šaptom, a ne onako kako je “počeo rat na mom otoku”. Ministar državne imovine Goran Marić blagoslovio je ovaj potez bez razmišljanja i odobrio ga, čak štoviše.

 

Što reći nakon svega? Dok euforična masa ljudi na dočeku svojih srebrnih vatrenih nogometaša pjeva “nije u šoldima sve”, dotle oni koji tako s ponosom drže ruku na srcu kada treba pred kamerama “braniti nacionalne interese ili iz čistog karijerizma i profesionalizma” daju u najam naše otoke.
Još su stari indijski poglavice govorili i ostavili u zapis kao opomenu da čovjek nije posjednik prirode. A očito je da našu prostodušnost i naše stare navike zamjenjuju neke nove. One, po kojima jedan čovjek može posjedovati i otok. Barem na 30 godina. A od posjedovanja otoka do toga da čovjek postane sam sebi dovoljan i postane izolirani samodostatan otok, mali je korak. Pisci su upozoravali “kako čovjek nije otok”, jer ne živi sam za sebe i ne treba udovoljavati samo svojim sebičnim potrebama. A evo sada: na mala vrata ljudska pohlepa, bezobzirnost i beskrupuloznost u ime “interesa globalizacije, krupnog kapitala i najposlije prazne državne blagajne” penetrira u nedirnutu prirodu u netaknutu otočku ljepotu – Dalmacije. Ne zna se kako su dočekali ovu vijest ponositi Dalmatinci? Jel’ sa psovkom, jel’ na nož ili je i njih smanta balun na jedan tren, pa bi moglo biti ka u onoj zagrebačkoj pjesmi: “Za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti”.

 

A dok narod slavi svoje pobjednike, pjeva, vrti janjce na ražnju, pivo se slijeva potocima i ne zna “ljevica što radi desnica”. Sve se odigralo potiho, iza kulisa, uvjeravajući pri tome preko medija kako je sad napokon sve transparentno i kako će se državna blagajna puniti. To, da Dalmacija nikada nije bila niti će ikada biti, osim u samostalnoj državi Hrvatskoj nastaloj prije 27 godina, na prodaju. O toj ponosnoj i prkosnoj činjenici slabo se ovih dana vodi računa. Ili, kako bi pametni Dalmatinci u tri riječi rekli: “Danas Smokvica Vela, a sutra…?” Ha, živi bili pa vidili. Samo jedno još za kraj: “Preživit će ovi narod!” Samo, ovo vonja na neku veliku neslanu šalu. Vonja na to da se ubuduće nešto “krupno iza brda valja”. Tko preživi, pričat će. “A jema vam još šta za reć, Isuskrsta mi. Samo ne smim kazat”, tako je nekako jedan živopisan lik iz Smojina Velog mista nekad proročanski govorija. Neka tako i ostane.
 

Iz kategorije: Vijesti